semper contra

srijeda, 23.05.2018.

Domovina, Država, Vlast.

(refleksije na afere vezane uz Lex Agrokor)

Napomena: Ovaj post, kao i prethodni, već podulje miruje u mom lapu iako me tema proganja dugo vremena.
Danas pročitah post blogerice Anna-Bonni „Nova Finska gramatika“ u kojem me zaintrigirao ovaj dio odlomka iz romana:
„Despoti prerušeni u patriote nameću retoriku svojih mitova i mudruju da izvan njih ne postoji ljubav prema domovini.“
To me ponukalo da objavim post koji u neku ruku odiše istim ozračjem.


Pojedini blogeri mi često spočitavaju da ne volim Domovinu Hrvatsku, Državu Hrvatsku, a oni koji podržavaju HDZ, da ne volim Vlast. Pri tome mi predbacuju da sam komunjara, jugonostalgičar, titoist.

Mišljenja sam da to ne čine samo zato što mrze svakog koji misli drugačije, već i zato što ne vide razliku između pojma Domovine, Države i Vlasti.

Bez pretenzija da ih uvjerim kako je moje razmišljanje točno, ovim postom ću pokušati objasniti kako ja percipiram ta tri pojma.

Jednim mudroslovom sam - prije dosta vremena - rekao da mnogi ne vide razliku između Vjere, Religije i Crkve. Jednako tako sudim da mnogi ne vide što je Domovina, što Država a što Vlast.

Otkako živim imam samo jednu Domovinu – Hrvatsku. I nju volim i uvijek ću je voljeti.

Rodio sam se u Domovini, koja je bila tada društveno-politički ustrojena kao Država koja se nazivala Nezavisnom iako to nije bila i u kojoj je Vlast bila fašistička. Da sam tada bio svjestan toga, rekao bih da volim Domovinu, ali ne i takvu Državu i takvu Vlast.

Nakon što je s povijesne pozornice nestala ta tzv NDH (ali nažalost ne i iz mnogih glava), ja sam i dalje nastavio živjeti u voljenoj Domovini, u Državi koja se temeljila na ideologiji socijalizma, i gdje je, barem nominalno, vrijedilo pravilo da su radni ljudi temelj Države. Takva mi se Država sviđala.

No Vlast nije bila u skladu s tim pravilom. Nije bilo demokracije, vladao je jednopartijski sistem u kojem nije bilo moguće izraziti drugačije mišljenje i stavove nego što je to službena ideologija propisivala. Kako sam stario, takva Vlast mi se sve manje dopadala.

Onda je sticajem povijesnim okolnostima (koji mnogi ne priznaju ili ne žele priznati) došlo vrijeme da Domovina dobije svoju Državu koja (bi) se trebala temeljiti na demokraciji, pravdi, poštenju i sukladno tome imati i takvu Vlast. Za takvu Državu sam se i sam, u okviru svojih mogućnosti, borio.
Ljubav prema Domovini se naravno nije promijenila ni jotu.

Država je postala demokratska, kapitalistička po karakteru XIX. stoljeća, gdje radnik, čovjek koji stvara vrijednosti, ima nominalnu demokraciju no u stvarnosti to nije tako. To sam izrazio mudroslovom: „U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.“ Duboko me razočarala no podnosim je. Priznajem, ipak sam više naklonjen socijalistima nego kapitalistima.

Vlast, raznih boja, za koju sam vjerovao da će služiti narodu, građanima, radnicima - neka manje neka više - postala je leglo kriminala, korupcije, autoritarnosti, bahatosti, karikaturalne pompoznosti, diletantizma, nekompetentnosti, nepotizma etc.

Uz to ta je Vlast, 'hrvatski puntari' kako sam elaborirao u prošlom postu, Državu prodala za 'judine škude' strancima, uvjeravajući nas da je to za naše dobro.

Takvu vlast ne volim, niti je podnosim. I zato sam protiv nje, bez obzira što mi zbog toga mnogi predbacuju da sam komunjara, jugonostalgičar i titoist.

23.05.2018. u 22:42 • 15 KomentaraPrint#

nedjelja, 20.05.2018.

