19

utorak

veljača

2013

Just shut up?




Nisam tip od riskiranja. Volim sve unaprijed znati, volim provjeriti, volim stajati na svom čvrstom tlu.. Ne ulazim u neke igre i igrice, ne trudim se pronaci vlastiti put vec uvijek nekako hodam utabanim stazama.
Vjerojatno je to povezano s time što se bojim.
Bojim se nepoznatog,
bojim se kada ne znam odreagirati,
bojim se pogleda i
osuda ljudi koji su mi važni.
Bojim se ljudi koji nisu iskreni.
Bojim se zavidnih ljudi.
Bojim se varalica i
bojim se onih koji u mene gledaju
kao u prijetnju u bilo kojem obliku.

Brbljava sam. Posebno sam brbljava kad sam zaljubljena, a najposebnije brbljava kada radim nešto što izlazi iz moje komforne zone. Znam da milijun stvari ne bih trebala izreci ni na kojem mjestu, pa čak ih niti natipkati u ovaj okvir.
To što previše pričam očito ljudima oko mene ne odgovara naročito. Ne odgovara Najdražem jer se ne može boriti sa mnom verbalno, ne odgovara mu ni zato što iz nekog meni nelogičnog razloga to smatra kao upucavanje pa makar se ja obraćala i sobnoj biljčici. Ne odgovara Hraniteljima jer uvijek dobiju ono što možda baš i nisu trebali čuti, ne odgovara prijateljima jer.. e to ne znam.
Neki dan sam se našla u nezavidnoj situaciji. Jedan momak, koji vec dvije godine slini za mojom najdrazom Zvijezdom, a ona ga sustavno odbija, odlucio je srecu okusati u mom dvoristu. Na fino sam ga poslala u četiri krasna i nisam mogla dočekati da je nazovem i sve joj to kažem. Mislila sam da ce biti smijesno, mislila sam štoviše da ce biti urnebesno smijesno jer ona njega ne želi. Barem mi je tako pricala zadnje dvije godine. Ali..gle. U njenom sam glasu osjetila da nije zadovoljna, osjetila sam da je ljuta, a u jednom momentu sam osjetila i ljubomoru. A sada, čak dva mjeseca poslije i dalje osjecam neku cudnu vibru koju dobivam putem mobilnog aparata jer je nikako ne uspijevam vidjeti. Sada se grizem, ih, i to kako.. Zasto nisam šutila? Zasto sam odmah isla to reci, bez da odvazem ista? Zasto? A onda si opet mislim, pa kakva bi ja to prijateljica bila da joj ne kazem nesto takvo?
Trebala sam je danas. Zvala sam je, ali to nije bila ona.

Danas sam htjela riskirati, i to jako. Jer eto tako, ponio me osjecaj. Zeljela sam pregaziti sebe i izaci iz svog principa. Rekla sam sama sebi da me briga. Da zelim nesto prozivjeti. Da zelim poletjeti u prostor u kojem se nalaze svi oni, a ja se nikad nisam upustila. I tako mi je jako trebalo da ove svoje strahove pometem pod tepih. Iako znam da nije ispravno, ali treba mi. Trebalo mi je da glavu zabijem medu dlanove i ispustim onaj zvuk odusevljenog smijeha kada vidis da netko iza tebe stoji. Trebalo mi je. A ona nije bila tu. I time mi na listu dodala jos nekoliko strahova. A onaj najveci je jeziv- strah od biranja rijeci pred osobom koju poznajem vec deset godina.

Brbljiva sam. Ne zamjeri Zvijezdo.. to moja sreca i strah u istom dahu iz usta izlaze. Probaj me shvatit... Ili nemoj...t...t...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.