Šegrtski zapisi

petak, 11.08.2017.

Dvorac Valpovo – baština prožeta (ne)kulturom

Što povezuje Valpovo, Split, Osijek, Donji Miholjac, Zagreb, Orahovicu i Slunj?

Postoje dvije vrste ljudi – oni koji vole započeti in medias res i oni koji prvo žele uvesti čitatelje/slušatelje u temu pa krenimo...

Dvorac Valpovo nalazi se u istoimenom gradu na Karašici, ali i Dravi i Vučici ako se gleda povijesna rasprostranjenost prostora trgovišta Valpovo. Tako su recimo 1702. godine popisivači habsburške vlasti pisali da Valpovo ima granice prema jugu s Metlincima i Marjančacima, prema zapadu s Vinogradcima, Tiborjancima, prema sjeveru s Novom Skelom na Dravi i prema istoku s Midlakom. Uskoro više možete čitati u knjizi Mihael Sučić: Počeci habsburške Valpovštine (konac 17. i početak 18. stoljeća)


Dvorac Valpovo, Mihael Sučić

Obnova je ruševne utvrde u Valpovu i pretvorba u roku dva do tri desetljeća u prekrasan dvorac uslijedila od 1720-ih godina kada je područje Valpova, Miholjca, Petrijevaca, Bizovca i okolice pripalo barunu Petru II. Antunu Hilleprandu von Prandauu. Uspoređujući današnji dvorac s prikazima dvorca iz 18. stoljeća možemo primijetiti jako puno sličnosti iz kojih proizlazi da je dvorac svoj konačni, sadašnji izgled dobio do 1770-ih godina. Uzimajući u obzir da se dvorac sastoji od kule, sjevernih zidina i kapelice koji vuku svoje korijene iz srednjega vijeka pa uz više-manje obnove tijekom 18. stoljeća i dograđivanje južnijih dijelova zidina i pročelja s tornjem dolazimo do zaključka da je dvorac u prvom redu napravljen od strane radne snage (podložnika, odnosno kmetova), srednjovjekovnih valpovačkih gospodara i obitelji Prandaua. Iz toga se razloga može iznijeti teza da se dvorac treba zvati Dvorac Valpovo, a ne po određenim obiteljima – eventualno po obitelji Prandau.

Uzimajući u obzir elemente različitih stilova umjetnosti od srednjega vijeka do 20. stoljeća, površinu, povijesne procese i osobe Dvorac Valpovo je par exelence baština u rangu Dvorca Trakošćan, Velikog Tabora, Starog grada Varaždin, osječke Tvrđe, zagrebačkog Gornjeg grada itd.


Osječka Tvrđa, Mihael Sučić

A što je zapravo baština?

Baštinu možemo dijeliti na kulturnu i prirodnu pri čemu se spomenuti pojmovi mogu i podudarati. Tako je na primjer park-perivoj kod Dvorca Valpovo kulturno-prirodna baština. Između ostalog baština može biti i materijalna i nematerijalna pri čemu je najbitnije da je ostavština iz nekih starijih vremena, naših predaka i da se prema njoj u sadašnjosti odnosimo na način nakon kojega će ostati u istom ili još izvornijem obliku za naše potomke. Zadnje se navedeno može postići djelovanjem povjesničara, arheologa, povjesničara umjetnosti, biologa, ekologa, konzervatora i restauratora.

A što je kultura?

Kulturu se najjednostavnije može objasniti kao oplemenjivanje, obrađivanje duha i tijela, ali i kao „pojam koji obično označava složenu cjelinu institucija, vrijednosti, predodžaba i praksi koje čine život određene ljudske skupine, a prenose se i primaju učenjem.“

Na temelju do sada iznesenih informacija konačno možemo reći da postoji kulturna materijalna baština u koju na prostoru Valpova i Valpovštine ulazi Dvorac Valpovo, Dvorac Mailath i Kurija Prandau u Donjem Miholjcu, Palača Gutman u Belišću, Kurija Normann u Bizovcu, sve crkve i kapelice, parkovi i perivoji.


