Šegrtski zapisi

nedjelja, 30.07.2017.

Struka vs ideologizirani prikazi događaja iz ljeta 1941.


Prikaz Boričevca, wikipedia

U nastavku donosimo drugi (zadnji) dio iz izvornog znanstvenog članka povjesničara dr.sc. Marija Jareba (Hrvatski institut za povijest):

Mario Jareb - Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine (Časopis za suvremenu povijest, br. 3 (2011), 751-771)

Dobro je poznato i razumljivo je da je dobar dio ustanika bio potaknut na pobunu i zbog terora koji su nad dijelom srpskoga stanovništva u tim krajevima provodile ustanove Ustaškoga pokreta i vlasti NDH. Ipak, spomenuta borba protiv NDH kao hrvatske države i masovni zločini nad hrvatskim (i muslimanskim) stanovništvom upućuju na to da je bar dio ustanika bio na svoje djelovanje potaknut mržnjom prema Hrvatima kao narodu. Tako su komunistički “aktivisti koji su u kolovozu 1941. poslani u Kninsku krajinu potvrdili (…) da je među ‘srpskim življem na Tromeđi zavladala strašna mržnja prema svemu što je nosilo hrvatsko ime’ te da su tu mržnju poticali velikosrpski elementi”. Dio kasnijih ustaničkih vođa i sudionika ustanka (uglavnom budući četnici) otprije je bio u vezi s talijanskim vlastima, koje su zbog svojih razloga bile zainteresirane za suradnju s njima.

Ustanak je 27. srpnja 1941. istodobno izbio u Srbu i drugim mjestima istočne i jugoistočne Like, te neposredno prije toga istoga dana u Drvaru, Bosanskom Grahovu i brojnim mjestima u jugozapadnoj Bosni. Sljedećega dana proširio se na područja sjeverne Dalmacije, od obrovačke okolice do Kninske krajine. Može se govoriti o jedinstvenom ustanku srpskoga stanovništva na području istočne i jugoistočne Like, sjeverne Dalmacije i jugozapadne Bosne, a ulogu ustaničkog središta imalo je mjesto Drvar. Od početka se uz naziv “ustanik” pojavljuje i naziv “gerilac”, a ustaničke postrojbe nazivane su “gerilskim odredima”. Riječ je o zanimljivoj pojavi s obzirom na to da je KPJ već potkraj lipnja 1941. usvojila nazive “partizan” i “partizanski odredi”. Za pretpostaviti je da je te odluke CK KPJ zasigurno znao spomenuti Marko Orešković “Krntija”. On je do odlaska u Liku polovinom srpnja 1941. sudjelovao u radu CK KPH u Zagrebu, a to je tijelo imalo izravan doticaj sa središnjim tijelima KPJ. Komunisti iz jugozapadne Bosne okupljeni u Sreskom komitetu KPJ za Bosansko Grahovo također su imali prilike doznati za rad CK KPJ i odluke toga tijela. Uz to je Marko Orešković od svojega dolaska među ustanike prvih dana kolovoza 1941. “pomagao u rukovođenju ustankom na čitavoj slobodnoj teritoriji. On se nalazio svuda: u Drvaru, na frontovima u Bosni, na zborovima na slobodnoj teritoriji Like, na radu u drugim krajevima Like”. Zbog svega toga nije jasno zašto pokretači ustanka iz KPJ/KPH nisu postupili u skladu s odlukama najviših partijskih tijela, nego su usvojili nazive “gerilci” i “gerilski odredi”. Moguće je, ipak, da u početku nisu znali za odluke CK KPJ, no i poslije su ustrajali na nazivu “gerilac”. Naime, u južnoj se Lici i “dalje razvijao široki ustanički pokret povezan sa centrom u Drvaru. Na inicijativu Marka Oreškovića, krajem avgusta odlučeno je da se formira Štab bataljona gerilskih odreda za Liku”, u kojima je polovinom rujna bilo oko 1 400 boraca. S uvođenjem naziva “partizan” i “partizanski odred” krenulo se tek u rujnu 1941., no mnogi su i dalje nastavili djelovati pod dotadašnjim “gerilskim” imenom. U literaturi nastaloj do 1990. nema objašnjenja za taj postupak ustaničkog vodstva, iako se dosljedno isticalo da je Partija vodila ustanak. Postavlja se zbog toga pitanje zašto ustaničko vodstvo nije prihvatilo odluke CK KPJ i nazive “partizani” i “narodnooslobodilački partizanski odredi”. Je li činjenica da su taj naziv iza brali upravo komunisti mogla biti zapreka brojnim ustanicima da pristupe novoosnovanim odredima, pa je izraz “gerilac” izabran iz taktičkih razloga da bi se prikrio njihov komunistički karakter? Jesu li u izboru naziva znatnu ulogu imali i nekomunisti, koji nisu prihvaćali odluke Partije i njezinu dominaciju? Na ta pitanja zasad nema konkretnog odgovora, no usvajanje naziva “gerilac” posredno upućuje na zaključak da je bilo mnogo onih koji nisu prihvaćali komunističko vodstvo.

