Šegrtski zapisi

subota, 01.07.2017.

Dvorac - baština s kamenom spoticanja

Puno dvoraca, utvrda i kurija i još više naziva!

Vozeći se iz Osijeka prema Virovitici možete ugledati jedan barokni dvorac koji je kroz stoljeća postojanja dobio i elemente drugih smjerova europske likovne umjetnosti.


FOTO: Pročelje dvorca u Valpovu, Mihael Sučić

Stručnim jezikom možete primijetiti elemente gotike na najstarijim dijelovima pa i baroka i klasicizma na najmlađem dijelu (pročelju) s fotografije.
Nekim drugim jezikom - umornog, ali opuštenog turista ili svakodnevnog prolaznika koji ide na posao, u školu ili ubija umirovljeničke dane ili prisilno neradničke možete primijetiti ljepotu, divnu starost s kojom se dočarava bajkovitost jednog prošlog vremena kojeg se ne mogu sjetiti niti najstariji Valpovčani i Valpovčanke, kao niti stanovnici Valpovštine. Ta je bajkovitost utkana u priče o bijeloj djevi, čarobnom prstenu (o.a. po toj je priči ženski šahovski turnir u Valpovu i dobio ime), ali i o dobrobiti baruna i barunica Prandau, odnosno grofova i grofica Normann. Naravno, život 18. i 19. stoljeća (obitelj Prandau je ušla u život Valpova i Valpovštine na Silvestrovo 1721. godine, a obitelj Normann na mala vrata kada su se prizetili u travnju 1852. godine kada se mogla čuti poezija slavuja i šarenilo cvjetova najvećeg parka-šume kontinentalne Hrvatske (tada Banske Hrvatske)) nije bio toliko bajan. Bilo je i negodovanja pa čak i buna stanovnika Valpovštine, ali o tome nekom drugom prilikom jer sada nema vremena za objašnjavanje konteksta da se ne uđe u crno-bijelu metodu prikaza povijesti.


FOTO: Park-šuma u Valpovu, Mihael Sučić

Sjećanje na barunsku obitelj koja je nestala smrću Gustava Prandaua 1885., kao i na grofovsku obitelj Normann koja je napustila Valpovštinu u poraću Drugog svjetskog rata ostalo je živo u složenici koja se provlači kroz medije, kroz djelovanje institucija Valpova i Valpovštine, kao i kroz svakodnevne razgovore ljudi - Dvorac Prandau-Normann. Time se najotvorenije odaje počast važnosti dviju obitelji za povijest kraja koje oplakuju četiri rijeke (Drava, Karašica, Vučica i Vuka).

E sada - ovdje dolazimo do kamena spoticanja jer zaboravljamo na još nekoliko obitelji koje su zadužile pa čak "malo" i gradile, dograđivale dvorac. Znate koje su to obitelji? Znate li koji je to dio dvorca? Naravno - onaj najstariji kojeg prvog uočite kada dolazite iz pravca Donjeg Miholjca i Belišća - kula, okolne zidine pa i dijelovi kapelice.


FOTO: Kula u Valpovu, Mihael Sučić

A koje su to obitelji? Počevši od one koja je započela gradnju nekadašnje utvrde od koje je ostala kula, kapelica i zidine koje su ukomponirane u osamnaestoljetni dvorac - obitelji Morović pa Gereb pa Pereny. Neki su od članova tih obitelji bili na najvišim pozicijama kasnosrednjovjekovnog Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva kao što je pozicija palatina. Palatin je imao čast potkralja, bio je i regent maloljetnog vladara itd. Sve u svemu, zahvaljujući njima Valpovo je na karti kraljevstva došlo na važno geopolitičko i geostrateško mjesto.
Iz toga razloga možemo slobodno napisati da je dvorac u Valpobu zapravo Dvorac Morović-Gereb-Pereny-XY osmanski gospodari-Prandau-Normann, ali ima jedno veliko ALI.
O Morovićima, Gerebima i Perenyma je malo ljudi struke i/ili ne struke čulo, ipak su živjeli prije 500-600 godina. Točnije, nebitni su jer su ipak živjeli prije puno, puno godina.
Zapravo, ima još jedno veće ALI. Jeste li ikada čuli za Dvorac Celjski-Korvin-Drašković ili za Utvrdu Celjski-Vitovac-Korvin-Rattkay? Naravno da niste jer su njihovi nazivi Dvorac Trakošćan i Veliki tabor.


FOTO: Trakošćan, wikipedia


FOTO: Veliki tabor, wikipedia

Svaka je od tih obitelji doprinijela gradnji Trakošćana, Velikog tabora pa tako i našeg protagoniste dvorca u Valpovu. Za razliku od spomenutih dvoraca i plemićkih gradova postoje dvorci koji mogu nositi ime (bez previše razmišljanja) pojedine obitelji. To su Dvorac Eltz u Vukovaru, Dvorac Pejačević u Našicama pa i Dvorac Mailath u Donjem Miholjcu o kojemu će biti više riječi u jednom od sljedećih članaka.

Sve u svemu, nazivom se dvorca u Valpovu - Dvorac Prandau-Normann, Dvorac Prandau ili čak Dvorac Normann-Prandau iznosi svojevrsna destrukcija povijesti Valpova i Valpovštine. Zadnji naziv možda još najviše bode u oči jer su Normanni došli nakon Prandaua i neusporedivo su manje utjecali na razvoj, gradnju dvorca za razliku od članova obitelji Prandau. Da je već prvi barun Prandau koji je kročio u Valpovo Petar II. Antun Hilleprand von Prandau dogradio i sagradio današnji dvorac imamo dokaz na njegovom portretu od prije 260-270 godine (sredina 18. stoljeća).


FOTO: Portret Petar II. Hilleprand von Prandau, Muzej likovnih umjetnosti Osijek

O dogradnji nekadašnje srednjovjekovne utvrde u Valpovu, gradnji dvorca od strane obitelji Prandau, kao i stanovnika mnogobrojnih naselja Valpovštine pa i o svakodnenvom životu stanovnika možete čitati uskoro u novoj knjizi pod nazivom Počeci habsburške Valpovštine, autora Mihaela Sučića. Još ako vas zanima koje su bile prve obitelji i koja su nosila prezimena u Valpovu, Donjem Miholjcu ili možda u Bizovcu, Petrijevcima, Marijancima, Brođancima i Koški (i u svim drugim naseljima do Podravske Moslavine) ova je knjiga savršena za Vas.

