Šegrtski zapisi

četvrtak, 26.10.2017.

Završen još jedan projekt OMH Valpovo


Foto: Autor Stjepan Najman i predstavljači, Darko Jančikić

Dana 24. listopada 2017. godine uspješno je završen još jedan projekt Ogranka Matice hrvatske u Valpovu. Održana je promocija knjige Valpovčice autora Stjepana Najmana, doajena zavičajne povijesti Valpova i Valpovštine.

Za razliku od dosadašnjih prostora u kojima se Ogranak Matice hrvatske u Valpovu udomaćio (Mala dvorana Centra kulture M.P.Katančića i dvorana Gradske knjižnice i čitaonice Valpovo) promocija se održala u Velikoj dvorani (kino dvorani) Centra kulture M.P.Katančića. Pred osamdeset - devedeset posjetitelja uz autora Stjepana Najmana knjigu su predstavili i recenzenti Ivan Tonković (OMH u Valpovu), Dinko Župan (Hrvatski institut za povijest) i Mihael Sučić (Muzej Slavonije).
Program je vodio Davor Runje (Hrvatski radio Valpovštine), dok je Valpovčice (slobodan izbor) čitala Sandra Miljački Andrić (Gradska knjižnica i čitaonica Valpovo). Programu su promocije dodatni čar dale članice i članovi HKUD Valpovo 1905.


Foto: Valpovčice, Darko Jančikić

Knjiga Valpovčice sastoji se od 300 i "kusur" kratkih priča o povijesti Valpova i Valpovštine od antičkog Valpova pa do Valpova 20. stoljeća. U svakoj se priči može vidjeti autorova stručnost, a još više i ljubav prema zavičaju. Autor nam je dao pravi primjer kako se ljubav prema određenom mjestu i okolici može prenijeti na papir.


Foto: Autor Stjepan Najman, Darko Jančikić

Neke od Valpovčica nose naziv: Rimski tragovi, Prvi gospodari Valpova, Zmaj, Valpovački "kravalšuster", Teta Eva, Valpovka i mnoge druge u kojima se spominju ljudi, događaji i procesi koji su obilježili povijest našeg zavičaja.

Valpovčice su priče o ljudima, našim precima, ali i o autoru koji je u svaku priču utkao i dio sebe.

Valpovčice su u prvom redu podsjetnik na slavnu povijest Valpova i Valpovštine koja nije bila samo ozbiljna nego i zanimljiva pa i smiješna što se jasno može primijetiti u nekim pričama iz 20. stoljeća. Iz toga je razloga ova knjiga za svakoga tko želi otići u neka starija vremena koja dočarava svaka valpovčica pri čemu će se maknuti iz svakodnevnice. Također, ova knjiga nije samo za Valpovčane i Valpovčanke nego i za naše goste kao lijepi i poučni suvenir.


Foto: Publika, Darko Jančikić

Želite li svoj primjerak Valpovčica slobodno se javite na facebook stranice Valpovačka baština i Šegrtski zapisi ili pošaljite poruku na e-poštu segrtski.zapisi@gmail.com.

Oznake: Valpovčice, Valpovo, povijest

26.10.2017. u 10:50 • 0 KomentaraPrint#

petak, 13.10.2017.

Valpovčice - knjiga za svaki valpovački dom!



U utorak 24. listopada 2017. godine s početkom u 19:00 sati u Centru kulture M. P. Katančić u Valpovu održat će se predstavljanje nove knjige iz pera Stjepana Najmana Valpovčice.

Sve što ste ikada mislili da (ne)znate ili želite znati o povijesti Valpova i okolice od vremena rimskih careva i legionara pa preko vremena šuma i močvara do Domovinskog rata i samostalne i nezavisne Republike Hrvatske moći ćete pronaći u 300 i "kusur" kratkih priča koje su nazvane Valpovčice autora Stjepana Najmana.

Ako vas možda zanima kako se zvalo rimsko Valpovo pa i što je o njemu mislio najpoznatiji Valpovčanin Matija Petar Katančić dođite u Centar kulture koji nosi ime spomenutog intelektualca i svećenika 24. listopada.

Uz autora o knjizi će progovoriti i predsjednik Matice hrvatske Ivan Tonković, doktor povijesne znanosti Dinko Župan i magistar povijesti Mihael Sučić.

U knjizi ćete moći pronaći i kratke priče o prvim gospodarima Valpova, gradnji i dijelovima Dvorca Valpovo, kako su putopisci i drugi doživljavali Valpovo i naše pretke, ali i o procesima, ljudima i udrugama iz 20. stoljeća.


FOTO: Dvorac Valpovo, Mihael Sučić

O Valpovčicama su rekli:

"Kroz kratke priče o zanimljivim događajima, istaknutim ljudima, kulturnim institucijama, raznim društvima i udrugama čitatelj dobiva cjelovitu sliku o povijesti grada Valpova i upoznaje se raznolikim elementima mikro-povijesti jednog malog slavonskog grada. Ove kratke priče upoznaju nas s istaknutim osobama čije je djelovanje utkano u povijest grada Valpova i koje su sudjelovale u kreiranju njegove bogate povijesti. Kroz svoje priče autor oživljava sve te istaknute ljude i njihovo djelovanje kao i povijesni prostor starog Valpova. Valpovčice čitatelja vode kroz jednu zanimljivu i napetu virtualnu šetnju kroz staro Valpovo koje polako tone u kolektivni zaborav. Upravo je pokušaj oživljavanja tog starog Valpova i njegovih istaknutih stanovnika najveća vrijednost knjige."

dr. sc. Dinko Župan

"Valpovčice su za razliku od većine stručnih i književnih djela s područja Valpoštine ne samo djelo za odmor nego i djelo koje može itekako doprinijeti razvoju kulturnog turizma, ali i buđenju zanimanja za zavičajnom povijesti i kulturom kod mladih, ali i odraslih. Čitanjem stanovnik Valpova i Valpovštine može uočiti sliku povijesnih procesa dugog trajanja čije niti možemo primijetiti i u današnje vrijeme. Također se može primijetiti i da je Valpovo i Valpovština dio jednog većeg srednjoeuropskog civilizacijskog prostora."

Mihael Sučić, mag. hist.

Radujemo se vašem dolasku.

VALPOVČICE - knjiga za svaki valpovački dom!

Oznake: Valpovčice, Valpovo, povijest

13.10.2017. u 14:17 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 21.09.2017.

Sjećanje na burnu jesen


Foto: Pozivnica Godina 1687., predložak wikipedia

Kao što zelenu boju ljeta diljem slavonskih šuma zamjenjuje žuta boja jeseni tako je i osmansku zelenu boju zamijenila crno-žuta boja habsburške dinastije prije više od tri stoljeća.

Povodom navedene promjene vlasti Povijesna udruga Mailath iz Donjeg Miholjca organizira predavanje koje će održati Mihael Sučić pod nazivom Godina 1687. – jedna od prijelomnih za Donji Miholjac.

Želite li ući u zapravo ne tako davni svijet čije su se karakteristike mogle pronaći diljem Valpovštine i Miholjštine do druge polovice 20. stoljeća posjetite Dvorac Mailath u Donjem Miholjcu u nedjelju (24. rujna 2017.) u 18:00 sati.

Uz predavanje o svakodnevici naših predaka od prije 300 i 400 godina, demografskim promjenama, gospodarstvu i politici održat će se i predstavljanje Turske agencije za suradnju i koordinaciju (TIKA).


Foto: Pozivnica

Svi će posjetitelji moći uživati i u izložbi slika i fotografija osmanske baštine. Također će i gurmani doći na svoje s degustacijom baklave.

Bogati će vikend biti zaokružen i predstavljanjem Valpovačkog godišnjaka Ogranka Matice hrvatske u Valpovu tijekom petka i subote u Belom Manastiru.

Oznake: povijest, Donji Miholjac, OMH Valpovo

21.09.2017. u 17:17 • 2 KomentaraPrint#

petak, 04.08.2017.

Dvorac i kurija – baština obitelji Prandau i Mailath


Dvorci i kurija Valpova i Donjeg Miholjca, Mihael Sučić

Vozeći se cestom koja stoljećima spaja Grad na Dravi (Osijek), Valpovo i Viroviticu dolazimo do točke gdje se grana u slavonskoj ravnici pa jedan krak ide i na sjever prema Pečuhu.

Važnost je toga mjesta granjanja prije gotovo 1000 godina, to jest sredinom 11. stoljeća prepoznalo svećenstvo. Tada je ugarski palatin Radon darovao podignutu crkvu svetog Mihaela Arkanđela biskupiji u Pečuhu. Zapisano je da se ona nalazila blizu rijeke Drave. Sljedećih će stoljeća današnji Donji Miholjac biti zapisivan kao naselje svetog Mihaela. Prema trenutačno dostupnim saznanjima iz povijesnih izvora i literature današnja župna crkva svetog Mihaela Arkanđela vuče korijene od te crkve pri čemu dolazimo do zaključka da je ona najstarija bogomolja na prostoru današnje Slavonije, južne Baranje i Srijema.

Kroz sljedeća će stoljeća današnji prostor Donjeg Miholjca imati veliki značaj ne toliko zbog crkve koliko zbog položaja na Dravi. Ondje će se od srednjega vijeka pa tijekom osmanske (od 1540-ih do 1680-ih godina) i habsburške vlasti (od 1680-ih godina) održavati skela koja će biti jedna od glavnih točaka spomenute regionalne prometnice. Ona nije služila samo kao prijevozno sredstvo nego i kao mjesto žive trgovačke, obrtničke i društvene aktivnosti. Također o važnosti skele dovoljno govore i izvještaji vlastelinskih upravitelja od prve polovice 18. stoljeća. U njima se samostalno pod zasebnom točkom ističu i prihodi i rashodi miholjačke skele. Promatrajući i druge povijesne izvore iz istoga razdoblja možemo primijetiti da su ju koristili mnogobrojni trgovci iz svih dijelova tadašnje Habsburške Monarhije (država koja se rasprostirala od zapadne Rumunjske, Vojvodine, južnih dijelova Poljske preko Slovačke, Češke, Mađarske, Hrvatske, do Austrije i sjeverne Italije).

Budući da je gospodarska važnost pojedinog naselja često išla ruku pod ruku sa stvaranjem upravno-teritorijalnog središta, to se dogodilo i s osamnaestoljetnim Donjim Miholjcem (tada se zvao Miholjac i/ili Šokac Miholjac, kako u kojem povijesnom izvoru). Prvo ga je habsburška Dvorska komora stavila za središte takozvanog miholjačkog kotara, a onda je to prihvatila i barunska obitelj Prandau od 1721. godine. Ovdje je važno napomenuti da je miholjački kotar s moslavačkim i valpovačkim kotarom ušao u vlastelinstvo Valpovo darivanjem od strane habsburškog cara Karla VI. barunu Petru II. Antunu Hilleprandu von Prandauu. Novi zemljišni gospodar Prandau je u suradnji s vlastelinskim upraviteljem i službenicima ostavio miholjački i valpovački kotar, ali i osnovao i novi petrijevački kotar. S desetljećima su kroz 18. i 19. stoljeće u sva tri naselja građene svojevrsne „prijestolnice“ pa je u prvi plan došao Dvorac Valpovo u Valpovu kao središte valpovačkog kotara, vlastelinstva, ali i svojevrstan dvor barunske obitelji. Također je i u Miholjcu u isto vrijeme građeno sjedište u skladu s upravnom važnosti – Kurija Prandau.


Kurija Prandau u Donjem Miholjcu, Mihael Sučić

Nameće se pitanje zašto se u Donjem Miholjcu građevina zove Kurija Prandau, a u Valpovu Dvorac Valpovo. Odgovor je zapravo jednostavan – miholjačku je kuriju uz podložničko stanovništvo gradila samo barunska obitelj Prandau, a valpovački je dvorac uz obitelj Prandau gradila i obitelj Morović, Gereb, Pereny, osmanske spahije pa i zadnji vlastelini koji su hodali dvorcem članovi obitelji Normann. Naravno, važno je na ovome mjestu napomenuti da su Normanni u usporedbi s Prandauima zanemarivo oblikovali današnji dvorac.

Oko Kurije Prandau u Donjem Miholjcu oblikovao se društveni život pri čemu moramo istaknuti prekrasan park-perivoj s jednom vrtlarijom – vrtlarijom svjetskoga glasa. Važnost je vrtlarije bila rezultat devetnaestoljetnog dijeljenja valpovačkog vlastelinstva na dva dijela između braće Prandau. Stariji je brat Karlo dobio zapadni dio koji je nazvan vlastelinstvo Miholjac, dok je mlađi brat Gustav dobio istočni dio kojemu je ostao naziv vlastelinstvo Valpovo. Budući da je barun Karlo više bio u Beču i ostalim europskim prijestolnicama nego u Miholjcu barun je Gustav brinuo uz svoje i za bratovo vlastelinstvo u kojemu miholjačka vrtlarija dolazi do izražaja. To ujedinjenje vlastelinstava u jednoj osobi ipak nije spriječilo kotač povijesnih procesa 19. stoljeća pa je Miholjac postupno počeo sustizati Valpovo, prvenstveno kao upravno-teritorijalno-gospodarsko središte. Tome je itekako pridonijela spomenuta vrtlarija iz koje su sadnice odlazile u sve krajeve Habsburške Monarhije. Sve u svemu, što je u osamnaestom stoljeću za Miholjac i okolicu značila dravska skela to je u devetnaestom stoljeću značila vrtlarija uz Kuriju Prandau.


