semper contra

utorak, 19.06.2018.

Kad su došli po….

(napomena: slike vezano uz temu ne objavljujem da ne bi zaradio prekršajnu prijavu kao teta malog Cesarea koja se drznula snimati kako njenog nećaka silom uguravaju u auto 'ponosnog' oca)

Čitam na portalima, slušam izvjestitelje s 'terena' koji su jedva dočekali novu temu ('lešinari'). Tema: Ovrha nad djetetom.

„Snimljen dramatičan trenutak ovrhe nad djetetom: Uplakanog Cesarea su silom ugurali u automobil.“

„Sam sud zaključio je da otac nema roditeljskih kapaciteta, no inzistira na ovrsi.“

„Tata, nemoj mi to raditi! Tata, nemoj me voditi!“

„U međuvremenu je (majka) na talijanskom sudu izgubila skrbništvo nad dječakom, zbog otmice sina je osuđena na tri godine i četiri mjeseca zatvora, obavezna je Alessandru isplatiti 50.000 neura odštete…“


Čitam i pitam se: kakvo je to pravo, kakva je to država u kojoj se nad djetetom 'vrši ovrha'? Pitam se kako netko normalan može napisati, a pogotovo presuditi da je majka otela svoje vlastito dijete i onda joj odrapiti za tu 'otmicu' tri i pol godine zatvora i kaznu od 50.000 eura.

Najprije su nam 'vršili ovrhu' nad televizorima, automobilima i ostalim pokretnim stvarima. Onda su počeli 'vršiti ovrhe' oduzimajući od zarađene crkavice, potom su 'vršili ovrhe' nad jedinim stambenim prostorom. Sad je konačno na red došlo i 'vršenje ovrhe' nad djecom i to od rođene majke, a nju se osuđuje zbog 'otmice' vlastitog djeteta iako je sud sam zaključio da otac nema roditeljskog kapaciteta.
A puk uglavnom šuti!

Sve me to podsjeća na pjesmu koja se pripisuje pastoru Marinu Niemolleru (1892.-1984.) kojom on reagira na tromost i nereagiranje njemačkih intelektualaca nakon dolaska nacista na vlast:

Kada su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio;
jer nisam bio komunist.
Kada su zatvorili socijaldemokrate, ja sam šutio;
jer nisam bio socijaldemokrat.
Kada su došli po sindikaliste, ja se nisam pobunio;
jer nisam bio sindikalist.
Kada su došli po mene;
više nije bilo nikog da se pobuni.


Bez obzira tko je u ovoj priči o malom Cesareu u pravu, otac ili majka, način kako se 'provodi' pravda nad nemoćnom djecom i kako na to reagira tek šačica građana, dok se istovremeno, primjerice, diže velika halabuka oko prava psa da može slobodno lajati, pokazuje da se može parafrazirati čuvena izreka Hamleta: „Ima nešto trulo u toj demokraciji!“

Na kraju, cinik u meni ne može a da na svoj način ne poveže ovaj slučaj s problemom nataliteta u Hrvata. Očito su sudbene vlasti u Italiji našle načina da povećaju natalitet zemlje, a sudbene vlasti u Hrvata se solidarizirale što i nije čudno ako se zna da otac djeteta nije Hrvat.

19.06.2018. u 14:18 • 32 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.06.2018.

Kako riješiti problem pada nataliteta

(humor, a možda i nije)

Jučer na RTL Direktet gledam i slušam prilog o 'velikoj vijesti', a kasnije o tome čitam i na portalu „Telegram“: „Zagrebački zoološki ima veliku vijest; okotila su se tri vučića.“

Naravno, novinari ko novinari ne bi ni u snu propustili ovjekovječiti tu 'senzacionalnu' vijest pa u vijesti dalje piše: „Odjurili smo ih snimiti, da vam ih možemo pokazati“, i potom se pohvalili da „Telegram prvi donosi fotogaleriju novog čopora“.
I učiniše tako!

Nažalost, slike vam ne mogu prenijeti jer bi me autor tih 'senzacionalnih' fotki mogao tužiti za krađu 'autorskog djela'. Ako nekoga, ipak, zanima kako izgledaju novi stanovnici Hrvatske, evo link.