Sada se još moramo malo vratiti nazivu dvorca u Valpovu. Uzimajući u obzir sva saznanja treba doći ili se treba pokrenuti revizija naziva dvorca pri čemu se treba prekinuti nepravda koja je učinjena tijekom prošlog stoljeća prema mnogobrojnim obiteljima, pojedincima koji su utkali sebe u dvorac. Dvorac nisu samo članovi dvije obitelji nego i obitelji od prije 500-600 godina, kao i stanovnici Valpova i okolnih naselja koji su na stotine sati proveli na i oko dvorca dok su pomagali pri dogradnjama i gradnjama.
Iz toga razloga predlažem da se dvorca u Valpovu nazove Dvorac Valpovo. To predlažem i na temelju mnogobrojnih izvora pa i na temelju naziva vlastelinstva koje se rasprostiralo od Drave na sjeveru pa do Vuke na jugu - Vlastelinstvo Valpovo.

Tim bi se preimenovanjem itekako doprinijelo stručnom razvoju proučavanja Valpova i Valpovštine, ispravila bi se nepravda prema drugim obiteljima koje su gradile nekadašnju utvrdu, a sadašnji dvorac, a naročito bi se ispravila nesreća prema obiteljima "običnih-kmetskih" obitelji čiji su muškarci doprinijeli gradnji dok su žene radile na zemlji i brinule za djecu. Na takav su način i žene dale veliki obol gradnji pa i veći od muškaraca.
Sada je vrijeme da svoje kažu i stručnjaci iz Valpova i Valpovštine, ali i svi čiji su preci gradili dvorac. Neki bi rekli da je ovo svojevrsna revizija na što možemo samo reći da je jer se jedino uz pomoć revizije može napredovati u bilo kojem aspektu života pa tako i u povijesti, odnosno kulturi.

Oznake: Valpovo, Valpovština, Baština

01.07.2017. u 10:10 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 27.06.2017.

Suradnja Našica i Valpova


Materijalna baština Slavonije

Slavonija nisu samo ravnice, rijeke Drava, Sava, Dunav, Karašica, Vuka, Vučica, šume, močvare i planine Papuk, Krndija, Psunj, Požeška gora i Dilj gora nego i kurije i dvorci.

Neki su od najreprezentativnijih dvoraca Slavonije, Srijema i Baranje u Valpovu i Našicama, odnosno dvorci obitelji Pejačević i Prandau pri čemu je važno napomenuti da nakon izumiranja po muškoj liniji obitelji Prandau valpovački dvorac dolazi u ruke obitelji Normann. Grof Normann je oženio kćer baruna Prandaua Marijanu.

U današnje vrijeme, prvih godina 21. stoljeća jedni su od glavnih promotora povijesti spomenutih gradova, građevina i obitelji Ogranak Matice hrvatske u Našicama, Udruga za hrvatsku povjesnicu u Našicama i Ogranak Matice hrvatske u Valpovu.
Jedan je od projekata današnje gostovanje članova Ogranka iz Valpova u Zavičajnom muzeju u Našicama gdje će Ivan Tonković, prof., Stjepan Najman i Mihael Sučić, mag.hist. progovoriti o značaju proučavanja povijesti, kulture na području Valpova i Valpovštine u sklopu šireg povijesnog i geografskog prostora Slavonije, Srijema i Baranje. Također će biti govora i o nakladničkom radu pri čemu možemo istaknuti "dvadesetdvogodišnjeg" Valpovačkog godišnjaka.

Promocija kulture, nakladničkog rada održat će se 27. lipnja 2017. godine (danas) u Zavičajnom muzeju u Našicama (prekrasni dvorac obitelji Pejačević) s početkom u 19:30 sati.

Radujemo se vašem dolasku!

Oznake: povijest, matica hrvatska

27.06.2017. u 07:19 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 20.06.2017.

Dr. Ivo Pilar – persona non grata u jugoslavenskim državama!


Foto: Ivo Pilar, wikipedia

Možda je još najbolje o svome liku i djelu rekao sam Ivo Pilar riječima „Činjenice imaju to neugodno svojstvo da postoje i dalje bez obzira na to priznaje li ih se ili ne“. Čovjek koji je rođen prije 143 godine, koji je bio "trn u oku" promicateljima jugoslavenske ideje i tijekom svoga života, a naročito nakon svoje smrti.

U poznatoj i nadasve zanimljivoj emisiji Pogled u prošlost na Hrvatskoj radio televiziji povjesničarke Nikolina Mađar i doktorica znanosti Mira Kolar-Dimitrijević i povjesničar doktor znanosti Ivan Bulić progovorili su o odvjetniku, pravašu, ideologu i doktoru prava Ivi Pilaru (Zagreb, 19. VI. 1874 – Zagreb, 3. IX. 1933), znanstvenik po kojemu je Institut društvenih znanosti dobio ime.

Nameće se pitanje zašto je doktor Ivo Pilar bio persona non grata u jugoslavenskim državama od 1918. godine pa do početka 1990-ih godina uz određenu iznimku 1943. godine tijekom Drugog svjetskog rata. U dokumentarnom filmu koji je prema već uhodanom trendu zauzeo oko pola emisije progovorilo se o povijesnom kontekstu u kojemu je živio i djelovao doktor Ivo Pilar. Obitelj Pilar je došla s područja Moravske u Slavonski Brod krajem 18. stoljeća, a mladi je Ivo dok su još hrvatske povijesne zemlje bile podijeljene i težile modernizaciji studirao pravo u Beču, neko vrijeme i u Parizu da bi postao doktor prava na Bečkom sveučilištu. To je bilo uobičajeno za tadašnje studente s kraja 19. i početka 20. stoljeća mladih Hrvata među kojima se svakako ističu svima poznati braća Radić i Ivo Pilar. Tih su godina ili bolje rečeno desetljeća navedeni mladi intelektualci imali slična razmišljanja koja su bila osnova njihovih djelovanja. U jednom svome citatu Pilar govori „Secesija je elementarnom silom morala sebi probiti put, skršiti lance te sada progovara svijetu o potpunoj slobodi i stvaranju“. Sve u svemu, progovara u metafori da ne treba kod Hrvata biti malograđanštine i da i narodi poput Hrvata moraju biti svjesni svojih mogućnosti za napretkom i praćenjem najnovijih trendova u kulturi, umjetnosti, gospodarstvu. Prije stotinjak godina su naši mladi odlazili na školovanje na srednjoeuropska sveučilišta i tako dolazili do mnogobrojnih saznanja, a danas opet zahvaljujuići internetu mlado i staro može doći do velikog broja knjiga, znanstvenih i stručnih članaka o svemu i svačemu, samo treba malo više zagrepsti, a ne prihvaćati ono što se prvo plasira u javnosti ili na fakultetima.