Povijest se ponavlja

Širom Hrvatske pojavili su se štandovi uz koje stoje volonteri prikupljajući potpise za referendum o odustajanju od već ratificirane Istanbulske konvencije koji između redova govori i o potrebi izlaska iz EU. Istovremeno, stranka u punom zamahu, Živi zid, eksplicitno traži izlazak iz EU i NATO-a.

U vrijeme kad su završne pripreme za ulazak Hrvatske u EU bile u punom jeku, napisao sam podulji post pod naslovom „Prokletstvo slova 'B'“. Sad, kad se Krležina prognoza iz eseja „Deset krvavih godina“ ponovo pokazuje točnom, ponovit ću neke naglaske iz posta za one kojima čitanje nije mrsko. Želi li netko pročitati cijeli post može ga naći na linku

* * *
2012. godine pišem:

Na pragu smo ulaska u 'n-tu' asocijaciju u koju nas uvaljuju političari, za koje Krleža kaže „u sklapanju ugovora i glupih političkih paktova, tu su hrvatski puntari stručnjaci vjekovima“. Čitajući u knjizi „Hrvatske pravice“ autora Petra Požara i u spomenutoj zbirci političkih eseja, otkrih nešto što paušalno nazvah „Prokletstvom slova 'B'“.

Poznavateljima hrvatske povijesti vjerojatno je poznata činjenica da su se 'hrvatski puntari' (političari svih vrsta) nakon pogibije posljednjeg kralja hrvatske krvi Petra, 1102. godine poklonili „madžarskome grbavcu Kolomanu“ (izraz M.Krleže) sklopivši mir s Mađarima.

U hrvatskoj se povijesti tim činom pojavilo prvo sudbonosno slovo „B“ (Budim) koje je Hrvatima krojilo sudbinu. Od te godine ti isti 'hrvatski puntari' „se bore osam stotina godina protiv mađarske krune kao bijesni negatori mađarskog suvereniteta.“ (Krleža)

„I kada je poslije Mohača situacija politički otvorena, pitanje hrvatske dinastije je likvidirano. Hrvati (puntari) traže odmah drugog gospodara“, pa na križevačkom sastanku 1526. „pada prvi prijedlog za kandidaturu Habsburga“, da već slijedeće godine 1527. „hrvatski staleži i redovi biraju u hrvatskom Saboru Ferdinanda I za hrvatskog kralja“ i tako dolaze pod jurisdikciju drugog po redu slova „B“ (Beča). „Ali gle, odmah zatim nastaje novi period borbe protiv gospodina Habsburga i taj traje novu krvavu rundu za slijedećih četiri stotine godina 1527. – 1918.“ (Krleža)

Nakon poraza i raspada crno – žute monarhije 'hrvatski puntari' „kidaju tu prokletu Nagodbu s Madžarima 29. oktobra, da bi poslije trideset dana suverenog života sklopili pakt od 1.decembra 1918. sa dinastijom i tako počeli jednoglasnu borbu protiv tog pakta ujedinjenja, koja traje do danas.“ (Krleža)
Bilo je to treće prokletstvo slova „B“ (Beograd).

No ni tu nije kraj. 1941. godine na hitlerovim tenkovima uz blagoslov Poglavnika stiže četvrto prokletstvo slova „B“ (Berlin).

I naravno odmah počinje borba protiv tog saveza, koja završava 1945. godine kada se povijest ponavlja i 'hrvatski puntari' ponovo sklapaju savez stvarajući federativnu državu Jugoslaviju s glavnim gradom „B“, (Beograd).

Bilo je to peto prokletstvo slova „B“ koje je trajalo sve do 1990. godine kad su Hrvati izborili svoju neovisnost, uz ,naravno, odgovarajuće žrtve, misleći da je prokletstvu došao kraj.

No ne lezi vraže. 'Hrvatski puntari', nesposobni da, ovog puta, sami vode bitku na gospodarskom polju, pritisnuti svjetskom globalizacijom, krenuše u traženje 'novog gospodara'. Nije im dugo trebalo da ga nađu. Kao opčinjeni našli su ga u šestom prokletstvu slova „B“ (Bruxelles).