Spomenuto je da se u brojnim opisima izbijanja ustanka na svim spomenutim područjima ističe prvenstvo Partije u njegovu podizanju i vođenju. Iznimka su, doduše, prikazi događaja na kninskom području, u kojima se isticalo da se zbog jakog utjecaja Talijana među tamošnjim ustanicima vrlo rano istaknuo i prevladao Momčilo Đujić. On je ustanike poveo u smjeru sporazumijevanja s Talijanima i u smjeru njihova pretvaranja u četnike. Sve do rujna 1941. priznavao je zapovjedništvo ustaničkoga središta iz Drvara, a njegove su snage (kao i gerilci iz Like) do tada činile dio zajedničke ustaničke Krajiškoličke (Drvarske) brigade. On nije bio jedini od osoba koje su autori radova objavljenih do 1990. svrstavali u prijeratne građanske političare, “reakcionarne političare” i elemente, ili četnike. Čitanje tih radova kod neupućenih može stvoriti dojam o malobrojnim “reakcionarnim” elementima koji su djelovali nasuprot onome što se činilo kao masovni komunistički pokret. Ima i tvrdnji o teškim uvjetima u kojima su djelovali malobrojni komunisti, no njihovi su neprijatelji često opisani kao tek nešto više od šake stranih plaćenika (u konkretnom slučaju talijanskih plaćenika). Stvarno je Partija na području istočne i južne Like početkom rata imala tek nekoliko desetaka članova, pa je teško povjerovati u priču o ustanicima koje je vodila isključivo ona. Istodobno je na tim područjima prije rata djelovalo više jugoslavenskih režimskih stranaka i organizacija, primjerice Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ), Sokol Kraljevine Jugoslavije i četničke organizacije. Vlasti NDH uhitile su i ubile neke njihove prvake, no i dalje su postojali pojedinci i skupine, a njihova se imena u javnosti pojavljuju i nakon izbijanja ustanka. Među njima su se osobito isticale upravo osobe iz općine Srb, primjerice nekadašnji zastupnik JRZ-a u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije Stevo Rađenović, vođa Sokola Kraljevine Jugoslavije u tom mjestu Pajica Omčikus te dotadašnji općinski bilježnik Miloš Torbica.

Djelovanje četničkih elemenata spominju i autori koji su o ustanku pisali do 1990., pa i Jakov Blažević u navedenom radu. Četničko je djelovanje prikazao kao nevažnu pojavu, no četnici su mu dobro poslužili da bi neke nemile događaje prebacio njima na teret. Pritom je u proturječju s vlastitim opisima gotovo savršene organizacije Partije kao vodeće snage ustanka. Tako je tvrdio da “Partije nije bilo, svašta bi se događalo kao npr. u lapačkom kotaru gdje je Gojko Polovina otišao u hrvatsko selo Boričevac i rekao narodu: ‘Bježite! Idu na vas da se osvete, nemamo za sada snage da ih spriječimo.’ Selo je spaljeno od pročetničkih elemenata s kojima je Partija ubrzo raščistila.

