Šegrtski zapisi

srijeda, 21.02.2018.

I u Slavoniji – medvjeda i vukova „na pretek“


Foto: Vuk

Dok se u današnje vrijeme šećete „prtenim putovima“ ili šumom možete uočiti poneku plahu srnu ili fazana, ali vuka ili medvjeda nikako. Za razliku od nas naši su preci – ne samo vidjeli nego imali i glavobolje od „zvjeri“ koje možemo još samo vidjeti u dokumentarnim filmovima iz planinskih dijelova Lijepe naše ili sjevernijih krajeva Europe i Sjeverne Amerike.


Foto: Počeci habsburške Valpovštine

Uz glavobolju kod Prandauovih (Petar II. Antun Hilleprand von Prandau bio je vlastelin slavonskog posjeda koji je uz vukovarski bio najveći u Slavoniji - valpovačkog vlastelinstva - područja koje još nazivamo Slavonska Podravina ili Valpovština i Miholjština) podanika (kmetova) deblji su kraj izvlačile i domaće životinje – perad, pčele, svinje, koze, ovce i telad.

„Tijekom dana i noći životinje su ostavljali na (o.a. kmetovi) pašnjacima ili u šljivicima i, općenito, u voćnjacima, čime su činili još veću štetu za svoje gospodarstvo jer su im životinje jele voće koje im je bilo važno zbog šljivovice. Toga je bila svjesna i državna vlast na čelu s Marijom Terezijom sredinom 18. stoljeća pa je u Slavonskom urbaru iz 1756. godine doneseno nekoliko odredbi vezanih uz stvaranje štete od strane stoke. Tako se, primjerice, u jednoj od točaka navodi da ako stoka napravi štetu, knez sela mora procijeniti štetu. Na temelju procjene treba se od svake svinje, koze ili teleta platiti jedan krajcar, ali da se životinje nikako ne smiju ubiti. Tek ako se šteta bude ponavljala, može se ubiti jedna životinja i naplatiti šteta, pri čemu se ne smije ni jedan krajcar uzeti u ime ostalih životinja koje su činile štetu. Životinje su tijekom takvih uvjeta bile prepuštene same sebi i znale su biti napadnute od divljih životinja poput medvjeda ili vuka. Zadnje navedeni su još tijekom 19. stoljeća živjeli diljem vlastelinstva Valpovo. Barun Prandau već je 1720-ih godina bio svjestan opasnosti od divljih životinja te da ih je podložničko stanovništvo ubijalo pa je imao potrebu donijeti naredbu u kojoj je naglasio već općepoznatu činjenicu da se podložnicima zabranjuje lov. Unatoč tomu, zbog specifičnih je okolnosti s vremenom dopustio da podložnici ubijaju medvjede, što je kao posljedicu imalo i nestanak medvjeda do 19. stoljeća (o.a. vukovi su se zadržali još nekoliko desetljeća nakon medvjeda na prostoru Valpovštine i Miholjštine). Sve u svemu, možemo zaključiti da u opisanim uvjetima životinje nisu bile dovoljno uhranjene zbog čega se smanjivao i gubio potencijal koji bi mogli pružiti podložničkom stanovništvu volovi i konji radom na zemlji ili krave, ovce, koze i svinje davanjima prehrambenih proizvoda. U prilog navedenomu ide i činjenica da krave nisu bile sposobne za mužnju između listopada i ožujka, travnja. Ipak je važno napomenuti da je bila bolja situacija što se tiče svinje. Ona je bila u relativno boljem položaju što se tiče prehrane od ostalih nabrojanih životinja jer je diljem promatranog područja bilo žirnih šuma“ … Koliko su im šume pomagale u prehrani i odmagale su im jer su „neovisno o mjestu obitavanja bile su lak plijen divljim životinjama poput medvjeda i vukova, a to je sve bio rezultat nebrige i neznanja podložničkog stanovništva.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017., 213. i 230. str.)

Oznake: Slavonija, Valpovština, Miholjština

21.02.2018. u 19:24 • 5 KomentaraPrint#

nedjelja, 18.02.2018.

