semper contra

utorak, 30.12.2014.

Sedam mršavih krava



Na ovaj dan, prije sedam godina, napisao sam prijateljici u Vukovar:

Ljudi između dviju rijeka, Mure i Drave, će reći: posmeknulo se još jedno leto.

Da, prošlo je tih 366 dana (ova bijaše prijestupna). Mnogi su očekivali mnogo od nje. Nekima je bila dobra, nekima osrednja, a nekima loša. Ne vjerujem da je ikome bila baš u svemu – super. Za slijedeću predviđaju da će biti teška, najteža, recesivna. No to je tako! Dolaze godine mršavih krava. Nadam se da ih neće biti sedam. I sam pamtim da je bilo teških, prekretnih, stabilizirajućih, ratnih, tajkunskih pa smo ipak još uvijek tu. Bit ćemo i na kraju ove što dolazi. Barem neki od nas. A ako netko i ode to neće biti zbog mršavih krava, već zbog prirodnog slijeda života.


Tada sam se optimistički nadao da „ih neće biti sedam“. Ovaj puta se najiskrenije nadam, ne zbog sebe već zbog onih malo i puno mlađih, da će ih biti ipak samo sedam kako se to spominje u pričama.

Sretna vam Nova i stojte mi dobro.

30.12.2014. u 17:34 • 29 KomentaraPrint#

petak, 26.12.2014.

Kako nekad tako i sad

Kopajući po knjigama koje mi godinama skupljaju prašinu što se neumorno taloži po policama i na njima poslaganim knjigama, naišao sam na knjigu smeđih korica na kojima piše:

Migić Ivan:
Napredno gospodarstvo i kućanstvo


Na unutrašnjoj strani korica našao sam rukopisom moje majke ispisane ove riječi:

Za dva farmera
Darija i Svena,
Za sve na ranču,
za savjet kopaču.
-.-
Za mamu Čeću
da napravi voćnu
još TORTU veću!
-.-
A tata Duško nek se sjeti kad je mali bio,
kako je ovu knjigu šarao i parao,
malo igračaka imao,
pa opet zadovoljan bio.
-.-
Sad nek je čita pa nek se pouči,
što sve na ranču može da poluči.

Bilo vam sretno i veselo!
novembar 1981. pisala baka Marica
* * *
Bila je to godina kad sam kupio grunt na kojem sam kasnije sagradio vikendicu, posadio voćke i vinovu lozu, okopavao vrt i sadio i sijao povrće, a onda došlo neko vrijeme kad su popustile snage i sve se to skupa više nije moglo raditi, pa sam i grunt i vikendicu prodao jednom našem međimurskom mini-tajkunu. On sigurno na njemu neće ništa saditi ili sijati.

A evo što autor knjige u predgovoru dijela kojeg je naslovio 'Povrćarstvo' piše o tome što mi je majka napisala u stihovima. Tekst donosim i skraćenom obliku.

Mi se svi većinom hranimo zeljnatom hranom – pa bio to seljak ili građanin, siromah ili bogataš, star ili mlad.
Ovo je bilo, a i biće nama svima najzdravije i najjeftinije jelo. Nu, kod tog svog ogromnog potroška povrća kod nas se u nekim krajevima široke nam i prostrane domovine (otadžbine) vrlo malo sije i sadi povrća i po gradovima, a još manje po selima.
(…)
Razumni i napredniji narodi u tom nam daleko prednjače. Oni povrćarstvu posvećuju mnogo veću pažnju, sade povrće ne samo za svoju kućnu potrebu, nego li i za izvoz u druge države, a za sve to dobivaju lijepe novce.
(…)
Pogledajmo opet, koliko mi iz Italije godišnje uvozimo cvjetača (karfiola), a i ostalog ranog povrća, koje bi mogli i kod nas uzgajati.
(…)
Ima građana, koji imaju i pogodno zemljište za vrt, ali uopće ne siju povrće. Nisu rijetki slučajevi, da se čuju prigovaranja: „Ta što će mi vrt, kad mogu za nekoliko dinara na placu kupiti povrće bez muke!“
(…)
Na daleko u svim krajevima svijeta nema pogodnijeg podneblja, klime, nego li je u našoj prostranoj i bogatoj domovini, pa treba nastojati i uputiti neznana čovjeka na što veću i korisniju proizvodnju povrća sebi i svojim ukućanima za hranu kao i za prodaju.