I dok novinari i redakcija „Telegrama“ uživaju u svojoj 'slavi' da su, eto prvi, objavili 'povijesne' snimke vučića za koje se još ne zna kojeg su spola (ili roda) jer „vučica je jako oprezna i zaštitnički raspoložena“, pa ne mogu prići mladuncima, meni je u toj vijesti zapela za oko ova rečenica:

„Inače, vučići su potomci dvogodišnje rumunjske vučice koja je u Zagrebu od kraja 2016. i četverogodišnjeg češkog vuka koji je stigao godinu prije nje. Njih su dvoje, kaže Skok (ravnatelj ZOO-a, op.s.c.), početak novog čopora.“

Čim sam pročitao taj odlomak meni je kliknulo:
Imamo (hrvatske) vukove ali smo, eto, da bi u zagrebačkom ZOO-u dobili novi naraštaj vukova trebali(?) za to uvesti vučicu iz Rumunjske i njezinog partnera iz Češke. Istovremeno sam se upitao: da li su, obzirom na porijeklo roditelja, ti vučići hrvatski ili se vode kao rumunjsko-češki?

To pitanje je vrlo važno!!!
Naime, ako prihvatimo da su oni hrvatski jer su na svijet došli u hrvatskom ZOO-u, i sukladno tome dobiju hrvatsko državljanstvo, onda bi po istom principu mogli povećati natalitet u Državi tako da dozvolimo imigrantima naseljavanje u Hrvatsku iz, tamo neke države 'bogu iza nogu', (odaberite sami koje), izrode potomstvo koje bi onda, jel, bilo hrvatsko.
I tako bi vrlo lako riješili manjak mladih.

Ipak ostaje jedan mali problem. Naime, u istom tom članku piše i ovo:
„Mladunci će s njom (vučicom, op.s.c.), provesti barem dvije godine nakon čega bi mogli i u neki drugi Zoološki.“

A kako nam ide, bojim se da bi i potomstvo gore spomenutih imigranata, kad poodraste, moglo otići u 'neki drugi Zoološki vrt', pardon, u neku drugu zemlju, pa opet ne bismo postigli ništa.

Izgleda da je problem pada natalitete u Hrvata nerješiv, barem dok se ne usvoje 'demografske mjere' KGK, a Vlada ne osigura sredstva za njihovu provedbu.



14.06.2018. u 13:24 • 22 KomentaraPrint#

petak, 08.06.2018.

Pledoaje o jednoj knjizi

Jedan od mojih favorita, bloger @NF, prije nekoliko dana napisao je u svom postu:

Ja sam čitao, koliko je to moguće u hladu moje, sad prilično prometne terase. Pročitao sam "Ljubavni roman" Ivane Sajko (…). Ako niste dovoljno u depresiji čitajte izvrsno nemilosrdnu Ivanu Sajko. Precizno ubada svakojebnicu Lijepe Naše, a teško ćete, ako ste još i muškarac, koji još pokušava razumiti partnera glavne junakinje, izdržati do kraja. Ja sam uspio, snagu mi je dala, kad mu je u rijetkom trenutku idile prišapnula nježno i ak sam shvatio, dobre volje, na uho :"Smrdiš".

U komentaru sam mu obećao da ću odmah krenuti u gradsku knjižnicu, posuditi knjigu, i pročitati je da vidim da li će me baciti još dublje u 'bunar depresije' nego što već jesam.

Rečeno, učinjeno.

Knjižničarka mi je s mog popisa donijela tri knjige: spomenuti „Ljubavni roman“, knjigu iste autorice „Povijest moje obitelji od 1941. do 1991., i nakon“, a tim dvjema knjigama dodao sam i knjigu „U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo“ Drage Pilsela.

„Ovu ste knjigu već posuđivali“, reče mi knjižničarka unoseći podatke u računalo za „Ljubavni roman“.

Gledam korice, listam stranice i ne mogu se sjetiti da sam tu knjigu uopće imao u rukama, a kamo li da sam je čitao.
„Ne vjerujem“, kažem.
„U računalu stoji da ste ju posudili“, uporna je knjižničarka.
„Dobro, pogledat ću kod kuće popis pročitanih knjiga“, odgovorih, uzeh knjige i odoh kući.

Računalo nije lagalo, knjigu sam pročitao u siječnju 2016. Da me ubiješ, ne sjećam se!

Odmah sam prionuo na čitanje i nakon dva ponoćna čitanja pročitao je. I dalje sam uvjeren da knjigu nisam čitao, no to više nije ni bitno. Poštovani @NF ima pravo, knjiga je nabijena pesimizmom i zrači jako, jako depresivno. No, nedovoljno da bi u moj bunar 'depresije' došla dalje od polovice njegove dubine. Unatoč i usprkos kraju romana koji je potpuno, za moje shvaćanje, očekivan i realan. Tako bi ga i sam napisao.
U slučaju da netko odluči pročitati roman, neću više o njemu ni riječi.