Treba znati da u to vrijeme strave i užasa, bez normalnih komunikacija, direktiva i uputa, svatko je često bio prepušten da se snalazi kako zna. Zato je situacija u pojedinim selima u početku zavisila od držanja pojedinih članova Partije. (…)

Da bi otklonili neke spontane akcije, poslali smo u lapački i gračački kotar članove Okružnog komiteta, gdje je Partija uspjela upornom borbom ne samo otkloniti krizu (…) nego i učvrstiti svoje organizacije i vratiti težište ustanka u te krajeve; osmisliti, uzeti ustanak u svoje ruke.” Ipak se i dalje na temelju njegova opisa može pomisliti da je ustanak po svojemu karakteru bio isključivo komunistički, a poteškoće o kojima je govorio bile bi prema tome posljedica spontanosti i teških uvjeta u kojima se djelovalo. Ni spomen pročetničkih elemenata koji su spalili Boričevac nije nužno povezan s ustanicima kao sljedbenicima Partije. Ti su elementi prikazani kao neki drugi, a Partija ih tada nije imala snage spriječiti. Ubrzo se s njima obračunala, no i ta se rečenica može shvatiti kao obračun s nekim elementima izvan ustanka.

Opis događaja u Boričevcu Gojka Polovine baca drugo svjetlo na ono što se dogodilo u tom jedinom većem mjestu u kotaru Donji Lapac koje je bilo većinski naseljeno Hrvatima. Spomenuo je pljačku i palež toga sela dana 2. kolovoza 1941. i naveo da “ostaje činjenica da je u masi neboraca toga momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego i politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti”. Blaževićev navod o usmenom upozorenju mještanima Polovina opisuje kao poruku koju su ustanici 30. srpnja poslali u pismu. Đoko Jovanić navodi da “tek 2. augusta oko 11 sati naše jedinice ulaze u Borićevac. Sa ustanicima se izmiješalo i mnoštvo golorukog naroda. U tom metežu opljačkani su dućani i napušteni domovi, krcati robom, uglavnom opljačkanom u Donjem Lapcu i drugim mjestima”. Polovina i Jovanić slažu se u tome da je selo uništeno i opljačkano, što obojica osuđuju. Jovanić spominje i da su “Polovina i komunisti iz Donjeg Lapca zakazali (…) odmah toga dana zbor u Donjem Lapcu. Polovina je (…) osudio ponašanje boraca i naroda kod Borićevca, objasnio da mi vodimo oslobodilačku borbu protiv ustaša, Nijemaca i Italijana, a ne protiv hrvatskog naroda i Muslimana (…) i osudio pljačku i paljevinu. Za vrijeme zbora čule su se velikosrpske parole, ali one nisu imale odjeka”. Polovina i Jovanić zaboravili su reći nešto i o sudbini Boričevljana. Poznato je naime da se velika većina mještana, a uz njih predstavnici vlasti i oružanih snaga NDH, povukla pred ustanicima 2. kolovoza 1941. godine. Jovanić na istom mjestu tvrdi da su se povukli “svi” mještani (on je mislio da se to dogodilo 31. srpnja), a Polovina da su “ustaše pobjegle zajedno s narodom”. Ipak je u selu ostalo 55 Hrvata (44 žene s djecom i 11 ostalih, većinom staraca), koje su ustanici sve pobili. To potvrđuje da je bio opravdan strah ostalih mještana, njih 2 180 koji su se 2. kolovoza 1941. povukli “bez imovine u Kulen Vakuf, neposredno prije napada ustanika, poučeni iskustvom s mjestom Brotinjom. Naime, u Brotinji su 28. srpnja pobijeni svi zatečeni Hrvati Ivezići, njih 37, a kuće im opljačkane i uništene”. Slično su se prema hrvatskome i muslimanskom stanovništvu ustanici s područja Like i jugozapadne Bosne ponašali i na ostalim područjima na kojima su djelovali. Područja pod njihovim nadzorom bila su etnički očišćena. Brojni Hrvati i muslimani su ubijeni, a tisuće su izbjegle iz svojih domova.