Park-perivoj u Donjem Miholjcu, Mihael Sučić

U drugoj je polovici 19. stoljeća prvo umro skladatelj Karlo Prandau, a onda i mlađi brat Gustav. Budući da nije imao sinove nego samo kćeri barunska je obitelj Prandau izumrla. I tu dolazimo do izreke – kada nekome smrkne drugome svane. Sve u svemu, Gustav je imao tri kćeri. Jedna se zvala Adela i udala se u Podgorač, a druge dvije su dale miholjačko i valpovačko vlastelinstvo u svojevrstan miraz. Druga se sestra Marijana udala za grofa Normanna, dok se treća Stefanija udala za grofa Mailatha. Nakon smrti posljednjeg Prandaua, odnosno oca navedenih djevojaka obitelj je Normann dobila vlastelinstvo Valpovo, a obitelj Mailath vlastelinstvo Miholjac.

Krajem 19. stoljeća kurija Prandau više nije bila dovoljna za novu vlastelinsku obitelj pa se počelo razmišljati o novoj obiteljskoj kući. Konačno je rješenje sagrađeno tijekom prvog desetljeća 20. stoljeća – Dvorac Mailath.


Dvorac Mailath u Donjem Miholjcu, Mihael Sučić

Kada je dvorac sagrađen postao je jedan od najljepših dvoraca Slavonije, ali i Habsburške Monarhije. Za razliku od drugih slavonskih dvoraca imao je jednu bajkovitu crtu poput dvoraca „ludoga“ gospodara Bavarske. Naravno, to ne znači i da je Dvorac Mailath rezultat ludosti članova obitelji Mailath nego da je samo sličan dvorcima „ludog bavarca“. Uostalom, koliko je zadnji gospodar Bavarske bio lud „otom-potom“.


Dvorac Neuschwanstein, wikipedia

O opisanoj tematici uskoro možete čitati u dvije knjige:
Stjepan Najman - Valpovčice
Mihael Sučić - Počeci habsburške Valpovštine

Za dodatne informacije javite se na facebook stranice Šegrtski zapisi i Valpovačka baština ili na e-mail koji možete pronaći na blogu Šegrtski zapisi.





Oznake: povijest, Valpovo, Donji Miholjac

04.08.2017. u 20:10 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 30.07.2017.

Struka vs ideologizirani prikazi događaja iz ljeta 1941.


Prikaz Boričevca, wikipedia

U nastavku donosimo drugi (zadnji) dio iz izvornog znanstvenog članka povjesničara dr.sc. Marija Jareba (Hrvatski institut za povijest):

Mario Jareb - Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine (Časopis za suvremenu povijest, br. 3 (2011), 751-771)

Dobro je poznato i razumljivo je da je dobar dio ustanika bio potaknut na pobunu i zbog terora koji su nad dijelom srpskoga stanovništva u tim krajevima provodile ustanove Ustaškoga pokreta i vlasti NDH. Ipak, spomenuta borba protiv NDH kao hrvatske države i masovni zločini nad hrvatskim (i muslimanskim) stanovništvom upućuju na to da je bar dio ustanika bio na svoje djelovanje potaknut mržnjom prema Hrvatima kao narodu. Tako su komunistički “aktivisti koji su u kolovozu 1941. poslani u Kninsku krajinu potvrdili (…) da je među ‘srpskim življem na Tromeđi zavladala strašna mržnja prema svemu što je nosilo hrvatsko ime’ te da su tu mržnju poticali velikosrpski elementi”. Dio kasnijih ustaničkih vođa i sudionika ustanka (uglavnom budući četnici) otprije je bio u vezi s talijanskim vlastima, koje su zbog svojih razloga bile zainteresirane za suradnju s njima.

Ustanak je 27. srpnja 1941. istodobno izbio u Srbu i drugim mjestima istočne i jugoistočne Like, te neposredno prije toga istoga dana u Drvaru, Bosanskom Grahovu i brojnim mjestima u jugozapadnoj Bosni. Sljedećega dana proširio se na područja sjeverne Dalmacije, od obrovačke okolice do Kninske krajine. Može se govoriti o jedinstvenom ustanku srpskoga stanovništva na području istočne i jugoistočne Like, sjeverne Dalmacije i jugozapadne Bosne, a ulogu ustaničkog središta imalo je mjesto Drvar. Od početka se uz naziv “ustanik” pojavljuje i naziv “gerilac”, a ustaničke postrojbe nazivane su “gerilskim odredima”. Riječ je o zanimljivoj pojavi s obzirom na to da je KPJ već potkraj lipnja 1941. usvojila nazive “partizan” i “partizanski odredi”. Za pretpostaviti je da je te odluke CK KPJ zasigurno znao spomenuti Marko Orešković “Krntija”. On je do odlaska u Liku polovinom srpnja 1941. sudjelovao u radu CK KPH u Zagrebu, a to je tijelo imalo izravan doticaj sa središnjim tijelima KPJ. Komunisti iz jugozapadne Bosne okupljeni u Sreskom komitetu KPJ za Bosansko Grahovo također su imali prilike doznati za rad CK KPJ i odluke toga tijela. Uz to je Marko Orešković od svojega dolaska među ustanike prvih dana kolovoza 1941. “pomagao u rukovođenju ustankom na čitavoj slobodnoj teritoriji. On se nalazio svuda: u Drvaru, na frontovima u Bosni, na zborovima na slobodnoj teritoriji Like, na radu u drugim krajevima Like”. Zbog svega toga nije jasno zašto pokretači ustanka iz KPJ/KPH nisu postupili u skladu s odlukama najviših partijskih tijela, nego su usvojili nazive “gerilci” i “gerilski odredi”. Moguće je, ipak, da u početku nisu znali za odluke CK KPJ, no i poslije su ustrajali na nazivu “gerilac”. Naime, u južnoj se Lici i “dalje razvijao široki ustanički pokret povezan sa centrom u Drvaru. Na inicijativu Marka Oreškovića, krajem avgusta odlučeno je da se formira Štab bataljona gerilskih odreda za Liku”, u kojima je polovinom rujna bilo oko 1 400 boraca. S uvođenjem naziva “partizan” i “partizanski odred” krenulo se tek u rujnu 1941., no mnogi su i dalje nastavili djelovati pod dotadašnjim “gerilskim” imenom. U literaturi nastaloj do 1990. nema objašnjenja za taj postupak ustaničkog vodstva, iako se dosljedno isticalo da je Partija vodila ustanak. Postavlja se zbog toga pitanje zašto ustaničko vodstvo nije prihvatilo odluke CK KPJ i nazive “partizani” i “narodnooslobodilački partizanski odredi”. Je li činjenica da su taj naziv iza brali upravo komunisti mogla biti zapreka brojnim ustanicima da pristupe novoosnovanim odredima, pa je izraz “gerilac” izabran iz taktičkih razloga da bi se prikrio njihov komunistički karakter? Jesu li u izboru naziva znatnu ulogu imali i nekomunisti, koji nisu prihvaćali odluke Partije i njezinu dominaciju? Na ta pitanja zasad nema konkretnog odgovora, no usvajanje naziva “gerilac” posredno upućuje na zaključak da je bilo mnogo onih koji nisu prihvaćali komunističko vodstvo.

Spomenuto je da se u brojnim opisima izbijanja ustanka na svim spomenutim područjima ističe prvenstvo Partije u njegovu podizanju i vođenju. Iznimka su, doduše, prikazi događaja na kninskom području, u kojima se isticalo da se zbog jakog utjecaja Talijana među tamošnjim ustanicima vrlo rano istaknuo i prevladao Momčilo Đujić. On je ustanike poveo u smjeru sporazumijevanja s Talijanima i u smjeru njihova pretvaranja u četnike. Sve do rujna 1941. priznavao je zapovjedništvo ustaničkoga središta iz Drvara, a njegove su snage (kao i gerilci iz Like) do tada činile dio zajedničke ustaničke Krajiškoličke (Drvarske) brigade. On nije bio jedini od osoba koje su autori radova objavljenih do 1990. svrstavali u prijeratne građanske političare, “reakcionarne političare” i elemente, ili četnike. Čitanje tih radova kod neupućenih može stvoriti dojam o malobrojnim “reakcionarnim” elementima koji su djelovali nasuprot onome što se činilo kao masovni komunistički pokret. Ima i tvrdnji o teškim uvjetima u kojima su djelovali malobrojni komunisti, no njihovi su neprijatelji često opisani kao tek nešto više od šake stranih plaćenika (u konkretnom slučaju talijanskih plaćenika). Stvarno je Partija na području istočne i južne Like početkom rata imala tek nekoliko desetaka članova, pa je teško povjerovati u priču o ustanicima koje je vodila isključivo ona. Istodobno je na tim područjima prije rata djelovalo više jugoslavenskih režimskih stranaka i organizacija, primjerice Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ), Sokol Kraljevine Jugoslavije i četničke organizacije. Vlasti NDH uhitile su i ubile neke njihove prvake, no i dalje su postojali pojedinci i skupine, a njihova se imena u javnosti pojavljuju i nakon izbijanja ustanka. Među njima su se osobito isticale upravo osobe iz općine Srb, primjerice nekadašnji zastupnik JRZ-a u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije Stevo Rađenović, vođa Sokola Kraljevine Jugoslavije u tom mjestu Pajica Omčikus te dotadašnji općinski bilježnik Miloš Torbica.

Djelovanje četničkih elemenata spominju i autori koji su o ustanku pisali do 1990., pa i Jakov Blažević u navedenom radu. Četničko je djelovanje prikazao kao nevažnu pojavu, no četnici su mu dobro poslužili da bi neke nemile događaje prebacio njima na teret. Pritom je u proturječju s vlastitim opisima gotovo savršene organizacije Partije kao vodeće snage ustanka. Tako je tvrdio da “Partije nije bilo, svašta bi se događalo kao npr. u lapačkom kotaru gdje je Gojko Polovina otišao u hrvatsko selo Boričevac i rekao narodu: ‘Bježite! Idu na vas da se osvete, nemamo za sada snage da ih spriječimo.’ Selo je spaljeno od pročetničkih elemenata s kojima je Partija ubrzo raščistila.

Treba znati da u to vrijeme strave i užasa, bez normalnih komunikacija, direktiva i uputa, svatko je često bio prepušten da se snalazi kako zna. Zato je situacija u pojedinim selima u početku zavisila od držanja pojedinih članova Partije. (…)

Da bi otklonili neke spontane akcije, poslali smo u lapački i gračački kotar članove Okružnog komiteta, gdje je Partija uspjela upornom borbom ne samo otkloniti krizu (…) nego i učvrstiti svoje organizacije i vratiti težište ustanka u te krajeve; osmisliti, uzeti ustanak u svoje ruke.” Ipak se i dalje na temelju njegova opisa može pomisliti da je ustanak po svojemu karakteru bio isključivo komunistički, a poteškoće o kojima je govorio bile bi prema tome posljedica spontanosti i teških uvjeta u kojima se djelovalo. Ni spomen pročetničkih elemenata koji su spalili Boričevac nije nužno povezan s ustanicima kao sljedbenicima Partije. Ti su elementi prikazani kao neki drugi, a Partija ih tada nije imala snage spriječiti. Ubrzo se s njima obračunala, no i ta se rečenica može shvatiti kao obračun s nekim elementima izvan ustanka.

Opis događaja u Boričevcu Gojka Polovine baca drugo svjetlo na ono što se dogodilo u tom jedinom većem mjestu u kotaru Donji Lapac koje je bilo većinski naseljeno Hrvatima. Spomenuo je pljačku i palež toga sela dana 2. kolovoza 1941. i naveo da “ostaje činjenica da je u masi neboraca toga momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego i politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti”. Blaževićev navod o usmenom upozorenju mještanima Polovina opisuje kao poruku koju su ustanici 30. srpnja poslali u pismu. Đoko Jovanić navodi da “tek 2. augusta oko 11 sati naše jedinice ulaze u Borićevac. Sa ustanicima se izmiješalo i mnoštvo golorukog naroda. U tom metežu opljačkani su dućani i napušteni domovi, krcati robom, uglavnom opljačkanom u Donjem Lapcu i drugim mjestima”. Polovina i Jovanić slažu se u tome da je selo uništeno i opljačkano, što obojica osuđuju. Jovanić spominje i da su “Polovina i komunisti iz Donjeg Lapca zakazali (…) odmah toga dana zbor u Donjem Lapcu. Polovina je (…) osudio ponašanje boraca i naroda kod Borićevca, objasnio da mi vodimo oslobodilačku borbu protiv ustaša, Nijemaca i Italijana, a ne protiv hrvatskog naroda i Muslimana (…) i osudio pljačku i paljevinu. Za vrijeme zbora čule su se velikosrpske parole, ali one nisu imale odjeka”. Polovina i Jovanić zaboravili su reći nešto i o sudbini Boričevljana. Poznato je naime da se velika većina mještana, a uz njih predstavnici vlasti i oružanih snaga NDH, povukla pred ustanicima 2. kolovoza 1941. godine. Jovanić na istom mjestu tvrdi da su se povukli “svi” mještani (on je mislio da se to dogodilo 31. srpnja), a Polovina da su “ustaše pobjegle zajedno s narodom”. Ipak je u selu ostalo 55 Hrvata (44 žene s djecom i 11 ostalih, većinom staraca), koje su ustanici sve pobili. To potvrđuje da je bio opravdan strah ostalih mještana, njih 2 180 koji su se 2. kolovoza 1941. povukli “bez imovine u Kulen Vakuf, neposredno prije napada ustanika, poučeni iskustvom s mjestom Brotinjom. Naime, u Brotinji su 28. srpnja pobijeni svi zatečeni Hrvati Ivezići, njih 37, a kuće im opljačkane i uništene”. Slično su se prema hrvatskome i muslimanskom stanovništvu ustanici s područja Like i jugozapadne Bosne ponašali i na ostalim područjima na kojima su djelovali. Područja pod njihovim nadzorom bila su etnički očišćena. Brojni Hrvati i muslimani su ubijeni, a tisuće su izbjegle iz svojih domova.

