Kako to radi u CZSS Branka Špoljarić

26 veljača 2017

Uvijek branim socijalnu skrb jer sam u dato vrijeme imala jednu socijalku, Hrvatska ju nema.

Ali vremena se menjaju:

Dete mi je kakvo je, završilo je neke školice, osnovnu i srednju, nešto je malo radio i položio vozački misleći da će nastati jagma za njim kad dobi vozačku dozvolu u ruke.

Kad ne radi prima invalidninu od 350,00 kn mjesečno.

U Centru za socijalnu skrb Novi Zagreb radi izvjesna Branka Špoljarić. Koja je 17. 9. 2012. izjavila da je taj vid pomoći ukinut. Pred menom i pred njim. Provjeravala sam, rekli su da nije ukinuto: Slala sam 2 put još sineka i na kraju se nasrdil veli kaj me šalješ ak sam malo udaren (osviješten je) nisam kreten, tak mi je rekla. Sam Bog u kog ne vjerujem me naveo da to jednog dana slučajno provjerim ponovno al sad već blago nabrijana, nazovem Branku Špoljarić i velim da sam provjerila za invalidninu i da nije ukinuto. Joooooooj, veli pa to simte tamte, pa nisam ja to rekla (ne, moja pokojna baba je rekla); Pustila sam ju da se zaplete u vlastite rečenice i tak kak je i simte tamte i - dobila zaostatke, 11 mjeseci detetu nije isplaćivala naknadu, istovremeno u novinama piše kako socijalna služba zakida jadničke koji nisu informirani i objašnjeno je na koji način.

Božo Konj, stari prijatelj, viče - prijavi ju. Ja niš.

Prođe 2 godine, dečec radi nekih 6 mjeseci, treba dobit naknadu, niš, ja zovem tetu Brankicu, veli ona ma dajte, pravila su se promijenila (čija? njena????) a i kaj bute tolke papire sad nosili (trebala je samo potvrda s HZZZ-a!!!!) a i kaj vam je to 350,00 kn, bumo od idućeg mjeseca. Moram priznati zatekla me, nemam ja samo to u glavi, uglavnom nateram sina da ode i odnese potvrdu i skužim da me zajebala za 280 kn, jer je ipak za taj dio mjeseca, a nakon donesene potvrde, dobio 70 kn. Pa ak njoj 350 kn nije niš, pa nek izvadi iz svog džepeka i da mojem detetu, njemu je to puno nofcih.

Božo Konj, stari prijatelj viče - tak ti i treba, prijavi ju!!! Ja niš.

Prođe godina i pol i dete opet dela 6 mjeseci za 2.300, nije nekaj al dela. I treba početi dobivati naknadu od 1. 11. 2016. Znam da nije jako zanimljivo al nemrem crtati žirafe i cveće. Uglavnom zvala sam drito 4 puta, pa je, pa imate rešenje, je, reko, imam ali nofci ne dolaziju. Zovem Računovodstvo u Kumičićevu, tam nemreš dobit vezu da ti bog ujak. Ni fax ne dela, ni e-mail ne primaju, niš meni nije jasno. Opet božjom pomoći, ne znam kog boga, dobim vezu i dobim neku preumornu ženu kojoj ja uopće nisam posel, prespoji me stoput, dobim još neku umorniju i veli čujte tak sam sva luda, pol nas nema, znam, kužim kaj trebate al morali bute pričekat. Čekala bum reko do nove godine nema frke. Veli žena nakon 5 minuta - rješenje nije kod nas zaprimljeno. Aha, fino, dobro, fala. Joj, čekajte, to je za dete, dajte mi broj moba bu vas šefica zvala u ponedjeljak, tu sve nekaj ne dela, dajte mi broj moba. I dam ženi broj moba. Šefica u ponedjeljak došla s bolovanja i rešila to samo tak, hvala, neću joj ime stavljati u ovakav post.

U životu sam se samo jednom derala na jednom skupu, opet u interesu i mog i još neke djece i mogu reći - vredilo je. Je da sam bila promukla dva dana, al vredilo je. Još sam i prijetila, ma cirkus! A još bila gladna i živčana, baš mi je sjelo.

I sad sam odmah u nastavku nazvala tetu Branku Špoljarić u CZSS Novi Zagreb, upozorila ju da bum sad vikala (je to ko kad napravil prije mene: Oprostite al ja bum sad malo na vas vikala) i izvikala se ko zadnja brđanka. I napisala protestnu notu na neki glupi link kaj mi je dal Božo Konj.

Božo Konj, stari prijatelj, je vikal: već ti je i vreme, joj joj kaj me uzrujavaš, sam ti lepo rekel no dobro tak malo važno, nemam očale, bum ti poslal link i sretno, joj kad sam ti lepo rekel...