Knjiga je štampana 1933. godine u izdanju Jugoslovenske štampe, Zagreb.
Što mislite, da li se otada do danas nešto bitno promijenilo u glavama „neznana čovjeka“, a posebice u glavama onih koji bi ga trebali „uputiti na što veću i korisniju proizvodnju povrća“? Bojim se da nije.

26.12.2014. u 21:32 • 9 KomentaraPrint#

utorak, 23.12.2014.

23.12.2014. u 20:57 • 19 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 22.12.2014.

Prvi susret

Prije nekoliko dana dobih e-poštom slijedeću poruku:

Blogo prijatelju!
Iduće sedmice ću se vrtit tamo negdje po tvome ataru, pa bi mi bila čast posjetiti te i pozdraviti!
Pozdrav od @geomira


Dan, dva odgovorih na dobivenu poruku:

Virtualni prijatelju!
Bilo bi mi drago da se nađemo na pićencu. No slobodan sam najdalje do 24. 12. onda počinje kampanja Božiča, Štefanje (supruga ima imendan), vjerojatni odlazak preko Nove godine u Samobor (…) tako da za dane nakon spomenutog datuma nisam siguran da ću naći vremena a možebitno neću ni biti u Čk. No u svakom slučaju javi mi se na mob.
Pozdrav od @semper contra


Stigao je odgovor:

Drago mi je da sam dobio tvoj odgovor i odmah sam te proknjižio u mobitel. Sa suprugom stižem u Varaždinske toplice u nedjelju predveče (21.12), a onda ćemo se dogovorit kako budemo mogli uskladit vremena za kratak susret.
Pa do skorog viđenja
geomir


Tako je počeo, a danas se i ostvario moj PRVI susret s jednim blogerom i njegovom boljom polovicom, nakon nešto sitno dana kako je završila sedmogodišnjica mog lutanjima po bespuću virtualne stvarnosti. Prilikom upoznavanja, @geomir mi je pružio malu vrećicu i rekao: „Ovo sam napravio za tvoju suprugu!“ Nisam odmah pogledao o čemu se radi obzirom da je naglasio da je to za nju.

Upoznao sam dvoje prekrasnih i nadasve simpatičnih ljudi. Moje bolje polovice nije bilo, bilo je, naime, vrijeme spremanja ručka, a uz to kao to je poznanstvo iz mog blogosvijeta. Sad mi je žao što nije bila i ona pogotovo što nismo bili dugo. Oni čaj, ja malo pivce u Gradskoj kavani, jer ni njima ni meni obveze nisu dozvolile dulje druženje. Ipak, rastali smo se u nadi da to neće biti po onoj: prvi put, zadnji put i nikada više.

Došavši kući, predao sam vrećicu s poklonom supruzi rekavši: „Ovo je poklon za tebe od blogera“. Kad je otvorila bila je oduševljena poklonom. Evo ga dolje.

22.12.2014. u 22:10 • 12 KomentaraPrint#

četvrtak, 18.12.2014.

Kratka povijest „zlotvora'“

Nisam baš sklon polemizirati na temu kada i kakav je tko bio zločinac, diktator, glavosječa, zlotvor etc. No kako se približava „sudbonosan dan“ za Hrvatsku, tj izbori za Predsjednika države (a što će tek biti za godinu dana kad krene juriš, ma što juriš – stampedo, prema saborskim foteljama) sve više se javljaju razno razni „povjesničari“ trudeći se pokazati i dokazati tko je u povijesti bio veći zlotvor u ovim našim krajevima. Tko je „tamanio“ one koji su se usudili misliti drugačije od onih koji su trenutačno bili na vlasti određujući što je pravedno a što nije. Ne shvaćajući, naravno, da pravda i pravo nisu jednoznačice. Ne ću se, jer zaista nisam sklon tome, upuštati u to tko je od njih više u pravu. Da li oni koji smatraju da tu „časnu“ titulu nosi stariji ili pak oni koji „glasuju“ za nešto mlađeg Zagorca. Pustimo to Budućnosti, ona je ipak na kraju jedini mjerodavan sudac.

