semper contra

utorak, 24.04.2018.

Pasji život

Nedavno pročitah izvrsnu knjigu „Nevoljnici – zar je Mesije već otišao“ (2013.) mađarskog pisca Szilard Borbeli (1963.-2014.) u izdanju Ocean more.

Radnja se odvija u zabačenom selu na krajnjem sjeveroistoku Mađarske, krajem šezdesetih godina 20. stoljeća, selu u kojemu vladaju glad, neimaština, strah od drugog, od drugačijeg, od Židova, od Cigana, od komunizma. Pripovjedač je jedanaestogodišnji dječak. Majka je kulačka kći kojoj je bijedni život zatro sve osjećaje, a otac najvjerojatnije nepriznati sin jedinog u selu preživjelog Židova, sklon opijanju, ponižavan u „kolektivu, bez posla i bez budućnosti.

Donosim vam jedan ulomak koji me ponukao na razmišljanje.

„Gore na nebu vidim kako dolijeću lastavice. Stigle su već i rode. (…) Mislim da je dobro biti roda. A vjerojatno i lastavica.

Ali biti pas posve sigurno nije dobro. Imamo i mi jednog kržljavog…(…) Vezan je na lanac, da ne izgazi vrt. (…) Mama ga ne voli, no uz kuću mora biti i pas.

Psi su vječito do mahnitanja gadni. Zato i trgaju svoj lanac. Htjeli bi se osloboditi. Zalijeću se iz sve snage, no lanac ih silovito povuče natrag. Jer lanac im je vezan na čvor oko vrata. Od potezanja lavež začas bude hropac. Ima ljudi koji ih izrazito vole zadirkivati i ljutiti. I uživaju u tome. Stanu na rub područja koje je pas izgazio, gdje više nema ni travke. Tamo su oni još na sigurnom. I malom šibom mlate psa po nosu. Ima pasa koji mogu dugo trpjeti u sebi nemoćni bijes. Trgaju lanac, hropću i povraćaju od gušenja. Ali baš kod svakog dođe čas, kad se slomi. Jer kasno shvati da više neće moći ni milimetar napredovati. Uzalud mu ie mučitelj pred nosom, za njega svejedno ostaje nedohvatljiv.

I tada se malom šibom naneseni sitni udarci po psećem nosu odjedanput samo zbroje. Uzalud je režanje, uzalud bijes, uzalud i snaga. Jednom ie i najhrabriji pas otrčati i potražiti zaklon gdje će se htjeti skriti. Jer traži svoje skrovište i spas. Skvičeći se zavuče i skutri u bočno okrenuti sanduk od jabuka koji mu je dom zajedno s ubačenim komadom krpe. IIi potraži hrpu naslaganoga ogrjevnog drva da se podvuče pod nju. Ili cvileći gura glavu bilo kamo. A od uzbuđenja mu usijano tijelo drhturi poput hladetine.

Ako pak nema druge, onda glavu gurne medu šape. Jer se slomio. I nikad više neće biti slobodno biće. Uzalud će ga pustiti s lanca. Lajat će jednino iz straha. I pri tome strepiti. Toga se ja bojim. Zato sam radije zamislio da sam ja slobodan pa mogu letjeti poput roda i lastavica.“


Opisuje li pripovjedač samo pasji život ili pak je u pitanju opis čovjekovog života koji (prema njegovom opisu svog života) sliči na ovakav pasiji? A želja da se bude roda ili lastavica? Zar to nije htjenje mladog bića da pobjegne iz takvog života u kojem, i kad te oslobode lanaca, i dalje ostaješ vezan nevidljivim lancem bivših robova? Nismo li i mi u sličnoj situaciji i ne znajući za to?

Ostavljam vam da zaključite sami.

24.04.2018. u 16:17 • 34 KomentaraPrint#

petak, 20.04.2018.

Anđeli u našem gradu (2)

Prenosim iz "Regionalnog tjednika" od 18. travnja 2018.:


Dar slikarice iz Palovca
Donacija TV prijemnika

Odjel za pedijatriju županijske bolnice Čakovec ovog je tjedna dobio još jednu vrijednu donaciju. Samouka umjetnica Kristina Tot Kaša u ponedjeljak 16. travnja predala je voditelju Odjela pedijatrije dr. Dejanu Blažinu sedam TV prijemnika. Donirani će se prijemnici postaviti u bolničke sobe i u prostorije dnevne bolnice. (…) Povodom obilježavanja 60. obljetnice čakovečke Pedijatrije u zgradi Scheier (o čemu je moja malenkost obavijestila štovane čitatelje svojim postom „Anđeli u našem gradu“ od 25.ožujka) organizirana je izložba slika Kristine Tot Kaše te je umjetnica odlučila prihod od prodaje slika utrošiti za kupnju televizora za najmlađe pacijente čakovečke bolnice.

Eto, našu bolnicu i naše male bolesnike još jednom je posjetio dobri Anđeo u liku slikarice Kaše.