Teško je i pomisliti da Polovina i Jovanić kao sudionici događaja ne bi znali za stradanja preostalih Boričevljana, tim više što je Polovina spomenuo i osudio ubojstvo članova obitelji Ivezić. Neki su autori prije 1990. sve negativnosti koje su se događale u prvim danima ustanka nastojali pripisati četnicima ili četničkim elementima. Polovina je tome pristupio drugačije i zanijekao je i samo postojanje četničkih elemenata: “Ostavljam po strani naše subjektivne greške i slabosti (…) ali prosto je izmišljena tvrdnja da su ‘četnički elementi’ tobože izazvali negativne pojave: pljačku, paljenje i slično, bar što se tiče Boričevca. Četnici to nisu mogli učiniti iz prostog razloga što ih nije bilo. Pored naroda koji je pod komandom nas komunista stupio u ustanak, u to vrijeme postojali su još samo plaćeni talijanski agenti, npr. Stevo Rađenović, Pajica Omčikus i Torbica iz Srba, Đuro Vugonja iz Gračaca, Savica Guteša iz Bruvna i slični, koji su tek kasnije po nalogu svojih poslodavaca stvorili organizacije i proglasili ih četnicima (…)”. Iako bi se prethodni navod mogao shvatiti i kao tvrdnja da spomenute osobe nisu bile dio ustanka, ipak je činjenica da su neki od njih od prvih dana bili njegovi sudionici i Polovina mnoge spominje u tom kontekstu na više mjesta u svojim sjećanjima. U spomenutoj knjizi sjećanja spomenuo je Pajicu Omčikusa iz Srba u kontekstu ustaničkog djelovanja i kao osobu s kojom se često susretao u prvim tjednima ustanka. Njemu i drugim osobama koje su poslije pristupile četničkim snagama Polovina odriče bilo kakvu važnost za razvoj ustanka i redom ih prikazuje kao slabiće, kukavice i talijanske plaćenike. Ipak, ne daje uvjerljivo objašnjenje zbog čega su tjednima, pa i mjesecima, ustanici pod vodstvom Partije “trpjeli” u svojim redovima djelovanje takvih osoba. Držim da je više od dojma da su i u drugim radovima, uglavnom sjećanjima sudionika ustanka s komunističke strane, kasniji četnici opisani na sličan način. Iako opseg ovog članka to ne omogućuje, držim da bi
raščlamba većeg broja takvih radova pokazala postojanje svojevrsne formule koju su njihovi pisci primjenjivali kada su pisali o budućim četnicima. Njima je odricana svaka važnost u podizanju i vođenju ustanka, prikazivani su kao šačica stranih plaćenika (odnosno kao “suradnici okupatora i domaći izdajnici”), a korišteni su i da bi na njih bila prebačena odgovornost za sve ono negativno što su ustanici počinili, pa i za ratne zločine.

Đoko Jovanić svojedobno je tvrdio da se utjecaj “četnika ispoljio (…) već prvih dana ustanka. Tada još nije došlo do sukoba, jer nisu izvršne jasne diferencijacije u redovima ustanika niti su tada četnici imali vojnih jedinica. Ali koncem 1941. godine oni već imaju svoje nevelike oružane formacije”. Uistinu u početku nije ni bilo četnika, ali ni partizana (komunista) koji bi istupali kao posebne skupine. Pritom treba razlikovati prijeratne četnike od onih gerilaca koji su se tek poslije, u procesu diferencijacije u ustaničkim redovima, odlučili za pripadnost četničkim postrojbama koje su ulazile u sklop četničkih snaga Draže Mihailovića.