O najstarijim prezimenima Valpovštine i Miholjštine


Knjiga Počeci habsburške Valpovštine

Jeste li se ikada pitali koja su najstarija prezimena Valpovštine i Miholjštine, ali i ne samo najstarija „živuća“ nego i kako su nastala pojedina prezimena? Pokušat ćemo dati odgovor na pitanje, na primjer, koja se „živuća“ prezimena već spominju prije 450, 400 pa i 300 godina u naseljima kao što su Valpovo, Bocanjevci, Sveti Đurađ, Donji Miholjac, Petrijevci, ali i u drugim naseljima diljem Valpovštine i Miholjštine.

Čitajući popis stanovništva koji je nastao tijekom osmanske vlasti (osmanska se vlast još neispravno naziva i turska) 1579. godine možemo primijetiti da se u jednom od važnijih sela iz starih vremena Valpovštine i Miholjštine – Bocanjevcima „spominje prezime Piškoranac (današnje Piškorjanac) koje na temelju te činjenice možemo slobodno staviti među najstarija „živuća i korištena“ prezimena u Valpovštini i Miholjštini. Među najstarijim „živućim“ prezimenima Valpovštine, Miholjštine i njihovih naselja možemo spomenuti i prezime Kovač koje je popisano 1579. godine u Svetom Đurđu, a koje i danas možemo naći u potonjem naselju u dvije inačice – Kovač i Kovačević. Još se 1579. godine od još »živućih« prezimena spominje i prezime Tomić u Viljevu, Salaić u Čamagajevcima, Kovač u Miholjcima (današnji Donji Miholjac), Galičić u Zagazancima, tj. Zagajcima, Dolanac, tj. Dolančić u Podgajcima (današnji Podgajci Podravski), Jugović u Tiborjancima, Pavelić u Koški, Galičić u Koški, Kovačev, tj. Kovačević u Petrijevcima i još nekoliko prezimena diljem promatranog područja (o.a. područje od Drave na sjeveru do Vuke na jugu i od Petrijevaca na istoku do Čađavice na zapadu) koja čine do 1 % tadašnjih prezimena. Svi su stanovnici koji su nosili spomenuta prezimena bili katolici ili kalvini dok uz muslimanska imena uopće nije bilo prezimena. Sve u svemu, neovisno o tome jesu li stanovnici bili muslimani ili kršćani, primili su tijekom stoljeća i pol mnogobrojne elemente osmanske kulture, od osmanskih običaja, prehrane i pojmova do načina odijevanja. U takvim su se okolnostima starosjedioci i doseljenici kojih je bilo gotovo u svim naseljima mogli razlikovati jedino prema govoru. Prvi spomenuti govorili su ekavicom, a doseljenici ikavicom.“ Dok su neki poput ljudi koji su nosili prezime Kovačev dobili prema zanimanju neki su dobivali prezime prema nazivu naselja iz kojega su dolazili. Tako su ljudi koji su radili na valpovačkoj skeli koja je bila na Dravi između Valpova, Belišća i Narda živjeli u naselju koje je dobilo ime prema navedenoj skeli – Nova Skela. „Ti su ljudi, po svemu sudeći, i bili stanovnici naselja Nova Skela kao (kuće)domaćini s obiteljima koji su još tijekom osmanske vlasti bili katolici, a sada su tijekom habsburške vlasti ( o.a. krajem 18. stoljeća) otišli u Valpovo, uz napomenu da na njihovo podrijetlo podsjeća prezime Skelac. Njihovim odlaskom u trgovište Valpovo, južnije kotarsko središte, područje Nove Skele čija je dužina bila pola sata hoda ili oko dva kilometra, a širina jednu četvrtinu sata hoda ili oko jednog kilometra postalo je napušteno selo koje će biti zapušteno i tijekom sljedećih popisivanja u razdoblju početaka habsburške vlasti.“ Također su i drugi „nekadašnji stanovnici katolici tijekom osmanske vlasti poput stanovnika Metlinaca zabilježeni 1698. godine (o.a. jedan od prvih popisa tijekom habsburške vlasti od njezinog dolaska 1680-ih godina na područje između Drave, Dunava i Save) u obližnjem središtu Valpovo. To znamo jer je zapisano pored njihovih imena i prezimena da dolaze iz spomenutog naselja, odnosno predija Metlinacz. Oni su poimence Paulus, Paulus Begovich (Begović), Joannes Begovich (Begović), Andreas Begovich (Begović), Andreas Juranich ( Juranić). Za razliku od prezimena Juranić i danas prezime Begović možemo pronaći u Valpovu. Četiri godine nakon prvog komorskog popisa, tj. 1702. godine Metlinci su i dalje nenaseljeni, ali se postupno gubi spomen naselja uz emigrante iz istoga. Tako je, primjerice, od prethodno spomenutih samo uz jednog stanovnika po imenu Mihal koji je možda nasljednik pisalo da je iz Metlinaca… Kada se promatra prvospomenuti popis iz 1698. godine, možemo uočiti da je oko 90 % od ukupno 148 tadašnjih valpovačkih kućedomaćina i njihovih obitelji bilo iz nekadašnjih okolnih naselja. Uz navedene je kućedomaćine iz Metlinaca najviše pridošlica bilo iz najbližih naselja koja su do dva ili tri sata hoda od valpovačke utvrde, odnosno do 12 kilometara udaljenosti od utvrde. Tako je iz Veliškovaca bilo 16 došljaka čiji su preci bili kalvini tijekom osmanske vlasti, a sada se u Valpovu izjašnjavaju kao katolici. Neki su od njih bili Nicolaus Zetovich (Zetović), Isak Balentich (Balentić) i Georgius Gallisich (Galičić). Četiri se godine kasnije, tj. 1702. godine za razliku od došljaka iz Metlinaca dio Veliškovčana vraća iz Valpova u Veliškovce pa ih je tada popisano devet kućedomaćina od strane komorskih popisivača uz napomenu da su i dalje dvojica popisana u Valpovu. Sličan je proces pratio i stanovnike Tiborjanaca i Marjančaca u opisanom razdoblju od 1698. do 1702. godine. Jedina je razlika između Tiborjanaca, Veliškovaca i Marjančaca u tome da su stanovnici zadnje spomenutog sela bili katolici i tijekom osmanske i tijekom habsburške vlasti.“


