21

četvrtak

veljača

2013

Torn.

Samo na trenutak sam se opustila
i sretno odlučila da idem.
Idem do kuda treba.
Idem jer me vuce,
jer želim to iskušati još jednom
u životu.
Predala sam se plavetnilu
i tornadu u mom tijelu.
Poletjela sam s vjetrom daleko,
predaleko.
Obuzeli su me leptiri,
preveli mi preko usana onaj
cjelodnevni smješak.

U snu sam šetala
ruku pod ruku s njim
kroz neki stari grad.
Pili smo kavu i ako se dobro
sjećam jeli neke male
čokoladne kroasane.
Cijelo me vrijeme drzao
za ruku. Gledala
sam mu u korake.
Bili su savršeno usklađeni s
mojima.

Gotovo je.

Podvukla sam liniju koja
je granicu ispisala.
Prelazila sam je u mislima,
danima, ali nisam se prepustila.
Danas sam odlucila da je
dosta.
Jer ne znam spremat stvari
u ladice, jer ne znam srce odvojit
od ničega.
Jer se bojim da cu se zakomplicirat.
Jer me obuzme nevjerojatan osjecaj
kad se sjetim što bi bilo
kad bi bilo..

Idi, čudo moje.
Idi tamo gdje pripadaš.
Ja sam uvijek tu, obavijena
strahom od sutra.



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se