Šegrtski zapisi

subota, 14.04.2018.

Niti petak, a kamoli 13 – ali za neke nesretni dani (povijesni osvrt)


Foto: Šuma - za neke majka, za neke mačeha

I ovaj je petak 13 prošao i pokazao da je i dalje „popularan“ među djecom i mladima – barem se tako može primijetiti među osnovnoškolcima i u emisijama za djecu i mlade nacionalne televizije. Iz toga se razloga možemo prisjetiti nekih „nesreća“ koje su zabilježene u ne tako davna vremena sjeveroistočne Slavonije – Valpovštine i Miholjštine.

Paljenje sela!

Već je nešto malo pisano o vremenu kada su seljaci – podložničko stanovništvo, kmetovi morali ustajati protiv svojih zemljišnih gospodara i vlastelina zbog velikih poreza. Recimo, morali su dati „…veliki desetak, kojino samo od vina, žita, raži, ječma, zobi i kukuruza daje se . . . u naturi neovršen i u polju slamom uzimati se . . . i na gospodara trošak, kući voziti se imade…“. Drugim riječima, davali su deset posto od navedenih poljoprivrednih kultura koje su priskrbljivali sa svojih polja! To im je bilo previše pa su, naročito u zabačenijim područjima valpovačkog vlastelinstva, odbijali davati porez i postajali razbojnici.

Među novopečenim su razbojnicima prednjačili stanovnici Čađavice i Kapelne. „Za razliku od razbojnika iz podložničkih obitelji naselja Čađavice koji se javljuju 1730-ih godina razbojnici iz Kapelne se pojavljuju već 1720-ih godina. Bitno je napomenuti da je takvome razvoju uz loše gospodarsko stanje doprinio i položaj Kapelne. Naselje Kapelna se nalazilo izvan glavnih kopnenih i riječnih putova uz rijeku Karašicu koja je poplavljivala svojim vodama velika područja pod šumama. Razbojništvo se toliko raširilo među podložničkim obiteljima Kapelne da je vlastelinska uprava u suradnji s vojskom iz Osijeka spalila i srušila čitavo selo 1725. godine i pri tome zaustavila širenje razbojništva na nekoliko godina.“ (M. Sučić, Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina, 2016.)

Na udaru i središta – Valpovo, Miholjac i Petrijevci


Foto: Petrijevci - središte na udaru razbojnika

Dok su seljaci postajali razbojnici u selima južno od Vučice, od Čađavice preko Koške do Brođanaca, seljaci su iz naselja uz kopneni put koji danas popularno nazivamo Podravska magistrala bili pod stalnim promatranjem vlastelinskih pandura pa i vojske. Kada već Petrijevčani, Valpovčani, Miholjčani pa i Tiborjančani nisu postajali članovi razbojničkih grupa bili su na udaru potonjih. Tako je recimo „do trideset razbojnika otišlo do Petrijevaca i opljačkalo nekoliko obitelji u jednom od najvećih naselja vlastelinstva. Potom se pokrenula potjera od strane vlastelinske uprave koja je trajala tijekom prvih mjeseci 1735. godine kroz šume kod Bizovca, Koške pa sve do Podgorača i rijeke Vuke. Tijekom jedne je od mnogobrojnih potjera u ožujku 1735. godine jedan od pandura poginuo utapanjem u močvari. Na osnovi svega spomenutoga možemo primijetiti da su razbojnici pratili močvarna područja i ne samo tijekom djelovanja nego i tijekom skrivanja jer su se u njima osjećali sigurno kao i njihovi preci krajem 17. stoljeća. Kao što smo mogli uočiti nekada se nisu osjećali sigurni u močvarama vlastelinstva pa su odlazili na područja obližnjih vlastelinstava." (M. Sučić, Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina, 2016.)

Panduri – ljudi na dvije stolice

Uz spomenute vlastelinske pandure jedni su od najpoznatijih iz 18. stoljeća Trenkovi panduri. Oni su prvotno oformljeni zbog ratova i sukoba diljem Europe u ime dinastije Habsburg. Njih je ponekad bilo i do dvije tisuće. Trenkovi panduri su samim svojim postojanjem i djelovanjem na mnogobrojne načine uzrokovali negativne posljedice. U prvom redu su financirani od strane slavonskog podložničkog stanovništva. Kao drugo, a što je već spomenuto pripadnici pandura koji su prisilno regrutirani među razbojnicima, ali i podložnicima što je za posljedicu imalo nedostatak muške radne snage za uglavnom poljoprivredno orijentirano stanovništvo. U dovoljnoj mjeri govori i pretpostavka da se između 80% i 90% europskog stanovništva samo bavilo i živjelo od ratarstva ili stočarstva tijekom ranoga novoga vijeka, a što je vidljivo i iz provođenih popisa od strane Dvorske komore na prostoru Slavonije kao i vlastelinstva Valpovo. Sve je spomenuto imalo dalekosežne posljedice. Budući da su za ranonovovjekovno ratarstvo muškarci bili od velike važnosti iz jednostavnog razloga jer su radili na oranicama, livadama i pašnjacima njihovo je regrutiranje imalo izražene posljedice na gospodarstvo podložničkih domaćinstava, ali i općenito na razvoj vlastelinstava. Uzimajući u obzir strogost koja se provodila među unovačenima se javljalo i nezadovoljstvo pri čemu su se nakon nekog vremena u većini slučajeva vraćali u svoj rodni kraj. Oni su zapravo dezertirtali. Iz toga ih je razloga uprava diljem promatranog područja tražila nakon čega bi ih i kažnjavala pa su oni radije postajali pripadnici razbojničkih skupina, to jest hajduci pri čemu su znali voditi i svoje obitelji.“ (M. Sučić, Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina, 2016.)