Skrećem samo pozornost da je @NF potpuno u pravu: „Ako niste dovoljno u depresiji čitajte izvrsno nemilosrdnu Ivanu Sajko“. Dodati ću: „Ako niste cijepljeni protiv depresivnosti ili niste već duboko u svom 'bunaru' kao ja, onda vam, radi vašeg zdravlja, ipak savjetujem da knjigu ne čitate jer bi taj čin mogao dovesti do prvih otkopa lopatom za vaš vlastiti 'bunar'.

08.06.2018. u 19:38 • 14 KomentaraPrint#

subota, 02.06.2018.

Povratak u prošlost (4)

Da se malo odmaknem od 'teških' tema.

MUNDLOS

Kad vam već ispričah priču o škarama gdje spomenuh da su svoje 'slobodno' vrijeme provodile u 'mraku' ladice šivaće mašine, red je da prozborim nešto i o njoj – šivaćoj mašini MUNDLOS.

Kao mići, vrlo često gledah majku gdje na njoj šije. Posebno sam se divio njezinom vještom okretanju pogonskog kotača. Desno stopalo držala bi uz gornji rub velike pedale koja je zglobnom polugom spojena s pogonskim kotačem. Lijevo je bilo blizu donjeg ruba i naizmjeničnim pritiskom desne i lijeve noge pogonila kotač. Uvijek, prije nego je počela pritiskati pedalu, rukom bi okrenula kotač na mašini kako bi preko remena kotač dobio početni zamah.

Pokušavao sam to raditi, naravno bez da sam stavio remen na kotač, i sam mnogo puta. No nikad mi nije uspijevalo. Uvijek mi se događalo da kotač ide čas u jednom čas u drugom smjeru. Ne znam to ni danas.

„Mama“, pitah jednom majku gledajući je kako radi „zašto se mašina zove MUNDLOS?“
„To znači 'tiha'“, odgovori majka i ja joj povjerovah – majke su uvijek, kad si mali, u pravu i znaju istinu, iako baš i nije bila tiha.

I tek sad, kad sam odlučio ispričati priču o njoj, potražih na Internetu što riječ znači.

Google prevoditelj na moje pitanje odgovori 'otvorena usta'. Nije mi se sviđao prijevod, majčin je bio ljepši, pa potražih dalje. I evo što otkrih:

Naziv mašine, točnije tvornice u kojoj je izrađena, dolazi od prezimena vlasnika – Heinricha Mundlosa (1836. – 1928.).

Bio je sin 'schuhmachermeissters', što bi po naški reklo majstor postolar. 1863. godine, zajedno s Hermannom Schulzom osnovao je tvornicu šivaćih mašina koristeći u početku kao predložak Singer mašine. Ostalo je povijest.

Takva se mašina i danas može kupiti preko Interneta. Nije skupa.

Evo nekoliko fotki majčine 'mundlosice' i pribora koji stoji uz nju otkako pamtim.
Spremna za 'akciju', jedino što je nema tko pokrenuti.

Sve je na njoj što treba, ladice sa strane u kojoj su 'spavale' škare, čak sa bravicom da djeca ne mogu do sadržaja, mala otklopna polica za sitni pribor i metrom uz rub.

Ostali pribor koji je uvijek bio uz mašinu, a još je i danas:

Metalna kutija za konce, gumbe i slične potrepštine…
…koja s unutrašnje strane poklopca prikazuje sliku tvornice.

Pa kutija za igle u kojoj su nekada davno bile, vjerojatno, cigarete. Tko zna tko ih je pušio, jer u vrijeme kad ju je majka koristila u njoj ih nikad nisam vidio.

Iako ne spada u 'komplet' šivaće mašine, i ova kutija za ručni šivaći pribor predstavlja povijesni raritet. Ima li od vas netko sličnu?

Danas mašina služi kao polica na kojoj moja supruga čuva figure anđela i slike naša dva (muška) anđelčića, tu je stolna lampa, a na pedali kojom je majka pogonila mašinu stoji košara s, tko zna kada kupljenim, časopisima.

* * *

Prošla su vremena, otišao sam od kuće i više nisam gledao majku kako šije. A možda više i nije šivala, tko će ga znati. U meni je ipak ostala želja za šivanjem pa sam kupio 'bagaticu', kabinet, s električnim pogonom. Nisam se trebao mučiti s pedalom da je pogonim. Čak sam počeo nešto i šivati, no onda su došle druge zanimacije pa rekoh, šivat ću kad budem u mirovini.

Došla je mirovina, došao je Internet, pa blogosfera i ona me okupirala više nego 'bagatica'. Eno je, stoji u spavaćoj sobi, ženi služi za odlaganje ispeglanog rublja, a unutrašnjost je popunjena tkaninama za šivanje, koje vjerojatno nitko neće koristiti.