Dvorac Mailath, Mihael Sučić

Također postoji i kulturna nematerijalna baština u koju ulazi (navodim slobodan izbor onoga što je upisano na UNESCO Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva iz Republike Hrvatske) Čipkarstvo u Hrvatskoj, Festa Sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, Ljelje iz Gorjana, Godišnji pokladni ophod zvončari s područja Kastavštine, Sinjska alka – viteški turnir u Sinju, Bećarac – vokalno-instrumentalni napjev s područja Slavonije, Baranje i Srijema itd.

A što povezuje Valpovo, Split, Osijek, Donji Miholjac, Zagreb, Orahovicu i Slunj?

Povezuju ih takozvani festivali glazbe i još ponešto što se nađe u kompletu (što god taj pojam zapravo značio). Ti su festivali sve popularniji među mladima pa na festivale u gradovima poput Splita i Zagreba dođe nekoliko desetaka tisuća posjetitelja u dva, tri dana. Takvi su festivali sve popularniji i u slavonskim gradovima pa se održavaju u sklopu neke manifestacije ili samostalno. Tako se u Orahovici održava Ferragosto JAM, u Osijeku Pannonian challenge, u Donjem Miholjcu Backyard art festival, a u Valpovu Greenroom festival.

Promatrajući medije koji znaju i po tjedan dana pratiti sve moguće „stvari“ vezane uz pojedine navedene festivale zanimljivo je da se svi festivali održavaju u prostorima koji su udaljeni od kulturne materijalne baštine, osim u Valpovu. U Valpovu se održava u srcu kulturne materijalne baštine za koju se čak zna govoriti da je „među tri najvrjednija dvorca u Hrvatskoj“ (O tom bi se dalo diskutirati jer u znanosti i struci poput povijesti, povijesti umjetnosti, arheologiji takvi termini i hijerarhije ne postoje ili barem nisu profesionalne).

Također kada se slušaju izjave posjetitelja drugih festivala od slavonskih festivala, Zagreba, Splita pa do Slunja većina pokazuje oduševljenje jer se održavaju u prirodi, u šumi, parku, pored jezera i na Poljudu pored prekrasnog Jadranskog mora koje daje dodatnu ljepotu i ugođaj festivalu.

Zašto se takvi festivali održavaju u parkovima, pored jezera, na Poljudu, a ne recimo u Dioklecijanovoj palači, na Medvedgradu kod Oltara Domovine ili u Trakošćanu, a u Valpovu se održava u dvorcu? Odgovor je jako jednostavan – jer takvim festivalima nije mjesto na takvim mjestima jer dolazi do štete na kulturnoj materijalnoj baštini! Između ostalog jer dolazi do velike koncentracije posjetitelja na površinski malom prostoru tijekom kratkog razdoblja. Zato se sve više uvode pravila o brojnosti posjetitelja u pojedinim povijesno-kulturnim mjestima kao što su dvorci, utvrde, crkve. Kao primjer možemo navesti špilju – arheološki lokalitet Altamiru, sve se više raspravlja o previše ljudi na dubrovačkim zidinama, katedralu u Ninu, a pitanje je vremena kada će se početi raspravljati i paziti na mnogobrojne posjete u Dioklecijanovoj palači. U zadnje se vrijeme sve više raspravlja i o prekomjernoj posjećenosti Nacionalnog parka Plitvička jezera o čemu sve više govore i akteri iz UNESCO-a. Uz veliki se broj ljudi pojavljuje i pitanje buke, a naročito uz tip glazbe koja se pretežito pušta na ovakvim festivalima kakav je valpovački. O utjecaju je buke također bilo govora i među stručnjacima, ali i u medijima. Jednaka je učinkovitost buke na objekte ako je buka konstantna kao i kada se događa u intervalima (tijekom ovakvih festivala kakav je valpovački). Kao primjer možemo navesti dvorac Lužnica i buku koja mu je prijetila.