Valpovo, Donji Miholjac s okolicom početkom 18. stoljeća

Kada promatramo migracije lokalnog stanovništva današnje Valpovštine i Miholjštine i prezimena istih ističu se stanovnici današnjeg naselja Petrijevci, to jest nekadašnjih sedamnaestoljetnih naselja Karaševo i Petrijevci. U relativno malom području međurječja (o.a. Drave i Karašice) voda je često plavila cijelo područje, osobito Karašica, a zbog razloga koje smo već naveli. U takvim su se okolnostima stanovnici i jednog i drugog naselja uz potporu komorskih vlasti preselili na desnu obalu Karašice gdje su bili više zaštićeni od poplava. Pri tome su se preseljenju spojili u jedno naselje. Potpuna je migracija provedena u prva dva desetljeća 18. stoljeća. Također su tijekom preseljenja odlazili i u druga naselja, što možemo uočiti jer pored imena nekih domaćina u drugim naseljima piše Petrovicz. Kao primjere možemo navesti dva domaćina u selu koje se danas naziva Podgajci Podravski s imenima Peter i Juro, u selu Kopanovci s imenom Pavel i u selu Marijanci s imenom Ivak. Važno je napomenuti da su se sva naselja nalazila u sjevernijim dijelovima promatranog područja. Kao što možemo iz komorskog izvještaja 1702. godine primijetiti migracije iz naselja Karaševo i Petrijevci, tako možemo primijetiti i kućedomaćine i njihova prezimena, što ona koja su bila u Karaševu, što ona koja su bila u Petrijevcima dok se nisu spojili u jedno naselje. U Karaševu je tada popisano 103 kućedomaćina među kojima možemo istaknuti prezimena Dugazky (današnje Dugački), Kupzinofza (današnje Kupčinovac), Kattuschitz (današnje Katušić) i Andrisch (današnje Andrišić) čiji se nositelji i početkom 21. stoljeća mogu pronaći u Petrijevcima. U Petrijevcima je u isto vrijeme popisano 36 kućedomaćina i njihova prezimena. Neka su od njih bila i Kowaziz, Kowazoviz (današnje Kovačević) i Hoschky (današnje Koški) čiji se nositelji mogu naći i dandanas. Zadnje spomenuto prezime Koški govori o tome da su i Petrijevci i prije odlaska stanovnika u sigurnije, južnije područje od Karašice bili zanimljivi za stanovnike iz drugih naselja. U iznesenom primjeru iz Koške. Nakon što su se navedeni ili njihovi potomci i susjedi preselili u sljedećih desetak do dvadesetak godina južnije od Karašice, možemo uočiti na zemljovidu iz 1730-ih godina da su se u novom naselju Petrijevci koncentrirali na južnije dijelove područja naselja koje su antropizirali, dok su područje koje su napustili u potpunosti prepustili djelovanju drugih okolišnih faktora.“