Teško je i pomisliti da Polovina i Jovanić kao sudionici događaja ne bi znali za stradanja preostalih Boričevljana, tim više što je Polovina spomenuo i osudio ubojstvo članova obitelji Ivezić. Neki su autori prije 1990. sve negativnosti koje su se događale u prvim danima ustanka nastojali pripisati četnicima ili četničkim elementima. Polovina je tome pristupio drugačije i zanijekao je i samo postojanje četničkih elemenata: “Ostavljam po strani naše subjektivne greške i slabosti (…) ali prosto je izmišljena tvrdnja da su ‘četnički elementi’ tobože izazvali negativne pojave: pljačku, paljenje i slično, bar što se tiče Boričevca. Četnici to nisu mogli učiniti iz prostog razloga što ih nije bilo. Pored naroda koji je pod komandom nas komunista stupio u ustanak, u to vrijeme postojali su još samo plaćeni talijanski agenti, npr. Stevo Rađenović, Pajica Omčikus i Torbica iz Srba, Đuro Vugonja iz Gračaca, Savica Guteša iz Bruvna i slični, koji su tek kasnije po nalogu svojih poslodavaca stvorili organizacije i proglasili ih četnicima (…)”. Iako bi se prethodni navod mogao shvatiti i kao tvrdnja da spomenute osobe nisu bile dio ustanka, ipak je činjenica da su neki od njih od prvih dana bili njegovi sudionici i Polovina mnoge spominje u tom kontekstu na više mjesta u svojim sjećanjima. U spomenutoj knjizi sjećanja spomenuo je Pajicu Omčikusa iz Srba u kontekstu ustaničkog djelovanja i kao osobu s kojom se često susretao u prvim tjednima ustanka. Njemu i drugim osobama koje su poslije pristupile četničkim snagama Polovina odriče bilo kakvu važnost za razvoj ustanka i redom ih prikazuje kao slabiće, kukavice i talijanske plaćenike. Ipak, ne daje uvjerljivo objašnjenje zbog čega su tjednima, pa i mjesecima, ustanici pod vodstvom Partije “trpjeli” u svojim redovima djelovanje takvih osoba. Držim da je više od dojma da su i u drugim radovima, uglavnom sjećanjima sudionika ustanka s komunističke strane, kasniji četnici opisani na sličan način. Iako opseg ovog članka to ne omogućuje, držim da bi
raščlamba većeg broja takvih radova pokazala postojanje svojevrsne formule koju su njihovi pisci primjenjivali kada su pisali o budućim četnicima. Njima je odricana svaka važnost u podizanju i vođenju ustanka, prikazivani su kao šačica stranih plaćenika (odnosno kao “suradnici okupatora i domaći izdajnici”), a korišteni su i da bi na njih bila prebačena odgovornost za sve ono negativno što su ustanici počinili, pa i za ratne zločine.

Đoko Jovanić svojedobno je tvrdio da se utjecaj “četnika ispoljio (…) već prvih dana ustanka. Tada još nije došlo do sukoba, jer nisu izvršne jasne diferencijacije u redovima ustanika niti su tada četnici imali vojnih jedinica. Ali koncem 1941. godine oni već imaju svoje nevelike oružane formacije”. Uistinu u početku nije ni bilo četnika, ali ni partizana (komunista) koji bi istupali kao posebne skupine. Pritom treba razlikovati prijeratne četnike od onih gerilaca koji su se tek poslije, u procesu diferencijacije u ustaničkim redovima, odlučili za pripadnost četničkim postrojbama koje su ulazile u sklop četničkih snaga Draže Mihailovića.

Do diferencijacije dolazi od jeseni 1941., no netrpeljivosti između komunista i pročetničkih elemenata bilo je i prije. Četnički izvori ustraju na tome da su komunisti već u ljeto 1941. krenuli u likvidacije nekih četnički opredijeljenih pojedinaca kako bi se nametnuli ustanicima kao isključivi vođe ustanka. Mane M. Pešut tvrdi da su komunisti u Lici (ne, doduše, i na području Srba, Donjeg Lapca i Gračaca) već polovinom kolovoza “ubili iz zasede velikog srpskog borca Đuru Kekića, Medak; a 22 avgusta 1941 Milana Leticu, Šumonje, Plaški; potom 28 avgusta Iliju Cvetičanina, Sadilovac, kao i mnoge druge”. Likvidacija, pa i masovnih, bilo je i poslije. Tako je Jovica Ljubojević tvrdio da jednog zimskog jutra u selu Visuć (smješteno na putu između Udbine i Donjeg Lapca) “zaplakaše majke, zakukaše sestre, kćeri i snaše srpske.

Naoružani odred nekog Đoke Jovanovića [očito Đoke Jovanića, nap. M. J.] upao je u selo i pokupio sve uglednije domaćine, navodno da ih vodi u komandu u Kozju Dragu (…)

O odvedenim seljacima ništa se više nije čulo. Selo zaviše ponovo u kukanje, plač i žalost. Ovi koji se spasiše od ustaša sada nastradaše, ni krivi ni dužni, od nekih Srba, ‘narodnih oslobodilaca-gerilaca’. Kažu imali su šajkače sa crvenim zvezdama.” Kasniji partizani upravo su četnike optuživali za nasilje i ubojstva političkih suparnika. Najpoznatija četnička žrtva bio je Marko Orešković “Krntija”, koji je ubijen 20. listopada 1941. godine. To nisu nijekali ni četnički izvori, pa je Mane M. Pešut istaknuo da je Orešković ubijen od “četnika majora Boška Rašete”.

Vlasti NDH koristile su za ustanike općenito naziv “četnik”, pa su i komunisti često bili nazivani tim imenom. Ubrzo je u dokumentima i u medijima prevladao naziv “četnici-komunisti” ili “četnici i komunisti”, koji se dugo zadržao za označavanje ustanika, poslije i partizana i četnika.

Uporaba četničkog imena u ustaničkim je redovima zabilježena već prvih dana ustanka. Neki sudionici ustanka i kasniji četnički emigranti tvrdili su nakon Drugoga svjetskog rata da je u početku naziv “četnik” bio općeprihvaćen, da bi ga poslije dio ustanika napustio pod komunističkim utjecajem. U udbinskom su kraju četnički elementi početkom kolovoza 1941. predlagali da se za ustanike usvoji ime “četnik”, do čega ipak nije došlo. Nekoliko dana poslije Živko Brković, kao zapovjednik Štaba gerilskih odreda za Kninsku krajinu, promijenio je naziv toga stožera u Štab gerilskih i četničkih odreda za Kninsku krajinu. Još 28. srpnja zapovjednik jedne ustaničke skupine između Knina i Gračaca uputio je pripadnicima talijanske divizije “Sassari” okružnicu (notiziario) naslovljenu na “Zapovjedništvo talijanskih postrojbi Knin”.55 U njoj je “stanovništvo Like” molilo talijansku vojsku da odmah okupira cijelo područje pokrajine zbog hrvatskog tlačenja te ju je prijateljski čekalo, a na kraju su kao potpisnici okružnice navedeni “stanovništvo i četnici” (Popolazione e cetnici). Želja da Talijani okupiraju područje Like i neka druga područja te da srpsko stanovništvo bude pod njihovom zaštitom i izvan dosega vlasti NDH bila je raširena među ustanicima, o čemu dosta podataka ima i u literaturi koja je nastala prije 1990. godine.

To potvrđuje i sastanak predstavnika ustanika iz južne Like i sjeverne Dalmacije s Talijanima u mjestu Otrić na željezničkoj pruzi između Knina i Gračaca 11. kolovoza 1941. godine. Ustaničko izaslanstvo, koje su činili uglavnom nekomunisti, istupalo je u ime “Srpskog narodnog oslobodilačkog pokreta za ličke srezove”. U njemu su bili i predstavnici Štaba gerilskih odreda za Donji
Lapac i okolinu, među njima i Đoko Jovanić kao član KPJ. Srpski predstavnici tom su prigodom “potpisali dokument u vidu izjave na pitanja koja su prethodno postavili italijanski oficiri”, pri čemu su zatražili autonomiju za srpski narod “pod zaštitom Kraljevine Italije, ‘jer (da) veruju da bi na taj način bili zaštićeni njegovi životi’. A pri takvom zahtevu sasvim je logično što su dali i obavezu ‘da neće vršiti nikakve sabotaže na štetu italijanskog okupatora i da će ih, šta više, obavestiti o svakom slučaju sabotaže’”. Istaknuta je i obveza da će srpski predstavnici zajedno s Talijanima suzbijati “svaku komunističku akciju u ovim krajevima”. Jovanić je u svojim sjećanjima pokušao taj sporazum i svoje sudjelovanje u njegovu postizanju prikazati kao nešto nevažno. Pritom nije objasnio kako je uopće bilo moguće da netko u ime ustanika krene na pregovore s Talijanima ako su oni pod vodstvom Partije bili odlučni u tome da se treba boriti i protiv njih kao okupatorske sile. Jovanić umanjuje značenje “građanskih političara” i bojnika jugoslavenske vojske Boška Rašete, koji su sudjelovali u pregovorima kao osobe iz ustaničkog vodstva, no ne daje odgovor na logično pitanje kako su takve “nevažne” osobe mogle prisiliti navodno moćnu Partiju da uopće pristane na nešto što je bilo protivno njezinoj politici. I u tom je slučaju moguće govoriti o spomenutoj formuli primjenjivanoj prigodom opisivanja kasnijih četnika, gdje su njihovo djelovanje i utjecaj prikazani kao nevažni. Ipak je takvih “nevažnih” događaja bilo dosta, a i navodno nevažni četnički elementi u prikazima nastalim prije 1990. razmjerno se često spominju. Sve to upućuje na zaključak da su posredno i autori takvih radova unatoč uporabi spomenute formule zapravo priznavali važnost pročetničke komponente u ustanku u istočnoj i jugoistočnoj Lici 1941. godine. Kako inače objasniti pojave kao što je potpuni izostanak otpora talijanskim snagama u jugoistočnoj Lici već posljednjih dana srpnja 1941., kada su one zauzele važne prometnice i uporišta? Pritom su neke ustaničke skupine s njima i otvoreno surađivale. Nešto slično dogodilo se i u rujnu 1941., i to unatoč iznimnim naporima koje je Partija uložila da uvjeri ustanike da je potrebno boriti se i protiv Talijana. Ubrzo se dio ustanika ipak sukobio s Talijanima, no i dalje su neki ustanici zagovarali suradnju s njima. To je već razdoblje spomenute diferencijacije u ustaničkim redovima, koja je do kraja 1941. dovela do stvaranja partizana i četnika. Slično su mislili i pripadnici Službe državne sigurnosti, koji su sastavili spomenuti elaborat o građanskim strankama u Lici, tvrdeći da prvi začeci stvaranja četničkih organizacija u “Liki datiraju od jeseni 1941. godine, kada je došlo do cjepanja ustanika i stvaranja na jednoj strani četnika, a na drugoj NOV”. Pritom su naveli da su prve četničke postrojbe osnovane u mjestima Medak (kod Gospića), Gračac, Donji Lapac i Srb 1941. godine. Četnici u Lici nikada nisu ustrojili svoje postrojbe na području kotareva Udbina i Korenica “zbog jakog uticaja NOP”. Na nekim su područjima bili osobito jaki, pa je u Gračacu “i okolnim selima” potkraj 1941. i početkom 1942. “došlo do cjepanja ustanika na partizane i četnike. Četnički pokret u Gračacu razvio se pod uticajem četnika Momčila Đujića iz Knina. Može se reći da je na području bivšeg kotara Gračaca bio najviše razvijen četnički pokret, koji je 1942. obuhvatao većinu stanovništva”. Na kraju su zaključili da se iz “izloženog vidi, da je četnički pokret kroz tok rata na području Like bio razvijen, a naročito u nekim mjestima, obuhvatao je veći deo stanovništva”.

Prethodna rečenica o snazi četništva bila je, dakako, dostupna samo rijetkim pojedincima koji su imali pristup takvim materijalima, a javnost je istodobno uvjeravana o slabosti četništva općenito, pa tako i onoga u Lici. Iako plod istrage koju su vodili pripadnici Službe državne sigurnosti (s obzirom na vjerojatni nadnevak nastanka elaborata to je, po svoj prilici, još uvijek bila Uprava državne bezbjednosti), a ne povjesničari, ipak je njihov zaključak više negoli zanimljiv. U elaboratu, doduše, nisu potpisani njegovi autori i nije označeno kada je nastao, no uvid u slične elaborate pokazuje da ih je većina nastala tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća, a u njihovu su izradu bile uključene osobe iz područja na koje su se odnosili i koje su često kao sudionici događaja dobro znale što se na njima događalo. S obzirom na karakter elaborata, koji su se izrađivali za potrebe rada spomenute službe i bili su strogo čuvani od javnosti, ne treba sumnjati u želju autora da rekonstruiraju stvarne odnose u Lici prije i tijekom rata, pa i da pokušaju realno prikazati razvoj i snagu četništva.

Istodobno se upravo na sagledavanju stvarne uloge pročetničkih elemenata u ustanku u istočnoj i jugoistočnoj Lici mogu pronaći odgovori na brojna pitanja koja sam postavio na prethodnim stranicama. Utemeljene spoznaje o toj problematici zasigurno bi mogle pomoći da iz javnosti nestanu mitovi o navodnom Danu ustanka naroda Hrvatske. Njih neki pojedinci i skupine već nekoliko godina tijekom srpnja pokušavaju prikazati hrvatskoj javnosti kao “ratovanje na pravoj strani” i kao događaj na kojem se zapravo temelji hrvatski antifašizam. Već i brojni navodi preneseni iz radova objavljenih prije 1990. pokazuju da je riječ o neutemeljenim tvrdnjama, a mitove bi trebali zamijeniti znanstveno utemeljeni radovi u kojima neće biti mjesta jednostranim ideologiziranim prikazima događaja iz ljeta 1941. godine.

Više možete čitati na facebook stranici Šegrtski zapisi.

Oznake: povijest, 2. svjetski rat

30.07.2017. u 12:07 • 0 KomentaraPrint#

subota, 29.07.2017.

Ustanak 27. srpnja 1941.


