srijeda, 15.10.2014.

Još malo o riječima na hrpi

Jako volim čitati. Nekada imam više vremena za taj svoj dragi hobi, nekada manje. Postoje periodi kada sumanuto čitam knjige, doslovce gutam jednu za drugom, a postoje i periodi dugi po nekoliko mjeseci kada knjigu jedva da uzmem u ruke. Ipak, to nisu periodi suše i apstinencije, tada obično pojačano čitam različite portale, vijesti, kritike, osvrte i slično. Znam da mnogi zaziru od pametnih telefona, ali mene moj upravo spašava u ovakvim situacijama, pogotovo na svakodnevnim putovanjima prema poslu i natrag.
Dakle, volim raznolikost. Pratim različite (uglavnom strane) popularno-znanstvene portale, pratim i nekoliko DIY blogova sa šarolikim izborom tema, volim čitati kolumne sa svih strana svijeta, ali i naše domaće… Guardian i BBC često imaju dobre analize tema koje me zanimaju, a i Wired mi se prilično sviđa sa svojim izborom tema. U svakom slučaju, čitam svašta. Međutim, jedna me tematika konstantno bode u oči, podbada, unosi nemir i to puno češće kod nas nego kod stranih portala koje pratim.
To bi bile vijesti i novosti iz kulture. Ne vijesti same po sebi, već stil pisanja naših novinara, kolumnista i spisatelja.
Znači to je nešto što se provlači od analize izložbe koja vas možebitno zanima i želite otići u muzej pa se pripremate tako da pročitate nešto o samoj izložbi na stranicama muzeja do najobičnijih književnih, glazbenih i inih kritika. Ono, uglavnom što možete pročitati su verbalni proljevi.

Autor na svojim crtežima defragmentira možebitnost postojanja i kroz svoju unutarnju borbu pruža svijetu viđenje stvarnosti na samo sebi svojstven način…


Bla bla, truć srać. Znači ovu rečenicu sam ja sad izmislila, ali kužite o čemu pričam. To je to. To je taj stil.

Primijetila sam da taj određeni stil njeguje većina koja se bavi temama iz kulture u Hrvata. Da, generaliziram, ali ubijte me sad, to je uglavnom tako. Recimo, relativno često čitam novine, a kada me neki naslov sa tih kulturnih stranica privuče da ga pročitam, u 90% slučajeva na pola odustanem od čitanja, u 9% se prisilim pročitati do kraja, a 1% tekstova uspijem pročitati jer su manje-više napisani razumljivo.
Dakle nije mi jasno to kićenje teksta, kao da se autori natječu sami sa sobom ili cijelim svijetom (teško je odlučiti) kako bi napisali što kićeniji tekst sa što više verbalnih ispada. Pokušavaju valjda dokazati kako oni koketiraju s riječima kao Tiger Woods s palicom za golf.
Ali ono, shvatili smo. Fulekstrauber ste pametni. Znate puno kompliciranih riječi složiti u rečenicu koju samo vi razumijete. Ajmo jedan spontani aplauz.
Sada će mi netko reći da ja ne razumijem kulturu i da tu uglavnom trkeljam gluposti. Pa dobro, možda i je problem u meni, ali ja nekako volim misliti da je u njima. naughty

- 20:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 10.10.2014.

Mnogo riječi na jednoj hrpi

Polako se bliži treći mjesec kako nisam slova napisala za svemrežje.

Oni stariji koji su me nekad pratili, a i vi mlađi ako vam se da prekapat moja davno pokopana arhiva, znate/vidite da sam nekada bila puno puno aktivnija. Imala sam tu i tamo koji post zadnjih godinu-dvije, ali to je bilo ili kukanje kako mi fali ovo mjesto ili me nešto moralo dobrano raspizditi da bih došla i obrisala prašinu s ovog mjesta.

Ali što da vam kažem, velike promjene u jednom malom životu su dovele do toga svega.

Uglavnom, pitam se zadnjih dana postoji li određena količina riječi koje možeš izbaciti iz sebe u nekom vremenu i preko toga ne ide? Da, imala sam i ja periode hiperproduktivnosti kada je pisanje u pitanju, što ovdje, što negdje drugdje, ali sve je to nekako bilo uvjetovano nekim faktorima (što rokovima, što moranjima).

Uglavnom, da, pisala sam svakodnevno za jedan portal. To je bila škola. Ne samo pisanje, nego sve skupa. Kad se samo sjetim sebe tamo negdje prije dvije godine (kada sam friško diplomirala) i sada. Srednja, faks... ma da, sve je to super. Ali tek kad upadneš u arenu s lavovima, onda tek vidiš kako stvari zapravo funkcioniraju. A ja sad zapravo vidim da ovaj tekst nema baš neki suvisli tok misli. No dobro.

Da, to svakodnevno pisanje kao da mi je oduzelo riječi. Kao da to više nije bilo to kada sam morala pisati. Nešto što je bio (i zapravo još uvijek jest) moj istinski gušt, postalo je tlaka, obveza. Postalo je posao.

Znam, mnogi ljudi žele svoje hobije pretvoriti u posao i da im onda bude super i cvjetići i leptirići i duga.

Očito ja ne funkcioniram tako. Barem kad je pisanje u pitanju. Jer to mi je uvijek bio hobi, a ne istinska ljubav. Moja istinska ljubav je priroda. Razumijevanje živog svijeta. Odnosa između živih bića.

I tako sam prestala pisati prije tri mjeseca. Spletom različitih okolnosti, život me odnio u neke skroz treće vode. Ali zadnjih dana razmišljam o ovom svom blogu. Otvaram editor, gledam ja njega, gledam on mene. I tko zna, možda smo opet spremni za neka intenzivnija druženja. Onako, kao prije.

Bumo vidli zubo

- 21:01 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se