Ako naselje Petrijevce možemo okarakterizirati kao naselje putnik pogotovo možemo jednako nazvati i naselje Marijance uz naselja Gat i Tiborjance. Vidljivo je iz već spomenutog izvještaja iz 1698. godine da je u prvonavedenom naselju Marijanci „zamijećeno sedam kuća od pruća u kojima je krajem 17. stoljeća živjelo 16 stanovnika, dok ih je još nekoliko živjelo i u Valpovu. Zanimljivo je da su svi kućedomaćini popisani s prebivalištem u Valpovu. Za razliku od vremena toga prvog popisivanja od strane komorskih službenika 1698. godine kada se vjerojatno i događala migracija, četiri je godine kasnije, tj. 1702. popisano 18 kućedomaćina s obiteljima. Neka su od tadašnjih prvih marijanskih prezimena bila Dorkicz (današnje Dorkić), Alschiz (današnje Alšić), Kupczericz (današnje Kupčerić) i Popovisch (današnje Popović). Na ovome primjeru vidimo proces ponovne imigracije stanovništva u Marijance iz Valpova, odnosno u kuće koje su još ostale od vremena njihova odlaska. Ako se usporedi opisana migracija s migracijom koja je uslijedila tijekom 18. stoljeća cijelog naselja Marijanci, možemo doći do zaključka da su Marijanci jedno od specifičnijih naselja današnje Valpovštine. Kada uspoređujemo komorske popise i zemljovide iz 18. stoljeća, možemo uočiti da su se Marijanci u manje od jednog stoljeća u potpunosti preselili s područja koje je bilo tik uz rijeku Vučicu na prostor gdje se i danas nalaze, malo južnije od Veliškovaca, tik uz selo Kunišince i bliže sjevernom kopnenom putu pri čemu su se udaljili od močvara rijeke Vučice.“ (Mihael Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)

Oznake: Valpovština, Miholjština, Prezimena

18.02.2018. u 16:53 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 14.02.2018.

Igra toplo-hladno i u Hrvatskoj i u Europi


Foto: Dubravko Maričić, Valpovština info

Dok se ujutro budite i gledate kroz prozor sigurno pomislite: „Pa kada će taj snijeg!“ I još kada čujete preko radio prijamnika ili vidite na jednom od mnogobrojnih Tv kanala da je ovo jedna od najtoplijih zima prekrižite i pomisao o snijegu. Nakon osam sati rada, boravka na fakultetu ili u školi dolazite kući, palite onaj isti televizor ili odlazite u beskonačnost interneta i za divno čudo opet naletite na informacije o snijegu kojega nema i kojega neće biti u količinama koje još samo pamte vaši djedovi i bake ili poneki očevi i majke. Potom same od sebe dolaze različite interpretacije o globalnom zatopljenju pa globalnom zahlađenju, ali često uz izostanak povijesnog osvrta.