Do diferencijacije dolazi od jeseni 1941., no netrpeljivosti između komunista i pročetničkih elemenata bilo je i prije. Četnički izvori ustraju na tome da su komunisti već u ljeto 1941. krenuli u likvidacije nekih četnički opredijeljenih pojedinaca kako bi se nametnuli ustanicima kao isključivi vođe ustanka. Mane M. Pešut tvrdi da su komunisti u Lici (ne, doduše, i na području Srba, Donjeg Lapca i Gračaca) već polovinom kolovoza “ubili iz zasede velikog srpskog borca Đuru Kekića, Medak; a 22 avgusta 1941 Milana Leticu, Šumonje, Plaški; potom 28 avgusta Iliju Cvetičanina, Sadilovac, kao i mnoge druge”. Likvidacija, pa i masovnih, bilo je i poslije. Tako je Jovica Ljubojević tvrdio da jednog zimskog jutra u selu Visuć (smješteno na putu između Udbine i Donjeg Lapca) “zaplakaše majke, zakukaše sestre, kćeri i snaše srpske.

Naoružani odred nekog Đoke Jovanovića [očito Đoke Jovanića, nap. M. J.] upao je u selo i pokupio sve uglednije domaćine, navodno da ih vodi u komandu u Kozju Dragu (…)

O odvedenim seljacima ništa se više nije čulo. Selo zaviše ponovo u kukanje, plač i žalost. Ovi koji se spasiše od ustaša sada nastradaše, ni krivi ni dužni, od nekih Srba, ‘narodnih oslobodilaca-gerilaca’. Kažu imali su šajkače sa crvenim zvezdama.” Kasniji partizani upravo su četnike optuživali za nasilje i ubojstva političkih suparnika. Najpoznatija četnička žrtva bio je Marko Orešković “Krntija”, koji je ubijen 20. listopada 1941. godine. To nisu nijekali ni četnički izvori, pa je Mane M. Pešut istaknuo da je Orešković ubijen od “četnika majora Boška Rašete”.

Vlasti NDH koristile su za ustanike općenito naziv “četnik”, pa su i komunisti često bili nazivani tim imenom. Ubrzo je u dokumentima i u medijima prevladao naziv “četnici-komunisti” ili “četnici i komunisti”, koji se dugo zadržao za označavanje ustanika, poslije i partizana i četnika.

Uporaba četničkog imena u ustaničkim je redovima zabilježena već prvih dana ustanka. Neki sudionici ustanka i kasniji četnički emigranti tvrdili su nakon Drugoga svjetskog rata da je u početku naziv “četnik” bio općeprihvaćen, da bi ga poslije dio ustanika napustio pod komunističkim utjecajem. U udbinskom su kraju četnički elementi početkom kolovoza 1941. predlagali da se za ustanike usvoji ime “četnik”, do čega ipak nije došlo. Nekoliko dana poslije Živko Brković, kao zapovjednik Štaba gerilskih odreda za Kninsku krajinu, promijenio je naziv toga stožera u Štab gerilskih i četničkih odreda za Kninsku krajinu. Još 28. srpnja zapovjednik jedne ustaničke skupine između Knina i Gračaca uputio je pripadnicima talijanske divizije “Sassari” okružnicu (notiziario) naslovljenu na “Zapovjedništvo talijanskih postrojbi Knin”.55 U njoj je “stanovništvo Like” molilo talijansku vojsku da odmah okupira cijelo područje pokrajine zbog hrvatskog tlačenja te ju je prijateljski čekalo, a na kraju su kao potpisnici okružnice navedeni “stanovništvo i četnici” (Popolazione e cetnici). Želja da Talijani okupiraju područje Like i neka druga područja te da srpsko stanovništvo bude pod njihovom zaštitom i izvan dosega vlasti NDH bila je raširena među ustanicima, o čemu dosta podataka ima i u literaturi koja je nastala prije 1990. godine.