Nakon kratke digresije potrebno je vratiti se liku i djelu Ive Pilara. Doktor povijesti Bulić je jasno spomenuo da je Ivo Pilar bio nasljednik Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Njihov je nasljednik bio i mladi Stjepan Radić. Kako je doktor Bulić ustanovio mladi intelektualci su početkom 20. stoljeća bili svjesni da još veća opasnost prijeti iz Beograda nego iz Budimpešte i takozvane mađarizacije. Da je doktor Pilaror Pilar dobro primijetio možemo uočiti proučavanjem politike jugoslavenske monarhističke velikosrpske države pa i politike komunističke jugoslavenske države, a zbog čega je i bio persona non grata jugoslavenskih država.

Doktor Bulić je, kao i što je rečeno u dokumentarnom filmu napomenuo da je Pilar živio i djelovao tijekom zadnjih godina Habsburške Monarhije u Bosni i Hercegovini gdje je otišao s mišlju da će biti jedan od „apostola narodnog jedinstva“. Važno je napomenuti da su u ono vrijeme Srbi u Bosni i Hercegovini odricali Hrvatima hrvatstvo i da je ono samo proizvod habsburške politike i kretanje Habsburgovaca prema istoku. Uzimajući u obzir opisani kontekst ne treba nas čuditi spomenuta misao o jedinstvu Pilara, to jest zagovaranje suradnje Hrvata i muslimana radi kulturnog, gospodarskog i političkog razvoja Bosne i Hercegovine. Tih je godina Stjepan Radić izražavao divljenje radom svoga istomišljenika u Bosni koji je u Tuzli imao odvjetnički ured. U ovom je trenutku važno spomenuti i da je stariji hrvatski intelektualac Frano Supilo 1890-ih godina govorio da Bosna i Hercegovina ima hrvatski karakter, da bi tijekom prvog desetljeća 20. stoljeća promijenio mišljenje zagovarajući misao da se treba područje Bosne i Hercegovine prepustiti srbijanskoj interesnoj sferi. To je najvjerojatnije učinjeno radi mnogoborjnih dogovora između dijela hrvatskih i srpskih političara iz Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Doktorica Kolar-Dimitrijević je napomenula da je uz spomenuto pravničko doktor Pilar imao i trgovačko obrazovanje koje mu je samo pomoglo da bude kvalitetan ideolog koji prati zbivanja i procese u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, diljem Habsburške Monarhije, ali i u okružju. Pisao je mnogobrojna djela o hrvatskoj državnosti u sklopu Habsburške Monarhije jer je kao i Milan Šufflay i Stjepan Radić smatrao da hrvatske povijesne zemlje pripadaju sredjoeuropskom kulturnom krugu. Zagovarao je federalnu Habsburšku Monarhiju i ravnopravnost naroda, a što je nastavio i od 1918. godine u Jugoslaviji. Koliko se nova južnoslavenska vlast bojala misli o ravnopravnosti između naroda o kojoj je progovarao i Pilar dovoljno govori činjenica koju je iznijela doktorica Kolar-Dimitrijević da je vlada iz Beograda otkupila cijelo izdanje njegove knjige Južnoslavensko pitanje i da je knjiga postala gotovo nedostupna sve do 1943. godine kada ju je preveo Fedor Pucek. Opisane misli nisu odgovarale niti politici komunističke jugoslavenske vlasti pa je bio persona non grata i između 1945. i 1990., a čemu je svakako doprinijelo i njegovo mišljenje koje se temeljilo na protivljenju bilo kakvim revolucionarnim djelovanjima pa tako i protiv komunističkog načina razmišljanja tijekom 1920-ih i 1930-ih godina. Doktor Ivo Pilar, kao i Milan Šufflay i Stjepan Radić skončao je tijekom diktature Aleksandra Karađorđevića, a protiv čije su represije progovarali i poznati Heinrich Mann i Albert Einstein pa i pokroviteljica Karađorđeve Jugoslavije Republika Francuska. Za razliku od Šufflaya i Radića za koje se zna kako su ranjeni, odnosno ubijeni za Pilara se i dalje govori da je umro u svojoj spavaćoj sobi u nerazjašnjenim okolnostima.



Oznake: povijest

20.06.2017. u 19:29 • 3 KomentaraPrint#

subota, 17.06.2017.

Populariziranje povijesti, ekologije i kulture u Valpovu


Foto: Darko Jančikić - Promocija Valpovačkog godišnjaka

U petak, 16. lipnja 2017. godine, dvorana u Centru kulture "Matija Petar Katančić" Valpovo ponovno je bila premala za sve posjetitelje.
Ovaj put, za razliku od prije nekoliko mjeseci, motiv je bila promocija Valpovačkog godišnjaka - dvadesetdvogodišnjeg promotora povijesti, kulture, gospodarstva i ekologije Ogranka Matice hrvatske u Valpovu.


Foto: Darko Jančikić - Izlagači s promocije

Nakon prekrasno odsviranih skladbi od strane učenika glazbene škole Valpovo uslijedio je uvodni dio predsjednika Ivana Tonkovića nakon kojega su svi okupljeni bili upoznati s radom Ogranka i suradnjama na kulturnom planom u Valpovu i Valpovštini.

Potom su uslijedila sjećanja starijih gospođa o Valpovu od prije 50-60 godina i kratak osvrt na tijek istraživanja od strane gospodina Darka Varge.


Foto: Darko Jančikić - Darko Varga


Foto: Darko Jančikić - Silvija Cvenić Grahovac

Pri kraju jednosatnog promoviranja kulture, ali i potencijala Valpova i Valpovštine u smjeru kulturnog turizma uslijedio je moj kratak osvrt na ovogodišnji Valpovački godišnjak.