Spomenik u Srbu

Na fotografiji je spomenik u Srbu dok je još bio uništen. O temi spomenici koji su nastali od 1945. do 1980-ih godina nekom drugom prilikom, kao i o odnosu prema njima.

U nastavku donosimo dio iz izvornog znanstvenog članka povjesničara dr.sc. Marija Jareba (Hrvatski institut za povijest):

Mario Jareb - Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine (Časopis za suvremenu povijest, br. 3 (2011), 751-771)

"Dana 25. srpnja 1945. Karlo Mrazović je u ime predlagatelja Komunističke partije Hrvatske (KPH) vijećnicima koji su sudjelovali u radu IV. zasjedanja Zemaljskoga antifašističkog vijeća Hrvatske u Zagrebu predložio da Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH, koji se istoga dana preimenovao u Narodni sabor Hrvatske) proglasi 27. srpnja za “narodni blagdan kao dan općeg narodnog ustanka u Hrvatskoj”. Istaknuo je da se “borba kao i organizacija oružanog ustanka, rukovođenje ustankom, zna se da se odigrala, vodila i išla pod rukovodstvom Komunističke partije. Dan 27. jula 1941. jest dan kada su veće, znatne narodne snage prihvatile učešće u narodnom ustanku. 27. jula imamo prve masovne oružane sukobe s neprijateljskim oružanim formacijama”. “Zakon o proglašenju 27. srpnja narodnim blagdanom” vijećnici ZAVNOH-a prihvatili su jednoglasno i od tada do 1990. taj se dan u Narodnoj/Socijalističkoj Republici Hrvatskoj obilježavao kao “dan općeg narodnog ustanka u Hrvatskoj”.

Poslije je u javnosti bio prisutniji naziv Dan ustanka naroda Hrvatske, a priča o tome ustanku namijenjena široj javnosti bila je više negoli jednostavna. Uz obvezno isticanje uloge Partije u njegovu pokretanju i vođenju, već je u ljeto 1945. istaknuto da su se u razvoju ustanka nizali “uspjesi, širio se ustanak i već 27. VII. 1941. bio je dan masovnog narodnog ustanka, dan kada su oslobođeni Lapac i Srb, čiji su ustanici usko surađivali s Krajišnicima, koji su toga dana također oslobodili Drvar”. Slične su se priče objavljivale sve do sloma komunističkog režima u Hrvatskoj u prigodnim tekstovima u tisku, u udžbenicima i u popularnije pisanim publicističkim izdanjima.

To je promijenjeno odlukom nove hrvatske vlasti 1991., koja je dotadašnji Dan ustanka naroda Hrvatske zamijenila Danom antifašističke borbe, za čiji je dan obilježavanja određen 22. lipnja, u spomen na dan kada je 1941. osnovan Sisački partizanski odred – prvi partizanski odred u Hrvatskoj.

Na odluku o proglašenju novoga blagdana nedvojbeno su utjecale rasprave u javnosti i u medijima prije toga, osobito tijekom ljeta i jeseni 1990. godine. Tada su u javnosti izneseni i podaci o zločinima koje su počinili ustanici, o suradnji s Talijanima te činjenica da je među njima bio nemali broj onih koji su poslije postali četnici. Dugo vremena činilo se da su proslave u Srbu prošlost koja je nepovratno prošla. Ipak je proteklih nekoliko godina ta problematika postala zanimljiva javnosti zbog obnovljenih proslava “Dana ustanka naroda Hrvatske” i s njima povezanim javnim raspravama. Organizatori proslave koja se redovito održava potkraj srpnja pokraj obnovljenog spomenika tome događaju u Srbu su Srpsko narodno vijeće i Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (sljednik nekadašnjeg Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata – SUBNOR). Oni na taj nadnevak nekritički gledaju kroz prizmu nekadašnje pojednostavljene priče namijenjene široj javnosti. Nije zbog toga neobično da ta proslava svake godine izaziva i negativne reakcije onih koji drugačije gledaju na događaje iz srpnja 1941. godine. Vrhunac je takva proslava doživjela 2010. godine. Tada su medijska pozornost i negativne reakcije protivnika proslave također bile na vrhuncu, a iz brojnih nastupa povjesničara moglo se doznati da je u najmanju ruku riječ o kontroverznim događajima. Krajem srpnja 2011. gosti proslave bili su manje zvučna imena, medijska pozornost nije bila ni sjena one iz prethodne godine, a i protivnici proslave dobili su mnogo veći prostor da javnost upoznaju sa svojim stajalištima.

I dalje je ostalo pitanje zbog čega je dobar dio hrvatske javnosti iznimno negativno reagirao na afirmativno prikazivanje događaja iz srpnja 1941. godine. Spomenuti nastupi povjesničara u srpnju 2010. posredno pokazuju da i historiografija raspolaže činjenicama i spoznajama koje ne idu u prilog slavljeničkom raspoloženju na proslavama u Srbu. Iako od 1990. nije bilo značajnijih znanstvenih istraživanja te problematike, ipak već i raščlamba historiografskih uradaka i memoarskih zapisa objavljenih prije te godine pokazuje da sadrže obilje podataka koji o njoj govore drugačije negoli se to nekoć prikazivalo široj javnosti. Među njima su i memoarski radovi istaknutih vođa ustanka i komunista u Lici Gojka Polovine i Đoke Jovanića. Pritom je više nego očit raskorak između brojnih tvrdnji o konkretnom ustaničkom djelovanju i istaknutih krilatica i ideologiziranih fraza o ustanku koji je pokrenula i vodila isključivo Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), odnosno Komunistička partija Hrvatske.

Već se i u djelima namijenjenim široj javnosti moglo doznati da je partizanskoga djelovanja bilo znatno prije kraja srpnja 1941. godine. U svima je bio spomenut Sisački partizanski odred, koji je počeo djelovati 22. lipnja 1941. kao prvi “partizanski odred u Hrvatskoj (i u Jugoslaviji) (…)”. Nije zbog toga slučajno da je ustanak u Srbu redovito označavan kao masovni ustanak, što je očito trebalo opravdati proglašenje toga znatno kasnijeg nadnevka Danom ustanka naroda Hrvatske.

Problem ipak nije bio samo u izboru kriterija prvenstva ili masovnosti ustanka kao presudnog u odabiru nadnevka koji je trebalo slaviti kao državni blagdan. Mnogo je važnije bilo pitanje je li se njime uistinu mogao obilježavati dan koji je nazvan Danom ustanka naroda (naroda u množini – Hrvata i Srba, nap. M. J.) Hrvatske. U sisačkom slučaju stvari su bile prilično jasne i, unatoč tome što su prvi partizani slijedili ideje o komunističkoj revoluciji po uzoru na tadašnji Staljinov SSSR, ipak je prvenstveno bilo opredjeljenje “za oružanu antifašističku borbu u skladu s dotadašnjim smjernicama najvišega partijskog vodstva”. Prethodni navod Ivana Jelića odnosio se na ono što je u sklopu razmatranja oblika, “modela pokretanja oružane, partizanske borbe” pojednostavljeno označio prvim modelom, prema kojem “akcije (…) pokreću komunisti i u njima imaju monopolni, rukovodeći položaj”. Drugi je model pokretanja oružane borbe bio onaj izbijanja masovnih ili narodnih ustanaka, “u kojima se pojavljuje više čimbenika zainteresiranih da utječu na daljnji razvoj događaja”. Taj je model znatno složeniji i u njemu je riječ “o izvanrednoj situaciji s kojom se suočava stanovništvo u pojedinom kraju i gdje se u njemu stvara raspoloženje pribjegavanja oružanom otporu. U Hrvatskoj je to 1941. poglavito došlo do izražaja u pojedinim područjima nastanjenim srpskim stanovništvom (…) gdje nastaje raspoloženje u njemu protiv stvaranja NDH kao hrvatske države. Antihrvatska psihoza još se više povećavala ondje gdje je uslijedio teror ustaškog režima (…) U takvoj se situaciji pojavljuju pojedine političke snage i otimaju za vodstvo u uznemirenom stanovništvu. Komunisti su u takvim situacijama pokazali vidljivu dinamičnost i pokretljivost (…) Ali su se vidljivo zainteresirani pokazali i drugi čimbenici, u prvom redu četničke snage. Riječ je dakle o modelu koji nije onako čist kao prethodni. Kao primjer takva modela mogli bi se označiti događaji u Lici potkraj srpnja 1941”.

U Enciklopediji Jugoslavije iz 1988. istaknuto je da su se “oružane akcije, koje su pripremale i predvodile organizacije KPH na području Korduna, Banije i Like, slile sa spontanim otporom srpskog stanovništva, poprimajući karakter općeg ustaničkog pokreta”, a i da je “u dinamičnom procesu bilo (…) uspona i padova, pa i trenutnih kriza ustaničkog pokreta, koje će se prevladati naporima organizacija KPH”. Više su pozornosti “drugim čimbenicima” i poteškoćama u razvoju ustanka pridali autori Pregleda istorije Saveza komunista Jugoslavije iz 1963. godine. Oni su istaknuli da su kao “i u Bosni i Hercegovini, mase srpskog stanovništva Like, Banije i Korduna prihvatile (…) poziv Partije na oružanu borbu (…) Partijske organizacije su i tu morale voditi odlučnu borbu protiv pokušaja velikosrpskih elemenata da ustanak skrenu na kolosek bratoubilačke borbe. (…) u Lici [je] velikosrpskim snagama pošlo za rukom da u saradnji s talijanskim okupatorom izazovu snažnija kolebanja ustaničkih masa i da stvore svoje četničke formacije”. Franjo Tuđman je u tekstu objavljenom u Enciklopediji Jugoslavije godine 1960. istaknuo da se očekivanja “Talijana da će se masovni ustanci koji su izbili u NDH razvijati u granicama obračuna između srpskih masa i ustaša, nisu (…) ostvarila. Pod rukovodstvom KP ustaničke mase okrenule su se i protiv talijanskih okupacionih snaga. U toj situaciji Talijani su odlučili da interveniraju i uguše ustanak. Pritom su težili da razbiju jedinstvo ustaničkih redova i izoliraju KP, prikazujući se kao zaštitnici srpskog naroda od ustaških progona. Vojnoj intervenciji Talijana na području NDH prethodili su sporazumi sa srpskim građanskim političarima (…) Tako je na području Kninske Krajine i južne Like došlo do stvaranja prvih četničkih oružanih formacija (…) U septembru su talijanske trupe zaposjele još neokupirane dijelove Druge zone, u oktobru i Treće zone. Ustaničke jedinice na području tromeđe Like, Dalmacije i Bosanske Krajine nisu pružile otpor talijanskim snagama, nego su većim dijelom pristupile četnicima, tako da je u ovim oblastima došlo do krize ustanka”.

Čitanje takvih prikaza nameće brojna pitanja: Odakle su došli spomenuti velikosrpski elementi? Odakle su crpili svoju snagu kada su Partiji, kao navodno vodećoj snazi ustanka, nametnuli “odlučnu borbu” koja je u Lici dovela i do snažnijeg kolebanja ustanika? Zbog čega su se u rujnu ustaničke postrojbe na Tromeđi ponijele kako su se ponijele? Odgovori na ta pitanja važni su za razumijevanje tadašnjih događaja i upućuju na to kakav je bio karakter ustanika u razdoblju nakon izbijanja ustanka, odnosno može li se govoriti isključivo o pretečama partizana koji su se borili pod vodstvom Komunističke partije.

Iako spomenuti prikazi ukazuju na djelovanje “velikosrpskih” ili “pročetničkih” elemenata, ipak se stječe dojam da su oni na ustanike djelovali izvana, odnosno da nisu prije toga djelovanja činili dio ustaničkih “masa”. Istodobno su neki četnički emigranti nijekali važnost komunista u podizanju ustanka i u njegovu vođenju u početnom razdoblju. Tako je Vojin Malešević u želji da “u potpunosti” pobije i otkrije “laži hrvatskih komunista” odlučio iznijeti “imena vodećih četničkih prvaka, koji su organizovali i digli ustanak protiv ustaša na tromeđi Like, Bosne i Dalmacije”. Među njima je bio i Pajica Omčikus iz Srba, koji je navodno “sa ličkim junacima uništio (…) ustaše u Srbu i osvojio ga”, a Dane Stanisavljević-Cicvara “organizovao je ustanak u Gračačkom srezu i odigrao veliku ulogu u borbi protiv ustaša”.