Medvedgrad, wikipedia


Dioklecijanova palača, Mihael Sučić


Dubrovačke zidine, wikipedia


Dvorac Lužnica, wikipedia

O tome kako se treba paziti na materijalnu baštinu pa čak i na onu koja se sastoji samo od kamenja dovoljno govore zaštite koje se stavljaju na arheološkim lokalitetima itd.

Dvorci, utvrde, palače, crkve i kapele su u prvom redu kulturno-edukativno-turističke destinacije koje odlikuje mir i spokoj koji je okvir posjetiteljima da uđu u svijet nekih prošlih vremena. U njima se u prvom redu održavaju manifestacije vezane uz čuvanje, naglašavanje važnosti pojedine baštine pri čemu se daje posjetiteljima i informacija o nekoj drugoj baštini (za to je zaduženo interdisciplinarno promatranje baštine/baština).

Ulaženjem festivala poput ovoga u Valpovu (koji je jako zanimljiv i daje mladima mogućnost zabave na jedan malo drugačiji način od onoga uobičajenog u Valpovu, Valpovštini i Slavoniji pa i drugačiji pogled na svijet i na takve festivale) u Dvorac Valpovo dolazi do zanemarivanja pravila povijesne, arheološke i drugih sestrinskih struka, ali ne od strane organizatora i suorganizatora festivala koji samo žele mladima ponuditi nove sadržaje nego od stručnjaka (kustosa) koji se trebaju svakodnevno brinuti za dvorac i približiti ga ljudima kroz manifestacije kojima je u fokusu povijesna kulturna materijalna i nematerijalna baština.


Unutrašnjost Dvorca Valpovo, Mihael Sučić

Tim se onda manifestacijama i sadržajima treba privući mlade u dvorac tijekom poslijepodnevnih sati da dođu radi povijesti dvorca i radi spoznaje da su taj dvorac gradili i njihovi preci koji su imali i svoje vrline i mane pa čak i zanimljiviji život od današnjih ljudi jer oni nisu znali za dosadu. A onda nakon posjeta dvorcu nastave druženje sa svojim prijateljima na festivalima tipa valpovačkog u nekom primjerenijem prostoru. Prijedlog može biti prostor poznatog Zvjerinjaka koji je poznat i po lovu baruna Prandau i grofova Normann, ali i po djelovanju Jugoslavenske armije 1945. godine. Nikako prostor održavanja ne bi trebao biti park-perivoj oko Dvorca Valpovo jer je on kulturno materijalna prirodna baština o kojoj itekako puno mogu reći i povjesničari, a možda još više i biolozi.

Sve u svemu:

1) Valpovački festival je anomalija u Hrvatskoj, Europi i Svijetu

2) Zanemarivanje kulturne baštine od strane stručnjaka koji su zaduženi za dvorac

3) Problem je velike koncentracije ljudi u kratkom razdoblju i na malom prostoru u kulturno materijalnim i prirodnim baštinama sve učestaliji problem u Hrvatskoj i Svijetu

4) Problem se buke zanemaruje dok ne dođe do vidljivih posljedica

5) Valpovački festival i slični takvi festivali su zanimljivi projekti kojima se mladima daju nove perspektive, ali ne unutar materijalnih baština

...

Više možete čitati na:

Facebook stranici Šegrtski zapisi

Blogu Šegrtski zapisi











Oznake: Baština, Kultura, Valpovo

11.08.2017. u 18:54 • 3 KomentaraPrint#

petak, 04.08.2017.

Dvorac i kurija – baština obitelji Prandau i Mailath


Dvorci i kurija Valpova i Donjeg Miholjca, Mihael Sučić

Vozeći se cestom koja stoljećima spaja Grad na Dravi (Osijek), Valpovo i Viroviticu dolazimo do točke gdje se grana u slavonskoj ravnici pa jedan krak ide i na sjever prema Pečuhu.