Foto: Darko Jančikić - Promocija Valpovačkog godišnjaka

Članci:
1. Stjepan Najman - Koliko je zapravo stara valpovačka kapelica sv. Roka ( "Odgovori su nađeni u više izvora. U Kanonskim se vizitacijama u više navrata spominje groblje Sv. Roka i grobljanska kapelica." - potreba za korištenjem više izvora što do sada nije bio slučaj)

2. Mihael Sučić - Povijesne crtice iz Valpovštine - Bocanjevci i Vinogradci do 18. stoljeća ( "Na području se Valpovštine uz trgovište Valpovo i dvorac nalazi veliki broj svjedoka vremena, jednoga davnoga vremena dok je još valpovački dvorac bio ruševna utvrda." - svako i najmanje naselje, iz današnje perspektive "nevažno" je itekako utjecalo na gospodarski razvoj bilo kojega područja)

3. Darko Varga - Fanfare za običnog čovjeka ( "Nema »malih ljudi«. Svaki čovjek je svemir za sebe, svatko ima svojih vrijednosti, ima svojih vrlina, ali ima i svoje mane." - iščitavajući različite pisane i slikovne izvore možemo ući u zanimljivi svijet jednoga vremena, jednoga područja i što je najvažnije upoznati svijet ljudi)

4. Stjepan Najman - Valpovština tijekom Velikog rata ( "U mnoštvu dopisa i dokumenata moguće je iščitati vrijeme u kojem su nastali, sve strahote Velikoga rata koje je zahvatilo i mirnu Valpovštinu čiji su stanovnici, iako tu nije bilo izravnih ratnih djelovanja, podnijeli veliki teret rata." - dolaskom suvremenog doba dolazi i do totalnih ratova koji ulaze u sve pore društva)

5. Miodrag Maričić - Prilog za izradu digitalnog zemljovida srednjovjekovne Slavonije do osvajanja Osmanlija i nakon njihova povlačenja ( "Posebno je važno utvrditi cestovne i komunikacijske pravce između Osuvaka i Valpova, ako je moguće.")

6. Miodrag Maričić - Nekoliko imena velikaša iz doba predturskih osvajanja - podjela srednjovjekovne Slavonije među velikaškim obiteljima ( "Iz navedenog je vidljivo kako su se utvrde prostirale na svakih 20-ak kilometara u pravcu istok-zapad pa se tu otvaraju bitna pitanja..." - napominjanje potrebe za suradnjom između više struka radi boljeg puta ka kvalitetnim i isplativim rezultatima)

7. Zdravko Pavlović - Predjelna raznolikost Valpovačkog parka ( "Upravo trenutna razmatranja obnove Valpovačkoga parka i njegovog preoblikovanja u neku vrstu turističke destinacije, što bi narušilo temeljnu vrijednost parka – tišinu u središtu grada – i otvorilo vizure na okolne prometnice, umjesto na »privid divljine« kao gradskom kontrastu, nameću suprotno: ideju vrjednovanja i korištenja parka kao »pedagoško scijenciološke destinacije«." )

Nakon stručno-popularnog dijela slijedi dio "budući povijesni izvori". Dio koji će jednog dana poslužiti istraživačima početka 21. stoljeća Valpova i Valpovštine jer su sljedeći članci i njihovi autori svjedoci jednog vremena.

1. Silvija Cvenić Grahovac - Sjećanje na Zlatka Balokovića u Valpovu

2. Svjetlana Cvenić i Zdravko Pavlović - Timski način odgajanja i obrazovanja za eko-socijalni održivi razvoj u dječjem vrtiću Maza Valpovo ( članak koji je i svjedok vremena, ali i kvalitetni stručno-popularni članak o potencijalu djece predškolske dobi koja su često zanemarivana od strane
odraslih)

3. Stjepan Berak - Zajednica športskih ribolovnih udruga Valpovo (ZŠRU Valpovo)

4. Stjepan Najman - Iz rada Ogranka Matice hrvatske u Valpovu ( u godinu dana organizirano nekoliko tribina, predstavljanja knjiga lijepe književnosti, sudjelovanje na znanstveno-stručnim skupovima i izdavanje novoga Godišnjaka)

5. Zdravko Birovljević - Pojedinačno prvenstvo Hrvatske u šahu za seniore u Valpovu ( jedan od najvećih sportskih događaja u novijoj povijesti Valpova i Valpovštine, ako ne i najveći! )

6. Nada Kavicki - Ljeto valpovačko 2016.

7. Stela Horvat - Zelena povelja Osnovnoj školi Matije Petra Katančića, Valpovo

8. U spomen - Franjo Varga (1934.-2017.) i Stjepan Rakitovac - Migi (1928.-2017.)

Dugogodišnji projekt Valpovački godišnjak ( od 1996. godine ) skupio je do sada već preko 4000 stranica korisnog materijala za razvoj jednog slavonskog kraja koji oplakuju čak četiri rijeke ( Drava, Karašica, Vučica i Vuka ).


Foto: Darko Jančikić - Svi žele svoj primjerak

Želite li svoj primjerak Valpovačkog godišnjaka (ovogodišnji ili neki od već davne 1996. pa do 2016. godine) javite se na facebook stranice Valpovačka baština ili Šegrtski zapisi ili na e-mail Šegrtskih zapisa.
Želite li samo informativno biti upoznati s člancima koji se nalaze u godišnjacima također se javite kao i ako ste spremni za moguću buduću suradnju jer je Ogranak Matice hrvatske u Valpovu zahvalan suradnik koji želi promovirati Valpovo, Valpovštinu i Slavoniju.

Zahvaljujemo na dolasku svim Valpovčankama, Valpovčanima i gostima iz drugih naselja i gradova i radujemo se budućem druženju.
Također se zahvaljujemo svim ljudima koji su medijski popratili i ovaj projekt valpovačkog ogranka Matice hrvatske.



Oznake: Valpovština, Slavonija, matica hrvatska, povijest

17.06.2017. u 10:14 • 0 KomentaraPrint#

petak, 16.06.2017.

Kako sve povijesne procese trebamo gledati iz više perspektiva - primjer kapelica sv. Roka


Kapelica sv. Roka u Valpovu


Ogranak Matice hrvatske u Valpovu 16. lipnja 2017. (petak) organizira promociju novog 22. broja Valpovačkog godišnjaka u Centru kulture „Matija Petar Katančić“ I. kat, s početkom u 19:00 sati.

Jedan će od članaka pod nazivom Koliko je zapravo stara valpovačka kapelica sv. Roka autora Stjepana Najmana govoriti i o kompleksnom pitanju starosti kapelice sv. Roka na zelenom brijegu. Autor u članku na temelju mnogobrojnih povijesnih izvora progovara kako nije toliko jednostavno datirati, interpretirati neki fenomen iz povijesti Valpovštine. Također i da je važno koristiti mnogobrojnu dostupnu literaturu i povijesne izvore pri čemu možemo doći do nekih zaključaka i „povijesnih istina“ koje nam na početku i nisu toliko vidljive. Iz toga razloga autor postavlja pitanje Koliko je zapravo stara kapelica sv. Roka pri čemu donosi i zanimljiva saznanja i o društvenom životu Valpova i Valpovštine.