Nema dvojbe da su komunisti igrali značajnu ulogu u pokretanju ustanka, a oni su bez obzira na totalitarni karakter ideologije koju su propovijedali bili i nedvojbeni antifašisti. Mnogi od njih bili su organizatori ustanka i poslije važne osobe u ustaničkom vodstvu. U Lici su se isticala imena Gojka Polovine i Đoke Jovanića, ali i manjeg broja komunista Hrvata. Najpoznatiji je bio član Centralnog komiteta KPH (CK KPH) i Centralnog komiteta KPJ (CK KPJ) Marko Orešković “Krntija”, koji je u tom kraju boravio od polovine srpnja 1941. kao delegat CK KPH (ustanicima se pridružio prvih dana kolovoza). Sekretar Okružnog komiteta KPH u Gospiću za Liku Jakov Blažević pridružio se ustanicima u istočnoj Lici polovinom kolovoza iste godine. Nema dvojbe da su KPJ i KPH, kao njezin dio, radile na pokretanju oružane borbe, pa su u razdoblju od kraja lipnja do druge polovine srpnja 1941. diljem Hrvatske uz spomenuti Sisački partizanski odred organizirane i brojne borbene skupine koje su izvele više akcija. Sa svrhom pokretanja oružane borbe CK KPH je 13 srpnja 1941. odlučio u različite hrvatske krajeve uputiti svoje članove, koji su u suradnji s lokalnim partijskim organizacijama trebali pomoći u ispunjenju toga cilja. Među njima je bio i spomenuti Marko Orešković “Krntija”, koji je upućen u Liku, gdje je djelovao i na području na kojemu je izbio ustanak 27. srpnja 1941. godine. Partija je uputila i više proglasa stanovništvu da se odazove pozivu na oružanu borbu, pa sve navedeno upućuje na to da je i u Lici ona dala poticaj za pokretanje ustanka. Brojni su ustanici isticali i ciljeve koji su bili potpuno suprotni onome što je Partija javno propovijedala, a neki istodobno vjeruju “u pobjedu Rusije i nadaju se povratku kralja Petra i uspostavi Jugoslavije, ali da pod Hrvatskom državom nikako ne mogu da žive niti da će oružje položiti, već da će se boriti za slobodu i [s] Talijanima (…)”. S prethodnom tvrdnjom i navodom slaže i tvrdnja poslijeratnog četničkog emigranta Mane M. Pešuta koji je, opisujući stanje na području Like, Korduna i Banovine u tom razdoblju, naveo da su srpski komunisti “već u početku komunističke akcije prilepili petokrake na kape. Za njima se poveo jedan deo boraca a da ni sami nisu osećali šta s time rade. Na ovaj način su odredi postali jedna opšta mešavina u kojima je vladala zabuna. Tako je deo boraca nosio ambleme, drugi petokrake a treći opet amblem i petokraku. Ovo im ništa nije smetalo da i dalje ostanu u jednoj jedinici i da im parola borbe bude ista kao i do tada ‘S verom u Boga za Kralja i Otadžbinu’”. O tome da su petokrake i potkraj rujna 1941. bile razmjerno slabo zastupljene posredno govori tvrdnja Đoke Jovanića da je pojava prvog partizanskog odreda u Lici, nazvanog “Leteći odred” (utemeljen je 20. rujna 1941.), “s crvenim petokrakama izazvala (…) reakciju pojedinih pročetničkih elemenata (…)”. Bilo je ustaničkih odreda čiji su pripadnici još početkom 1942. nosili kokarde, kada su ih pod očitim komunističkim pritiskom zamijenili petokrakama. Tako su u selu Velika Popina u okolici Gračaca u vremenu borbi partizanskih snaga s Talijanima kod Srba i na Srpskom klancu u ožujku 1942., “podstaknuti zauzimanjem Donjeg Lapca i očekivanim oslobođenjem Srba i pokretom partizanskih snaga ka Popini (…) pojedinci (…) teška srca mjesto kraljevskih kokardi koje su nekad nosili stavljali petokrake zvijezde na kape i stidljivo dizali stisnutu pesnicu na pozdrav”.

Navedeni dio je od stranice 751. do stranice 758.
Nastavak slijedi sljedećih dana.

Više čitajte na facebook stranici Šegrtski zapisi

Oznake: povijest, 2. svjetski rat

29.07.2017. u 10:13 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 27.06.2017.

Suradnja Našica i Valpova


Materijalna baština Slavonije

Slavonija nisu samo ravnice, rijeke Drava, Sava, Dunav, Karašica, Vuka, Vučica, šume, močvare i planine Papuk, Krndija, Psunj, Požeška gora i Dilj gora nego i kurije i dvorci.

Neki su od najreprezentativnijih dvoraca Slavonije, Srijema i Baranje u Valpovu i Našicama, odnosno dvorci obitelji Pejačević i Prandau pri čemu je važno napomenuti da nakon izumiranja po muškoj liniji obitelji Prandau valpovački dvorac dolazi u ruke obitelji Normann. Grof Normann je oženio kćer baruna Prandaua Marijanu.

U današnje vrijeme, prvih godina 21. stoljeća jedni su od glavnih promotora povijesti spomenutih gradova, građevina i obitelji Ogranak Matice hrvatske u Našicama, Udruga za hrvatsku povjesnicu u Našicama i Ogranak Matice hrvatske u Valpovu.
Jedan je od projekata današnje gostovanje članova Ogranka iz Valpova u Zavičajnom muzeju u Našicama gdje će Ivan Tonković, prof., Stjepan Najman i Mihael Sučić, mag.hist. progovoriti o značaju proučavanja povijesti, kulture na području Valpova i Valpovštine u sklopu šireg povijesnog i geografskog prostora Slavonije, Srijema i Baranje. Također će biti govora i o nakladničkom radu pri čemu možemo istaknuti "dvadesetdvogodišnjeg" Valpovačkog godišnjaka.

Promocija kulture, nakladničkog rada održat će se 27. lipnja 2017. godine (danas) u Zavičajnom muzeju u Našicama (prekrasni dvorac obitelji Pejačević) s početkom u 19:30 sati.

Radujemo se vašem dolasku!

Oznake: povijest, matica hrvatska

27.06.2017. u 07:19 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 20.06.2017.

Dr. Ivo Pilar – persona non grata u jugoslavenskim državama!


Foto: Ivo Pilar, wikipedia

Možda je još najbolje o svome liku i djelu rekao sam Ivo Pilar riječima „Činjenice imaju to neugodno svojstvo da postoje i dalje bez obzira na to priznaje li ih se ili ne“. Čovjek koji je rođen prije 143 godine, koji je bio "trn u oku" promicateljima jugoslavenske ideje i tijekom svoga života, a naročito nakon svoje smrti.

U poznatoj i nadasve zanimljivoj emisiji Pogled u prošlost na Hrvatskoj radio televiziji povjesničarke Nikolina Mađar i doktorica znanosti Mira Kolar-Dimitrijević i povjesničar doktor znanosti Ivan Bulić progovorili su o odvjetniku, pravašu, ideologu i doktoru prava Ivi Pilaru (Zagreb, 19. VI. 1874 – Zagreb, 3. IX. 1933), znanstvenik po kojemu je Institut društvenih znanosti dobio ime.

Nameće se pitanje zašto je doktor Ivo Pilar bio persona non grata u jugoslavenskim državama od 1918. godine pa do početka 1990-ih godina uz određenu iznimku 1943. godine tijekom Drugog svjetskog rata. U dokumentarnom filmu koji je prema već uhodanom trendu zauzeo oko pola emisije progovorilo se o povijesnom kontekstu u kojemu je živio i djelovao doktor Ivo Pilar. Obitelj Pilar je došla s područja Moravske u Slavonski Brod krajem 18. stoljeća, a mladi je Ivo dok su još hrvatske povijesne zemlje bile podijeljene i težile modernizaciji studirao pravo u Beču, neko vrijeme i u Parizu da bi postao doktor prava na Bečkom sveučilištu. To je bilo uobičajeno za tadašnje studente s kraja 19. i početka 20. stoljeća mladih Hrvata među kojima se svakako ističu svima poznati braća Radić i Ivo Pilar. Tih su godina ili bolje rečeno desetljeća navedeni mladi intelektualci imali slična razmišljanja koja su bila osnova njihovih djelovanja. U jednom svome citatu Pilar govori „Secesija je elementarnom silom morala sebi probiti put, skršiti lance te sada progovara svijetu o potpunoj slobodi i stvaranju“. Sve u svemu, progovara u metafori da ne treba kod Hrvata biti malograđanštine i da i narodi poput Hrvata moraju biti svjesni svojih mogućnosti za napretkom i praćenjem najnovijih trendova u kulturi, umjetnosti, gospodarstvu. Prije stotinjak godina su naši mladi odlazili na školovanje na srednjoeuropska sveučilišta i tako dolazili do mnogobrojnih saznanja, a danas opet zahvaljujuići internetu mlado i staro može doći do velikog broja knjiga, znanstvenih i stručnih članaka o svemu i svačemu, samo treba malo više zagrepsti, a ne prihvaćati ono što se prvo plasira u javnosti ili na fakultetima.

Nakon kratke digresije potrebno je vratiti se liku i djelu Ive Pilara. Doktor povijesti Bulić je jasno spomenuo da je Ivo Pilar bio nasljednik Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Njihov je nasljednik bio i mladi Stjepan Radić. Kako je doktor Bulić ustanovio mladi intelektualci su početkom 20. stoljeća bili svjesni da još veća opasnost prijeti iz Beograda nego iz Budimpešte i takozvane mađarizacije. Da je doktor Pilaror Pilar dobro primijetio možemo uočiti proučavanjem politike jugoslavenske monarhističke velikosrpske države pa i politike komunističke jugoslavenske države, a zbog čega je i bio persona non grata jugoslavenskih država.

Doktor Bulić je, kao i što je rečeno u dokumentarnom filmu napomenuo da je Pilar živio i djelovao tijekom zadnjih godina Habsburške Monarhije u Bosni i Hercegovini gdje je otišao s mišlju da će biti jedan od „apostola narodnog jedinstva“. Važno je napomenuti da su u ono vrijeme Srbi u Bosni i Hercegovini odricali Hrvatima hrvatstvo i da je ono samo proizvod habsburške politike i kretanje Habsburgovaca prema istoku. Uzimajući u obzir opisani kontekst ne treba nas čuditi spomenuta misao o jedinstvu Pilara, to jest zagovaranje suradnje Hrvata i muslimana radi kulturnog, gospodarskog i političkog razvoja Bosne i Hercegovine. Tih je godina Stjepan Radić izražavao divljenje radom svoga istomišljenika u Bosni koji je u Tuzli imao odvjetnički ured. U ovom je trenutku važno spomenuti i da je stariji hrvatski intelektualac Frano Supilo 1890-ih godina govorio da Bosna i Hercegovina ima hrvatski karakter, da bi tijekom prvog desetljeća 20. stoljeća promijenio mišljenje zagovarajući misao da se treba područje Bosne i Hercegovine prepustiti srbijanskoj interesnoj sferi. To je najvjerojatnije učinjeno radi mnogoborjnih dogovora između dijela hrvatskih i srpskih političara iz Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Doktorica Kolar-Dimitrijević je napomenula da je uz spomenuto pravničko doktor Pilar imao i trgovačko obrazovanje koje mu je samo pomoglo da bude kvalitetan ideolog koji prati zbivanja i procese u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, diljem Habsburške Monarhije, ali i u okružju. Pisao je mnogobrojna djela o hrvatskoj državnosti u sklopu Habsburške Monarhije jer je kao i Milan Šufflay i Stjepan Radić smatrao da hrvatske povijesne zemlje pripadaju sredjoeuropskom kulturnom krugu. Zagovarao je federalnu Habsburšku Monarhiju i ravnopravnost naroda, a što je nastavio i od 1918. godine u Jugoslaviji. Koliko se nova južnoslavenska vlast bojala misli o ravnopravnosti između naroda o kojoj je progovarao i Pilar dovoljno govori činjenica koju je iznijela doktorica Kolar-Dimitrijević da je vlada iz Beograda otkupila cijelo izdanje njegove knjige Južnoslavensko pitanje i da je knjiga postala gotovo nedostupna sve do 1943. godine kada ju je preveo Fedor Pucek. Opisane misli nisu odgovarale niti politici komunističke jugoslavenske vlasti pa je bio persona non grata i između 1945. i 1990., a čemu je svakako doprinijelo i njegovo mišljenje koje se temeljilo na protivljenju bilo kakvim revolucionarnim djelovanjima pa tako i protiv komunističkog načina razmišljanja tijekom 1920-ih i 1930-ih godina. Doktor Ivo Pilar, kao i Milan Šufflay i Stjepan Radić skončao je tijekom diktature Aleksandra Karađorđevića, a protiv čije su represije progovarali i poznati Heinrich Mann i Albert Einstein pa i pokroviteljica Karađorđeve Jugoslavije Republika Francuska. Za razliku od Šufflaya i Radića za koje se zna kako su ranjeni, odnosno ubijeni za Pilara se i dalje govori da je umro u svojoj spavaćoj sobi u nerazjašnjenim okolnostima.



Oznake: povijest

20.06.2017. u 19:29 • 3 KomentaraPrint#

subota, 17.06.2017.

Populariziranje povijesti, ekologije i kulture u Valpovu


Foto: Darko Jančikić - Promocija Valpovačkog godišnjaka

U petak, 16. lipnja 2017. godine, dvorana u Centru kulture "Matija Petar Katančić" Valpovo ponovno je bila premala za sve posjetitelje.
Ovaj put, za razliku od prije nekoliko mjeseci, motiv je bila promocija Valpovačkog godišnjaka - dvadesetdvogodišnjeg promotora povijesti, kulture, gospodarstva i ekologije Ogranka Matice hrvatske u Valpovu.


Foto: Darko Jančikić - Izlagači s promocije

Nakon prekrasno odsviranih skladbi od strane učenika glazbene škole Valpovo uslijedio je uvodni dio predsjednika Ivana Tonkovića nakon kojega su svi okupljeni bili upoznati s radom Ogranka i suradnjama na kulturnom planom u Valpovu i Valpovštini.

Potom su uslijedila sjećanja starijih gospođa o Valpovu od prije 50-60 godina i kratak osvrt na tijek istraživanja od strane gospodina Darka Varge.


Foto: Darko Jančikić - Darko Varga


Foto: Darko Jančikić - Silvija Cvenić Grahovac

Pri kraju jednosatnog promoviranja kulture, ali i potencijala Valpova i Valpovštine u smjeru kulturnog turizma uslijedio je moj kratak osvrt na ovogodišnji Valpovački godišnjak.