Šećer na kraju:
Objasnim ja u emajlu sve kaj se dogodilo i kaj se tek onda dogodi: Teta Branka Špoljarić ko da niš nije bilo, meni odgovori na ovo zadnje kao sve je zapelo u pošti. Čekaj malo, pa nisam pisala Branki Špoljarić, CZSS u Novom Zagrbu ima drugi e-mail! Pisala sam izvjesnoj šefici - nebitno sad jer se nekaj tam promijenilo, da ju ne hračkam. Ali Brankica odgovara, a što će reći: Da je u odličnom odnosu sa šefom ili šeficom, da hijerarhija ne funkcionira (za neupućene: Hijerarhija je jako važna, samo ako se poštuje i po njoj postupa, a ne zlorabi ko kod nas). Da ono kaj su Brankicine kolegice davale informaciju i jaaaako me molile da se nikako ne pozivam na njih, i to nešto o njoj govori. Po ovom siromašnom kraju nisam jedina s kojom se zakrvila, ali su ljudi nepismeni i ne da im se, ne bore se, rađe budu na šteti.

Koga vraga nemam manje godina, nit bih se udala nit bih decu imala, nit bih živila u Hrvackoj, ma kaj, da imam manje godina - ne bih se ni rodila!!!

Oznake: socijalna služba

Albert

05 veljača 2017

Kad opali zvizdan mesto da se oraspoložimo mi neki, nas primi sivilo. Srećom tu znam da nisam jedina, nekak me to tješi. Dapače, par vrlo duhovitih ljudi poludi evo na opet sunce, idemo svi za Finsku! Tim više kaj nemrem nositi tamne očale, živjela kiša.

Mama je bila krojačica i bila je doma, znači zarađivala za 20 dana mjesečnog obiteljskog preživljavanja jer je tatina plaća dostajala do 10-og. Pa su ju susedi tužili da ne velim kolka je kazna bila po mamu, a tužili su ju narafski ti isti komšije kojima je zbog njihove totalne bijede šivala besplatno. Kolko put je pozvana na kavu jer su znali da bu kavu za kuhanje donesla, a onda je još i "zaboravila" cigarete kod njih, i preselili smo kasnije tu u isto naselje, još ih srećem kao ne poznaju me, ni nju nisu pozdravljali, no nije važno. Čuvaj se čovjeka kojem si dobro napravio.
Brat je bil velki i vižljastiji od mene pa joj je dost pomagal, on bi vikendom bil vani, ja sam bila knjiški tip i smetala sam na neki način domeka i ja sam bila osuđena sa starim ići na izlete. Ak sam nekaj mrzila to sam mrzila. Hrpa starcih (ja oko 10 pa do 12 godina) od 40 do 70 godina, sa štapovima za planinarenje, značkama na šeširu, smrdljivim cigaretama i preseravanjem na najjače. Ono pričanje o ratu i to. Stari je pak pričal glupe viceve na koje se niko nije smijal i onda bi se od smeha obavezno zakašljal. Meni neugodnjak.

Još kad smo morali prespavati u planinarskom domu, ono kasarne iz JNA kaj su dečki pričali, JNA spavaonica je bila hotel. Tu u planinarskom starci (ja jedino dete boktenemarad) se prdilo, hrkalo, jaukalo u snu, bilo je i nekog smeha, kasnije sam skužila kaj su neki radili a drugi bili budni pa skužili, što reći na to. A da ne govorim o smradu ko-zna-kad-oprane i sad još oznojene odjeće koja se sušila na i oko peći. Mama nije htela ni čuti da ostanem vikendom doma, sad ju razmem - htela je ponekad biti sama a to je bio način da bude sama i očisti kuću temeljito i bez nas ko smetnji. I da bu fakat sama, da se sabere. Svejedno, ja bi bila u kupaoni celi dan, bez grijanja, samo da nisam morala van, užas koji niko ne razme, možda bi razmela kakva šrinkica ak je i sama to prošla.

Isuse onaj smrad, nas po 20 u sobi u krevetima na kat. Imala sam neke cipele "od jelenje kože" koje su istina bile trajne ali sam bila u mokrim cipelama dva dana, na snegu, jebote, ratni uvjeti! Kad sam to pokazala starom nije znal kaj bi, samo se naduril još jače, nakon kak je skužil da je glupo pričati stoput isti vic.

Kaj rađaš decu ak im nemreš priuštiti ni najosnovnije. Moj sin ima 23 godine i jedine cipele kaj je imal u životu su one u kojima je prohodal. Nađem i kupim cipele u gradu, donesem sretna doma, on neće, ja poklonim dalje, ponudim da odemo zajedno kupit mu šuze, veli mama kak si dosadna, znam da nemaš nofcih, a meni su tenisice sasvim dobre. Neće ni timbrlenke original, da su skupe a ove su dobre. To nešto genecki ne valja.

Nadam se da moja deca nebuju imala decu!