Dio iz poglavlja Koliko je zapravo stara kapelica sv. Roka:
„Odgovori su nađeni u više izvora. U Kanonskim se vizitacijama u više navrata spominje groblje Sv. Roka i grobljanska kapelica. Biskup Đuro Klimo u svojoj vizitaciji 8. rujna 1754., između ostalog, zapisuje: Postoji osim toga na kraju gornjeg grada nekoć podignuta oko vojnih vojarni zidana kapelica posvećena u čast sv. Roka, u kojoj se za vrijeme blagoslova usjeva i na blagdan sv. Roka služi misa te tamo vodi procesija. Prvo što upada u oči je: nekoć podignuta (...) zidana kapelica sv. Roka. Dakle, biskup Klimo bilježi postojanje zidane kapelice Sv. Rok 42 godine, gotovo pola stoljeća, ranije od Ignacove gradnje 1796. godine! Istodobno piše nekoć podignuta što bi trebalo značiti da je kapela još starija. Također se navodi kako je kapelica podignuta oko vojnih vojarni.“

Autor daje primjer sadašnjim i budućim proučavateljima zavičajnih povijesti (Slavonije, Dalmacije i drugih dijelova Lijepe naše) kako se treba pristupiti istraživanju pojedinog povijesnog događaja, procesa ili činjenica.


Želite li svoj primjerak novog Valpovaškog godišnjaka posjetite promociju Godišnjaka ili se javite na facebook stranice Valpovačka baština ili Šegrtski zapisi, kao i na e-mail Šegrtskih zapisa.

Oznake: Valpovština, Slavonija, povijest

16.06.2017. u 14:34 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 14.06.2017.

Crtice iz Slavonije - položaj kulture i Valpovački godišnjak



Povodom promocije Valpovačkog godišnjaka koja će se održati 16. lipnja 2017. (petak) u Centru kulture "Matija Petar Katančić" Valpovo (mala dvorana) u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Valpovu s početkom u 19:00 sati članovi će Ogranka gostovati na Hrvatskom radiju Valpovštine 15. lipnja (četvrtak) u 11:00 sati.

Stjepan Najman će progovoriti o dvadesetdvogodišnjoj tradiciji Valpovačkog godišnjaka, dok će Mihael Sučić nešto reći o položaju kulture i "kulturnjaka" na području Valpovštine, Slavonije i Hrvatske.

U novom Valpovačkom godišnjaku možete čitati o:

Vjerskoj povijesti (Stjepan Najman - Koliko je zapravo stara valpovačka kapelica sv. Roka)
O tzv. malim Osječanima (Darko Varga - Fanfare za običnog čovjeka)
Društvenom životu tijekom jednog rata (Stjepan Najman - Valpovština tijekom Velikog rata)
Povijesti sela (Mihael Sučić - Povijesne crtice iz Valpovštine: Bocanjevci i Vinogradci do 18. stoljeća)
Srednjem vijeku (Miodrag Maričić - Prilog za izradu digitalnog zemljovida srednjovjekovne Slavonije do osvajanja Osmanlija i nakon njihova povlačenja)
Pedagoškom pristupu (Svjetlana Cvenić i Zdravko Pavlović - Timski način odgajanja i obrazovanja za eko-socijalni održivi razvoj u dječjem vrtiću Maza Valpovo)

i o još mnogim zanimljivim temama iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Valpovštine i Slavonije.

Želite li svoj primjerak Valpovačkog godišnjaka javite se na facebook stranice Valpovačka baština i Šegrtski zapisi ili na e-mail Šegrtskih zapisa.

Oznake: Valpovština, Slavonija, povijest

14.06.2017. u 18:41 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.06.2017.

I Bog rekne: „Laku noć, Slavonijo!“ II. dio


Slavonska ravnica

Slavonija je sinonim za krajeve na području Republike Hrvatske koji se u javnosti predstavljaju kao zaostali, napušteni i bez perspektive.

Tko je tome kriv prosudite sami. Možda nađete odgovor u medijima između onih silnih informacija i vijesti iz i o Metropoli ili na predstojećim lokalnim izborima.

Možda je netko primijetio da sam u prethodnom (prvom) članku spomenuo „ljudi iz Zagreba, zagrebačke uže okolice, obalnog dijela Dalmacije i Istre“? Naveo sam samo te krajeve jer je stanje u Banovini, Kordunu, Gorskom kotaru, Lici, Dalmaciji (ne u onoj obalnoj nego u onoj ponosnoj gdje je stolovao kralj Zvonimir) isto ili još i gore. Inače je područje Dalmatinske zagore i Ravnih kotara bilo prvotno područje na kojemu se rasprostiralo hrvatsko ime tijekom srednjega vijeka. U isto je vrijeme dalmatinsko ime bilo namijenjeno samo za uski prostor uz Jadransko more, a slavonsko ime za područje između rijeke Sutle na zapadu i rijeka Dunava i Save na istoku. S dolaskom, točnije prodorom osmanske (turske) vojske i vlasti na područje jugoistočne Europe i jačanja kraljeva koji su stolovali na prostoru današnje Mađarske pri čemu su vladali i hrvatskim povijesnim prostorima „pomiču“ se prostori koji su se promatrali kao hrvatski, slavonski i dalmatinski. Tako se povijesno-geografski pojam Hrvatska pomiče na sjever preko Like, Korduna, Bihača do Zagreba i Varaždina, pojam Slavonija se sužava prema istoku od rijeke Ilove do Dunava, dok se pojam Dalmacija s protjerivanjem osmanske (turske) vlasti iz Drniša, Sinja, Imotskog tijekom 18. stoljeća širi na prostor Zagore. S tim procesom dolazi do djelomičnog prostornog poklapanja današnje Dalmacije s nekadašnjom rimskom provincijom Dalmacijom. Tijekom opisanih je procesa „najgore“ prošla Slavonija koja se najviše smanjila. Unatoč svemu nabrojanom kroz sva su stoljeća postojale tri kraljevine – Hrvatska, Dalmacija i Slavonija. Od 19. stoljeća uvriježio se političko-pravni naziv Kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija, a u čemu bi možda i danas mogli tražiti rješenje problema regionalizacije.