20.04.2018. u 16:17 • 14 KomentaraPrint#

utorak, 17.04.2018.

Proljeće 2018

Navratismo jučer kod prijatelja još iz vremena o kojima pišem u serijalu 'Povratak u prošlost'. Ulazimo u dvorište. Budemo osupnuti velikom, vremešnom trešnjom u punom cvatu.

(sa dva klika na sliku možete je dvostruko povećati)
„Fotkat ću je za blog“, kažem i mašim se za revo…, pardon mobitel :-).
„Trešnje pri vrhu pojedu ptice?“, pita moja cimerica domaćicu.
„Toliko bude trešanja da ptice ne mogu pojesti ni deseti dio prije nego plodovi popadaju i naprave tepih prezrelih trešanja. Ove ćemo godine pozvati 'majstore od rezidbe voćaka' da nam gornje grane odrežu. Dođite na berbu trešanja“, završi domaćica pa uđosmo u kuću. Za sjedenje ispod trešnje i slušanje pčelica kako zuje od cvijeta do cvijeta je bilo prohladno za naše stare kosti.

Nakon jedne travarice, podulje ćakule (već se dugo ne vidjesmo – zima), odosmo kući u nadi da će berbe trešanja zaista i biti.

17.04.2018. u 17:16 • 13 KomentaraPrint#

nedjelja, 08.04.2018.

Povratak u prošlost (3)

60. godišnjica

Bijaše to davno kad u svoj Dnevnik, 20. lipnja 1958., zapisah:

Da se ne mučite mojim 'šrakopisom' evo prijepisa:
Danas je kraj. Nema više mučenja. Nema više kolaca ni jedinica. Danas je završila škola. Sve je gotovo. Sa izložbe sam sve pobrao. Iako su mi htjeli uzeti lektiru, uspio sam je dobiti. Zapravo uzeo sam ju. Najljepša je na školi pa su je htjeli uzeti za uzor. Ali ja je nisam dao. Sad je sve u redu. U 4h bila je proslava, tj. završna školska priredba. Čitao sam svoj rad: „Vodenica i rijeka“. Sve u najboljem redu.

Možda bi bilo bolje da sam lektiru ostavio školi jer joj se, tijekom mog seljakanja od nemila do nedraga, izgubio trag. A zaista je bila lijepa, puna mojom rukom nacrtanih ilustracija. I da ne pomislite kao sam bio loš učenik; nikada nisam dobio ni 'kolac' ni jedinicu, ali škola mi je ipak bila 'mučenje'.

* * *

Dvije godine kasnije počelo je moje seljakanje: Varaždin (Gimnazija), Zagreb (faks, 'Končar'), Bijeljina (vojska), ponovo Zagreb, odlazak na 'privremeni rad' u Doboj ('Energoinvest').

Nakon sedam godina 'pečalbe' povratak u Čakovec odakle je putošestvija počela. Bilo je to 1977. godine. U gradu sam bio gotovo stranac. Moji suučenici osnovali obitelji, dobili djecu. Nisam imao pojma gdje su i kako žive. Sjetih se da iduće, 1978. godine, navršava 20 godina tzv 'male mature', pa pomislih kako bi bilo zgodno organizirati susret mojih školskih drugarica i drugova. Zamišljeno, ostvareno. Slijedeće smo se godine sastali. Ta naša proslava bila je okidač za još nekoliko generacija koje su učinile isto. Kao dokaz da se to doista i dogodilo prilažem ovu fotku - suvenir u obliku daske za rezanje.

Nizale se godine. Nažalost, moja zamisao da uspostavim kontakte sa suučenicima nije se ostvarila. Predugo se nismo viđali, svatko je već imao neko svoje društvo, a ja sam nakon deset godina rada kao projektant u Birou u Čakovcu, nastavio raditi u CONING Varaždin i tu dočekao umirovljenje. Prilike za kontakte bilo još manje. Tako prođe slijedećih 40 godina.

* * *

Neki dan bane u sobu moja bolja polovica i kaže:
„Je si li vidio poziv za proslavu 60. godišnjice u 'Međimurju'?“
„Kakve godišnjice?“, pitam ja.
„Male mature!“, odgovori supruga razdragano.
Uzeh novine i zaista.

U prvom redu, druga faca s desna jako sliči mojoj malenkosti :-).

Ako bude zdravlja i 'sreće junačke', eto nas opet zajedno (barem oni koji su još živi), ali ovog puta povodom 60. godišnjice 'male mature'.

08.04.2018. u 19:12 • 31 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 02.04.2018.

'Bravarska' Galerija

Lijep sunčan dan, prije neki dan obavih liječnički za produljenje dozvole, dobio befel da mogu voziti još pet godina, pa rekoh jutros supruzi:
-Draga, ajmo malo u Varaždin da tvoja 'barokna pluća' – supruga je rođena Varaždinka – udahnu malo 'smrdljivog' varaždinskog zraka.
Bolja polovica je, naravno, odmah pristala i nakon određenih priprema bila spremna za 'dugo' putovanje do susjednog grada udaljenog četrnaestak kilometara od Čakovca.