Oznake: Valpovština, Miholjština, Slavonija, razbojništvo

14.04.2018. u 12:45 • 0 KomentaraPrint#

subota, 31.03.2018.

Bartol Kašić i Požega/Valpovo - preporuka za biskupijsko središte!


FOTO: Bartol Kašić i Valpovo

Povijest kršćanstva na prostoru sjeveroistočne Slavonije možemo pratiti od srednjega vijeka. Trenutačno dovoljno cjelovitu povijesnu interpretaciju razvoja kršćanstva možemo povezati s miholjačkom crkvom (današnji slavonski grad Donji Miholjac) koja se spominje u 11. stoljeću. „Zahvaljujući ugarskom palatinu Radonu, imamo podatke vezane uz područje Valpovštine, tj. njezinog zapadnijeg dijela Miholjštine. Konkretnije, podaci se temelje na darovnici kojom je Pečuškoj biskupiji za neke usluge darovao crkvu podignutu u čast svetom Mihaelu arkanđelu koja se nalazila kod rijeke Drave na području današnjeg Donjeg Miholjca. To se zbilo 1057. godine. Na temelju dosad poznatih saznanja možemo zaključiti da je potonja crkva starija od ostalih bogomolja na području današnje Slavonije. Zanimljivo je još spomenuti da je u srednjem vijeku uz Karašicu bila još jedna crkva posvećena svetom Mihaelu. Nalazila se u naselju Szentmihály, ime koje su nosila i naselja na prostoru današnjeg Donjeg Miholjca. Postoji naznaka da je to naselje formirano u 8. stoljeću i da je prema dostupnim arheološkim izvorima nastavilo egzistirati kroz sljedeća stoljeća.“

Uz župu koja je prethodnik današnje miholjačke župe tijekom prve polovice 14. stoljeća spominju se i mnoge druge župe poput Beničanci, Ivanovci, Križevci (kod današnjeg naselja Brođanci), drugi Križevci (kod današnjeg naselja Satnica), Kuzminci (kod današnjeg naselja Ladimirevci), Marijanci, Marjančaci, Podgajci Podravski, Samostan svetog Jurja (kod današnjeg naselja Sveti Đurađ), Šag i Valpovo. „Među spomenutim župama, kako će pokazati sljedeća stoljeća, istaknut će se središte Valpovo koje je najvjerojatnije nastalo u drugoj polovici 13. stoljeća. Ime dolazi od staronjemačke riječi Walpoto koja je označavala upravitelja i/ili blagajnika vlastelinstva. Ive Mažuran napominje u monografiji Valpovo: sedam stoljeća znakovite prošlosti bez osvrta na povijesne izvore ili literaturu da je možda u prvim desetljećima 14. stoljeća podignuta i župna crkva. To je po svemu sudeći interpretacija na zdravim temeljima jer možemo pretpostaviti da je morala postojati neka crkva u središtu župe 1330-ih godina, kao i u svim ostalim središtima župa.“ Jačanje važnosti Valpova kao vjerskog i crkvenog središta nastavlja se stotinjak godina nakon provedenog popisivanja (crkvene vizitacije) današnje Valpovštine i Miholjštine. Tijekom 15. stoljeća Valpovom i valpovačkim posjedom koje se postupno iz desetljeća u desetljeće širilo diljem međuriječja Drave, Karašice i Vučice gospodarili su muški, ali i ženski članovi obitelji Morović. To možemo uočiti nakon što je „ubrzo nakon uvođenja u posjed Ladislav umro pa su majka Uršula i supruga Barbara došle na čelo valpovačkog posjeda. Proučavajući literaturu, možemo uočiti da su se za razliku od muških članova obitelji više orijentirale prema kulturi i vjeri iako je Uršula odigrala veliku ulogu u gradnji utvrde, kao i u prikupljanju novca dok je ban Ivan bio u zatočeništvu. Tako je biskup Andrija iz Pečuha na osnovi njihove želje dao povlasticu krajem lipnja 1453. godine da se u kapelici sv. Ladislava u utvrdi Valpovo mogu održavati svi vjerski obredi osim krštenja. Takva je molba u potpunosti razumljiva i nastavak je razvoja vjerskog života ako uzmemo u obzir da ju je počeo graditi Ivan Morović sa suprugom Uršulom, a onda ju je završio Ladislav s majkom Uršulom. Cilj je bio dobiti obiteljsku kapelu po uzoru na druge utvrde diljem srednjovjekovne Slavonije. Ta će kapelica, kako ćemo vidjeti u sljedećim poglavljima, mijenjati zaštitnike, ali i ulogu i značaj za vjerski život utvrde, gospodara, pa i stanovnika Valpova i okolice. U vrijeme dobivanja povlastice za kapelicu župna crkva bila je posvećena sv. Mariji Magdaleni u Valpovu, odnosno godine 1470. u trgovištu Valpovo, a od vremena osmanske vlasti pa do dana današnjeg to je područje poznatije pod nazivom Staro Valpovo (prostor sjeveroistočno-istočno od današnjeg grada Belišća). U osnovi, spomenuta povlastica nije utjecala na svakodnevno djelovanje župnika navedene župne crkve.“