To potvrđuje i sastanak predstavnika ustanika iz južne Like i sjeverne Dalmacije s Talijanima u mjestu Otrić na željezničkoj pruzi između Knina i Gračaca 11. kolovoza 1941. godine. Ustaničko izaslanstvo, koje su činili uglavnom nekomunisti, istupalo je u ime “Srpskog narodnog oslobodilačkog pokreta za ličke srezove”. U njemu su bili i predstavnici Štaba gerilskih odreda za Donji
Lapac i okolinu, među njima i Đoko Jovanić kao član KPJ. Srpski predstavnici tom su prigodom “potpisali dokument u vidu izjave na pitanja koja su prethodno postavili italijanski oficiri”, pri čemu su zatražili autonomiju za srpski narod “pod zaštitom Kraljevine Italije, ‘jer (da) veruju da bi na taj način bili zaštićeni njegovi životi’. A pri takvom zahtevu sasvim je logično što su dali i obavezu ‘da neće vršiti nikakve sabotaže na štetu italijanskog okupatora i da će ih, šta više, obavestiti o svakom slučaju sabotaže’”. Istaknuta je i obveza da će srpski predstavnici zajedno s Talijanima suzbijati “svaku komunističku akciju u ovim krajevima”. Jovanić je u svojim sjećanjima pokušao taj sporazum i svoje sudjelovanje u njegovu postizanju prikazati kao nešto nevažno. Pritom nije objasnio kako je uopće bilo moguće da netko u ime ustanika krene na pregovore s Talijanima ako su oni pod vodstvom Partije bili odlučni u tome da se treba boriti i protiv njih kao okupatorske sile. Jovanić umanjuje značenje “građanskih političara” i bojnika jugoslavenske vojske Boška Rašete, koji su sudjelovali u pregovorima kao osobe iz ustaničkog vodstva, no ne daje odgovor na logično pitanje kako su takve “nevažne” osobe mogle prisiliti navodno moćnu Partiju da uopće pristane na nešto što je bilo protivno njezinoj politici. I u tom je slučaju moguće govoriti o spomenutoj formuli primjenjivanoj prigodom opisivanja kasnijih četnika, gdje su njihovo djelovanje i utjecaj prikazani kao nevažni. Ipak je takvih “nevažnih” događaja bilo dosta, a i navodno nevažni četnički elementi u prikazima nastalim prije 1990. razmjerno se često spominju. Sve to upućuje na zaključak da su posredno i autori takvih radova unatoč uporabi spomenute formule zapravo priznavali važnost pročetničke komponente u ustanku u istočnoj i jugoistočnoj Lici 1941. godine. Kako inače objasniti pojave kao što je potpuni izostanak otpora talijanskim snagama u jugoistočnoj Lici već posljednjih dana srpnja 1941., kada su one zauzele važne prometnice i uporišta? Pritom su neke ustaničke skupine s njima i otvoreno surađivale. Nešto slično dogodilo se i u rujnu 1941., i to unatoč iznimnim naporima koje je Partija uložila da uvjeri ustanike da je potrebno boriti se i protiv Talijana. Ubrzo se dio ustanika ipak sukobio s Talijanima, no i dalje su neki ustanici zagovarali suradnju s njima. To je već razdoblje spomenute diferencijacije u ustaničkim redovima, koja je do kraja 1941. dovela do stvaranja partizana i četnika. Slično su mislili i pripadnici Službe državne sigurnosti, koji su sastavili spomenuti elaborat o građanskim strankama u Lici, tvrdeći da prvi začeci stvaranja četničkih organizacija u “Liki datiraju od jeseni 1941. godine, kada je došlo do cjepanja ustanika i stvaranja na jednoj strani četnika, a na drugoj NOV”. Pritom su naveli da su prve četničke postrojbe osnovane u mjestima Medak (kod Gospića), Gračac, Donji Lapac i Srb 1941. godine. Četnici u Lici nikada nisu ustrojili svoje postrojbe na području kotareva Udbina i Korenica “zbog jakog uticaja NOP”. Na nekim su područjima bili osobito jaki, pa je u Gračacu “i okolnim selima” potkraj 1941. i početkom 1942. “došlo do cjepanja ustanika na partizane i četnike. Četnički pokret u Gračacu razvio se pod uticajem četnika Momčila Đujića iz Knina. Može se reći da je na području bivšeg kotara Gračaca bio najviše razvijen četnički pokret, koji je 1942. obuhvatao većinu stanovništva”. Na kraju su zaključili da se iz “izloženog vidi, da je četnički pokret kroz tok rata na području Like bio razvijen, a naročito u nekim mjestima, obuhvatao je veći deo stanovništva”.