02.06.2018. u 19:06 • 15 KomentaraPrint#

četvrtak, 31.05.2018.

Tijelovo u Varaždinu

Danas je Tijelovo. Za one koji slave taj blagdan, ali baš nisu sigurni što on znači, iz „Hrvatske enciklopedije“ kratko tumačenje:

Tijelovo (puni naziv: Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove; lat. Corpus Christi: tijelo Kristovo), u Katoličkoj crkvi, svetkovina na spomen ustanovljenja euharistije na Veliki četvrtak; slavi se u četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva. Nastala je u XIII. stoljeću (Ličge, 1246), (kada se augustinskoj redovnici svetoj Julijani iz samostana kod Liegea u Belgiji, u jednom viđenju punoga mjeseca na mjesecu pokazala mrlja. Puni je mjesec redovnica protumačila kao Crkvu, a mrlju kao svetkovinu koja Crkvi nedostaje, kojom bi se častio Presveti oltarski sakrament, op.s.c.), a za cijelu Zapadnu crkvu uveo ju je papa Urban IV. (1317). Ubrzo se na taj dan počela održavati svečana procesija (tijelovska procesija), uz ophodnju po cijelome mjestu; obično se zastane na četiri stajališta ("sjenice") na kojima se naviješta evanđelje na četiri strane svijeta i podjeljuje blagoslov s Presvetim.

Dan je obećavao, već u jutro je bilo 26 stupnjeva, pa se odlučismo ponovno posjetiti barokni grad.

Došavši, sjedosmo na klupu u varaždinskom prekrasnom parku u kojem, za razliku od čakovečkog, nema vrana ali ima puno čistih i dobro održavanih klupa. Odjednom se oglasiše zvona svih varaždinskih crkava; u užem dijelu grada ima ih 7 (za svaki smrtni grijeh po jedan, rekao bi cinik).
„Počela je procesija“, kaže supruga, „i sad će zvoniti tako dugo dok procesija ne završi“.
Napustismo klupu i krenusmo vidjeti što se dešava. Kad je procesija, nakon posljednje crkve krenula prema katedrali, supruga reče:
„Mogao bi slikati.“
Želja supruge meni zapovijed, i bi tako učinjeno.










Supruga je svratila u Katedralu da se pomoli za sve nas. Ja sam shodno svom uvjerenju pričekao da se vrati, sjedeći na klupi ispred nje.

Kad je izašla, ozarena lica, reče: „Mogao si i ti, unutra je fino svježe!“
Eto, da sam vjernik, bio bi se malo osvježio od ove današnje vrućine.

31.05.2018. u 18:03 • 9 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.05.2018.

Čakovečki FloraArt

Jučer je bio posljednji dan čakovečke varijante FloraArt-a kojeg je zagrebačka varijanta otvorena danas. Naravno, prvi je u odnosu na potonji kao miš u odnosu na slona što je sasvim razumljivo obzirom na veličinu grada. Zato se ova naša izložba nije zvala FloraArt već „Dani jagoda i cvijeća“.

Sa nekoliko fotki pokušat ću vam dočarati kako je to izgledalo, uz komentare ala Semper contra.

Pogled niz ulicu sa štandovima, a iznad njih, neki su rekli da je to cvijeće, a meni se nekako čini da su to raznobojne spužve za kupanje. Birajte što vam se više sviđa.

Prošetala je tuda i neka 'spodoba'. Da li je to sunce, kaktus, cvijet ili zvijezda nisam siguran. Ovo potonje najvjerojatnije nije jer bi se tu našao (možebitno) neki kamion pa ju satro.

Već je i vrijeme da konačno iskrsne i neka fotka zbog koje sam sve ostale i snimio.

Iako je manifestacija nosila ime „Dani jagoda i cvijeća“, prevladavalo je drugo bilje u imenu. Razumljivo, cvijeće ljepše izgleda i raznovrsnijih je formi. Jagode su dobre samo za jelo.

Ovo je bio jedini umjetnički aranžman, ostalo cvijeće je bilo postavljeno za prodaju.

Kao što rekoh: za prodaju spremno!

Na drugom kraju bili su postavljeni artefakti za zabavu, posebno djece. Kako po mom to ne spada u karakter izložbe, nisam se potrudio za detaljniji osvrt.

Ovu zbirku figurica snimio sam jer su me podsjetile na ruske Babuške. Doduše, nema jedne u drugoj, svaka je sama.

Pokraj malog cvijeća jedan Veliki cvijet kupuje malo za društvo na balkonu. Moji vjerni štioci prepoznat će Veliki cvijet.