Nakon nekoliko stoljeća homogenosti naroda u Rimokatoličkoj Crkvi dolaskom osmanske vlasti na prostor Valpovštine i Miholjštine tijekom prve polovice 16. stoljeća pojavljuju se stanovnici koji se izjašnjavaju i kao muslimani, ali i kao kalvini i luterani. „Iako je u osnovi osmanska vlast dolaskom na određeno područje provodila proces naseljavanja islamskog stanovništva u središta nahija i kadiluka, na prostoru današnje dvadesetprvostoljetne Valpovštine i Miholjštine to nije slučaj. Osim Moslavine i Valpova u ostalim središtima ili većim naseljima poput Petrovaca sa 72 kućedomaćina, varoši Svetog Đurđa sa 75 kućedomaćina, varoši Koške s 26 kućedomaćina, Velikih Marjanaca (današnji Marijanci) s 41 kućedomaćinom prvenstveno su živjeli kršćani, tj. katolici i kalvini. Uz navedena naselja kršćansko je stanovništvo, koje je u biti bilo većinsko, nastavljalo obitavati u okolnim naseljima od nekoliko kuća pa do maksimalno 10 do 20 kuća. Neka su od takvih sela bili Brođanci, Satnica, Beničanci, Harkanovci, Tiborjanci, Veliškovci, Kunišinci itd. Iščitavajući priloge vizitatora Bartola Kašića, Petra Masarecchija, Petra Nikolića i Tome Ivkovića, možemo uočiti da su u naseljima sličnima navedenim bila središta katoličkih župa, u prvom redu radi sigurnosti o kojoj progovara Bartol Kašić. Osmanska vlast zbog činjenice da su glavni neprijatelji bili katoličke zemlje pod patronatom Habsburgovaca nije baš naklono gledala prema katolicima za razliku od odnosa prema kalvinima. Iz tog su razloga katolici svoja središta stacionirali u manjim i »perifernijim« naseljima izvan glavnih gospodarskih i političkih putova. Neka od središta župa bili su Kuzminci s crkvom svetog Kuzme i Damjana kod današnjih Ladimirevaca, Križevci s crkvom Svetog Križa kod današnjih Brođanaca, Viljevo, Čađavica, Koška i nekoliko puta spomenuti Karaš s crkvom svetog Nikole. Unatoč teškim uvjetima za razvoj vjerskog života katolici današnje Valpovštine po svemu sudeći zadovoljili su Kašićeve kriterije o dobrim katolicima pa je Svetoj stolici predlagao Valpovo ili Požegu za novu biskupiju u srednjoj Slavoniji.“ ( M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)

Oznake: Slavonija, Bartol Kašić, vjerska povijest

31.03.2018. u 19:03 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 21.03.2018.

Prometna infrastruktura Valpovštine i Miholjštine u ne tako davna vremena


Foto: Položaj skela tijekom 17. stoljeća na području Valpovštine i Miholjštine

Nakon što smo malo pisali o najstarijim „živućim prezimenima“ Valpovštine i Miholjštine, rijekama i šumama i pojedinim naseljima malo ćemo nešto reći i o prometnoj infrastrukturi koja i danas na otprilike istim pravcima živi i u 21. stoljeću. Ta infrastruktura svoje korijene vuče još od doba osmanske i habsburške vlasti o čemu možete čitati i u novoj knjizi o Valpovštini pod nazivom „Počeci habsburške Valpovštine“ do koje možete doći preko bloga i facebook stranice Šegrtski zapisi.

U današnje je vrijeme autoput jedan od glavnih elemenata prometne infrastrukture dok je u 19. stoljeću bila željeznica, a u još starijim vremenima bilo koja relativno plovna rijeka. Njezina infrastruktura nisu bile samo splavi i brodovi nego i mostovi i skele koje su ju premošćivale. Ako promatramo povijesne izvore na području su Valpovštine i Miholjštine najviše bile zastupljene splavi i u kvantiteti, ali i u kvaliteti.

