Šegrtski zapisi
subota, 05.05.2018.
Povijest poreznih opterećenja – negodovanje se širi diljem Slavonije (II.)
Slika: slavonska ravnica s "američkom" kulturom
U prošlom je članku bilo govora o odnosu podložničkog stanovništva i habsburške uprave koncem 17. i početkom 18. stoljeća. Podložnici (kmetovi) su bili razočarani novim porezima koji su ih pogodili s dolaskom nove – habsburške vlasti umjesto osmanske. Zapravo, prosječnom čovjeku 17. i 18. stoljeća bilo je svejedno jeli mu vladar u Beču ili u Istanbulu.
„Brojne podložničke tužbe prikupljene tijekom 1736. godine odnosile su se na veliko porezno opterećenje. Ono je dodatno dolazilo do izražaja uz nisku produktivnost. Prema već objašnjenom obrascu ponašanja neki su podložnici odlazili u hajduke, neki su selili u druge dijelove Habsburške Monarhije, ili čak u dijelove Osmanskoga Carstva. Hajduci su u većini slučajeva percipirani od strane vlasti i podložnikâ kao razbojnici, dok se ne bi stvorila kritična masa nezadovoljnikâ. Tada bi došlo, na određenom vlastelinstvu, do općega nezadovoljstva koje bi se transformiralo u bunu…“ Kada bi nastala pojedina buna organizirale su se komisije od strane vlasti. Jedna je od „komisija na kraju odlučila kazniti buntovnike“… u istočnoj Slavoniji „u čemu je glavnu ulogu imao pukovnik Fefershofen. On je bio svjestan stvarnosti i napominjao je, kao i njegovi prethodnici, i drugi časnici, da su podložnici prekomjerno opterećeni jer obaveze nisu bile usuglašene. To se podudaralo s izvješćem generala Khevenhüllera iz 1733. godine. On je napomenuo obraćajući se caru Karlu VI. da podložnici zbog poreznih iskorištavanjâ diljem Slavonije postaju razbojnici na cestama i šumama.
Ova pobuna nije bila niti jedina niti prva. I prije i poslije su se podložnici diljem Slavonije i Srijema, ali i šire, dizali protiv nameta koji su bili iznad određenoga i obveznoga. Kao primjer možemo također navesti područje vlastelinstva Valpovo. U njemu su se razbojništva konstantno događala od kraja 1720-ih godina na područjima veće koncentracije šumskih i močvarnih predjela, konkretnije na zapadnom i južnom području valpovačkoga vlastelinstva. U tom je kontekstu u Slavoniju poslana komisija na čelu s generalom Hamiltonom. Ona je popisivala stanovništvo, pokretnu i nepokretnu imovinu. Na temelju popisa donesena je urbarijalna regulacija cara Karla VI. 22. svibnja 1737. godine. Njezina je glavna svrha bila reguliranje odnosa između zemljoposjednikâ i podložnikâ. U četrnaest točaka urbar donosi odredbe koje su trebale spriječiti nesuglasice na zemljoposjedima i zloupotrebe.
Novodoneseni urbar napominje kako otkup robote i dalje vrijedi 8 forinti. Pri tomu dodaje da se samo ceste i mostovi trebaju popravljati od strane podložnikâ i ništa drugo. Iz toga možemo zaključiti da su i podložnici tjerani na druge vrste poslova. Pod drugom točkom urbar naglašava i precizira, za razliku od prijašnjih uredbi, da u veliku desetinu ulazi vino, žito, raž, ječam, zob i kukuruz pri čemu njihovo prenošenje, odnosno voz, ide na trošak zemljoposjednikâ. Mala se desetina za razliku od prijašnjih odredbi zabranjuje, osim pod uvjetom ako ne dođe do dogovora između zemljoposjednikâ, biskupâ i podložnikâ… Budući da su vlastelini i njihovi činovnici prikupljali sve potrepštine i sav je višak proizvodnje išao u riznicu zemljoposjednika, odnosno u privatne ruke činovnika. Toga je car bio svjestan i napomenuo je da se to više ne radi. Nakon što je sve navedeno zapisano, odredio je da se svi zapovjednici, zemaljski gospodari, odnosno vlastelini i podložnici, moraju držati napisanoga dok on drugačije ne odluči.“ (M. Sučić, Okolnosti i nastanak slavonskih urbara 1737. i 1756. godine: međuodnos između vlasti, kmeta i vlastelina, Lucius: Zbornik radova Društva studenata povijesti „Ivan Lučić-Lucius“, sv. 22. 2017.)