„A mene ne budete snimili?“ začuh glas iza svojih leđa stojeći ispred brijačnice u kojoj se mojoj malenkosti jednom mjesečno krati griva na 5 mm. Naravno, nisam mogao odbiti zamolbu uz popratne riječi: „Bum te slikal, ali onda buš i na mom blogu!“
Obećano učinjeno.

28.05.2018. u 21:13 • 24 KomentaraPrint#

srijeda, 23.05.2018.

Domovina, Država, Vlast.

(refleksije na afere vezane uz Lex Agrokor)

Napomena: Ovaj post, kao i prethodni, već podulje miruje u mom lapu iako me tema proganja dugo vremena.
Danas pročitah post blogerice Anna-Bonni „Nova Finska gramatika“ u kojem me zaintrigirao ovaj dio odlomka iz romana:
„Despoti prerušeni u patriote nameću retoriku svojih mitova i mudruju da izvan njih ne postoji ljubav prema domovini.“
To me ponukalo da objavim post koji u neku ruku odiše istim ozračjem.


Pojedini blogeri mi često spočitavaju da ne volim Domovinu Hrvatsku, Državu Hrvatsku, a oni koji podržavaju HDZ, da ne volim Vlast. Pri tome mi predbacuju da sam komunjara, jugonostalgičar, titoist.

Mišljenja sam da to ne čine samo zato što mrze svakog koji misli drugačije, već i zato što ne vide razliku između pojma Domovine, Države i Vlasti.

Bez pretenzija da ih uvjerim kako je moje razmišljanje točno, ovim postom ću pokušati objasniti kako ja percipiram ta tri pojma.

Jednim mudroslovom sam - prije dosta vremena - rekao da mnogi ne vide razliku između Vjere, Religije i Crkve. Jednako tako sudim da mnogi ne vide što je Domovina, što Država a što Vlast.

Otkako živim imam samo jednu Domovinu – Hrvatsku. I nju volim i uvijek ću je voljeti.

Rodio sam se u Domovini, koja je bila tada društveno-politički ustrojena kao Država koja se nazivala Nezavisnom iako to nije bila i u kojoj je Vlast bila fašistička. Da sam tada bio svjestan toga, rekao bih da volim Domovinu, ali ne i takvu Državu i takvu Vlast.

Nakon što je s povijesne pozornice nestala ta tzv NDH (ali nažalost ne i iz mnogih glava), ja sam i dalje nastavio živjeti u voljenoj Domovini, u Državi koja se temeljila na ideologiji socijalizma, i gdje je, barem nominalno, vrijedilo pravilo da su radni ljudi temelj Države. Takva mi se Država sviđala.

No Vlast nije bila u skladu s tim pravilom. Nije bilo demokracije, vladao je jednopartijski sistem u kojem nije bilo moguće izraziti drugačije mišljenje i stavove nego što je to službena ideologija propisivala. Kako sam stario, takva Vlast mi se sve manje dopadala.

Onda je sticajem povijesnim okolnostima (koji mnogi ne priznaju ili ne žele priznati) došlo vrijeme da Domovina dobije svoju Državu koja (bi) se trebala temeljiti na demokraciji, pravdi, poštenju i sukladno tome imati i takvu Vlast. Za takvu Državu sam se i sam, u okviru svojih mogućnosti, borio.
Ljubav prema Domovini se naravno nije promijenila ni jotu.

Država je postala demokratska, kapitalistička po karakteru XIX. stoljeća, gdje radnik, čovjek koji stvara vrijednosti, ima nominalnu demokraciju no u stvarnosti to nije tako. To sam izrazio mudroslovom: „U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.“ Duboko me razočarala no podnosim je. Priznajem, ipak sam više naklonjen socijalistima nego kapitalistima.

Vlast, raznih boja, za koju sam vjerovao da će služiti narodu, građanima, radnicima - neka manje neka više - postala je leglo kriminala, korupcije, autoritarnosti, bahatosti, karikaturalne pompoznosti, diletantizma, nekompetentnosti, nepotizma etc.

Uz to ta je Vlast, 'hrvatski puntari' kako sam elaborirao u prošlom postu, Državu prodala za 'judine škude' strancima, uvjeravajući nas da je to za naše dobro.

Takvu vlast ne volim, niti je podnosim. I zato sam protiv nje, bez obzira što mi zbog toga mnogi predbacuju da sam komunjara, jugonostalgičar i titoist.

23.05.2018. u 22:42 • 17 KomentaraPrint#

nedjelja, 20.05.2018.