Uspjeli su tijekom devet godina pregovaranja svladati sve prepreke u stilu 'mrkve i batine' koje im je na putu postavljala europska birokracija, pa je europski parlament 1. prosinca ove godine (opet taj 'prvi decembar') usvojio zakonodavnu rezoluciju o davanju pristanka (opet neka Nagodba ili Ugovor).

Predsjednica (puntarske) vlade u pratnji Predsjednika (neovisne) Hrvatske (ili obratno kako vam volja) svečano su potpisali 9. prosinca 2011. (opet taj nesretni prosinac!) godine Gospodnje Pristupni Ugovor, da bi 1. srpnja 2013. godine (obratite pozornost na zadnje dvije znamenke u godini) ona ili njezin nasljednik iz neke druge 'puntarske' stranke svečano proglasio Hrvatsku punopravnom članicom alijanse zvane Europska Unija.

Tim činom započet će po sedmi put bitka za oslobađanje od gospodara da bi se, kao i uvijek do sada nakon možebitnog oslobođenja, počeo tražiti 'novi gospodar'. „Napor, dakle, da se hrvatstvo otme rotaciji oko tuđih osovina, ostao je do danas politički otvoren i jalov.“ (Krleža)

U devet stotina i petnaest godina, dvadeset godina hrvatskog suvereniteta, „to je čitava hrvatska politička bilanca na saldu hrvatskog suvereniteta“. (Krleža)

* * *

Kao što vidimo prognoza posta iz 2012. o sedmoj bitci ulazi u početnu fazu. Koliko će trajati ne zna se, ali…

20.05.2018. u 18:02 • 14 KomentaraPrint#

petak, 18.05.2018.

Vratite mi…

U vrijeme kad još nije bilo igračaka kao danas, djevojčice su znale donijeti svoje krpice pa su se zajedno igrale krojačica, krojile i šile haljinice za lutke i slične stvari. Ako nekoj od njih nije bilo nešto po 'ćejfu', znala je reći:
„Vratite mi moje krpice, ja se s vama više ne parim!“

Na ovakvo reagiranje djevojčica prije mnogo desetljeća, neki dan me podsjetila izjava našeg Premijera A.P. u vezi afere Agrokor i e-mailova biše ministrice M.D. On je iz Sofije, sa tamo nekakvog 'važnog' skupa po sudbinu Hrvatske gdje je morao sudjelovati (da se malo ohladi i dođe k sebi od Lex-a), poslao poruku „urbi et orbi“:

„Jedino problematično pitanje po meni je pitanje odabira podizvođača. Pozivam sve ljude o kojima se radi, a to su ljudi sa svojim poslovnim i ljudskim integritetom, neka naprave jednu gestu. Neka osim troškova i naknade koju je dobio Ante Ramljak vrate novac kompaniji ili Alixu.“

I kao da to nije bilo dovoljno, Predsjednica K.G.K., nakon što je otkazala (konačno) neki 'važan' posjet slijedi Premijera (kako bi pokazala da jednako misli) izjavljujući slično:

„Ja bih vratila novce. Ne bih htjela dovoditi u sumnju svoje namjere u pisanju zakona koji je u konačnici donio stabilnost. Dakle, nemojmo zaboraviti onaj pozitivni dio. Ističem - čast je važnija od novca."

Dakle: vratite mi moje krpice, ja se više s vama ne parim!



18.05.2018. u 16:48 • 8 KomentaraPrint#

utorak, 15.05.2018.

Pojašnjenje posta „Bez komentara“

Varaždinski plac. Supruga kreće u kupovinu voća i povrća.
„Sjest ću na podest ograde crkve“, rekoh, „a ti gledaj i kupuj“.

Nisam sjeo. Zaintrigirala me ploča s podacima pravoslavne crkve sv. Đurđa. Čitajući podatke, počeo sam u mislima oblikovati jedan, pomalo neobičan, post. Objavih ga neki dan. Očekivano, malobrojni komentari upućivali su na to da sam još jednom, po zna koji put, „promašio ceo fudbal“ sretan!