Ostavismo automobil na Banus placu kraj Varaždinskog placa i krenusmo u šetnju.

Ispred svih kafića, restorana i kavana postavljeni stolovi i stolci. Oni koje obasjava sunce, popunjeni do posljednjeg mjesta. Nije čudno. Nakon mnogobrojnih ružnih dana ovo blagdansko sunce istjeralo 'guštere' da malo zagriju svoje što stare što mlade kosti na aprilskom suncu.

Krenusmo svojom uobičajenom rutom. Prošli pokraj jedne od mnogih crkava u Varaždinu. Na ovoj je sunčani sat. Pogledam, pokazuje 9.30, a moj mobitel 10.30.
-Znači, zimsko računanje vremena je sunčano vrijeme, kažem supruzi.
-Kako znaš?, upita ona ne vidjevši da gledam u sat.
-Po sunčanom satu, njega ne mogu pomicati naprijed-natrag, a postavljen je davno kad tog hupa-cupa s vremenom nije bilo, odgovorih i izmamih osmjeh na licu moje drage.

Tako šetkajući stigosmo u ulicu Ivana Padovca koja iz centra vodi na trg Miljenka Stančića ispred ulaza u Stari grad. Prolazimo kraj zidane ograde. Na njoj skulpture od starog alata. Pomislih da to fotkam, no nije mi se dalo vaditi mobitel.
-A zašto to ne snimiš?, pita supruga.

Čim je ona to izgovorila meni padne na um da bi slike mogle poslužiti za jedan mali post kao prikaz jedne zanimljive ideje. Izvadih mobitel i evo rezultata mog fotografskog rada.

Prvi pogled na ulazna vrata otkriva zanimljivu ideju kako se može upotrijebiti stari alat kojeg više nitko ne koristi.

Naravno, kakva bi to bila 'bravarska' Galerija da nema prikladni cimer.

Da li je ovaj usamljeni lokot znak ljubavi? Ili pak ima veze sa ovim ključevima u kompoziciji? A možebitno simbolizira ljubav autora prema starim zanatima? Tko će ga znati.

Mogle bi tu naći mjesto – po starosti – i moje škare iz priče o škarama.

Na ovoj kompoziciji zaista ima svakakvog starog alata. Nema čega nema!

I da bude sve u stilu, graničnici za sanduke za cvijeće su također napravljeni od bravarskih elemenata.

Očigledno već dugo nismo bili u baroknom gradu jer, iako redovito prolazimo tom ulicom, ovu Galeriju Prikratki do sada nismo vidjeli. Pokušali smo ući, nažalost, bila je zatvorena. Možda jednom drugom prilikom.

I tako, uz Muzej Anđela o kojim sam već pisao, Varaždin je dobio i 'bravarsku' Galeriju.

02.04.2018. u 18:37 • 26 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< travanj, 2018 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Srpanj 2018 (8)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Ožujak 2016 (7)
Veljača 2016 (10)
Siječanj 2016 (11)
Prosinac 2015 (13)
Studeni 2015 (16)
Listopad 2015 (11)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (5)
Lipanj 2015 (7)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (12)
Ožujak 2015 (9)
Veljača 2015 (10)
Siječanj 2015 (4)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (7)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto

prvi post objavljen 11.12.2007.

e-mail: semper_contra@net.hr

Ceterum censeo EU esse delendam!

LINKOVI

srebrozlato

semper contra 2

brod u boci
pametnizub
demetra
zvijezda

NF
anaboni 4
mecabg
smijehotvorine

umjetnost biti sam
in patria sua
smisao života
tomajuda
tok misli
vadičep
bellarte

geomir
japanka
astro
10. Ars
crna svjetlost
k.u.p.
nema garancije
dinaja
dinaja 2

fra gavun
pozitivka
iva
huc
proglasi
borgman

memoari
zvonka
taradi
k.moljac

alexxl
skrpun
h_cenzuru
žena gaza
dona

Još uvijek se nadam da ću ih čitati na blogu
modesti
zagreb
odmak
bromberg
neverin
salome
effata

Pax et Discordia
lion
kreativka
gosponprofesor
gosponprofesor 2
ET
ET2
gorkić

Nekad bili sad se spominju
malo ti malo ja
alkion
ribafiš
cat
novapol
svijet u b
gordy
marchelina







"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE

(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!

Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.

Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.

Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.

Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.

Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!

Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.

Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.

Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.

Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.

Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.

Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.

Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.

Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.

Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.

Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.

Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.

Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.

Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.

Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.

Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.

I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.

Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!

Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.

Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.

Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?

Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?

Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."

Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.

Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.

Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!

Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.

Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.

U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.

Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.

Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.

Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.

U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.

Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.

Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.

Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.

Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.

Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.

Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.

I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.

Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.

Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.

Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.

Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.

Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.

Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.

Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.

Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.

Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.

Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.

Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.

Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.

Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!

Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?

Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.

Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.

Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.

Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.

Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!

Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.

Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!

Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.

Vrag nije crn kako se riše, crnji je.

Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.

Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.

Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.

Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.

Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.

Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.

Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.

Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.

Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!

Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!

Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!

Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.