Podsjetio bih, međutim, u ovoj kratkoj povijesti - i zato sigurno ne sveobuhvatnoj - one koji misle da je način vladanja „silom i nepravdom“ počeo sa starijim Zagorcem, da se jako varaju. Takav se način vladanja „prakticira“ otkako je svijeta i vijeka. Nije povijest zločina počela s njim niti će s njim završiti. Sve ovisi o prosudbama koje se u pojedinim vremenima smatraju odlučujućim u određivanju tko je zločinac a tko nije. Kako bi naš narod rekao „svako vrijeme svoje breme“, a stari Latini „o tempora o mores“.

Nekada davno, primjerice, one koji su bili sljedbenici nove vjere - vjere Isusa Krista - tadašnji vlastodršci „nešto drugačijih“ poglede na svijet, po kratkom su postupku bacali divljim zvijerima da ih rastrgaju u zato specijalno građenim objektima – arenama. I u tome uživali. I oni i „običan“ puk

Prošlo neko vrijeme pa su ti, čiji su preci služili u areni za zabavu „pravednika“, zbog istog prijestupa - različitog mišljenja - počeli neke druge razapinjati na kotač, navlačiti im „španjolske čizme“, na kraju i spaljivati ako se nisu odrekli svojih „heretičkih“ ideja. Naravno, pravovjerni je puk opet s veseljem promatrao utuvljivanje „pravednih“ činjenica u glave tih buntovnika.

Razvojem „nauke i tehnike“ dotični „utuvljivači“ otkrili su novi kontinent pa su tamo, primjenjujući iste ili usavršene metode, pokazivali i dokazivali starosjediocima kako nisu u pravu kad misle da je njihov pogled na svijet pravi. Pravi i pravedan je samo naš. Mi naime imamo jače argumente – topove i puške. Puk s ove strane mora nije se previše bunio. Zlato, koje je brodovima stizalo s one strane oceana, svakom zabljesne oči pa ne vidi kako se do njega došlo.

I tako je to potrajalo, dok se opet nije pojavio novi „zlotvor“ izmislivši giljotinu da bi njome odsijecao glave onih koji su mislili da je Kralj na zemlji Bog i jedini gospodar. „Osviješteni“ puk, koji je odjednom shvatio da oni spaljivani i nisu bili tako opasni, opet su s veseljem promatrali kako u košare padaju glave dosadašnjih djelitelja „pravde i istine“.

I da ne duljim. Kako su prolazile godine broj novih „zlotvora“ počeo se množiti zapanjujućom brzinom. Najznačajniji su kreatori dva velika rata, od kojih je ovaj drugi „iznjedrio“ nešto tako efikasno kao što je holokaust. Onda je došla atomska koja je stanovnicima Japana - posebice gradova Hirošime i Nagasakija - pokazala da je „pravda“ koju određuje demokracija bolja od „pravde“ njihovog cara. Hidrogensku bombu kreatori „ispravnog“ mišljenja još nisu koristili za širenje svojih uvjerenja, a hoće li i kada, ne zna se.

Na red su došli gulazi, goli otoci, gdje se ljudima batinom - jer batina je iz raja izašla - psihičkom torturom i smaknućima objašnjavalo kako nije dobro imati drugačije mišljenje od onih koji imaju vlast.

U civiliziranom i demokratskom društvu takve se metode uglavnom više ne koriste. Osim ponekad u najdemokratskijoj zemlji na svijetu gdje se u specijalnoj ustanovi zvanoj Guantanamo (i ne samo u njoj) softificiranim načinom utuvljivalo što je „pravda“ onima koji su imali neku svoju „pravdu“, ali nisu imali dovoljno jake „argumente“ da ih nametnu prvima. A ti prvi su tek odnedavno shvatili da su i crnci ljudi i da za njih vrijedi ista „pravda“ kao i za bijelce. Izgleda, ipak, da njihovi čuvari „pravde“ ne misle tako pa u crne pucaju kao na glinene golubove.