Zato odlučih da pojasnim 'što je pjesnik htio reći'.

Ova mala crkva sagrađena je u vrijeme crno-žute Monarhije, koju su neki zvali k&k Monarhija, a mnogi narodi, a posebno Slaveni, „tamnica naroda“. A ona je u suštini predstavljala današnju EU, naravno u kontekstu i duhu onog vremena (nekada su se Zajednice stvarale oružjem, danas novcem).

Pa ipak, u toj 'tamnici naroda' bilo je moguće, danas nešto nezamislivo. Da u jednom periodu Veliki varaždinski župan bude Ognjeslav Utješinović Ostrožinski, a gradonačelnik Milan Vrapčević. Prvi - prema Wikipediji - hrvatski pjesnik i političar, srpske narodnosti, koji je 1866. napisao domoljubnu pjesmu „Uskrsnuće Jelačića bana“ u kojoj koristi sintagmu „Ustaj bane, ustaj naša diko!“. S tim je 1867. prvi put zabilježen poziv Ustaj bane, Hrvatska te zove.

Neposredni povod njezinom podizanju bila je zabrana čazmanskog kanonika i župnika Josipa Lehpamera da se zvoni pri sprovodu pravoslavca, kapetana Josipa Mandića, zbog koje je Lehpameru kasnije oduzeta kanonička titula (možete li zamisliti da se danas nešto takvo desi?).

Danas je, naprotiv, u demokratskoj Hrvatskoj upravo u tijeku potpisivanje zahtjeva za referendum za promjenu Izbornog zakona s naglaskom na smanjenje zastupnika nacionalnih manjina.

Nemam namjeru dalje pisati o gradnji crkve. Ako koga interesira (u što iskreno sumnjam), može detalje naći u Izvornom znanstvenom članku Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin po naslovom „Gradnja i opremanje varaždinske pravoslavne crkve 1884. godine“, Dragan Damjanović na Internetu odakle sam i ja crpio podatke.

Napomenut ću samo da se radi o posljednjoj novoj pravoslavnoj crkvi podignutoj u urbanom centru Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u 19. stoljeću (zanimljiv naziv za one koji danas pod pojmom Hrvatska predmnijevaju i ostale dvije pokrajine; Istra je tada bila izvan granica Trojednice), za mali broj pripadnika pravoslavne zajednice koji su živjeli privremeno ili stalno u tom gradu (oko 200 građana).

To je prvi od razloga što složih post „Bez komentara“.

Pokušao sam potom ući u crkvu, no kao što danas ne mogu ući ni u katoličke crkve kad poželim – kažu da se spriječe krađe – tako nisam mogao ući ni u ovu (u 'mračnim vremenima', međutim, mogao sam kad god mi se prohtjelo; onda je vladao 'mrak' pa lopovi nisu mogli krasti po crkvama sretan).

Na stupu kapije ugledah ormarić u koji se stavljaju obavijesti o aktivnostima u crkvi kakvih ima i svaka katolička crkva.

„Da vidim koji se aktivnosti planiraju?“, rekoh. Bio je prazan. Uslikah ga. Koji je razlog da u njemu nije bilo nikakve obavijesti već je na fotki 'uskrsnula' silueta moje malenkosti, ne znam. Možda više nema u Varaždinu „hrvatskih pjesnika i hrvatskih političara srpske narodnosti“? Možda su se 'zalijenili' pa više ne odlaze u crkvu? Možda se boje? Tko će znati?

To je bio drugi razlog što objavih post.

Ne zamjerite na maloj šali.

15.05.2018. u 21:28 • 7 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.05.2018.

Bez komentara

A.D. 1884.



A.D. 2018.

13.05.2018. u 18:13 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 10.05.2018.

Metamorfoza zvijezde

Jučer sam sa suprugom sjedio na terasi naše omiljene slastičarne Van Doren u Čakovcu. Supruga, kavica s vrućim mlijekom, ja 'pivce za živce' – pšenično.