„Skele su tijekom ranog novog vijeka bile jedan od osnovnih dijelova prometne infrastrukture na rijekama. Prvenstveno su se na prostoru Valpova i okolice gradile od hrasta lužnjaka, a i hrasta kitnjaka i dasaka koje su dobavljane iz drugih krajeva Habsburške Monarhije. U prvom redu iz pridravskog područja, od Osijeka do Virovitice, pa i iz Austrijskih nasljednih zemalja. Za normalno su funkcioniranje skele bili potrebni i konopci, najčešće od kudelje. Skele su uz njihovu pomoć bile vezane uz obje strane riječne obale. Ovisno o potrebi ponekad su imale i veslače. Zbog sigurnosti putnika, životinja, u prvom redu stoke, i potrepština, uobičajen je dio skela bila ograda u visini od 60 do 80 centimetara. Ona se nalazila na krajevima skele čija je uobičajena dužina bila oko deset, a širina između pet i deset metara. Na kraju je svakako važno spomenuti i rampe koje su se nalazile s prednje i stražnje strane radi lakšeg utovara i istovara stoke, potrepština, ali i silaska i ulaska putnika. Pojavu skela na prostoru osamnaestoljetnog vlastelinstva Valpovo, odnosno današnjih Valpovštine i Miholjštine, možemo pratiti još od srednjeg vijeka. Po svemu sudeći, jedna je od prvih skela preko Drave na potonjem području bila usko vezana uz već spominjanu crkvu svetog Mihaela iz 11. stoljeća. Nalazila se sjeverno od nekadašnjeg Miholjca, odnosno Šokac Miholjca, koji danas nosi naziv Donji Miholjac. Ona je povezivala istočni dio srednjovjekovne Slavonije s Ugarskom, tj. dva dijela Pečuške biskupije, koje je razdvajala rijeka Drava. Kao što se može vidjeti iz kasnijih izvora i literature, miholjačka je skela postojala i bila održavana sljedećih stoljeća. Uz nju je tijekom osmanske vlasti postojalo još pet skela. Tri su se nalazile u naseljima Sveti Đurađ, Kopanovci i Moslavina, koja su bila udaljena između pola sata hoda i jednog i pol sata hoda, tj. od dva kilometra do šest kilometara.

Za razliku od skela u prethodno navedenim naseljima, ali i u naselju Petrovci, odnosno današnjim Petrijevcima gdje se bilježio samo prihod skelarina, uz miholjačku i valpovačku skelu vežu se i drugi prihodi. Uz miholjačku se skelu napominje da se bilježi i prihod od ulovljene ribe na Dravi sa skele ili oko skele. Na osnovi tog podatka možemo uočiti da se skela koristila ne samo za prijevoz nego i za ribolov. Za razliku od potonje, na valpovačkoj je skeli zabilježena i pristojba na izgubljenu stoku i bjegunce. Nameće se pitanje zašto je takva pristojba postojala uz valpovačku, a ne uz, primjerice, miholjačku skelu. Jedan od odgovora može biti u gospodarskoj i prometnoj važnosti potonjih. Miholjačka skela, pa i druge tri skele koje su bile na relativno maloj udaljenosti, kao i dodatna pomoć skeli koja je bila najstarija, bile su od regionalnog značaja. Samim time bolje su i čuvane, uz organizaciju osmanske vojske i miholjačkih spahija neovisno o tome jesu li oni bili članovi posada utvrda ili derbendžije. O važnosti skela otprilike osam desetljeća nakon korištenog popisa sandžaka Požega iz 1579. godine progovorio je i Evlij Čeleb+ja u svome Putopisu, odnosno Seyâhâtnâmi. U njemu je više naglasio moslavinsku nego miholjačku skelu što nikako ne smanjuje, nego samo potvrđuje važnost prometne komunikacije kojoj su pripadale i s kojom su činile dio veće cjeline. Sve u svemu, miholjačka je skela od srednjeg vijeka, kako je već djelomično spomenuto, povezivala ugarski i slavonski dio srednjovjekovnih zemalja krune sv. Stjepana, zatim Osmanskog Carstva, a od kraja 17. stoljeća i dijelove Habsburške Monarhije. Ona je bila dio prometnice koja se sastojala od kopnenog i riječnog dijela, a povezivala je Ilok, Vukovar, Osijek i Šikloš, odnosno Pečuh u Ugarskoj. Da rezimiramo: bila je dio, suvremenim rječnikom rečeno, regionalne prometne magistrale koja je još više došla do izražaja nakon uništenja Sulejmanova mosta. Iz tih su razloga razbojnici, odnosno svakojaki bjegunci, pokušavali prijeći Dravu preko skele kod Valpova jer je ona bila lokalnog značaja. Isti je status imala i skela kod Petrovaca, čiji je razlog nastanka velika koncentracija stanovništva na malom području.