Povijest se ponavlja

Širom Hrvatske pojavili su se štandovi uz koje stoje volonteri prikupljajući potpise za referendum o odustajanju od već ratificirane Istanbulske konvencije koji između redova govori i o potrebi izlaska iz EU. Istovremeno, stranka u punom zamahu, Živi zid, eksplicitno traži izlazak iz EU i NATO-a.

U vrijeme kad su završne pripreme za ulazak Hrvatske u EU bile u punom jeku, napisao sam podulji post pod naslovom „Prokletstvo slova 'B'“. Sad, kad se Krležina prognoza iz eseja „Deset krvavih godina“ ponovo pokazuje točnom, ponovit ću neke naglaske iz posta za one kojima čitanje nije mrsko. Želi li netko pročitati cijeli post može ga naći na linku

* * *
2012. godine pišem:

Na pragu smo ulaska u 'n-tu' asocijaciju u koju nas uvaljuju političari, za koje Krleža kaže „u sklapanju ugovora i glupih političkih paktova, tu su hrvatski puntari stručnjaci vjekovima“. Čitajući u knjizi „Hrvatske pravice“ autora Petra Požara i u spomenutoj zbirci političkih eseja, otkrih nešto što paušalno nazvah „Prokletstvom slova 'B'“.

Poznavateljima hrvatske povijesti vjerojatno je poznata činjenica da su se 'hrvatski puntari' (političari svih vrsta) nakon pogibije posljednjeg kralja hrvatske krvi Petra, 1102. godine poklonili „madžarskome grbavcu Kolomanu“ (izraz M.Krleže) sklopivši mir s Mađarima.

U hrvatskoj se povijesti tim činom pojavilo prvo sudbonosno slovo „B“ (Budim) koje je Hrvatima krojilo sudbinu. Od te godine ti isti 'hrvatski puntari' „se bore osam stotina godina protiv mađarske krune kao bijesni negatori mađarskog suvereniteta.“ (Krleža)

„I kada je poslije Mohača situacija politički otvorena, pitanje hrvatske dinastije je likvidirano. Hrvati (puntari) traže odmah drugog gospodara“, pa na križevačkom sastanku 1526. „pada prvi prijedlog za kandidaturu Habsburga“, da već slijedeće godine 1527. „hrvatski staleži i redovi biraju u hrvatskom Saboru Ferdinanda I za hrvatskog kralja“ i tako dolaze pod jurisdikciju drugog po redu slova „B“ (Beča). „Ali gle, odmah zatim nastaje novi period borbe protiv gospodina Habsburga i taj traje novu krvavu rundu za slijedećih četiri stotine godina 1527. – 1918.“ (Krleža)

Nakon poraza i raspada crno – žute monarhije 'hrvatski puntari' „kidaju tu prokletu Nagodbu s Madžarima 29. oktobra, da bi poslije trideset dana suverenog života sklopili pakt od 1.decembra 1918. sa dinastijom i tako počeli jednoglasnu borbu protiv tog pakta ujedinjenja, koja traje do danas.“ (Krleža)
Bilo je to treće prokletstvo slova „B“ (Beograd).

No ni tu nije kraj. 1941. godine na hitlerovim tenkovima uz blagoslov Poglavnika stiže četvrto prokletstvo slova „B“ (Berlin).

I naravno odmah počinje borba protiv tog saveza, koja završava 1945. godine kada se povijest ponavlja i 'hrvatski puntari' ponovo sklapaju savez stvarajući federativnu državu Jugoslaviju s glavnim gradom „B“, (Beograd).

Bilo je to peto prokletstvo slova „B“ koje je trajalo sve do 1990. godine kad su Hrvati izborili svoju neovisnost, uz ,naravno, odgovarajuće žrtve, misleći da je prokletstvu došao kraj.

No ne lezi vraže. 'Hrvatski puntari', nesposobni da, ovog puta, sami vode bitku na gospodarskom polju, pritisnuti svjetskom globalizacijom, krenuše u traženje 'novog gospodara'. Nije im dugo trebalo da ga nađu. Kao opčinjeni našli su ga u šestom prokletstvu slova „B“ (Bruxelles).

Uspjeli su tijekom devet godina pregovaranja svladati sve prepreke u stilu 'mrkve i batine' koje im je na putu postavljala europska birokracija, pa je europski parlament 1. prosinca ove godine (opet taj 'prvi decembar') usvojio zakonodavnu rezoluciju o davanju pristanka (opet neka Nagodba ili Ugovor).