Kod ostalih, u koje bih bio slobodan ubrojiti i Lijepu našu, prešlo se ipak na „potpuno demokratske“ metode: ako se ne slažeš s vlasnikom/tajkunom, gazdom, direktorom, rektorom, političarom, glavnim urednikom, braniteljem „buš dobil otkaz“ ili „nebuš mogel godinu dana na ispite“.

Obzirom na takav razvoj događaja možemo, ipak, na kraju ovog eseja reći: „Svakim danom u svakom pogledu sve više napredujemo!“ I zato, gospodo „povjesničari“ okrenite se budućnosti i potrudite se da se riješimo i tih zlotvora - „z posla vunbacitela“. Oni povijesni neka se peku u Paklu ili pak uživaju u Raju. Već kako im je Bog odredio važući njihova (ne)djela u kontekstu vremena kad su ih činili.

18.12.2014. u 21:54 • 19 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 15.12.2014.

Zašto sam dobio anginu pektoris

Zajedno smo četiri godine išli u varaždinsku Gimnaziju. On pješice, Varaždinec je, ja cugom iz Čakovca. Bili smo odlični učenici, on malo 'odličniji'. Obojica smo voljeli matematiku, on ipak više.
Zajedno smo četiri godine i koji mjesec proveli na ETF, danas FER-u. Bio sam solidan student, on malo 'solidniji'. Zaposlili se u Končaru. On u Institutu (normalno bio je toliko bolji) ja u tvornici transformatora. A onda su nam se putovi razišli. On je doktorirao, počeo raditi kao profesor i prošao, kao doktor tehničkih nauka, put od profesora do korisnika socijalne pomoći i natrag. Ja sam nakon tri godine otišao u Energoinvest, pa se nakon sedam godina vratio tamo odakle sam počeo svoj životni put, u Čakovec. Nisam magistrirao (iako sam postdiplomski upisao) ali sam zato mirnije odradio svoju punu obavezu prema Domovini.

I premda sam, eto, na prvi pogled život proživio mirnije nego on, ipak sam 'fasovao' anginu pektoris a on nije. Možebitni razlog tome je u njegovoj naravi. A kakva je ona pokazat će dva događaja čiji opisi slijede.

* * *

Jednom zgodom, u vrijeme studija, posjetio sam ga u kući njegovih roditelja u Varaždinu. Ne sjećam se više kako je do toga došlo, no predložio mi je da poslušamo 9. simfoniju A. Dvoraka „Iz Novog svijeta“. Bilo je to moje prvo slušanje ozbiljne glazbe. Bio sam toliko oduševljen simfonijom da sam vrlo brzo kupio ploču i često je slušao. Prošlo je mnogo vremena dok nisam nabavio i druge ploče klasične glazbe. Danas došla neka vremena da mogu slušati smo takvu glazbu.

Dok mi je pričao o simfoniji, kako je ona nastala i što pojedini dijelovi kazuju, sjedio sam u fotelji kojoj je jedna nogica bila zamijenjena, ne sjećam se točno, s jednom ili dvije knjige. Prije nego što je uključio gramofon upitao sam ga:
„A zašto ne postaviš nogicu, a ne da fotelju podlažeš knjigama?“
„Nema potrebe, dobro je i ovako, a meni te knjige ne trebaju“, odgovorio je uz svoj karakteristični široki osmjeh.
Nisam mu, naravno, rekao da ja takve stvari ne mogu 'trpjeti', pa makar mi knjige i ne trebale.

