Take it or..

Jednom u tri mjeseca skupim dovoljno strpljenja, živce obradim finim brusnim papirom, a pluća pripremim na povećanu količinu filtriranja ugličnog monoksida. Moram vam priznati zašto to još uvijek radi, ali nekako odgovor pronalazim u pristojnosti. Jednom u tri mjeseca odlučim se s njom sjesti na kavu.

Ona i ja se nismo voljele, čini mi se da je stvar čistog odgoja u različitim obiteljskim sredinama. Malo po malo, sticajem nekih čudnih okolnosti (kako to ovdje uvijek i biva, op.a.) nas smo se dvije počele družiti. Nikada to nije bilo velikon intenziteta ali dovoljno da se kroz godine zbližimo. Dovoljno da ona u mene stekne povjerenja i to ne uzalud. Uvijek sam je slušala, filtrirala razne izjave i nikada, ali baš nikada nisam ništa od njenih nebuloza ispričala nikome.
kada sam otišla u Grad, naša su se druženja još prorijedila, ali nađemo se nekoliko puta godišnje kada se u meni sve smiri da imam dovoljno svega gore navedenog za naše druženje. Naše kave izgledaju kao radio emisije neslušane lokalne radio postaje. Ona priča do iznemoglosti a ja šutim i kimam glavom. Davno sam apsolvirala da moje riječi do nje ne dopiru. Šutim i pušim prevelike količine cigareta u jednom satu.
Stvari su se dodatno izgnjusile kada ju je ostavio dugogodišnji dečko prije sada već ravno 4 godine. Nešto se u njoj preokrenulo i dotaklo se živčanog sustava te sada vrlo snažno utječe na njene tremore. Njen se razvoj ličnosti zaustavio negdje u ranim godinama dvadesetog stoljeća. Izjave koje daje ravne su onima iz emisije Glas domovine, ali je ponašanje ne prati. Svakoga vikenda ona uhvati nekog brižnika koji se slučajno nađe u okolici i njega iskoristi kao terapiju. Ali ne pozitivnu već se stalno kotrlja u prošlost. Sve mi govori, i to po nekoliko puta. Gotovo uvijek imam uvod od 45 minuta u kojem ona iznova ponavlja vec sve znano..
Posljednja od naših kava odvijala se jučer u posljepodnevnim satima. Opet smo/je pričala o njemu. Nakon četiri godine. Opet je naklapala o svojoj sreći kako je pronašao djevojku druge vjere koja je prljava i glupa. Opet sam dobila onaj žestoki napad želje da je uhvatim za ramena i protresem svom silinom svoga tijela. Ne ide.. I dalje.
A sada više nemam snage. Trebam kavu na kojoj ću pričati o random glupostima iz života. Kavu na kojoj neću slušati izljeve mržnje prema svima i svakome, kavu sa koje ću otići ispunjena energijom. Nemam snage za iscrpljivanje energije jer se i ovako osjećam trulo.
Možda nisam fer, ali moje se sito od nedavno pojavljuje sa mnogo sitnijim rupicama. Možda nisam fer prema sebi, a ni njoj, ali rađe ću je ja poslušati nego da uokolo priča raznim ljudima svoje provale. Jer vjerujem da može bolje.. O kada bi barem imala snagu da prespojim žice u njenoj glavi.. Jer negdje se zasigurno dogodio kratki spoj.