Važnost je toga mjesta granjanja prije gotovo 1000 godina, to jest sredinom 11. stoljeća prepoznalo svećenstvo. Tada je ugarski palatin Radon darovao podignutu crkvu svetog Mihaela Arkanđela biskupiji u Pečuhu. Zapisano je da se ona nalazila blizu rijeke Drave. Sljedećih će stoljeća današnji Donji Miholjac biti zapisivan kao naselje svetog Mihaela. Prema trenutačno dostupnim saznanjima iz povijesnih izvora i literature današnja župna crkva svetog Mihaela Arkanđela vuče korijene od te crkve pri čemu dolazimo do zaključka da je ona najstarija bogomolja na prostoru današnje Slavonije, južne Baranje i Srijema.

Kroz sljedeća će stoljeća današnji prostor Donjeg Miholjca imati veliki značaj ne toliko zbog crkve koliko zbog položaja na Dravi. Ondje će se od srednjega vijeka pa tijekom osmanske (od 1540-ih do 1680-ih godina) i habsburške vlasti (od 1680-ih godina) održavati skela koja će biti jedna od glavnih točaka spomenute regionalne prometnice. Ona nije služila samo kao prijevozno sredstvo nego i kao mjesto žive trgovačke, obrtničke i društvene aktivnosti. Također o važnosti skele dovoljno govore i izvještaji vlastelinskih upravitelja od prve polovice 18. stoljeća. U njima se samostalno pod zasebnom točkom ističu i prihodi i rashodi miholjačke skele. Promatrajući i druge povijesne izvore iz istoga razdoblja možemo primijetiti da su ju koristili mnogobrojni trgovci iz svih dijelova tadašnje Habsburške Monarhije (država koja se rasprostirala od zapadne Rumunjske, Vojvodine, južnih dijelova Poljske preko Slovačke, Češke, Mađarske, Hrvatske, do Austrije i sjeverne Italije).

Budući da je gospodarska važnost pojedinog naselja često išla ruku pod ruku sa stvaranjem upravno-teritorijalnog središta, to se dogodilo i s osamnaestoljetnim Donjim Miholjcem (tada se zvao Miholjac i/ili Šokac Miholjac, kako u kojem povijesnom izvoru). Prvo ga je habsburška Dvorska komora stavila za središte takozvanog miholjačkog kotara, a onda je to prihvatila i barunska obitelj Prandau od 1721. godine. Ovdje je važno napomenuti da je miholjački kotar s moslavačkim i valpovačkim kotarom ušao u vlastelinstvo Valpovo darivanjem od strane habsburškog cara Karla VI. barunu Petru II. Antunu Hilleprandu von Prandauu. Novi zemljišni gospodar Prandau je u suradnji s vlastelinskim upraviteljem i službenicima ostavio miholjački i valpovački kotar, ali i osnovao i novi petrijevački kotar. S desetljećima su kroz 18. i 19. stoljeće u sva tri naselja građene svojevrsne „prijestolnice“ pa je u prvi plan došao Dvorac Valpovo u Valpovu kao središte valpovačkog kotara, vlastelinstva, ali i svojevrstan dvor barunske obitelji. Također je i u Miholjcu u isto vrijeme građeno sjedište u skladu s upravnom važnosti – Kurija Prandau.


Kurija Prandau u Donjem Miholjcu, Mihael Sučić

Nameće se pitanje zašto se u Donjem Miholjcu građevina zove Kurija Prandau, a u Valpovu Dvorac Valpovo. Odgovor je zapravo jednostavan – miholjačku je kuriju uz podložničko stanovništvo gradila samo barunska obitelj Prandau, a valpovački je dvorac uz obitelj Prandau gradila i obitelj Morović, Gereb, Pereny, osmanske spahije pa i zadnji vlastelini koji su hodali dvorcem članovi obitelji Normann. Naravno, važno je na ovome mjestu napomenuti da su Normanni u usporedbi s Prandauima zanemarivo oblikovali današnji dvorac.