U neko vrijeme pojavila se grupa djece iz nekih od naših vrtića. Došla djeca na sladoled. Na glavama im plave kapice od papira sa žutim zvjezdicama, u jednoj ruci plavi balon posut jednakim simbolima a u drugoj plava zastava EU, naravno sa žutim zvijezdama poredanim u krug.

Nije to bila jedina grupa djece, bilo ih je još nekoliko i sva su imala jednaku dekoraciju.

Prije dosta godina objavio sam post sa slikom triju zvijezda: crvena, žuta i crna. Sve tri zvijezde su bile prikazane u jednakoj veličini. U međuvremenu je došlo do stanovite 'deformacije'; zvijezde su izmijenile veličine. Danas (u glavama mnogih) izgledaju ovako.

Ne vjerujete!? Dokaz da je tome tako mogla bi biti je proslava Dana Europe 9. svibnja (za cijeli svijet 9. maja) koji je u Hrvatskoj proslavljen stidljivo kao da se stidimo da smo bili na strani pobjednika u 2. svjetskom ratu (neki pak misle da smo bili na strani gubitnika). Da bi nam bilo lakše obavili smo to pod okriljem žute zvijezde.

Pod kavom zvijezdom će se slaviti Dan Europe i pobjeda nad fašizmom u budućnosti?

10.05.2018. u 19:09 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 07.05.2018.

Bilo kuda zvijezda svuda…

U pomanjkanju inspiracije da 'nadrvim' nešto bolje, odlučih se prezentirati vam karikaturu iz našeg „Regionalnog tjednika“, doduše već malo izvan 'mode' - sad su zanimljiviji Šešelj, Hrkovci - ali ipak nije potpuno izvan ozračja u kojem se hrvatsko bespuće svakodnevnice valja već niz godina.
Tek toliko da me ne zaboravite.


07.05.2018. u 21:28 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 01.05.2018.

„Metamorfoza“ Praznika rada

Počelo je davne 1886. godine demonstracijama u kojima su se zahtijevale tzv tri 8…
…osam sati rada, osam sati rekreacije, osam sati odmora.

Prolazile su godine i demonstracije su se pretvorile u prvomajske parade. Slavili smo radne pobjede i 1. maj, Praznik rada.

Trajalo je to nešto manje od pola stoljeća i 1. maj je odjednom nestao.
Stidljivo ga je zamijenio 1. svibanj, više nije bilo ni demonstracija ni manifestacija, sad je nastupilo vrijeme tzv besplatnog graha s kobasicom. Dobili smo svoju Državu pa se nismo brinuli što su mnogi izgubili svoj Posao.

Crkvi, koja ima sve veći utjecaj na život Hrvata, ni taj 1. svibanj nije bio baš po volji, pa se dosjetila da se na taj dan slavi i sv. Josip Radnik. Ove godine (po svemu sudeći) ukinusmo 1.svibanj i uvedosmo proslavu sv. Josipa Radnika (na hrvatskoj Katedrali duha na svoje uši sam čuo da se danas slavi taj svetac). Ovo 'Radnik' treba uvijek naglašavati da netko ne bi pomislio da se to slavi jedan drugi Josip.
Sadržaj se međutim nije mijenjao, glavna stvar je i dalje dijeljenje graha s kobasicama.

* * *

Supruga i moja malenkost odlučismo da ona danas ne kuha, posljedično ja neću morati prati suđe te se uputismo prema Varaždinu gdje smo na izbor imali dvije lokacije na kojima smo mogli računati na grah i kobasicu ili pak nešto s roštilja.

Prva je bila kupališno-rekreacijski centar Aquacity. Bilo smo za Praznik rada prije dvije godine s obitelji mlađeg sina, nije bilo gužve, lijepo smo jeli i uživali u pogledu na jezero. Zato smo prvo krenuli u tom smjeru.

Ove godine - brus. Već kod približavanja lokaciji vidjeli smo da nam se ne piše dobro. Da ne duljim, jedva jedvice samo našli jedno mjesto za parkiranje na povećoj udaljenosti od ulaza u Aquacity i kad smo došli na 'lice mjesta' brzo smo se usuglasili: „Idemo na Dravu.“ Gužva je bila neopisiva. Toliko automobila i ljudi još nikad nismo vidjeli na toj lokaciji.