Kolika je bila važnost skela za ranonovovjekovno stanovništvo, a osobito za novu habsburšku vlast, vidljivo je iz izvještaja komorskih popisa iz 1698. i 1702. godine, a kasnije i iz različitih povijesnih izvora koji su nastali u sklopu vlastelinske uprave i prepiske s vlastelinom Prandauom i drugim akterima od 1721. godine. Popisivači iz 1698. godine u ime Dvorske komore morali su od lokalnog stanovništva dobiti odgovor na šesnaest pitanja. Jedno se pitanje ticalo i skela, a nalazilo se pod šestom točkom. Iz izvještaja se može iščitati da 1698. godine nema skela, odnosno trajekata, ali se jasno napominje da ih je bilo tijekom osmanske vlasti. Štoviše, komorski službenici uz pomoć seoskih glavešina navode koliko je koja skela prije ratnih sukoba, do sredine 1680-ih godina, donosila prihoda vlastima. Spominje se da su postojale tri skele, i to na području nekadašnjeg naselja koje je bilo zapadno od Valpova na rijeci Dravi pod nazivom Nova Skela, na području naselja Sveti Đurađ i Miholjac. Prvospomenuta je skela, po svemu sudeći, bila takozvana valpovačka skela iz osmanskog popisa iz 1579. godine, koja je bila udaljena oko jedne trećine sata hoda, tj. oko jedan i pol kilometar od utvrde Valpovo. Na njoj je prije dolaska habsburške vlasti po osobi naplaćivan jedan denar, po konjaniku četiri, po kolima s jednim volom šest, dok je po jednim natovarenim kolima naplaćivano deset denara. Kolika je bila važnost skela, tj. trajekata dovoljno govori i podatak da su stanovnici pojedinih sela plaćali uzdržavanje ljudi koji su bili mornari, odnosno veslači. Kao primjer možemo navesti stanovnike naselja Nard koje se nalazilo sjeverno od Nove Skele. Oni su svaka tri mjeseca imali dužnost plaćanja hrane i ostalih potrepština za dva čovjeka. Ti su ljudi, po svemu sudeći, i bili stanovnici naselja Nova Skela kao (kuće)domaćini s obiteljima koji su još tijekom osmanske vlasti bili katolici, a sada su tijekom habsburške vlasti otišli u Valpovo, uz napomenu da na njihovo podrijetlo podsjeća prezime Skelac. Njihovim odlaskom u trgovište Valpovo, južnije kotarsko središte, područje Nove Skele čija je dužina bila pola sata hoda ili oko dva kilometra, a širina jednu četvrtinu sata hoda ili oko jednog kilometra postalo je napušteno selo koje će biti zapušteno i tijekom sljedećih popisivanja u razdoblju početaka habsburške vlasti. Možemo pretpostaviti da je slično vrijedilo i za skele ili trajekte kod Miholjca i Svetog Đurđa koji su, kako je već spomenuto, bili prometno i gospodarski neusporedivo važniji. O njima su još spomenuli da su se prije davali u zakup za 60 forinti. Na temelju svega uočenog službenici Dvorske komore pokazali su što očekuju od mogućih budućih skela – u prvom redu koliko bi mogli financijski profitirati.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)

Oznake: Valpovština, Miholjština, skele

21.03.2018. u 22:19 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 21.02.2018.

I u Slavoniji – medvjeda i vukova „na pretek“


Foto: Vuk

Dok se u današnje vrijeme šećete „prtenim putovima“ ili šumom možete uočiti poneku plahu srnu ili fazana, ali vuka ili medvjeda nikako. Za razliku od nas naši su preci – ne samo vidjeli nego imali i glavobolje od „zvjeri“ koje možemo još samo vidjeti u dokumentarnim filmovima iz planinskih dijelova Lijepe naše ili sjevernijih krajeva Europe i Sjeverne Amerike.


Foto: Počeci habsburške Valpovštine

Uz glavobolju kod Prandauovih (Petar II. Antun Hilleprand von Prandau bio je vlastelin slavonskog posjeda koji je uz vukovarski bio najveći u Slavoniji - valpovačkog vlastelinstva - područja koje još nazivamo Slavonska Podravina ili Valpovština i Miholjština) podanika (kmetova) deblji su kraj izvlačile i domaće životinje – perad, pčele, svinje, koze, ovce i telad.