Često možete primijetiti jednu rečenicu koja „brzinski“ prođe preko usana novinara, a to je da je „i ova zima jedna od najtoplijih od kada se vodi statistika“ – a što je bilo prije statistike? Što je bilo prije 200, 300, 500 ili 1000 godina? Postoji već veliki broj studija koje se polako, ali sigurno u javnosti karakteriziraju kao ekohistorijske (ekohistorija ili povijest okoliša – vrsta povijesti koja teži razumijevanju života, rada i mišljenja ljudskih bića u odnosu na ostalu prirodu kroz promjene koje donosi vrijeme. Ljudska je vrsta dio prirode, ali za razliku od većine drugih vrsta, uzrokovali smo dalekosežne promjene uvjeta na kopnu, u moru i u zraku, te u pogledu živih biljaka i drugih životinja koje s nama nastanjuju Zemlju – J. D. Hughes, Što je povijest okoliša, 2011.). Naravno, nameće se pitanje zašto bi se vraćali u razdoblje od prije 500, 600 godina i kakve veze ima klima iz srednjega vijeka s klimom 21. stoljeća. Trenutačno nije toliko bitno kako srednjovjekovna klima može utjecati na klimu 21. stoljeća nego kakva je klima bila prije 200, 300 ili 500 godina. Kakav je onda bio utjecaj čovjeka i što se sve događalo tijekom navedenih stoljeća? Na ovo ćemo pitanje pokušati djelomično odgovoriti kroz pojedine studije i također otvoriti neka pitanja koja će ostati u zraku.

„Za razliku od današnjeg doba kada ljudi značajno utječu na klimatske promjene i kada one utječu na ljude diljem svijeta, u predindustrijsko doba možemo govoriti samo o utjecaju klimatskih promjena na ljude. Kako bismo što bolje razumjeli što se događa s klimom današnjice, morali bismo nastojati što bolje razumjeti klimu iz razdoblja prije industrijske revolucije, kada se ona mijenjala bez ljudskog uplitanja. Zbog toga je važno i istraživanje ranonovovjekovne klime, odnosno „malog ledenog doba“… Još se u 14. i 15. stoljeću zbilo opće hlađenje sjeverne Zemljine polutke, iako neki istraživači razdoblje između 1200. i 1400. zovu „klimatskim optimumom“. Ranije se spomenuto hlađenje u literaturi najčešće naziva „malo ledeno doba“, a prije toga od 1200. do 1400. bio je period izrazite labilnosti klime, kada su se izmjenjivale brojne poplave i katastrofalne suše, vrlo hladne i vrlo blage zime. „Malo ledeno doba“ trajalo je otprilike između 1400. i 1850. godine, a najhladnije je bilo oko 1550. i 1700. – 1850. godine kada se u Europi javio niz hladnih zima. Brojni su se ledenjaci spustili najniže, poslije posljednjeg würmskog glacijala i na toj su se visini održali sve do kraja 19. stoljeća kada su se počeli naglo povlačiti. U tom je razdoblju led zatvorio neke alpske prijevoje. U arktičkim se krajevima veoma proširila površina zaleđenog mora, povećavao se broj zima kada se zaleđivala rijeka Temza, brojni su posjedi u Alpama, Norveškoj i Islandu bili napušteni, itd. U 16. su stoljeću nestale vikinške kolonije na Grenlandu i vinogradi u Engleskoj. Oko 1780. godine u srednjoj je Engleskoj bila srednja siječanjska temperatura za oko 2,5 C niža od one s početka 20. stoljeća. U području Vivaris, pokraj Lyona u Francuskoj, berba se grožđa između 1500. i 1800. pomaknula za 20 dana na sredinu listopada. Poznato je da je švedski kralj Karlo X. zimi 1658. s vojskom prešao preko zaleđenog Malog Belta.“ (H. Petrić, „Neke bilješke o "malom ledenom dobu" (s malim osvrtom na Istru),“ 2013.)