Rečeno, učinjeno. Sjedosmo u auto i nakon poduljeg 'gmizanja' uspjesmo se izvući iz šume automobila pa se uputismo na tradicionalno okupljanje 'radnog naroda' na obali Drave uzvodno od Dravskog mosta (ispod kojeg teče spomenuta Drava). Nažalost, ni tu nismo bili bolje sreće.

U ovom slučaju nismo uspjeli doći ni do mjesta gdje se dijelio grah. Odmorismo se malo na klupi gledajući labudove na Dravi i odosmo kući.
Da nismo, možda bi još čekali 'grah s kobasicom' sretan!

Kod kuće: juha od gljiva iz vrećice, pomfrit s kečapom, skuša iz konzerve (poljska, uhvaćena u Sjevernom moru), zelena salata i pečena crvena paprika iz staklenke.
Tko nam je kriv što smo se dali navući na tanak led.

01.05.2018. u 16:38 • 28 KomentaraPrint#

utorak, 24.04.2018.

Pasji život

Nedavno pročitah izvrsnu knjigu „Nevoljnici – zar je Mesije već otišao“ (2013.) mađarskog pisca Szilard Borbeli (1963.-2014.) u izdanju Ocean more.

Radnja se odvija u zabačenom selu na krajnjem sjeveroistoku Mađarske, krajem šezdesetih godina 20. stoljeća, selu u kojemu vladaju glad, neimaština, strah od drugog, od drugačijeg, od Židova, od Cigana, od komunizma. Pripovjedač je jedanaestogodišnji dječak. Majka je kulačka kći kojoj je bijedni život zatro sve osjećaje, a otac najvjerojatnije nepriznati sin jedinog u selu preživjelog Židova, sklon opijanju, ponižavan u „kolektivu, bez posla i bez budućnosti.

Donosim vam jedan ulomak koji me ponukao na razmišljanje.

„Gore na nebu vidim kako dolijeću lastavice. Stigle su već i rode. (…) Mislim da je dobro biti roda. A vjerojatno i lastavica.

Ali biti pas posve sigurno nije dobro. Imamo i mi jednog kržljavog…(…) Vezan je na lanac, da ne izgazi vrt. (…) Mama ga ne voli, no uz kuću mora biti i pas.

Psi su vječito do mahnitanja gadni. Zato i trgaju svoj lanac. Htjeli bi se osloboditi. Zalijeću se iz sve snage, no lanac ih silovito povuče natrag. Jer lanac im je vezan na čvor oko vrata. Od potezanja lavež začas bude hropac. Ima ljudi koji ih izrazito vole zadirkivati i ljutiti. I uživaju u tome. Stanu na rub područja koje je pas izgazio, gdje više nema ni travke. Tamo su oni još na sigurnom. I malom šibom mlate psa po nosu. Ima pasa koji mogu dugo trpjeti u sebi nemoćni bijes. Trgaju lanac, hropću i povraćaju od gušenja. Ali baš kod svakog dođe čas, kad se slomi. Jer kasno shvati da više neće moći ni milimetar napredovati. Uzalud mu ie mučitelj pred nosom, za njega svejedno ostaje nedohvatljiv.

I tada se malom šibom naneseni sitni udarci po psećem nosu odjedanput samo zbroje. Uzalud je režanje, uzalud bijes, uzalud i snaga. Jednom ie i najhrabriji pas otrčati i potražiti zaklon gdje će se htjeti skriti. Jer traži svoje skrovište i spas. Skvičeći se zavuče i skutri u bočno okrenuti sanduk od jabuka koji mu je dom zajedno s ubačenim komadom krpe. IIi potraži hrpu naslaganoga ogrjevnog drva da se podvuče pod nju. Ili cvileći gura glavu bilo kamo. A od uzbuđenja mu usijano tijelo drhturi poput hladetine.