„Tijekom dana i noći životinje su ostavljali na (o.a. kmetovi) pašnjacima ili u šljivicima i, općenito, u voćnjacima, čime su činili još veću štetu za svoje gospodarstvo jer su im životinje jele voće koje im je bilo važno zbog šljivovice. Toga je bila svjesna i državna vlast na čelu s Marijom Terezijom sredinom 18. stoljeća pa je u Slavonskom urbaru iz 1756. godine doneseno nekoliko odredbi vezanih uz stvaranje štete od strane stoke. Tako se, primjerice, u jednoj od točaka navodi da ako stoka napravi štetu, knez sela mora procijeniti štetu. Na temelju procjene treba se od svake svinje, koze ili teleta platiti jedan krajcar, ali da se životinje nikako ne smiju ubiti. Tek ako se šteta bude ponavljala, može se ubiti jedna životinja i naplatiti šteta, pri čemu se ne smije ni jedan krajcar uzeti u ime ostalih životinja koje su činile štetu. Životinje su tijekom takvih uvjeta bile prepuštene same sebi i znale su biti napadnute od divljih životinja poput medvjeda ili vuka. Zadnje navedeni su još tijekom 19. stoljeća živjeli diljem vlastelinstva Valpovo. Barun Prandau već je 1720-ih godina bio svjestan opasnosti od divljih životinja te da ih je podložničko stanovništvo ubijalo pa je imao potrebu donijeti naredbu u kojoj je naglasio već općepoznatu činjenicu da se podložnicima zabranjuje lov. Unatoč tomu, zbog specifičnih je okolnosti s vremenom dopustio da podložnici ubijaju medvjede, što je kao posljedicu imalo i nestanak medvjeda do 19. stoljeća (o.a. vukovi su se zadržali još nekoliko desetljeća nakon medvjeda na prostoru Valpovštine i Miholjštine). Sve u svemu, možemo zaključiti da u opisanim uvjetima životinje nisu bile dovoljno uhranjene zbog čega se smanjivao i gubio potencijal koji bi mogli pružiti podložničkom stanovništvu volovi i konji radom na zemlji ili krave, ovce, koze i svinje davanjima prehrambenih proizvoda. U prilog navedenomu ide i činjenica da krave nisu bile sposobne za mužnju između listopada i ožujka, travnja. Ipak je važno napomenuti da je bila bolja situacija što se tiče svinje. Ona je bila u relativno boljem položaju što se tiče prehrane od ostalih nabrojanih životinja jer je diljem promatranog područja bilo žirnih šuma“ … Koliko su im šume pomagale u prehrani i odmagale su im jer su „neovisno o mjestu obitavanja bile su lak plijen divljim životinjama poput medvjeda i vukova, a to je sve bio rezultat nebrige i neznanja podložničkog stanovništva.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017., 213. i 230. str.)

Oznake: Slavonija, Valpovština, Miholjština

21.02.2018. u 19:24 • 5 KomentaraPrint#

nedjelja, 18.02.2018.

O najstarijim prezimenima Valpovštine i Miholjštine


Knjiga Počeci habsburške Valpovštine

Jeste li se ikada pitali koja su najstarija prezimena Valpovštine i Miholjštine, ali i ne samo najstarija „živuća“ nego i kako su nastala pojedina prezimena? Pokušat ćemo dati odgovor na pitanje, na primjer, koja se „živuća“ prezimena već spominju prije 450, 400 pa i 300 godina u naseljima kao što su Valpovo, Bocanjevci, Sveti Đurađ, Donji Miholjac, Petrijevci, ali i u drugim naseljima diljem Valpovštine i Miholjštine.