Oko Kurije Prandau u Donjem Miholjcu oblikovao se društveni život pri čemu moramo istaknuti prekrasan park-perivoj s jednom vrtlarijom – vrtlarijom svjetskoga glasa. Važnost je vrtlarije bila rezultat devetnaestoljetnog dijeljenja valpovačkog vlastelinstva na dva dijela između braće Prandau. Stariji je brat Karlo dobio zapadni dio koji je nazvan vlastelinstvo Miholjac, dok je mlađi brat Gustav dobio istočni dio kojemu je ostao naziv vlastelinstvo Valpovo. Budući da je barun Karlo više bio u Beču i ostalim europskim prijestolnicama nego u Miholjcu barun je Gustav brinuo uz svoje i za bratovo vlastelinstvo u kojemu miholjačka vrtlarija dolazi do izražaja. To ujedinjenje vlastelinstava u jednoj osobi ipak nije spriječilo kotač povijesnih procesa 19. stoljeća pa je Miholjac postupno počeo sustizati Valpovo, prvenstveno kao upravno-teritorijalno-gospodarsko središte. Tome je itekako pridonijela spomenuta vrtlarija iz koje su sadnice odlazile u sve krajeve Habsburške Monarhije. Sve u svemu, što je u osamnaestom stoljeću za Miholjac i okolicu značila dravska skela to je u devetnaestom stoljeću značila vrtlarija uz Kuriju Prandau.


Park-perivoj u Donjem Miholjcu, Mihael Sučić

U drugoj je polovici 19. stoljeća prvo umro skladatelj Karlo Prandau, a onda i mlađi brat Gustav. Budući da nije imao sinove nego samo kćeri barunska je obitelj Prandau izumrla. I tu dolazimo do izreke – kada nekome smrkne drugome svane. Sve u svemu, Gustav je imao tri kćeri. Jedna se zvala Adela i udala se u Podgorač, a druge dvije su dale miholjačko i valpovačko vlastelinstvo u svojevrstan miraz. Druga se sestra Marijana udala za grofa Normanna, dok se treća Stefanija udala za grofa Mailatha. Nakon smrti posljednjeg Prandaua, odnosno oca navedenih djevojaka obitelj je Normann dobila vlastelinstvo Valpovo, a obitelj Mailath vlastelinstvo Miholjac.

Krajem 19. stoljeća kurija Prandau više nije bila dovoljna za novu vlastelinsku obitelj pa se počelo razmišljati o novoj obiteljskoj kući. Konačno je rješenje sagrađeno tijekom prvog desetljeća 20. stoljeća – Dvorac Mailath.


Dvorac Mailath u Donjem Miholjcu, Mihael Sučić

Kada je dvorac sagrađen postao je jedan od najljepših dvoraca Slavonije, ali i Habsburške Monarhije. Za razliku od drugih slavonskih dvoraca imao je jednu bajkovitu crtu poput dvoraca „ludoga“ gospodara Bavarske. Naravno, to ne znači i da je Dvorac Mailath rezultat ludosti članova obitelji Mailath nego da je samo sličan dvorcima „ludog bavarca“. Uostalom, koliko je zadnji gospodar Bavarske bio lud „otom-potom“.


Dvorac Neuschwanstein, wikipedia

O opisanoj tematici uskoro možete čitati u dvije knjige:
Stjepan Najman - Valpovčice
Mihael Sučić - Počeci habsburške Valpovštine

Za dodatne informacije javite se na facebook stranice Šegrtski zapisi i Valpovačka baština ili na e-mail koji možete pronaći na blogu Šegrtski zapisi.





Oznake: povijest, Valpovo, Donji Miholjac

04.08.2017. u 20:10 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2017 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (4)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Šegrtski su zapisi blog o povijesti, kulturi i politici.

Možete čitati komentare i kolumne o svakodnevnim događajima, procesima i osobama koje kreiraju hrvatsku kulturu, politiku i historiografiju.

Linkovi

Hrvatski institut za povijest
Podružnica Slavonije, Srijema i Baranje
Institut Ivo Pilar
Matica hrvatska
HAZU

Valpovačka baština

Ministarstvo kulture


Portal Historiografija

Autor

Mihael Sučić,
magistar povijesti,
Muzej Slavonije

Kontakt:

Šegrtski zapisi

segrtski.zapisi@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se