Ako pak nema druge, onda glavu gurne medu šape. Jer se slomio. I nikad više neće biti slobodno biće. Uzalud će ga pustiti s lanca. Lajat će jednino iz straha. I pri tome strepiti. Toga se ja bojim. Zato sam radije zamislio da sam ja slobodan pa mogu letjeti poput roda i lastavica.“


Opisuje li pripovjedač samo pasji život ili pak je u pitanju opis čovjekovog života koji (prema njegovom opisu svog života) sliči na ovakav pasiji? A želja da se bude roda ili lastavica? Zar to nije htjenje mladog bića da pobjegne iz takvog života u kojem, i kad te oslobode lanaca, i dalje ostaješ vezan nevidljivim lancem bivših robova? Nismo li i mi u sličnoj situaciji i ne znajući za to?

Ostavljam vam da zaključite sami.

24.04.2018. u 16:17 • 34 KomentaraPrint#

petak, 20.04.2018.

Anđeli u našem gradu (2)

Prenosim iz "Regionalnog tjednika" od 18. travnja 2018.:


Dar slikarice iz Palovca
Donacija TV prijemnika

Odjel za pedijatriju županijske bolnice Čakovec ovog je tjedna dobio još jednu vrijednu donaciju. Samouka umjetnica Kristina Tot Kaša u ponedjeljak 16. travnja predala je voditelju Odjela pedijatrije dr. Dejanu Blažinu sedam TV prijemnika. Donirani će se prijemnici postaviti u bolničke sobe i u prostorije dnevne bolnice. (…) Povodom obilježavanja 60. obljetnice čakovečke Pedijatrije u zgradi Scheier (o čemu je moja malenkost obavijestila štovane čitatelje svojim postom „Anđeli u našem gradu“ od 25.ožujka) organizirana je izložba slika Kristine Tot Kaše te je umjetnica odlučila prihod od prodaje slika utrošiti za kupnju televizora za najmlađe pacijente čakovečke bolnice.

Eto, našu bolnicu i naše male bolesnike još jednom je posjetio dobri Anđeo u liku slikarice Kaše.

20.04.2018. u 16:17 • 14 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< svibanj, 2018  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2018 (8)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Ožujak 2016 (7)
Veljača 2016 (10)
Siječanj 2016 (11)
Prosinac 2015 (13)
Studeni 2015 (16)
Listopad 2015 (11)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (5)
Lipanj 2015 (7)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (12)
Ožujak 2015 (9)
Veljača 2015 (10)
Siječanj 2015 (4)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (7)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto

prvi post objavljen 11.12.2007.

e-mail: semper_contra@net.hr

Ceterum censeo EU esse delendam!

LINKOVI

srebrozlato

semper contra 2

brod u boci
demetra
pametnizub
zvijezda
NF
luki2
mecabg

umjetnost biti sam
in patria sua
smisao života
tomajuda
tok misli

anaboni 3
nema garancije
dinaja
dinaja 2
pozitivka

geomir
astro
10. Ars
k.u.p.
crna svjetlost

fra gavun
iva
japanka
borgman
neverin
huc

zvonka
taradi
k.moljac
bellarte
dona

alexxl
skrpun
vadičep
h_cenzuru
salome
žena gaza
effata

Još uvijek se nadam da ću ih čitati na blogu
modesti
memoari
zagreb
odmak
bromberg
proglasi
bla-bla

Pax et Discordia
lion
kreativka
gosponprofesor
gosponprofesor 2
ET
ET2
gorkić

Nekad bili sad se spominju
malo ti malo ja
alkion
ribafiš
cat
novapol
svijet u b
gordy
marchelina







"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE

(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!

Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.

Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!

Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.

Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.

Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.

Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.

Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.

Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.

Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.

Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.

Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.

Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.

Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.

Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.

Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.

Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.

Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.

I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.

Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!

Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.

Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.

Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?

Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?

Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."

Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.

Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.

Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!

Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.

Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.

U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.

Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.

Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.

Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.

U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.

Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.

Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.

Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.

Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.

Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.

Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.

I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.

Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.

Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.

Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.

Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.

Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.

Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.

Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.

Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.

Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.

Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.

Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.

Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.

Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!

Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?

Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.

Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.

Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.

Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.

Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!

Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.

Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!

Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.

Vrag nije crn kako se riše, crnji je.

Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.

Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.

Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.

Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.

Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.

Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.

Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.

Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.

Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!

Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!

Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!

Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.