Prethodna rečenica o snazi četništva bila je, dakako, dostupna samo rijetkim pojedincima koji su imali pristup takvim materijalima, a javnost je istodobno uvjeravana o slabosti četništva općenito, pa tako i onoga u Lici. Iako plod istrage koju su vodili pripadnici Službe državne sigurnosti (s obzirom na vjerojatni nadnevak nastanka elaborata to je, po svoj prilici, još uvijek bila Uprava državne bezbjednosti), a ne povjesničari, ipak je njihov zaključak više negoli zanimljiv. U elaboratu, doduše, nisu potpisani njegovi autori i nije označeno kada je nastao, no uvid u slične elaborate pokazuje da ih je većina nastala tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća, a u njihovu su izradu bile uključene osobe iz područja na koje su se odnosili i koje su često kao sudionici događaja dobro znale što se na njima događalo. S obzirom na karakter elaborata, koji su se izrađivali za potrebe rada spomenute službe i bili su strogo čuvani od javnosti, ne treba sumnjati u želju autora da rekonstruiraju stvarne odnose u Lici prije i tijekom rata, pa i da pokušaju realno prikazati razvoj i snagu četništva.

Istodobno se upravo na sagledavanju stvarne uloge pročetničkih elemenata u ustanku u istočnoj i jugoistočnoj Lici mogu pronaći odgovori na brojna pitanja koja sam postavio na prethodnim stranicama. Utemeljene spoznaje o toj problematici zasigurno bi mogle pomoći da iz javnosti nestanu mitovi o navodnom Danu ustanka naroda Hrvatske. Njih neki pojedinci i skupine već nekoliko godina tijekom srpnja pokušavaju prikazati hrvatskoj javnosti kao “ratovanje na pravoj strani” i kao događaj na kojem se zapravo temelji hrvatski antifašizam. Već i brojni navodi preneseni iz radova objavljenih prije 1990. pokazuju da je riječ o neutemeljenim tvrdnjama, a mitove bi trebali zamijeniti znanstveno utemeljeni radovi u kojima neće biti mjesta jednostranim ideologiziranim prikazima događaja iz ljeta 1941. godine.

Više možete čitati na facebook stranici Šegrtski zapisi.

Oznake: povijest, 2. svjetski rat

30.07.2017. u 12:07 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2017 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Travanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (11)
Veljača 2021 (8)
Siječanj 2021 (11)
Prosinac 2020 (15)
Studeni 2020 (11)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Studeni 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (3)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (4)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Šegrtski su zapisi blog o povijesti, kulturi i politici.

Možete čitati komentare i kolumne o svakodnevnim događajima, procesima i osobama koje kreiraju hrvatsku kulturu, politiku i historiografiju.

Autor

Mihael Sučić, doktorand povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Autor knjige o povijesti okoliša, ekonomskoj i socijalnoj povijesti slavonske Podravine pod nazivom Počeci habsburške Valpovštine.