Foto: Darko Jančikić - Promocija Valpovačkog godišnjaka

Članci:
1. Stjepan Najman - Koliko je zapravo stara valpovačka kapelica sv. Roka ( "Odgovori su nađeni u više izvora. U Kanonskim se vizitacijama u više navrata spominje groblje Sv. Roka i grobljanska kapelica." - potreba za korištenjem više izvora što do sada nije bio slučaj)

2. Mihael Sučić - Povijesne crtice iz Valpovštine - Bocanjevci i Vinogradci do 18. stoljeća ( "Na području se Valpovštine uz trgovište Valpovo i dvorac nalazi veliki broj svjedoka vremena, jednoga davnoga vremena dok je još valpovački dvorac bio ruševna utvrda." - svako i najmanje naselje, iz današnje perspektive "nevažno" je itekako utjecalo na gospodarski razvoj bilo kojega područja)

3. Darko Varga - Fanfare za običnog čovjeka ( "Nema »malih ljudi«. Svaki čovjek je svemir za sebe, svatko ima svojih vrijednosti, ima svojih vrlina, ali ima i svoje mane." - iščitavajući različite pisane i slikovne izvore možemo ući u zanimljivi svijet jednoga vremena, jednoga područja i što je najvažnije upoznati svijet ljudi)

4. Stjepan Najman - Valpovština tijekom Velikog rata ( "U mnoštvu dopisa i dokumenata moguće je iščitati vrijeme u kojem su nastali, sve strahote Velikoga rata koje je zahvatilo i mirnu Valpovštinu čiji su stanovnici, iako tu nije bilo izravnih ratnih djelovanja, podnijeli veliki teret rata." - dolaskom suvremenog doba dolazi i do totalnih ratova koji ulaze u sve pore društva)

5. Miodrag Maričić - Prilog za izradu digitalnog zemljovida srednjovjekovne Slavonije do osvajanja Osmanlija i nakon njihova povlačenja ( "Posebno je važno utvrditi cestovne i komunikacijske pravce između Osuvaka i Valpova, ako je moguće.")

6. Miodrag Maričić - Nekoliko imena velikaša iz doba predturskih osvajanja - podjela srednjovjekovne Slavonije među velikaškim obiteljima ( "Iz navedenog je vidljivo kako su se utvrde prostirale na svakih 20-ak kilometara u pravcu istok-zapad pa se tu otvaraju bitna pitanja..." - napominjanje potrebe za suradnjom između više struka radi boljeg puta ka kvalitetnim i isplativim rezultatima)

7. Zdravko Pavlović - Predjelna raznolikost Valpovačkog parka ( "Upravo trenutna razmatranja obnove Valpovačkoga parka i njegovog preoblikovanja u neku vrstu turističke destinacije, što bi narušilo temeljnu vrijednost parka – tišinu u središtu grada – i otvorilo vizure na okolne prometnice, umjesto na »privid divljine« kao gradskom kontrastu, nameću suprotno: ideju vrjednovanja i korištenja parka kao »pedagoško scijenciološke destinacije«." )

Nakon stručno-popularnog dijela slijedi dio "budući povijesni izvori". Dio koji će jednog dana poslužiti istraživačima početka 21. stoljeća Valpova i Valpovštine jer su sljedeći članci i njihovi autori svjedoci jednog vremena.

1. Silvija Cvenić Grahovac - Sjećanje na Zlatka Balokovića u Valpovu

2. Svjetlana Cvenić i Zdravko Pavlović - Timski način odgajanja i obrazovanja za eko-socijalni održivi razvoj u dječjem vrtiću Maza Valpovo ( članak koji je i svjedok vremena, ali i kvalitetni stručno-popularni članak o potencijalu djece predškolske dobi koja su često zanemarivana od strane
odraslih)

3. Stjepan Berak - Zajednica športskih ribolovnih udruga Valpovo (ZŠRU Valpovo)

4. Stjepan Najman - Iz rada Ogranka Matice hrvatske u Valpovu ( u godinu dana organizirano nekoliko tribina, predstavljanja knjiga lijepe književnosti, sudjelovanje na znanstveno-stručnim skupovima i izdavanje novoga Godišnjaka)

5. Zdravko Birovljević - Pojedinačno prvenstvo Hrvatske u šahu za seniore u Valpovu ( jedan od najvećih sportskih događaja u novijoj povijesti Valpova i Valpovštine, ako ne i najveći! )

6. Nada Kavicki - Ljeto valpovačko 2016.

7. Stela Horvat - Zelena povelja Osnovnoj školi Matije Petra Katančića, Valpovo

8. U spomen - Franjo Varga (1934.-2017.) i Stjepan Rakitovac - Migi (1928.-2017.)

Dugogodišnji projekt Valpovački godišnjak ( od 1996. godine ) skupio je do sada već preko 4000 stranica korisnog materijala za razvoj jednog slavonskog kraja koji oplakuju čak četiri rijeke ( Drava, Karašica, Vučica i Vuka ).


Foto: Darko Jančikić - Svi žele svoj primjerak

Želite li svoj primjerak Valpovačkog godišnjaka (ovogodišnji ili neki od već davne 1996. pa do 2016. godine) javite se na facebook stranice Valpovačka baština ili Šegrtski zapisi ili na e-mail Šegrtskih zapisa.
Želite li samo informativno biti upoznati s člancima koji se nalaze u godišnjacima također se javite kao i ako ste spremni za moguću buduću suradnju jer je Ogranak Matice hrvatske u Valpovu zahvalan suradnik koji želi promovirati Valpovo, Valpovštinu i Slavoniju.

Zahvaljujemo na dolasku svim Valpovčankama, Valpovčanima i gostima iz drugih naselja i gradova i radujemo se budućem druženju.
Također se zahvaljujemo svim ljudima koji su medijski popratili i ovaj projekt valpovačkog ogranka Matice hrvatske.



Oznake: Valpovština, Slavonija, matica hrvatska, povijest

17.06.2017. u 10:14 • 0 KomentaraPrint#

petak, 16.06.2017.

Kako sve povijesne procese trebamo gledati iz više perspektiva - primjer kapelica sv. Roka


Kapelica sv. Roka u Valpovu


Ogranak Matice hrvatske u Valpovu 16. lipnja 2017. (petak) organizira promociju novog 22. broja Valpovačkog godišnjaka u Centru kulture „Matija Petar Katančić“ I. kat, s početkom u 19:00 sati.

Jedan će od članaka pod nazivom Koliko je zapravo stara valpovačka kapelica sv. Roka autora Stjepana Najmana govoriti i o kompleksnom pitanju starosti kapelice sv. Roka na zelenom brijegu. Autor u članku na temelju mnogobrojnih povijesnih izvora progovara kako nije toliko jednostavno datirati, interpretirati neki fenomen iz povijesti Valpovštine. Također i da je važno koristiti mnogobrojnu dostupnu literaturu i povijesne izvore pri čemu možemo doći do nekih zaključaka i „povijesnih istina“ koje nam na početku i nisu toliko vidljive. Iz toga razloga autor postavlja pitanje Koliko je zapravo stara kapelica sv. Roka pri čemu donosi i zanimljiva saznanja i o društvenom životu Valpova i Valpovštine.

Dio iz poglavlja Koliko je zapravo stara kapelica sv. Roka:
„Odgovori su nađeni u više izvora. U Kanonskim se vizitacijama u više navrata spominje groblje Sv. Roka i grobljanska kapelica. Biskup Đuro Klimo u svojoj vizitaciji 8. rujna 1754., između ostalog, zapisuje: Postoji osim toga na kraju gornjeg grada nekoć podignuta oko vojnih vojarni zidana kapelica posvećena u čast sv. Roka, u kojoj se za vrijeme blagoslova usjeva i na blagdan sv. Roka služi misa te tamo vodi procesija. Prvo što upada u oči je: nekoć podignuta (...) zidana kapelica sv. Roka. Dakle, biskup Klimo bilježi postojanje zidane kapelice Sv. Rok 42 godine, gotovo pola stoljeća, ranije od Ignacove gradnje 1796. godine! Istodobno piše nekoć podignuta što bi trebalo značiti da je kapela još starija. Također se navodi kako je kapelica podignuta oko vojnih vojarni.“

Autor daje primjer sadašnjim i budućim proučavateljima zavičajnih povijesti (Slavonije, Dalmacije i drugih dijelova Lijepe naše) kako se treba pristupiti istraživanju pojedinog povijesnog događaja, procesa ili činjenica.


Želite li svoj primjerak novog Valpovaškog godišnjaka posjetite promociju Godišnjaka ili se javite na facebook stranice Valpovačka baština ili Šegrtski zapisi, kao i na e-mail Šegrtskih zapisa.

Oznake: Valpovština, Slavonija, povijest

16.06.2017. u 14:34 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 14.06.2017.

Crtice iz Slavonije - položaj kulture i Valpovački godišnjak



Povodom promocije Valpovačkog godišnjaka koja će se održati 16. lipnja 2017. (petak) u Centru kulture "Matija Petar Katančić" Valpovo (mala dvorana) u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Valpovu s početkom u 19:00 sati članovi će Ogranka gostovati na Hrvatskom radiju Valpovštine 15. lipnja (četvrtak) u 11:00 sati.

Stjepan Najman će progovoriti o dvadesetdvogodišnjoj tradiciji Valpovačkog godišnjaka, dok će Mihael Sučić nešto reći o položaju kulture i "kulturnjaka" na području Valpovštine, Slavonije i Hrvatske.

U novom Valpovačkom godišnjaku možete čitati o:

Vjerskoj povijesti (Stjepan Najman - Koliko je zapravo stara valpovačka kapelica sv. Roka)
O tzv. malim Osječanima (Darko Varga - Fanfare za običnog čovjeka)
Društvenom životu tijekom jednog rata (Stjepan Najman - Valpovština tijekom Velikog rata)
Povijesti sela (Mihael Sučić - Povijesne crtice iz Valpovštine: Bocanjevci i Vinogradci do 18. stoljeća)
Srednjem vijeku (Miodrag Maričić - Prilog za izradu digitalnog zemljovida srednjovjekovne Slavonije do osvajanja Osmanlija i nakon njihova povlačenja)
Pedagoškom pristupu (Svjetlana Cvenić i Zdravko Pavlović - Timski način odgajanja i obrazovanja za eko-socijalni održivi razvoj u dječjem vrtiću Maza Valpovo)

i o još mnogim zanimljivim temama iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Valpovštine i Slavonije.

Želite li svoj primjerak Valpovačkog godišnjaka javite se na facebook stranice Valpovačka baština i Šegrtski zapisi ili na e-mail Šegrtskih zapisa.

Oznake: Valpovština, Slavonija, povijest

14.06.2017. u 18:41 • 0 KomentaraPrint#

petak, 19.05.2017.

S novim izborima dolazi i do novih/starih govora o regijama


Tri regije Republike Hrvatske s obilježenim hrvatskim "povijesnim zemljama" iz ranoga novoga vijeka, predložak s wikipedije

Dolaze novi izbori i samim time se kroz medije provlače mnoga pitanja koja proizlaze iz još mnogobrojnih problema. Jedno je od pitanja vezano uz problem centralizacije države. Unatoč centralizaciji trenutačno imamo 20 županija, 428 općina i 127 gradova pri čemu Grad Zagreb ima poseban status prema kratkom opisu s internet stranice Ministarstva uprave. Zanimljivo je i spomenuti da Grad Zagreb ima veći proračun od svih županija, gradova i općina zajedno što također govori o centralizaciji unatoč prividnoj decentralizaciji kroz nabrojane gradove, općine i županije. O tome se progovara/lo u dosta radio i TV emisija pa se spomenulo prije tri tjedna i u emisiji Otvoreno – lokalni izbori Hrvatske radiotelevizije.

To primjećuju i javne osobe poput političara i stručnjaka iz različitih struka pa predlažu smanjenje broja općina, gradova, regionalizaciju ili ostanak trenutačnog stanja, ali s novim ljudima na čelu pojedinih općina, gradova i županija. Najzanimljiviji je pojam, proces regionalizacije koji često možemo više shvatiti kao apstraktan nego kao jasan proces. Sadašnje ili neke buduće, trenutačno zanemarive regije možemo promatrati i kroz povijest pri čemu moramo napomenuti da se radi povijesnih procesa moramo prisjetiti i regija koje su danas izvan granica Republike Hrvatske jer i danas na različite načine utječu na razvoj Republike Hrvatske. Npr. stanovnici su iz tih regija znali putovati u općine, gradove s područja Republike Hrvatske na jednodnevne izborne izlete.

Sve te regije možemo nazvati hrvatske povijesne zemlje, a one su poimence Slavonija, Dalmacija, Lika, Istra i mnoge druge. Prije svega je važno spomenuti da su sve regije ili zemlje fluidne kao područja i pojmovi na što utječu politički, vojni i gospodarski procesi. Tijekom srednjega su vijeka pojedine regije obuhvaćale druge prostore nego što ih danas obuhvaćaju. Tako je dalmatinsko ime bilo namijenjeno samo za uski prostor uz Jadransko more, a slavonsko ime za područje između rijeke Sutle na zapadu i rijeka Dunava i Save na istoku. S dolaskom, točnije prodorom osmanske (turske) vojske i vlasti na područje jugoistočne Europe i jačanja kraljeva koji su stolovali na prostoru današnje Mađarske pri čemu su vladali i hrvatskim povijesnim prostorima pomiču se prostori koji su se promatrali kao hrvatski, slavonski i dalmatinski. Tako se povijesno-geografski pojam Hrvatska pomiče na sjever od današnje Dalmatinske zagore i Ravnih kotara preko Like, Korduna, Bihaća do Zagreba i Varaždina. Zanimljivo je ovdje navesti da su zapadni kartografi prije 300 ili 400 godina doživljavali područje oko Bihaća pa sve do Jajca i Banja Luke kao Tursku Hrvatsku. Pojam se Slavonija u isto vrijeme (tijekom protjerivanja osmanske vlasti krajem 17. stoljeća) sužava prema istoku od rijeke Ilove do Dunava, dok se pojam Dalmacije širi na prostor Drniša, Sinja i Knina. S tim procesom dolazi do djelomičnog prostornog poklapanja današnje Dalmacije s nekadašnjom rimskom provincijom Dalmacijom. Unatoč svemu nabrojanom kroz sva su stoljeća postojale tri kraljevine – Hrvatska, Dalmacija i Slavonija. Od 19. stoljeća uvriježio se političko-pravni naziv Kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija, a u čemu bi možda i danas mogli tražiti rješenje problema regionalizacije.