Čitajući popis stanovništva koji je nastao tijekom osmanske vlasti (osmanska se vlast još neispravno naziva i turska) 1579. godine možemo primijetiti da se u jednom od važnijih sela iz starih vremena Valpovštine i Miholjštine – Bocanjevcima „spominje prezime Piškoranac (današnje Piškorjanac) koje na temelju te činjenice možemo slobodno staviti među najstarija „živuća i korištena“ prezimena u Valpovštini i Miholjštini. Među najstarijim „živućim“ prezimenima Valpovštine, Miholjštine i njihovih naselja možemo spomenuti i prezime Kovač koje je popisano 1579. godine u Svetom Đurđu, a koje i danas možemo naći u potonjem naselju u dvije inačice – Kovač i Kovačević. Još se 1579. godine od još »živućih« prezimena spominje i prezime Tomić u Viljevu, Salaić u Čamagajevcima, Kovač u Miholjcima (današnji Donji Miholjac), Galičić u Zagazancima, tj. Zagajcima, Dolanac, tj. Dolančić u Podgajcima (današnji Podgajci Podravski), Jugović u Tiborjancima, Pavelić u Koški, Galičić u Koški, Kovačev, tj. Kovačević u Petrijevcima i još nekoliko prezimena diljem promatranog područja (o.a. područje od Drave na sjeveru do Vuke na jugu i od Petrijevaca na istoku do Čađavice na zapadu) koja čine do 1 % tadašnjih prezimena. Svi su stanovnici koji su nosili spomenuta prezimena bili katolici ili kalvini dok uz muslimanska imena uopće nije bilo prezimena. Sve u svemu, neovisno o tome jesu li stanovnici bili muslimani ili kršćani, primili su tijekom stoljeća i pol mnogobrojne elemente osmanske kulture, od osmanskih običaja, prehrane i pojmova do načina odijevanja. U takvim su se okolnostima starosjedioci i doseljenici kojih je bilo gotovo u svim naseljima mogli razlikovati jedino prema govoru. Prvi spomenuti govorili su ekavicom, a doseljenici ikavicom.“ Dok su neki poput ljudi koji su nosili prezime Kovačev dobili prema zanimanju neki su dobivali prezime prema nazivu naselja iz kojega su dolazili. Tako su ljudi koji su radili na valpovačkoj skeli koja je bila na Dravi između Valpova, Belišća i Narda živjeli u naselju koje je dobilo ime prema navedenoj skeli – Nova Skela. „Ti su ljudi, po svemu sudeći, i bili stanovnici naselja Nova Skela kao (kuće)domaćini s obiteljima koji su još tijekom osmanske vlasti bili katolici, a sada su tijekom habsburške vlasti ( o.a. krajem 18. stoljeća) otišli u Valpovo, uz napomenu da na njihovo podrijetlo podsjeća prezime Skelac. Njihovim odlaskom u trgovište Valpovo, južnije kotarsko središte, područje Nove Skele čija je dužina bila pola sata hoda ili oko dva kilometra, a širina jednu četvrtinu sata hoda ili oko jednog kilometra postalo je napušteno selo koje će biti zapušteno i tijekom sljedećih popisivanja u razdoblju početaka habsburške vlasti.“ Također su i drugi „nekadašnji stanovnici katolici tijekom osmanske vlasti poput stanovnika Metlinaca zabilježeni 1698. godine (o.a. jedan od prvih popisa tijekom habsburške vlasti od njezinog dolaska 1680-ih godina na područje između Drave, Dunava i Save) u obližnjem središtu Valpovo. To znamo jer je zapisano pored njihovih imena i prezimena da dolaze iz spomenutog naselja, odnosno predija Metlinacz. Oni su poimence Paulus, Paulus Begovich (Begović), Joannes Begovich (Begović), Andreas Begovich (Begović), Andreas Juranich ( Juranić). Za razliku od prezimena Juranić i danas prezime Begović možemo pronaći u Valpovu. Četiri godine nakon prvog komorskog popisa, tj. 1702. godine Metlinci su i dalje nenaseljeni, ali se postupno gubi spomen naselja uz emigrante iz istoga. Tako je, primjerice, od prethodno spomenutih samo uz jednog stanovnika po imenu Mihal koji je možda nasljednik pisalo da je iz Metlinaca… Kada se promatra prvospomenuti popis iz 1698. godine, možemo uočiti da je oko 90 % od ukupno 148 tadašnjih valpovačkih kućedomaćina i njihovih obitelji bilo iz nekadašnjih okolnih naselja. Uz navedene je kućedomaćine iz Metlinaca najviše pridošlica bilo iz najbližih naselja koja su do dva ili tri sata hoda od valpovačke utvrde, odnosno do 12 kilometara udaljenosti od utvrde. Tako je iz Veliškovaca bilo 16 došljaka čiji su preci bili kalvini tijekom osmanske vlasti, a sada se u Valpovu izjašnjavaju kao katolici. Neki su od njih bili Nicolaus Zetovich (Zetović), Isak Balentich (Balentić) i Georgius Gallisich (Galičić). Četiri se godine kasnije, tj. 1702. godine za razliku od došljaka iz Metlinaca dio Veliškovčana vraća iz Valpova u Veliškovce pa ih je tada popisano devet kućedomaćina od strane komorskih popisivača uz napomenu da su i dalje dvojica popisana u Valpovu. Sličan je proces pratio i stanovnike Tiborjanaca i Marjančaca u opisanom razdoblju od 1698. do 1702. godine. Jedina je razlika između Tiborjanaca, Veliškovaca i Marjančaca u tome da su stanovnici zadnje spomenutog sela bili katolici i tijekom osmanske i tijekom habsburške vlasti.“


Valpovo, Donji Miholjac s okolicom početkom 18. stoljeća

Kada promatramo migracije lokalnog stanovništva današnje Valpovštine i Miholjštine i prezimena istih ističu se stanovnici današnjeg naselja Petrijevci, to jest nekadašnjih sedamnaestoljetnih naselja Karaševo i Petrijevci. U relativno malom području međurječja (o.a. Drave i Karašice) voda je često plavila cijelo područje, osobito Karašica, a zbog razloga koje smo već naveli. U takvim su se okolnostima stanovnici i jednog i drugog naselja uz potporu komorskih vlasti preselili na desnu obalu Karašice gdje su bili više zaštićeni od poplava. Pri tome su se preseljenju spojili u jedno naselje. Potpuna je migracija provedena u prva dva desetljeća 18. stoljeća. Također su tijekom preseljenja odlazili i u druga naselja, što možemo uočiti jer pored imena nekih domaćina u drugim naseljima piše Petrovicz. Kao primjere možemo navesti dva domaćina u selu koje se danas naziva Podgajci Podravski s imenima Peter i Juro, u selu Kopanovci s imenom Pavel i u selu Marijanci s imenom Ivak. Važno je napomenuti da su se sva naselja nalazila u sjevernijim dijelovima promatranog područja. Kao što možemo iz komorskog izvještaja 1702. godine primijetiti migracije iz naselja Karaševo i Petrijevci, tako možemo primijetiti i kućedomaćine i njihova prezimena, što ona koja su bila u Karaševu, što ona koja su bila u Petrijevcima dok se nisu spojili u jedno naselje. U Karaševu je tada popisano 103 kućedomaćina među kojima možemo istaknuti prezimena Dugazky (današnje Dugački), Kupzinofza (današnje Kupčinovac), Kattuschitz (današnje Katušić) i Andrisch (današnje Andrišić) čiji se nositelji i početkom 21. stoljeća mogu pronaći u Petrijevcima. U Petrijevcima je u isto vrijeme popisano 36 kućedomaćina i njihova prezimena. Neka su od njih bila i Kowaziz, Kowazoviz (današnje Kovačević) i Hoschky (današnje Koški) čiji se nositelji mogu naći i dandanas. Zadnje spomenuto prezime Koški govori o tome da su i Petrijevci i prije odlaska stanovnika u sigurnije, južnije područje od Karašice bili zanimljivi za stanovnike iz drugih naselja. U iznesenom primjeru iz Koške. Nakon što su se navedeni ili njihovi potomci i susjedi preselili u sljedećih desetak do dvadesetak godina južnije od Karašice, možemo uočiti na zemljovidu iz 1730-ih godina da su se u novom naselju Petrijevci koncentrirali na južnije dijelove područja naselja koje su antropizirali, dok su područje koje su napustili u potpunosti prepustili djelovanju drugih okolišnih faktora.“