Sve u svemu, na kraju mogu još samo reći i da u Zagrebu nije tako bajno kako se može dobiti dojam iz ovoga članka. Sjećam se svojih mnogobrojnih šetnji po Zagrebu, ali ne onome iz medija gdje se naslikavaju „ugroženi“ nego onih dijelova Metropole gdje žive socijalno, zdravstveno ugroženi ljudi. Zašto zdravstveno – sjećam se prije nekoliko mjeseci, a možda već i godinu dana da su mladi okupljeni u Palmotićevoj crkvi na misama mladih skupljali novce i sve što je potrebno za gradnju septičke jame. Ta se septička jama nije trebala graditi u nekom slavonskom selu, nego do neke kuće jedne obitelji u širem centru Metropole.

Na temelju je svega navedenoga vidljivo da neki potpomognuti medijima govore za Slavoniju (kao i za Liku, Banovinu, Dalmatinsku zagoru) da joj je Bog rekao laku noć pri čemu se zaboravlja da je Slavonija kao i Dalmacija i Hrvatska prošla „sito i rešeto“ povijesti. S vremenom je s Dalmacijom zahvaljujući providnosti hrvatskih političara u potpunosti integrirana pod jedno hrvatsko ime. Kao i svi drugi dijelovi današnje Hrvatske daje jedan „štih“ Hrvatskoj i ne treba biti (ne)svjesno „šikanirana“ kao niti jedan drugi dio današnje Hrvatske i hrvatskih povijesnih prostora. „Šikaniranjem“ se Slavonije ne omalovaža i zaboravlja oranica, šuma, rijeka nego ljudi koji su zapravo Slavonija dok je sve ovo prethodno nabrojano samo okvir. Odlaskom ljudi iz Slavonije ili iz nekog drugog dijela Lijepe naše ostat će samo spomenuti okvir koji će brzo netko prepoznati kao „Bogom dan“ pri čemu će prepoznati potencijal slavonskih oranica, dalmatinskih pašnjaka, šuma Banovine, Like i Gorskog kotara. Štoviše, s ponosom će se naseliti slušajući božje riječi: „Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite!“

Više na facebook stranici Šegrtski zapisi.


Oznake: regije, danas

01.06.2017. u 14:14 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 24.05.2017.

I Bog rekne: „Laku noć, Slavonijo!“


Područje Republike Hrvatske, wikipedija

Unatoč drugoj božjoj zapovijedi - Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud! – ljudi često koriste izraze kao uhvatiti Boga za bradu, sila Boga ne moli pa tako i gdje je Bog rekao laku noć.

S izrazom se Gdje je Bog rekao laku noć često misli na neki zaostali kraj ili jednostavno na zabit. Nažalost, ljudi sve više koriste taj pojam za Slavoniju! Najčešće ljudi koji dolaze iz drugih krajeva, pretežito iz Zagreba, zagrebačke uže okolice, obalnog dijela Dalmacije i Istre. To često iritira Slavonke i Slavonce kada moraju slušati, zar ne?

Ajmo malo o brojkama. Područje Hrvatske koje danas smatramo Slavonijom obuhvaća 5 (PET) županija – Virovitičko-podravsku, Požešku, Brodsko-posavsku, Osječko-baranjsku i Vukovarsko-srijemsku. To su županije koje imaju ukupno 12 486 kvadratnih kilometara ili 22% ukupne površine Republike Hrvatske!

Zašto ljudi iz nabrojanih krajeva Lijepe naše misle za 1/5 Hrvatske da je zaostala, odnosno da izgleda „drugačije“, „zabitije“ nego Metropola ili lijepi naš Jadran suncem i morem okupan? Možda jer nisu naučili na slavonske starinske kuće s dugačkim trijemovima koje se i dan danas mogu pronaći, vidjeti u mnogobrojnim selima?

Možda jer nisu naučili na sela koja se nalaze unutar šuma gdje nestaje mogućnost povezivanja i dopisivanja s ljudima iz Zanzibara, gdje nestaje globalizam jer nema uvjeta za ovisnost 21. stoljeća – internet?

Možda zbog malograđanštine i straha od novoga, drugačijega koji se ne temelji na asfaltu nego na oranici, livadi i pašnjaku?
A možda jer se kroz medije svake godine govori, napominje da taj i taj postotak mladih i starih odlazi iz Slavonije za Dalmaciju i Istru tijekom ljetnih mjeseci, a za Njemačku, Austriju, Švicarsku i obećani otok Irsku (njegov „katolički“ da se razumijemo). I još kada se prikažu stare, tradicionalne kuće zarobljene u korov i „partizanku“ s natpisom za prodaju dobijemo gotov medijski proizvod o zapuštenoj i zaostaloj Slavoniji.

Još kada tijekom predizborne kampanje većina medija samo govori o Metropoli i gdje kojem gradu i gradiću diljem Lijepe naše „zabija se još jedan čavao u lijes Slavonije“ koji čine rijeke Drava, Dunav i Sava. Rijeke za koje se još u 19. stoljeću osmišljavalo i pravilo planove za navodnjavanje zlatne slavonske ravnice. Naravno, ne smijemo zaboraviti niti naš dio Baranje i Srijema koji sam (ne)svjesno stavio pod pojam Slavonije, a za što itekako imaju zasluge „naši“ političari 19. i 20. stoljeća, to jest „naše“ politike.

Dok su se zadnjih desetljeća 19. stoljeća pravili planovi za navodnjavanje Slavonija je ušla u novo stoljeće s 271 poduzećem u kojemu je radilo 23 604 radnika. U isto je vrijeme u Zagrebu i okolici bilo 145 poduzeća s 11 033 radnika (I. Karaman-Iz prošlosti Slavonije: studije o društvenoj i gospodarskoj povijesti 18.-20. st). Pod pojmom okolica mislim na prostor prstena oko Zagreba od Karlovca preko Petrinje, Siska, Daruvara, Bjelovara pa sve do Koprivnice, Varaždina i Krapine. Zašto okolica? Bez omalovažavanja nabrojanih gradova i prostora samo skrećem pozornost na centralizaciju koja vlada Hrvatskom, a koja proizlazi iz svakodnevnih migracija radnika, seljaka i učenika u Zagreb iz navedenih krajeva.

Slavonija je prije tih stotinjak godina bila oaza za ljude. Dolazili su u nju iz Dalmacije, Like i Hercegovine željni „meda i mlijeka“. Ne smijemo zaboraviti niti na migracije iz Hrvatskog zagorja i Prigorja koje su bile organizirane nakon protjerivanja na desetke tisuća Nijemaca sredinom 20. stoljeća. Sve su nabrojane migracije u bogatu Slavoniju uzrokovale fenomene poput sela Cret u kojemu žive Dalmatinci i Zagorci koji su osmislili zanimljiv naziv za svoj nogometni klub – Hajdin.