Alzo no: Jednog sunčanog dana smo kod Puntjarke stavili svi svoje vinterice - tak se to onda zvalo, na hrpu. Kad smo ih išli obući vidla sam da na mojoj nema moje značke za osvojenu Sljemensku transferzalu, ili Medvedničku, ko se više seća. neko ju je drpil. Stari se bil nadal da bum dobila drugu jer sam imala knjižicu moš si mislit.
Značka - svaka je bila unikatna. Izrađival ih je Ikom, jel je? i imala je svaka svoj broj. A do nekih štambiljih smo stari i ja plazili malo više put jer nije bilo nikog doma, pa se zgubil štambilj, pa ga je neko drpil, pa pitaj boga. Nisam shvatila da se to već onda zvalo ljudi su zločesti. Tata mi je onda dal svoju, mada mi to nije bilo isto, a na kraju ju je zel brat kad se oženil i otišel nažalost van iz Zagreba, skup sa značkom.

Te grozne smrdljive zime s puno snega se neko setil da se treba grudati. Sad ti od nekih 12 godina (ne znam kak sam se posle izborila da više nedem na te odurne izlete) zgubljena u društvu starcih napraviš grudicu i paziš da čoveka ne gađaš nego u leđa i kud pogodim nego velikog ljubavnika Alberta. Kod njega mi je bilo simpatično jedino ime jer je u to vreme postojal neki Albert keks. Simpatiije nikak nismo dijelili jer se on na to vređal, a njegova ljubavnica je to smatrala jako zgodnim kak sam se ja to setila, pa mu je prenesla. Kad je dobil tu grudu u leđa besno me pogledal veli kaj si ti mala ponorela, ja reko oprostite al svi se grudaju pa ono... Čekaj samo veli on, sad buš vidla (ukočila sam se od straha i vjerojatno tak i ostala dok me nije pogodil): napravi ledenjaču i zasune mi ju u desni obraz. Odšutila sam, on je odmjeril kaj je napravil i rekel - sad smo si glih. Šoca me posle pitala kaj mi je to na licu a mene je bilo sram reći, al je inzistirala, bila je medicinska sestra pa možda to; uglavnom mu je rekla da je divljak i da se to tak ne dela s detetom, jer me (pazi ovo:) mogel strefiti u oko. Moj stari je bil pizda i nije rekel niš. Kak sam progutala suze, više one od poniženja i nezaštićenosti nego od boli, a bolilo je, još ni danas ne znam al su mi još na srcu. Ta mi se šljiva poznala još preksutra kad smo došli doma i ne znam koje je objašnjenje stari dal staroj.

Deco, rekla sam jednom i drugom, nemojte imati decu ako ste prisiljeni terati ih od sebe - ne mislim ono - otapam frižider, odi u sobu, nego ak nemrete bar sat vremena dnevno SEBI priuštiti da bute sami, čitate ili internetate i/ili slušate vlastite misli, nađete sto zgubljenih stvari koje ste tražili mjesecima al ne i onu koju tražite...

Fuj, još mi je onaj smrad iz onog doma negdi u plućima. Deca mi vele da hrčem ko slon, ne mora mi niko reći, ili se javi papiga, misli jadna da si spikamo, još joj velim doooobro, bum se okrenula na drugu stranu, ili se sama budim, al bar hrčem sebi (da, dobro, i papigi, nadam se da me nebu niko tužil Društvu za zaštitu životinja).

Oznake: izleti

tak malo nam treba...

04 veljača 2017

Brak je bil katastrofa, u 20 godina samo je jedan jedini dan, sjećam se, e tak, jedan dan bio bez vrijeđanja, urlanja, predbacivanja, policije, razbijanja, vrijeđanja do granice kad nije imal kaj više reći pa je počinjal ispočetka. Al eto sad je to iza mene ali nikad se nas troje nebumo oporavili, još imamo svi troje noćne more i tu nema pomoći, to je tak. Pakao je pakao, a vođa - ili taj koji se smatra vođom u obitelji, je psihopata.
Međutim:
Bracek je bil beba i spaval je u drugoj sobi, za noć - kak se veli.
Nama je krepal TV. Bivši je uzel jednu stručnu knjigu za čitat pa se lažno posle predstavljal i sad još uvijek to čini izuzetno uspješno, mada ima osnovnu školu, ko dipl. dr. vet. specijalist za stoku sitnog zuba (i on je Bik u horoskopu ko i Francek kak je bil), veliko dete je čitalo lektiru a ja sam konačno nakon 8 godina dobila dozvolu da uopće čitam (nikad nebum razmela zakaj mi je to branil, pročitala sam toliko knjiga i toliko volim čitati) uglavnom da ovo sve podvlečem i da bu lepo:

Jedne večeri nam je krepal TV-prijAmnik. Pa smo svi čitali svoju knjigu. Atmosfera je bila predivna. Bil je mir u zraku, još sad mi se čini ko neki blagoslov. Tu i tam sam krišom pogledala bivšeg pa svoju curicu i vidla da su skoncentrirani i mirni. Zapravo zakaj tak niko ili malo ljudi čita. Ne moraš čitat sve, al kraj tolko divnih knjiga...

Upravo se spremam čitati Urlajućeg mlinara od Arta Paasilinna (naravno da ime Finca nebum zapamtila i knjiga nije Sto godina samoće) ali sam sretna kaj čitam nekaj kaj prepoznajem u životu, nažalost. I zaboravim na stojednu sitnicu koja me tišti.

Oznake: knjiga

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.