Predsjednica (puntarske) vlade u pratnji Predsjednika (neovisne) Hrvatske (ili obratno kako vam volja) svečano su potpisali 9. prosinca 2011. (opet taj nesretni prosinac!) godine Gospodnje Pristupni Ugovor, da bi 1. srpnja 2013. godine (obratite pozornost na zadnje dvije znamenke u godini) ona ili njezin nasljednik iz neke druge 'puntarske' stranke svečano proglasio Hrvatsku punopravnom članicom alijanse zvane Europska Unija.

Tim činom započet će po sedmi put bitka za oslobađanje od gospodara da bi se, kao i uvijek do sada nakon možebitnog oslobođenja, počeo tražiti 'novi gospodar'. „Napor, dakle, da se hrvatstvo otme rotaciji oko tuđih osovina, ostao je do danas politički otvoren i jalov.“ (Krleža)

U devet stotina i petnaest godina, dvadeset godina hrvatskog suvereniteta, „to je čitava hrvatska politička bilanca na saldu hrvatskog suvereniteta“. (Krleža)

* * *

Kao što vidimo prognoza posta iz 2012. o sedmoj bitci ulazi u početnu fazu. Koliko će trajati ne zna se, ali…

20.05.2018. u 18:02 • 14 KomentaraPrint#

petak, 18.05.2018.

Vratite mi…

U vrijeme kad još nije bilo igračaka kao danas, djevojčice su znale donijeti svoje krpice pa su se zajedno igrale krojačica, krojile i šile haljinice za lutke i slične stvari. Ako nekoj od njih nije bilo nešto po 'ćejfu', znala je reći:
„Vratite mi moje krpice, ja se s vama više ne parim!“

Na ovakvo reagiranje djevojčica prije mnogo desetljeća, neki dan me podsjetila izjava našeg Premijera A.P. u vezi afere Agrokor i e-mailova biše ministrice M.D. On je iz Sofije, sa tamo nekakvog 'važnog' skupa po sudbinu Hrvatske gdje je morao sudjelovati (da se malo ohladi i dođe k sebi od Lex-a), poslao poruku „urbi et orbi“:

„Jedino problematično pitanje po meni je pitanje odabira podizvođača. Pozivam sve ljude o kojima se radi, a to su ljudi sa svojim poslovnim i ljudskim integritetom, neka naprave jednu gestu. Neka osim troškova i naknade koju je dobio Ante Ramljak vrate novac kompaniji ili Alixu.“

I kao da to nije bilo dovoljno, Predsjednica K.G.K., nakon što je otkazala (konačno) neki 'važan' posjet slijedi Premijera (kako bi pokazala da jednako misli) izjavljujući slično:

„Ja bih vratila novce. Ne bih htjela dovoditi u sumnju svoje namjere u pisanju zakona koji je u konačnici donio stabilnost. Dakle, nemojmo zaboraviti onaj pozitivni dio. Ističem - čast je važnija od novca."

Dakle: vratite mi moje krpice, ja se više s vama ne parim!



18.05.2018. u 16:48 • 8 KomentaraPrint#

utorak, 15.05.2018.

Pojašnjenje posta „Bez komentara“

Varaždinski plac. Supruga kreće u kupovinu voća i povrća.
„Sjest ću na podest ograde crkve“, rekoh, „a ti gledaj i kupuj“.

Nisam sjeo. Zaintrigirala me ploča s podacima pravoslavne crkve sv. Đurđa. Čitajući podatke, počeo sam u mislima oblikovati jedan, pomalo neobičan, post. Objavih ga neki dan. Očekivano, malobrojni komentari upućivali su na to da sam još jednom, po zna koji put, „promašio ceo fudbal“ sretan!

Zato odlučih da pojasnim 'što je pjesnik htio reći'.

Ova mala crkva sagrađena je u vrijeme crno-žute Monarhije, koju su neki zvali k&k Monarhija, a mnogi narodi, a posebno Slaveni, „tamnica naroda“. A ona je u suštini predstavljala današnju EU, naravno u kontekstu i duhu onog vremena (nekada su se Zajednice stvarale oružjem, danas novcem).

Pa ipak, u toj 'tamnici naroda' bilo je moguće, danas nešto nezamislivo. Da u jednom periodu Veliki varaždinski župan bude Ognjeslav Utješinović Ostrožinski, a gradonačelnik Milan Vrapčević. Prvi - prema Wikipediji - hrvatski pjesnik i političar, srpske narodnosti, koji je 1866. napisao domoljubnu pjesmu „Uskrsnuće Jelačića bana“ u kojoj koristi sintagmu „Ustaj bane, ustaj naša diko!“. S tim je 1867. prvi put zabilježen poziv Ustaj bane, Hrvatska te zove.