U manje je od pola stoljeća Slavonija postala od zemlje meda i mlijeka zemlja stalnih autobusnih linija za bolji zapadni europski svijet koji se sve više predstavlja u medijima kao dio naše planete koji više ne igra važnu vojnu i političku ulogu. Pregaziše ga nekadašnje kolonije, kolonije od prije pola stoljeća-stoljeća. Ne brojeći SAD i Rusiju čije su elite još od Petra Velikog u tom zapadnom europskom svijetu vidjele uzora.

I zato možda ljudi iz Zagreba, zagrebačke uže okolice, obalnog dijela Dalmacije i Istre imaju pravo kada kažu za Slavoniju – gdje je Bog rekao laku noć.

Nastavak čitajte u sljedećem dijelu.

Više na
facebook stranici Šegrtski zapisi

Oznake: danas

24.05.2017. u 16:33 • 2 KomentaraPrint#

petak, 19.05.2017.

S novim izborima dolazi i do novih/starih govora o regijama


Tri regije Republike Hrvatske s obilježenim hrvatskim "povijesnim zemljama" iz ranoga novoga vijeka, predložak s wikipedije

Dolaze novi izbori i samim time se kroz medije provlače mnoga pitanja koja proizlaze iz još mnogobrojnih problema. Jedno je od pitanja vezano uz problem centralizacije države. Unatoč centralizaciji trenutačno imamo 20 županija, 428 općina i 127 gradova pri čemu Grad Zagreb ima poseban status prema kratkom opisu s internet stranice Ministarstva uprave. Zanimljivo je i spomenuti da Grad Zagreb ima veći proračun od svih županija, gradova i općina zajedno što također govori o centralizaciji unatoč prividnoj decentralizaciji kroz nabrojane gradove, općine i županije. O tome se progovara/lo u dosta radio i TV emisija pa se spomenulo prije tri tjedna i u emisiji Otvoreno – lokalni izbori Hrvatske radiotelevizije.

To primjećuju i javne osobe poput političara i stručnjaka iz različitih struka pa predlažu smanjenje broja općina, gradova, regionalizaciju ili ostanak trenutačnog stanja, ali s novim ljudima na čelu pojedinih općina, gradova i županija. Najzanimljiviji je pojam, proces regionalizacije koji često možemo više shvatiti kao apstraktan nego kao jasan proces. Sadašnje ili neke buduće, trenutačno zanemarive regije možemo promatrati i kroz povijest pri čemu moramo napomenuti da se radi povijesnih procesa moramo prisjetiti i regija koje su danas izvan granica Republike Hrvatske jer i danas na različite načine utječu na razvoj Republike Hrvatske. Npr. stanovnici su iz tih regija znali putovati u općine, gradove s područja Republike Hrvatske na jednodnevne izborne izlete.

Sve te regije možemo nazvati hrvatske povijesne zemlje, a one su poimence Slavonija, Dalmacija, Lika, Istra i mnoge druge. Prije svega je važno spomenuti da su sve regije ili zemlje fluidne kao područja i pojmovi na što utječu politički, vojni i gospodarski procesi. Tijekom srednjega su vijeka pojedine regije obuhvaćale druge prostore nego što ih danas obuhvaćaju. Tako je dalmatinsko ime bilo namijenjeno samo za uski prostor uz Jadransko more, a slavonsko ime za područje između rijeke Sutle na zapadu i rijeka Dunava i Save na istoku. S dolaskom, točnije prodorom osmanske (turske) vojske i vlasti na područje jugoistočne Europe i jačanja kraljeva koji su stolovali na prostoru današnje Mađarske pri čemu su vladali i hrvatskim povijesnim prostorima pomiču se prostori koji su se promatrali kao hrvatski, slavonski i dalmatinski. Tako se povijesno-geografski pojam Hrvatska pomiče na sjever od današnje Dalmatinske zagore i Ravnih kotara preko Like, Korduna, Bihaća do Zagreba i Varaždina. Zanimljivo je ovdje navesti da su zapadni kartografi prije 300 ili 400 godina doživljavali područje oko Bihaća pa sve do Jajca i Banja Luke kao Tursku Hrvatsku. Pojam se Slavonija u isto vrijeme (tijekom protjerivanja osmanske vlasti krajem 17. stoljeća) sužava prema istoku od rijeke Ilove do Dunava, dok se pojam Dalmacije širi na prostor Drniša, Sinja i Knina. S tim procesom dolazi do djelomičnog prostornog poklapanja današnje Dalmacije s nekadašnjom rimskom provincijom Dalmacijom. Unatoč svemu nabrojanom kroz sva su stoljeća postojale tri kraljevine – Hrvatska, Dalmacija i Slavonija. Od 19. stoljeća uvriježio se političko-pravni naziv Kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija, a u čemu bi možda i danas mogli tražiti rješenje problema regionalizacije.

Pri opisanoj i mogućoj regionalizaciji dolazi do zanemarivanja Istre, Međimurja, Dubrovnika, dok o hrvatskom dijelu Baranje i zapadnom Srijemu kao zasebnim regijama u političko-upravnom kontekstu nitko niti ne pomišlja. Srijem je od nekadašnjeg prostora od Vinkovaca i Vukovara do Zemuna (prostor Srijemske županije) podijeljen 1918. i konačno 1945. godine na dva, neprirodna dijela pri čemu je veći – istočniji pripao Vojvodini. Sve u svemu i dijelovi su Baranje i Srijema iz današnjih granica Hrvatske zbog svojeg graničnog položaja izgubile na gospodarskom i političkom značaju, a naročito je nezavidna i demografska slika. O kvadratnim bi se kilometrima dalo raspravljati.

Kada se sve uzme u obzir u devetnaestoljetnim dijelovima Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, odnosno u današnjoj Središnjoj Hrvatskoj, Slavoniji i trećem dijelu koji se rasprostire od rijeke Dragonje u Istri do Prevlake možemo tražiti neke buduće tri regije. Što će biti sa županijama, gradovima i općinama ovisi o gospodarskim studijama pri čemu ne smijemo zaboraviti niti demografski razvoj pojedinih područja. Kao i srednjovjekovne župe Cetina, Bribir, Knin, ranonovovjekovne županije poput Severinske (dio Gorskog kotara), Varaždinske, Virovitičke koja je išla od Virovitice preko Našica i Valpova do Osijeka, vojnokrajiške pukovnije Lička, Glinska, Bjelovarska, Brodska ili općine tijekom komunističke Jugoslavije i županije, gradovi i općine koje su nastale 1990-ih godina proizvod su jednog vremena u određenim okolnostima – Domovinski rat, mlada demokracija, kapitalizam i tranzicija. Jesu li se okolnosti promijenile, to jest treba li se na neke nadodane okolnosti drugačije odgovoriti kroz nove upravne jedinice – vrijeme će pokazati.