Pri opisanoj i mogućoj regionalizaciji dolazi do zanemarivanja Istre, Međimurja, Dubrovnika, dok o hrvatskom dijelu Baranje i zapadnom Srijemu kao zasebnim regijama u političko-upravnom kontekstu nitko niti ne pomišlja. Srijem je od nekadašnjeg prostora od Vinkovaca i Vukovara do Zemuna (prostor Srijemske županije) podijeljen 1918. i konačno 1945. godine na dva, neprirodna dijela pri čemu je veći – istočniji pripao Vojvodini. Sve u svemu i dijelovi su Baranje i Srijema iz današnjih granica Hrvatske zbog svojeg graničnog položaja izgubile na gospodarskom i političkom značaju, a naročito je nezavidna i demografska slika. O kvadratnim bi se kilometrima dalo raspravljati.

Kada se sve uzme u obzir u devetnaestoljetnim dijelovima Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, odnosno u današnjoj Središnjoj Hrvatskoj, Slavoniji i trećem dijelu koji se rasprostire od rijeke Dragonje u Istri do Prevlake možemo tražiti neke buduće tri regije. Što će biti sa županijama, gradovima i općinama ovisi o gospodarskim studijama pri čemu ne smijemo zaboraviti niti demografski razvoj pojedinih područja. Kao i srednjovjekovne župe Cetina, Bribir, Knin, ranonovovjekovne županije poput Severinske (dio Gorskog kotara), Varaždinske, Virovitičke koja je išla od Virovitice preko Našica i Valpova do Osijeka, vojnokrajiške pukovnije Lička, Glinska, Bjelovarska, Brodska ili općine tijekom komunističke Jugoslavije i županije, gradovi i općine koje su nastale 1990-ih godina proizvod su jednog vremena u određenim okolnostima – Domovinski rat, mlada demokracija, kapitalizam i tranzicija. Jesu li se okolnosti promijenile, to jest treba li se na neke nadodane okolnosti drugačije odgovoriti kroz nove upravne jedinice – vrijeme će pokazati.

Više možete čitati na:

Šegrtski zapisi - facebook stranica

Oznake: povijest, regije

19.05.2017. u 17:55 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 16.05.2017.

Trg maršala Tita – malo sutra!


Nekadašnji Sveučilišni trg u Zagrebu, wikipedia

Historiografija, kao i javnost, jako je dobro upoznata s likom i djelom Josipa Broza-Tita. Ipak, nije naodmet ukratko napisati općepoznate činjenice o jednoj od najpoznatijih osoba s prostora od Vardara pa do Triglava 20. stoljeća, a nakon čega slijede i izjave iz 1940-ih godina.

Tko je bio Josip Broz Tito sredinom 1940-ih godina?

„Proučavajući enciklopedije i priručnike saznajemo da je od kraja 1930-ih godina postao generalnim sekretarom Komunističke partije Jugoslavije. Pod njegovim je vodstvom KPJ organizirala partizanski ustanak protiv ustaške vlasti. S vremenom se spomenuti pokret pokazao antifašističkim pa je počeo dobivati pomoć od Saveznika. Jačanjem i unutarnjom kohezijom Tito je s najbližim suradnicima uspio organizirati raznovrsna vijeća koja će kasnije postati politička tijela nove države. Krajem je 1943. godine na Drugom zasjedanju AVNOJ-a izabran za predsjednika Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije, odnosno privremene vlade nove Jugoslavije i proglašen maršalom Jugoslavije.

Kada se početkom 1945. godine u cijeloj Europi pretpostavljalo da će antifašizam pobijediti, sastavio je s Ivanom Šubašićem zajedničku Privremenu vladu Demokratske Federativne Jugoslavije. U njoj je postao premijerom i ministrom obrane. Iz svega navedenoga možemo zaključiti da je do ljeta 1945. godine Josip Broz Tito postao neprikosnoveni prvi čovjek nove jugoslavenske vlasti. U to su se vrijeme donosili svi diskriminirajući zakoni i počelo se provoditi iseljavanje Folksdojčera. Treba još jedanput napomenuti da se iseljavanje nije provodilo pod utjecajem međunarodnih čimbenika, nego samoinicijativno. Da ne bismo ušli u napast i da ne bismo „okrivili“ Tita za iseljavanje i zločine nad Folksdojčerima samo na temelju njegove političke pozicije, u nastavku ćemo ukratko spomenuti neke njegove izjave.

Tito je krajem 1944. godine na sjednici NKOJ-a napomenuo da je potrebno potpuno istjerivanje Nijemaca radi naseljavanja Srba, Crnogoraca i ostalih naroda, jer su spomenuti Folksdojčeri, većinom žene, starci i djeca opasni za buduću vlast. Možda je još zanimljivija Titova zapovijed od 7. svibnja 1945. godine koja naglašava da se svi Nijemci iz logora trebaju koristiti u poljoprivrednim radovima. Uzimajući u obzir činjenicu da nisu bili plaćeni, možemo doći do zaključka da je to bilo pozivanje na robovski rad. O odnosu Tita prema Folksdojčerima i drugim narodnim neprijateljima dovoljno govore i tvrdnje povjesničara Ive Goldsteina. On napominje da se tijekom 1945. godine sve češće u Titovim izjavama javlja riječ osveta, ali da to ne znači da je on osobno poticao masovna ubojstva, krađe i protjerivanje Folksdojčera!? Ne ulazeći u interpretaciju, spominjanje riječi osvete prvog čovjeka političke i vojne vlasti i u isto to vrijeme mnogobrojni zločini diljem Jugoslavije dovoljno govore sami za sebe.“ (Navedeni je dio članka prenesen iz stručnog članka Mihael Sučić: Sudbina jugoslavenskih Folksdojčera-splet nesretnih okolnosti ili plan.)

Zanimljiv je i odnos Josipa Broza-Tita prema Hrvatskoj samo na temelju njegovih izjava, dopisa iz 1944. i 1945. godine. Tako je recimo 7. travnja 1944. godine poslao dopis Andriji Hebrangu kritizirajući ga da nije u jednoj paroli koristio pojam Jugoslavija. Tito je mislio na parolu objavljenu u listu Žena u borbi u kojemu je zapisano Živjela slobodna i ujedinjena Hrvatska u bratskoj i federativnoj zajednici sa slobodnom Srbijom i slobodnom Slovenijom. Na temelju iznesenoga možemo vidjeti da je Tito u svojim mislima imao samo Jugoslaviju. Također je zanimljivo promotriti i njegov odnos prema teritoriju buduće SR Hrvatske unutar komunističke Jugoslavije. Tijekom sukoba između hrvatskog i vojvođanskog dijela unutar KPJ oko granica SR Hrvatske i AP Vojvodine stao je na stranu vojvođanskih komunista pri čemu je otvoreno doprinio davanju povijesno hrvatskog dijela istočnog Srijema SAP Vojvodini.

Uloga je Tita u vezi Bleiburga i Križnog puta Hrvatica i Hrvata jednostavno toliko velika da će se zasebno o tome progovoriti nekom drugom prilikom. Za sada je dovoljno navesti Titovu depešu Jugoslavenskoj armiji...

Više možete čitati na:

Trg maršala Tita - malo sutra! - Narod.hr

Šegrtski zapisi

Oznake: povijest, drugi svjetski rat

16.05.2017. u 17:25 • 2 KomentaraPrint#

petak, 05.05.2017.

Što smo naučili od vođa sindikata?!


Više pronađite na facebook stranici Valpovačka baština

Kao i svake godine vođe sindikata organiziraju prosvjede „diljem“ Hrvatske kroz koje progovaraju o problemima radnica i radnika. Kroz različite izjave i parole otvaraju oči ljudima i uvjeravaju ih koliko im je zapravo teško. Iskreno, sve te radnice i radnici itekako znaju, osjete svaki dan koliko im je dobro ili loše iz čega zapravo proizlazi da vođe sindikata zapravo otkrivaju toplu vodu koja je već davno otkrivena i kipi u radnicama i radnicima. Zapravo, dovoljno govori brojka od 8000 okupljenih ljudi na prosvjedu (HRT 1.5.2017.), to jest o (ne)uspjehu prosvjeda.

Tko je za (ne)uspjeh kriv ili zaslužan neka svatko sam procijeni uz jednu malu smjernicu – koliko ima trenutačno Hrvata, Hrvatica i pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj? Pretpostavljam da ima dovoljno za barem malo veću brojku od 8000 ljudi za događaj poput prosvjeda na Međunarodni praznik rada, odnosno blagdan sv. Josipa radnika.

Što smo još naučili?

Naučili smo to da je prije bilo puno više zaposlenih u sada napuštenim, nestalim tvornicama i poduzećima. Zapravo, to već i ptice na grani znaju iz čega proizlazi da se s takvim izjavama, porukama ljude više ne može zainteresirati.

Zbog toga će ljudi radije barem taj jedan dan provesti od jutra do mraka sa svojom obitelji, rodbinom i prijateljima kada već ne mogu nedjeljom jer rade ili tijekom tjedna kada često rade puno više od osam sati nego na prosvjedu na kojemu jedno te isto slušaju već godinama.

U krajnjem slučaju, poželjno je govoriti o jednim te istim problemima, ali ne na jedan te isti, zastarjeli način s jednom te istom terminologijom koju već svi znaju i bez da im se svake godine ponavlja.

Što smo još naučili?

Naučili smo i da povijest radnica i radnika počinje od komunističke Jugoslavije, a da su prije toga valjda postojali sakupljači i lovci s obespravljenim ženama. Kada se uzme malo literatura u ruke možemo uočiti da za divno čudo i za razvoj, postojanje radnica i radnika na ovome lijepom planetu i u našoj domovini vrijedi proces dugog trajanja. Ipak, moramo priznati da proces dugog trajanja razvoja radništva ne traje poput recimo međuodnosa ljudi i okoliša nekoliko desetaka tisuća godina, ali svakako traje duže od šezdeset, sedamdeset godina.

Industrijalizacija Hrvatske počinje u 19. stoljeću...

Više čitajte na:

Narod.hr

Šegrtski zapisi - facebook stranica

Oznake: povijest, sindikati

05.05.2017. u 18:56 • 2 KomentaraPrint#

petak, 28.04.2017.

Tko živi u ili od prošlosti?!



Slušajući mnogobrojne izvještaje s javnih skupova, govore i čitajući članke s internet portala, novina pa i stručnih i znanstvenih časopisa možemo uočiti sve učestaliji trend „stavljanja pojedinaca i/ili skupina ljudi u ladicu“. „Ladica“ je često obložena pojmom zaostao, srednji vijek pa čak i pojmovima koji su vezani uz članove ideologija koje su propale, nestale sredinom 20. stoljeća. Najčešće spomenuta obloga ovisi o tome tko o nekome govori povodom nečega.

Tako neki mediji, pojedinci i skupine kada žele nešto reći o svojim neistomišljenicima vezano uz vjerska i religiozna pitanja proglašavaju ih ljudima srednjega vijeka pri čemu srednji vijek izjednačavaju sa zaostalošću. Koliko je srednji vijek zaostao dovoljno je samo spomenuti hrvatske primjere: kninska utvrda, Dvigrad u Istri, Susedgrad, Medvedgrad, Kamenita vrata u Zagrebu, Zelingrad, Ivan Česmički, Ludovik Crijević Tuberon, Džore Držić, Blaž Jurjev Trogiranin, šibenska crkva Sv. Grgur, katedrala Sv. Jakova u Šibeniku, Sv. Donat u Zadru, katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava u Zagrebu i tako možemo samo nabrajati i nabrajati mjesta, građevine i ljude koji su djelovali tijekom srednjega vijeka pod vodstvom Crkve ili u sklopu Crkve.

Pojam zaostao postao je opće prihvaćen kod jednog dijela populacije u Republici Hrvatskoj kada se nekoga želi omalovažavati, ismijavati ili jednostavno diskreditirati. Izuzetno je zanimljivo korištenje pojmova koji su vezani uz ideologije koje su nestale sredinom 20. stoljeća. Pozadina kada se netko želi diskreditirati može se najjednostavnije objasniti usporedbom s ne toliko poznatim pokušajima diskreditiranja jednog poznatog hrvatskog političara, ali i članova Crkve koji su okupljali pa i spasili veći broj ljudi.

Iz toga razloga donosimo neke povijesne izvore od strane komunističkih vlasti i njihovih tadašnjih glasila koji govore o Vladku Mačeku:

„Bijeg dra Mačeka zajedno sa ustašama je prirodni razvoj i logična posljedica njegove političke suradnje s nenarodnim režimima i s najvećim izdajicama hrvatskog naroda ustašama i njihovim gospodarima njemačkim okupatorima.“ (Glas Slavonije, lipanj 1945. godine)

Samo je godinu ranije Vladko Maček bio prema autorima i urednicima Glasa Slavonije:

Nastavak članka možete pročitati na:

Narod.hr - Tko živi u ili od prošlosti!?

Šegrtski zapisi - facebook stranica

Oznake: povijest, danas

28.04.2017. u 17:53 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 26.04.2017.

Narodni neprijatelji komunističke Jugoslavije: Oko 25.000 žena i 6.000 djece starosti do 14 godina


Nijemci izbjeglice, wikipedia.hr

Na poznatoj konferenciju u Teheranu između predstavnika saveznika SAD-a, SSSR-a i Ujedinjenog Kraljevstva raspravljalo se o sudbini postratne Europe. J. V. Staljin je u ime Sovjetskog Saveza predložio da se nakon ratnih sukoba strijelja 50.000 njemačkih oficira. Takav je prijedlog razljutio predstavnika Ujedinjenog Kraljevstva W. Churchilla, ali nije spriječio predstavnika SAD-a F. D. Roosevelta da predloži kompromisno rješenje s 49.000 časnika.