Nakon donošenja Karlova urbara 1730-ih godina nastavila su se negodovanja podložnika diljem Slavonije pa tako i u Valpovu, Miholjcu i okolici. „Tijekom 1740-ih godina životni su se uvjeti dodatno pogoršali. Započeo je Rat za habsburšku baštinu u kojemu su sudjelovali i krajišnici s područja Slavonije te prisilno unovačivani razbojnici i podložnici, dolazilo je do pojačanih nemirâ i gospodarskih problemâ. Unatoč tomu što vojska više nije boravila na području međuriječja, slavonski su podložnici i dalje financirali krajišnike koji su ratovali u tuđini… Nakon što se smirila vanjskopolitička situacija sa završetkom Rata za habsburško naslijeđe, a pod utjecajem izvještaja iz Slavonije, ali i drugih dijelova Monarhije, kraljica dostavlja odredbe dvorskoj kancelariji da krajišnik i podložnik moraju imati dovoljno zemljišta za život. U svibnju 1749. godine šalje komisiju na čelu s generalom Engelshofenom i predsjednikom dvorske kancelarije grofom Gasalkovićem. Oni su tražili materijal od županija u vezi sporova s Vojnom krajinom u kojima su jedni druge optuživali za loše gospodarsko stanje zemlje, a samim tim i podložnikâ. Tijekom ispitivanja podložnikâ uvidjeli su kako se pretežito tuže na vlastelinske i komorske činovnike. Tako recimo u Valpovu tijekom ljeta 1749. godine naglašavaju da ih upravitelj Sebastijan Freudhofer sa svojim podređenima istjeruje s krčevina.“ (M. Sučić, Okolnosti i nastanak slavonskih urbara 1737. i 1756. godine: međuodnos između vlasti, kmeta i vlastelina…)
Tih je godina nekoliko komisija oformljeno s ciljem prikupljanja pritužbi kmetova protiv djelovanja vlastelina i njegovih službenika. Članovi su komisija „putovali u mnogobrojna slavonska mjesta, pa tako i u Valpovo gdje su se kmetovi žalili u srpnju i kolovozu 1743. godine…“ Nakon jedne od komisija uslijedio je novi urbar kraljice Marije Terezije 1756. godine. „Unatoč detaljnijim i iscrpnijim odredbama, nije se osobito promijenilo stanje koje je prethodilo donošenju urbara. Iako je otad postojala osnova međuodnosa vlastelina i podložnika, i dalje nije bilo dovoljno moći, sredstava i želje da se u potpunosti provodi. Ovisno o potrebama i željama pojedinog vlastelina i upravitelja s činovnicima veleposjeda podložnička su se podavanja povećavala ili smanjivala. Tako je barun Petar II. Antun Hilleprand von Prandau i dalje imao sporove sa svojim kmetovima diljem vlastelinstva Valpovo. Jedna je od komisija saznala za te nesuglasice pa je vodila razgovore s podložnicima u Miholjcu, Šaptinovcima i Rakitovici.“
Zanimljivo je i da su se neke tužbe kmetova valpovačkog vlastelinstva vezale uz pojedine životinje. „Na uzroke gospodarskih problema pa samim time i dijela razbojništva tijekom prve polovice 18. stoljeća utjecali su i pravilnici vlastelinstva u kojima su neke točke bile vezane i uz konje. Tako je u pravilniku od 5. svibnja 1723. godine zapisano da podložnik koji drži konje ili volove daje četiri vučne rabote, odnosno tlake. Navedeno se treba staviti u kontekst da se barun Prandau i njegova uprava vlastelinstva Valpovo nije previše obazirala na točke Karlova urbara i da je uz spomenutu rabotu uzimao po selištu 11 forinti. Prema tome, ne trebaju čuditi već navedene pritužbe podložničkog stanovništva pojedinih naselja vlastelinstva Valpovo iz 1737. godine koje su bile vezane uz konje. Primjer da se nije samo žalilo podložničko stanovništvo, nego i plemstvo, odnosno barun Prandau, imamo iz siječnja 1755. godine. On je napominjao da se na Slavoniju ne može protegnuti jedno urbarijalno uređenje zbog okolnosti područja i sposobnosti puka. To mišljenje zapravo ima određene sličnosti s pogledima putopisca Taubea o stanovništvu u Slavoniji (putopisac Taube je opisivao stanje okoliša i ponašanje slavonskog stanovništva tijekom 18. stoljeća). Barun Prandau iz tog je razloga ponudio određena rješenja među kojima je spomenuo i tlaku koja uključuje konje i volove.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)
Više možete čitati u knjizi Počeci habsburške Valpovštine do koje možete doći preko facebook stranice Šegrtski zapisi, bloga Šegrtski zapisi ili internet pošte segrtski.zapisi@gmail.com.
Oznake: Slavonija, porezi, 18. stoljeće