* * *

Otada je prošlo mnogo godina. Obojica smo se oženili, dobili djecu. Živi u svom stanu u predgrađu Zagreba, ja u stanu u Čakovcu. I ponovo se desilo da smo se jednom zgodom našli kod njega. U lijepo namještenoj sobi stajala je ona fotelja. Još uvijek bez nogice i poduprta knjigama. Ispričao sam mu anegdotu vezanu uz tu fotelju od prije mnogo godina. Odgovorio je, koliko se sjećam, da mu je fotelja vrlo udobna, nogica se već davno izgubila u selidbama, a ni ove knjige mu nisu potrebne pa je i ovako dobro.

Sjedili smo tako, pričali i pijuckali neko piće (ovog puta nismo slušali glazbu). On se odjednom digne i reče:
„Oprosti samo trenutak“, i izgubi se prema kupaonici.
Nakon kratkog vremena vrativši se, kaže:
„Morao sam sjesti na veš mašinu.“
„A što?“
„Svaki puta skače kad počne centrifugirati“, odgovori on i sjedne u fotelju.
„Pa što to ne središ?“ pitam jer je u meni odmah proradio onaj njemački „ordnung mus sein“.
„Ma nije važno, dobro je i ovako“, odgovori uz opet onaj isti široki osmjeh kao i prije mnogo godina.

Eto, zašto on nije, a ja jesam dobio anginu pektoris.

15.12.2014. u 16:39 • 32 KomentaraPrint#

utorak, 09.12.2014.

Četiri jahača Apokalipse


Danas je J.L. na naslovnici donio ovu sliku. Ugledavši je istog trenutka pomislio sam na tu čuvenu četvoricu jahača. Da nisam već dosta vremena do sada slušao (i čitao) izjave osoba sa slike, na to vjerojatno ne bih pomislio. Slika sama po sebi nema nikakvih elemenata za takvu asocijaciju. Ali, eto, u mojoj (izmučene) svijesti u ozračju koje te osobe trenutačno stvaraju u Lijepoj našoj u žaru borbe za Predsjednički Tron, ona je izazvala takvu reakciju.

09.12.2014. u 23:18 • 11 KomentaraPrint#

subota, 06.12.2014.

Miris jelke


Pregledavajući blog @valcer naišao sam na post čiji sam naslov u prvom čitanju pročitao kao 'miris jelke' umjesto 'mis jelka' kako je autorica nazvala niz slika kojima prikazuje novogodišnje jelke. Odmah krenuh komentarom kako umjetne jelke ne mogu mirisati onim divnim mirisom koji je u mojoj mladosti ispunjavao hladnu sobu grijanu, tek za blagdane, s peći loženu drvima.

Da provjerim da li je samo autoričina jelka umjetna, ponovo se vratih na blog od početka i vidjeh da sam opet pročitao nešto krivo.

Slažem se sa @valcer da "dolazi vrijeme kad će nam jelke i dosaditi". Rekao bih, meni su već dosadile. Zaista ih ima svugdje. Bit će i s njom po onoj: otvorim paštetu iz nje ispadne jelka. I što je najtužnije - plastična. Kao što su na neki način i dani vezani uz Božić i Novu godinu postali 'plastični'.

Nekada smo ukrašavali pravu, prirodnu jelku. Svake godine drugačiju. Bila je to mala/velika svečanost kojoj smo se radovali i iščekivali je cijele godine. Na nju smo, u ta posna vremena, vješali samo tzv "salonske" bombone, šećerne kvadriće umotane u staniol i bijeli papir s nareckanim vrhovima i po koje malo licitarsko srce. Vata položena po granama bila je snijeg. I obvezatno prave svijeće. Još nije bilo lampica.

Jedne godine, bilo je to negdje sredinom prošlog stoljeća, okitili smo jednu veliku jelku. Možebitno mi se činila velikom jer bijah mali. Roditelji su otišli u kino. Bila su to vremena kad je u modi bio doček Nove u kinima uz dvostruki filmski program.U stanu nas je ostalo troje: jedna naša rođakinja, dovoljno stara da moj mlađi brat i ja možemo s njom ostati sami.