Više možete čitati na:

Šegrtski zapisi - facebook stranica

Oznake: povijest, regije

19.05.2017. u 17:55 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 16.05.2017.

Trg maršala Tita – malo sutra!


Nekadašnji Sveučilišni trg u Zagrebu, wikipedia

Historiografija, kao i javnost, jako je dobro upoznata s likom i djelom Josipa Broza-Tita. Ipak, nije naodmet ukratko napisati općepoznate činjenice o jednoj od najpoznatijih osoba s prostora od Vardara pa do Triglava 20. stoljeća, a nakon čega slijede i izjave iz 1940-ih godina.

Tko je bio Josip Broz Tito sredinom 1940-ih godina?

„Proučavajući enciklopedije i priručnike saznajemo da je od kraja 1930-ih godina postao generalnim sekretarom Komunističke partije Jugoslavije. Pod njegovim je vodstvom KPJ organizirala partizanski ustanak protiv ustaške vlasti. S vremenom se spomenuti pokret pokazao antifašističkim pa je počeo dobivati pomoć od Saveznika. Jačanjem i unutarnjom kohezijom Tito je s najbližim suradnicima uspio organizirati raznovrsna vijeća koja će kasnije postati politička tijela nove države. Krajem je 1943. godine na Drugom zasjedanju AVNOJ-a izabran za predsjednika Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije, odnosno privremene vlade nove Jugoslavije i proglašen maršalom Jugoslavije.

Kada se početkom 1945. godine u cijeloj Europi pretpostavljalo da će antifašizam pobijediti, sastavio je s Ivanom Šubašićem zajedničku Privremenu vladu Demokratske Federativne Jugoslavije. U njoj je postao premijerom i ministrom obrane. Iz svega navedenoga možemo zaključiti da je do ljeta 1945. godine Josip Broz Tito postao neprikosnoveni prvi čovjek nove jugoslavenske vlasti. U to su se vrijeme donosili svi diskriminirajući zakoni i počelo se provoditi iseljavanje Folksdojčera. Treba još jedanput napomenuti da se iseljavanje nije provodilo pod utjecajem međunarodnih čimbenika, nego samoinicijativno. Da ne bismo ušli u napast i da ne bismo „okrivili“ Tita za iseljavanje i zločine nad Folksdojčerima samo na temelju njegove političke pozicije, u nastavku ćemo ukratko spomenuti neke njegove izjave.

Tito je krajem 1944. godine na sjednici NKOJ-a napomenuo da je potrebno potpuno istjerivanje Nijemaca radi naseljavanja Srba, Crnogoraca i ostalih naroda, jer su spomenuti Folksdojčeri, većinom žene, starci i djeca opasni za buduću vlast. Možda je još zanimljivija Titova zapovijed od 7. svibnja 1945. godine koja naglašava da se svi Nijemci iz logora trebaju koristiti u poljoprivrednim radovima. Uzimajući u obzir činjenicu da nisu bili plaćeni, možemo doći do zaključka da je to bilo pozivanje na robovski rad. O odnosu Tita prema Folksdojčerima i drugim narodnim neprijateljima dovoljno govore i tvrdnje povjesničara Ive Goldsteina. On napominje da se tijekom 1945. godine sve češće u Titovim izjavama javlja riječ osveta, ali da to ne znači da je on osobno poticao masovna ubojstva, krađe i protjerivanje Folksdojčera!? Ne ulazeći u interpretaciju, spominjanje riječi osvete prvog čovjeka političke i vojne vlasti i u isto to vrijeme mnogobrojni zločini diljem Jugoslavije dovoljno govore sami za sebe.“ (Navedeni je dio članka prenesen iz stručnog članka Mihael Sučić: Sudbina jugoslavenskih Folksdojčera-splet nesretnih okolnosti ili plan.)

Zanimljiv je i odnos Josipa Broza-Tita prema Hrvatskoj samo na temelju njegovih izjava, dopisa iz 1944. i 1945. godine. Tako je recimo 7. travnja 1944. godine poslao dopis Andriji Hebrangu kritizirajući ga da nije u jednoj paroli koristio pojam Jugoslavija. Tito je mislio na parolu objavljenu u listu Žena u borbi u kojemu je zapisano Živjela slobodna i ujedinjena Hrvatska u bratskoj i federativnoj zajednici sa slobodnom Srbijom i slobodnom Slovenijom. Na temelju iznesenoga možemo vidjeti da je Tito u svojim mislima imao samo Jugoslaviju. Također je zanimljivo promotriti i njegov odnos prema teritoriju buduće SR Hrvatske unutar komunističke Jugoslavije. Tijekom sukoba između hrvatskog i vojvođanskog dijela unutar KPJ oko granica SR Hrvatske i AP Vojvodine stao je na stranu vojvođanskih komunista pri čemu je otvoreno doprinio davanju povijesno hrvatskog dijela istočnog Srijema SAP Vojvodini.

Uloga je Tita u vezi Bleiburga i Križnog puta Hrvatica i Hrvata jednostavno toliko velika da će se zasebno o tome progovoriti nekom drugom prilikom. Za sada je dovoljno navesti Titovu depešu Jugoslavenskoj armiji...

Više možete čitati na:

Trg maršala Tita - malo sutra! - Narod.hr

Šegrtski zapisi

Oznake: povijest, drugi svjetski rat

16.05.2017. u 17:25 • 2 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2017  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Šegrtski su zapisi blog o povijesti, kulturi i politici.

Možete čitati komentare i kolumne o svakodnevnim događajima, procesima i osobama koje kreiraju hrvatsku kulturu, politiku i historiografiju.

Linkovi

Hrvatski institut za povijest
Podružnica Slavonije, Srijema i Baranje
Institut Ivo Pilar
Matica hrvatska
HAZU

Valpovačka baština

Ministarstvo kulture


Portal Historiografija

Autor

Mihael Sučić,
magistar povijesti,
Muzej Slavonije

Kontakt:

Šegrtski zapisi

segrtski.zapisi@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se