Nešto se malo više od godinu dana kasnije na konferenciji u Jalti, preciznije, u Potsdamu, jasno spominje i određuje sudbina njemačkog naroda diljem Europe. Na potsdamskoj konferenciji od 17. 7. do 2. 8. 1945. godine po točki 7. odlučuje se seliti većina njemačkog stanovništva s prostora Poljske, Čehoslovačke i Mađarske. Razlozi su želja da se makne mogući dio stanovništva za koji se pretpostavlja da će biti budući izvor netrpeljivosti i sukoba na spomenutim prostorima. Tim se postupkom postiglo kolektivno kažnjavanje milijuna nevinih i pasivnih Nijemaca i, svjesno ili ne, homogeniziranje spomenutih dijelova Europe.

Prostor buduće Jugoslavije ne spominje se u točkama o preseljenju njemačkog naroda.

Prije opisa događaja na prostoru Jugoslavije potrebno je spomenuti odnos prema Folskdojčerima na prostoru drugih država srednje Europe. Na prostoru je današnje Poljske sredinom 1945. godine živjelo oko 4,5 milijuna Folksdojčera. U to se vrijeme nova vlast već ustalila i počela provoditi dogovorenu politiku preseljenja. Do 1950. godine je preseljeno oko 3,15 milijuna „domaćih“ Nijemaca. Tijekom preseljenja su stacionirani u mnogobrojne logore i pod utjecajem raznih bolesti, hladnoće, pothranjenosti, ali i pojedinačne osvete umrlo je između 20.000 i 60.000 Folksdojčera. Veliki je raspon o broju umrlih posljedica trenutačnog neslaganja mnogobrojnih povjesničara koji su istraživali problem.

Za područje je tadašnje Čehoslovačke situacija relativno jasnija u literaturi. Svi se slažu da je gotovo čitavo njemačko stanovništvo iseljeno. To u brojkama znači oko 2,5 milijuna ljudi, s tim da je tijekom preseljenja i u logorima umrlo između 15.000 i 30.000 ljudi. Na kraju se još samo treba spomenuti sudbina Nijemaca u Mađarskoj. Sredinom 1945. godine ih je ostalo oko 450.000. Nakon iseljavanja ih je ostalo, a onda i asimilirano oko 200.000.

U istom je razdoblju ( 1944-1945. ), jugoslavenski vrh, ne imajući potporu u zaključcima na spomenutim konferencijama Velike trojke, za razliku od prethodno navedenih političkih vrhova samoinicijativno donosi mnoštvo diskriminirajućih zakona. Prvi je u tome slijedu akt Predsjedništva AVNOJ-a 21. 11. 1944. godine.

U članku 1. jasno se napominje da u državno vlasništvo prelazi sva imovina Trećeg Reicha i njegovih državljana koja se nalazi na teritoriju Jugoslavije. U nastavku se napominje da će jedino vlasništvo Nijemaca koji su bili u redovima NOV-a i partizanskih odreda biti pošteđeno.

Iz toga proizlazi da su i Nijemci koji su cijelo vrijeme bili neutralni i pasivni na isti način tretirani kao nacionalsocijalisti Folksdojčeri. Nakon spomenutog pravno-posjedničkog zakona uslijedio je krajem studenog 1944. godine zakon o pribiranju, čuvanju i raspodjeli knjiga i drugih kulturnoumjetničkih predmeta. Na temelju spomenutog zakona skupljeno je oko 350.000 knjiga na njemačkom jeziku. Sve su one odlukom komisije pod vodstvom Mladena Leskovca i Dragiše Polužanskog poslane na reciklažu za stari papir.

Nakon što su doneseni zakoni o privatnom vlasništvu i o uništavanju kulturnog bogatstva uslijedilo je mnogo novih zakona. Prestankom oružanih sukoba sredinom svibnja 1945. godine nova je Privremena vlada i skupština na čelu s Josipom Brozom Titom postala sigurna i jedina politička vlast. U takvim je okolnostima 3. kolovoza 1945. godine donesen Ukaz o općoj amnestiji i pomilovanju, s tim da se u članku 2. napominje da se pod tim izostavljaju sve osobe koje su bile članovi Kulturbunda do 1941. godine.

Nastavak članka možete čitati na:

Narod.hr - Jugoslavija i Nijemci 1940-ih godina

Hrčak - znanstveni portal

Šegrtski zapisi - facebook stranica

Oznake: povijest

26.04.2017. u 20:33 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 25.04.2017.

Primjer čovjeka koji zbližava i udaljuje ljude


Constantine I. Great, wikipedia.org

Prema svim percepcijama i varijantama mita u kršćanskom svijetu Konstantin je jedan od najvećih ljudi koji su postojali nakon Isusa Krista. Jedini je problem što se različiti kulturno-civilizacijski krugovi još od ranoga srednjega vijeka ne mogu složiti u kojoj je mjeri važan i bitan za tadašnji, a i sadašnji globalizirani civilizacijski svijet. U takvim okolnostima mit poprima sve više na važnosti i produbljuje se „jaz“ među različitim kulturnim krugovima po pitanju rimskog cara Konstantina.

Da bi ušli u problematiku mnogobrojnih varijanata mita moramo prvo odgovoriti zašto je došlo do njega i koji su bili uvjeti nastanku mita. Jedan je od glavnih temelja nastanku mita događaj koji se različito interpretira, a dogodio se 312. godine na Milvijanskom mostu. Za razliku od careva koji su neposredno prethodili Konstantinu on je bio jedan od onih koji nije htio progoniti kršćane. Okrenuo se je i pozvao u pomoć kršćanskog Boga neposredno prije bitke protiv Maksencija kada je vidio znak u ime kojega će pobijediti – križ. Nakon pobjede se po nekim konstrukcijama okrenuo u potpunosti Bogu i shvatio da ga treba uzeti za zaštitnika.

Ne ulazeći u istinitost događaja Konstantin okreće novu stranicu u sferi vjersko-političkih pitanja. U tome nalazi suradniku u osobi suvladara Licinija koji je vladao u istočnom dijelu Rimskog Carstva. Njih dvojica donose 313. godine Milanski edikt. Dokument koji je promijenio okolnosti života za sve vjernike na području Carstva.

Iščitavajući Milanski edikt možemo primijetiti da su htjeli stvoriti toleranciju među svim religijama i sektama Carstva, osigurati jedinstvo Carstva, a ne preferiranje određene religije na račun drugih. U prilog tome ide činjenica da se sam Konstantin krstio tek na smrtnoj postelji, ali baš zato nas mora začuditi njegovo (ne)miješanje u vjerska pitanja u kršćanskom svijetu preko crkvenih sabora, kao sabora u Nikeji 325. godine.

Uzimajući u obzir da je u prvoj četvrtini 4. stoljeća na prostoru Rimskog Carstva bilo oko 1800 biskupa i što je još važnije oko 6 milijuna kršćana i ako usporedimo s ukupnim stanovništvom dobivamo oko 10% stanovnika u Carstvu što je dobar temelj za neku buduću „elitu“. Da je taj „razmjer“ političko-vjerskih snaga car Konstantin uočio dokazuje činjenica da se u njegovo vrijeme vladavine povećava važnost biskupa. Počinje im se pridavati važnost ne samo u vjersko-crkvenim pitanjima nego i u civilno-državnim. U takvim se okolnostima izjednačavaju s državnim službenicima. Promjena se njihovog položaja možda čak najbolje može uočiti u službenim i neslužbenim titulama koje dobivaju tijekom ophođenja s kršćanima i drugim ljudima. Oslovljava ih se s naslovima kao najblaženiji gospodine i najpoštovaniji, a i odnos sa samim carem postaje krajnje kompleksan u kojemu se ne zna sa sigurnošću tko je iznad koga.

Dodatno je još zakompliciralo stanje, odnosno odnos cara s biskupima njegovo prebacivanje prijestolnice na istok. S tim je činom pokazao što misli o starom poretku, staroj rimskoj vjeri i izgleda pod utjecajem kršćanskih biskupa i možda nakon procjenjivanja snaga odlučuje se za spomenuti čin. U takvim okolnostima istočni dio Carstva biva mirniji, sigurniji u političkim pitanjima, a na zapadnom dijelu Carstva rimski biskup, ali i ostali biskupi počinju politički jačati što dovodi do određene nestabilnosti. Znajući sve ove činjenice o tri spomenuta događaja, odnosno proces, bitka 312. godine, Milanski edikt 313. godine i odnos cara s biskupima i prema kršćanstvu, odnosno Crkvi ne čudi činjenica da je nastao mit.

Mit je sastavljen od nekoliko ideja. Po koncepciji koja je nastala unutar Rima mora se uzeti u obzir svetost događaja, odnosno osnutak, nastanak nekih temelja za nešto što je obvezujuće za buduće generacije. U našemu slučaju koncept, koji je bio vitalan u srednjem vijeku, Konstantinovog odnosa ili ovisno o gledištu promatranja obraćenja što znači stvaranje određenih temelja kršćanske Europe. Druga ideja naglašava prirodu Carstva kao integrirane kršćanske države. Ona je prvenstveno integrirana na usko vezanim svjetovnim i vjerskim pitanjima i odnosu među njihovim čelnicima. Konstantin se unutar toga spleta predstavlja kao zakonodavac, sazivač koncila, branitelj toga jedinstva i graditelj crkava. Počinje se sve više okruživati biskupima koji postaju njegovi savjetnici. Da bi ih shvatio i lakše s njima surađivao upoznaje se s kršćanskom literaturom i od tuda se sve više počinje zanimati za kršćanska pitanja.

Više:

Narod.hr - Konstantin I. Veliki

Šegrtski zapisi - facebook profil


Oznake: povijest, teologija

25.04.2017. u 08:21 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 13.04.2017.

Tko ima pravo na istinu iz arhiva?

U javnosti se već tjednima „lome koplja“ o tome trebaju li se „otvoriti“ arhivi. Neki su za, neki su protiv, neki „brinu“ za osobne podatke ljudi koji bi se mogli otkriti, neki „brinu“ o brojnosti, a neki povjesničari i o tome da će se „dirnuti“ u „istine“ i da će nenormalne stvari postati normalne, odnosno da će „notorne“ stvari prestati biti „notorne“. Tako čak neki i prije otvaranja arhiva tvrde da će arhivska građa koja će postati dostupna pokazati da je komunistički režim bio dobar, ako ne i odličan za hrvatsko društvo!? Zanimljivo, kako neki povjesničari znaju i prije nego što vide, prouče i interpretiraju građu o jednom vremenu i režimu. Već sviraju kraj i prije nego što je utakmica (istraživanje) počelo. Otprilike kao i „kulturnjaci“ koji jedini znaju što je prava kultura, a što ne. Tako isto i ti povjesničari znaju što je prava istina, a što ne.

Prije svega, što je zapravo arhiv i arhivska građa? Arhiv je u prvom redu ustanova koja se „bavi prikupljanjem, čuvanjem i pripremanjem za uporabu arhivske građe.“ U spomenutu građu ubrajamo javnu i/ili privatnu zbirku isprava, dokumenata, knjiga, listova i drugu koja je proizašla od strane javnih ili privatnih ustanova, kao i fizičkih i pravnih osoba. Inače u Republici Hrvatskoj postoji velik broj arhiva među kojima možemo istaknuti arhive s najbrojnijom građom kao što su Hrvatski državni arhiv iz Zagreba, ali i državne arhive u Zagrebu, Varaždinu, Sisku, Karlovcu, Rijeci, Pazinu, Zadru, Splitu, Dubrovniku, Osijeku, Slavonskom Brodu. Za hrvatsku su povijest zanimljivi i arhivi kao što su Vojni arhiv Srbije (do 2006. godine Vojnoistorijski arhiv), Arhiv Jugoslavije i arhivi iz Beča, Graza, Budimpešte i Vatikana.

U tim se arhivima može pronaći građa o ljudskim sudbinama od srednjega vijeka pa preko 15. i 16. stoljeća do 20. stoljeća. Naravno, neke pojedince ne „brinu“ osobni podaci nekog kmeta i njegove obitelji, plemića i njegove obitelji ili svećenika iz 18., 19. ili prve polovice 20. stoljeća nego osobni podaci ljudi iz druge polovice 20. stoljeća. Pri tome se odmah misli da će se nešto negativno naći o žrtvi pod utjecajem današnjih misli da se svatko želi predstavljati žrtvom pa se takav način razmišljanja prenosi i na ljude čiji bi se osobni podaci mogli pronaći u gradivu iz druge polovice 20. stoljeća. Nameće se pitanje zašto spominjem razdoblje druge polovice 20. stoljeća, a ne zadnjih trideset godina. Zato što je i dalje unatoč trenutačno važećem zakonu teško ili gotovo nemoguće doći do gradiva koje je netko nekada (ili sada) proglasio bitnim, nedodirljivim po nekim parametrima.

Sve u svemu, promatrajući i iz perspektive žrtve i/ili obitelji žrtve koja želi otkriti kako je netko od njih došao do položaja žrtve, ali i iz perspektive istraživača potrebno je dopustiti u cijelosti korištenje arhivskog gradiva radi lakšeg i cjelovitijeg interpretiranja toga, po nekim povjesničarima dobrog komunističkog režima, odnosno koji nije niti izbliza bio zločinački nego je došlo do industrijalizacije i modernizacije o kojoj se često govori pri čemu se ne stavlja u širi europski i svjetski kontekst. Zapravo, često se zanemaruje kontekst kada se proučava hrvatska povijest, ne samo 20. stoljeća nego i općenito, ali o tome nekom drugom prilikom.

Više:

Portal Narod

Oznake: arhiv, povijest

13.04.2017. u 21:14 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (4)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Šegrtski su zapisi blog o povijesti, kulturi i politici.

Možete čitati komentare i kolumne o svakodnevnim događajima, procesima i osobama koje kreiraju hrvatsku kulturu, politiku i historiografiju.

Linkovi

Hrvatski institut za povijest
Podružnica Slavonije, Srijema i Baranje
Institut Ivo Pilar
Matica hrvatska
HAZU

Valpovačka baština

Ministarstvo kulture


Portal Historiografija

Autor

Mihael Sučić,
magistar povijesti,
Muzej Slavonije

Kontakt:

Šegrtski zapisi

segrtski.zapisi@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se