Došla je ponoć i počeli smo paliti svjećice. Više se ne sjećam točno kako se to desilo. Jesmo li mi, paleći svijeću, šibicom zapalili grančicu ili vatu na njoj, ili pak je to prouzročila već upaljena svijeća postavljena preblizu grane, no jelka je odjednom počela gorjeti. Rođakinja je, ako se ne varam, uzela deku i bacila je na nju, a ja sam odjurio u kuhinju, zgrabio lonac s vodom i kobasicama koje su se u njoj kuhale i, vrativši se u sobu, još uvijek pomalo goruću jelku zalio kobasicama i masnom vodom. Srećom, plamen se ugasio, sve je dobro završilo, samo što je majka, kad se vratila s 'dočeka' morala ribati masni brodski pod.

Onda su se javili 'zeleni' i u modu su počele dolaziti 'plastične jelke'. Prvotno su to bile loše imitacije da bi vremenom bivale sve vjernije prirodnim. Samo bez mirisa. Kasnije se mogao kupiti i umjetni ('plastični') miris. To nismo koristili. Kupili smo i mi jednu takvu koja je, u ono vrijeme bila vrlo skupa, ali kad smo je sastavili bila je gotovo kao prava. Čak i 'pravija' jer je, naravno, bila potpuno jednolika i simetrična. Kad smo sagradili vikendicu počeli smo kupovati 'ekološke' jelke u teglama. Preko godine smo ih nekoliko sezona držali na balkonu stana, a onda kad su porasle, sadili ih na 'gruntu'. Na gruntu ih ima šest, velikih i lijepih, no grunt više nije naš. Prodali smo i njega i vikendicu i jelke.

Sad smo 'stari i nemoćni'. Iako vrhunska, umjetna se jelka vremenom 'olinjala' pa smo je zamijenili jednom malom (na slici). Tek toliko da se vidi da su blagdanski dani. Ukrašavamo je ukrasima kojima smo ukrašavali mnogo veću jelku, pa sve skupa izgleda pomalo groteskno. Ali što se može, adekvatne ukrase nemao više volje kupovati. Dobro je i ovako.

06.12.2014. u 20:08 • 24 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< prosinac, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Ožujak 2016 (7)
Veljača 2016 (10)
Siječanj 2016 (11)
Prosinac 2015 (13)
Studeni 2015 (16)
Listopad 2015 (11)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (5)
Lipanj 2015 (7)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (12)
Ožujak 2015 (9)
Veljača 2015 (10)
Siječanj 2015 (4)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (7)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (6)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (7)
Siječanj 2014 (7)
Prosinac 2013 (3)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (8)
Srpanj 2013 (1)
Lipanj 2013 (9)
Svibanj 2013 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto

prvi post objavljen 11.12.2007.

e-mail: semper_contra@net.hr

Ceterum censeo EU esse delendam!

LINKOVI

srebrozlato

semper contra 2

brod u boci
modesti
demetra
pametnizub
zvijezda

anabonni
NF
astro
dinaja
10. Ars
japanka

borgman
fra gavun
k.u.p.
bitke
huc
odmak

zvonka
iva
taradi

geomir
k.moljac
bellarte
crna svjetlost

memoari
alexxl
skrpun
vadičep
h_cenzuru
salome
žena gaza
zagreb

Još uvijek se nadam da ću ih čitati na blogu
bromberg
proglasi
effata
Pax et Discordia
lion
kreativka
gosponprofesor
gosponprofesor 2
ET
ET2
gorkić

Nekad bili sad se spominju
malo ti malo ja
neverin
alkion
dona
ribafiš
cat
novapol
svijet u b
gordy
marchelina






"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE

(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!

Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.

Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.

Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.

Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.

Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.

Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.

Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.

Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.

Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.

Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.

Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.

Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.

I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.

Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!

Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.

Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.

Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?

Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?

Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."

Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.

Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.

Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!

Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.

Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.

U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.

Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.

Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.

Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.

U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.

Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.

Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.

Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.

Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.

Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.

Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.

I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.

Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.

Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.

Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.

Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.

Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.

Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.

Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.

Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.

Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.

Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.

Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.

Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.

Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!

Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?

Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.

Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.

Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.

Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.

Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!

Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.

Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!

Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.

Vrag nije crn kako se riše, crnji je.

Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.

Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.

Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.

Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.

Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.

Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.

Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.

Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.

Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!

Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!

Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!

Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se