Drugi su okolišni faktori utjecali i na području Valpovštine na vojske tijekom „malog ledenog doba“. Tako na primjer možemo „navesti propalu vojnu generala Katzianera nakon koje su uslijedila nova osmanska osvajanja. Inače je na propast spomenute vojne kršćanske vojske malim dijelom utjecao i okoliš, koji je došao do izražaja zbog nedovoljne organiziranosti pohoda. Tako je kod Valpova vojska izgubila nekoliko dana zbog nemogućnosti prijelaza mosta na rijeci Karašici koja je nabujala zbog stalnih kiša. Prema povjesničaru Franji Kuhaču koji je pisao na jedan romantičarski način u skladu s devetnaestoljetnom historiografijom, možemo doći do zaključka da je Valpovo postalo poznato tek nakon Katzianerova pohoda. Naravno, imajući na umu sadašnja saznanja o Valpovu i Valpovštini, možemo sa sigurnošću reći da je Valpovo itekako bilo poznato i važno puno prije tih ratnih 1530-ih godina… Također, prosječna je temperatura po godini pala do 1,5 stupnjeva Celzijevih. Ona je tijekom cijelog razdoblja varirala, što je vidljivo i iz navedenih podataka o najhladnijim razdobljima malog ledenog doba. Uza sve navedeno možemo još naglasiti i da je broj padalina u nekim dijelovima bio znatniji dok je u drugima bio manji, što zapravo samo potkrepljuje tezu o kompleksnosti malog ledenog doba. Tomu u prilog ide i promatranje astronomskog međuodnosa Zemlje i Sunca. Prema mišljenjima astronoma, na Zemlji je toplije kada ima više pjega na Suncu jer su one dokaz pojačanog djelovanja Sunca. Budući da je na Suncu krajem 17. stoljeća primijećeno manje pjega nego u prijašnjim razdobljima, pretpostavlja se i iz te perspektive da je tada opet dodatno zahladilo. Sve bi navedeno trebali uzeti u obzir tijekom istraživanja šuma, rijeka, ljudi i svih ostalih okolišnih faktora. Iako korišteni povijesni izvori nisu nastali u sklopu promatranja vremena, a osobito klime jer to ranonovovjekovnim autorima nije bio predmet razmatranja, možemo iščitavanjem doći do određenih korisnih informacija koje potom možemo staviti u kontekst malog ledenog doba. Kao primjere možemo navesti velike sante leda koje su plovile Dravom i Savom i pritom uništavale mlinove vodenice tijekom 18. stoljeća. Navedeno je jasan primjer da sante leda nisu bile anomalija na Dravi, nego uobičajena pojava ranog novog vijeka na mnogim rijekama na području Slavonije, Ugarske, pa i Habsburške Monarhije i cijele Europe.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, 2017.)

Na kraju možemo još samo naglasiti: prije 500, 600 godina vinogradi su bili rašireni na britanskom otočju, prije 300 godina sante su leda bile na Savi i Dravi, od 1200. do 1400. izmjenjivanje brojnih poplava i katastrofalnih suša, utjecaj pjega na klimu

Oznake: Zahlađenje, zatopljenje, ekohistorija

14.02.2018. u 16:50 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

Srpanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (3)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (4)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Šegrtski su zapisi blog o povijesti, kulturi i politici.

Možete čitati komentare i kolumne o svakodnevnim događajima, procesima i osobama koje kreiraju hrvatsku kulturu, politiku i historiografiju.

Linkovi

Hrvatski institut za povijest
Podružnica Slavonije, Srijema i Baranje
Institut Ivo Pilar
Matica hrvatska
HAZU

Valpovačka baština

Ministarstvo kulture


Portal Historiografija

Autor

Mihael Sučić,
magistar povijesti,
Učitelj povijesti u Osnovnoj školi Zrinskih i Frankopana, Otočac

Kontakt:

Šegrtski zapisi

segrtski.zapisi@gmail.com