Neposredni povod njezinom podizanju bila je zabrana čazmanskog kanonika i župnika Josipa Lehpamera da se zvoni pri sprovodu pravoslavca, kapetana Josipa Mandića, zbog koje je Lehpameru kasnije oduzeta kanonička titula (možete li zamisliti da se danas nešto takvo desi?).

Danas je, naprotiv, u demokratskoj Hrvatskoj upravo u tijeku potpisivanje zahtjeva za referendum za promjenu Izbornog zakona s naglaskom na smanjenje zastupnika nacionalnih manjina.

Nemam namjeru dalje pisati o gradnji crkve. Ako koga interesira (u što iskreno sumnjam), može detalje naći u Izvornom znanstvenom članku Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin po naslovom „Gradnja i opremanje varaždinske pravoslavne crkve 1884. godine“, Dragan Damjanović na Internetu odakle sam i ja crpio podatke.

Napomenut ću samo da se radi o posljednjoj novoj pravoslavnoj crkvi podignutoj u urbanom centru Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u 19. stoljeću (zanimljiv naziv za one koji danas pod pojmom Hrvatska predmnijevaju i ostale dvije pokrajine; Istra je tada bila izvan granica Trojednice), za mali broj pripadnika pravoslavne zajednice koji su živjeli privremeno ili stalno u tom gradu (oko 200 građana).

To je prvi od razloga što složih post „Bez komentara“.

Pokušao sam potom ući u crkvu, no kao što danas ne mogu ući ni u katoličke crkve kad poželim – kažu da se spriječe krađe – tako nisam mogao ući ni u ovu (u 'mračnim vremenima', međutim, mogao sam kad god mi se prohtjelo; onda je vladao 'mrak' pa lopovi nisu mogli krasti po crkvama sretan).

Na stupu kapije ugledah ormarić u koji se stavljaju obavijesti o aktivnostima u crkvi kakvih ima i svaka katolička crkva.

„Da vidim koji se aktivnosti planiraju?“, rekoh. Bio je prazan. Uslikah ga. Koji je razlog da u njemu nije bilo nikakve obavijesti već je na fotki 'uskrsnula' silueta moje malenkosti, ne znam. Možda više nema u Varaždinu „hrvatskih pjesnika i hrvatskih političara srpske narodnosti“? Možda su se 'zalijenili' pa više ne odlaze u crkvu? Možda se boje? Tko će znati?

To je bio drugi razlog što objavih post.

Ne zamjerite na maloj šali.

15.05.2018. u 21:28 • 7 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< lipanj, 2018  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Lipanj 2018 (4)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Ožujak 2016 (7)
Veljača 2016 (10)
Siječanj 2016 (11)
Prosinac 2015 (13)
Studeni 2015 (16)
Listopad 2015 (11)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (5)
Lipanj 2015 (7)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (12)
Ožujak 2015 (9)
Veljača 2015 (10)
Siječanj 2015 (4)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (7)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto

prvi post objavljen 11.12.2007.

e-mail: semper_contra@net.hr

Ceterum censeo EU esse delendam!

LINKOVI

srebrozlato

semper contra 2

brod u boci
pametnizub
demetra
zvijezda

NF
anaboni 4
mecabg
smijehotvorine

umjetnost biti sam
in patria sua
smisao života
tomajuda
tok misli

geomir
astro
10. Ars
proglasi
k.u.p.
crna svjetlost
nema garancije
dinaja
dinaja 2
pozitivka

fra gavun
borgman
iva
japanka
neverin
huc

memoari
zvonka
taradi
k.moljac
bellarte
dona

alexxl
skrpun
vadičep
h_cenzuru
salome
žena gaza
effata

Još uvijek se nadam da ću ih čitati na blogu
modesti
zagreb
odmak
bromberg

bla-bla
Pax et Discordia
lion
kreativka
gosponprofesor
gosponprofesor 2
ET
ET2
gorkić

Nekad bili sad se spominju
malo ti malo ja
alkion
ribafiš
cat
novapol
svijet u b
gordy
marchelina







"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE

(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!

Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.

Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.

Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!

Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.

Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.

Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.

Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.

Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.

Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.

Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.

Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.

Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.

Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.

Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.

Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.

Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.

Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.

Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.

I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.

Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!

Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.

Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.

Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?

Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?

Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."

Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.

Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.

Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!

Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.

Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.

U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.

Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.

Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.

Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.

U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.

Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.

Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.

Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.

Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.

Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.

Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.

I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.

Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.

Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.

Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.

Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.

Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.

Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.

Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.

Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.

Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.

Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.

Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.

Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.

Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!

Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?

Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.

Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.

Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.

Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.

Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!

Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.

Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!

Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.

Vrag nije crn kako se riše, crnji je.

Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.

Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.

Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.

Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.

Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.

Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.

Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.

Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.

Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!

Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!

Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!

Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.