Ako naselje Petrijevce možemo okarakterizirati kao naselje putnik pogotovo možemo jednako nazvati i naselje Marijance uz naselja Gat i Tiborjance. Vidljivo je iz već spomenutog izvještaja iz 1698. godine da je u prvonavedenom naselju Marijanci „zamijećeno sedam kuća od pruća u kojima je krajem 17. stoljeća živjelo 16 stanovnika, dok ih je još nekoliko živjelo i u Valpovu. Zanimljivo je da su svi kućedomaćini popisani s prebivalištem u Valpovu. Za razliku od vremena toga prvog popisivanja od strane komorskih službenika 1698. godine kada se vjerojatno i događala migracija, četiri je godine kasnije, tj. 1702. popisano 18 kućedomaćina s obiteljima. Neka su od tadašnjih prvih marijanskih prezimena bila Dorkicz (današnje Dorkić), Alschiz (današnje Alšić), Kupczericz (današnje Kupčerić) i Popovisch (današnje Popović). Na ovome primjeru vidimo proces ponovne imigracije stanovništva u Marijance iz Valpova, odnosno u kuće koje su još ostale od vremena njihova odlaska. Ako se usporedi opisana migracija s migracijom koja je uslijedila tijekom 18. stoljeća cijelog naselja Marijanci, možemo doći do zaključka da su Marijanci jedno od specifičnijih naselja današnje Valpovštine. Kada uspoređujemo komorske popise i zemljovide iz 18. stoljeća, možemo uočiti da su se Marijanci u manje od jednog stoljeća u potpunosti preselili s područja koje je bilo tik uz rijeku Vučicu na prostor gdje se i danas nalaze, malo južnije od Veliškovaca, tik uz selo Kunišince i bliže sjevernom kopnenom putu pri čemu su se udaljili od močvara rijeke Vučice.“ (Mihael Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)

Oznake: Valpovština, Miholjština, Prezimena

18.02.2018. u 16:53 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 14.02.2018.

Igra toplo-hladno i u Hrvatskoj i u Europi


Foto: Dubravko Maričić, Valpovština info

Dok se ujutro budite i gledate kroz prozor sigurno pomislite: „Pa kada će taj snijeg!“ I još kada čujete preko radio prijamnika ili vidite na jednom od mnogobrojnih Tv kanala da je ovo jedna od najtoplijih zima prekrižite i pomisao o snijegu. Nakon osam sati rada, boravka na fakultetu ili u školi dolazite kući, palite onaj isti televizor ili odlazite u beskonačnost interneta i za divno čudo opet naletite na informacije o snijegu kojega nema i kojega neće biti u količinama koje još samo pamte vaši djedovi i bake ili poneki očevi i majke. Potom same od sebe dolaze različite interpretacije o globalnom zatopljenju pa globalnom zahlađenju, ali često uz izostanak povijesnog osvrta.

Često možete primijetiti jednu rečenicu koja „brzinski“ prođe preko usana novinara, a to je da je „i ova zima jedna od najtoplijih od kada se vodi statistika“ – a što je bilo prije statistike? Što je bilo prije 200, 300, 500 ili 1000 godina? Postoji već veliki broj studija koje se polako, ali sigurno u javnosti karakteriziraju kao ekohistorijske (ekohistorija ili povijest okoliša – vrsta povijesti koja teži razumijevanju života, rada i mišljenja ljudskih bića u odnosu na ostalu prirodu kroz promjene koje donosi vrijeme. Ljudska je vrsta dio prirode, ali za razliku od većine drugih vrsta, uzrokovali smo dalekosežne promjene uvjeta na kopnu, u moru i u zraku, te u pogledu živih biljaka i drugih životinja koje s nama nastanjuju Zemlju – J. D. Hughes, Što je povijest okoliša, 2011.). Naravno, nameće se pitanje zašto bi se vraćali u razdoblje od prije 500, 600 godina i kakve veze ima klima iz srednjega vijeka s klimom 21. stoljeća. Trenutačno nije toliko bitno kako srednjovjekovna klima može utjecati na klimu 21. stoljeća nego kakva je klima bila prije 200, 300 ili 500 godina. Kakav je onda bio utjecaj čovjeka i što se sve događalo tijekom navedenih stoljeća? Na ovo ćemo pitanje pokušati djelomično odgovoriti kroz pojedine studije i također otvoriti neka pitanja koja će ostati u zraku.

„Za razliku od današnjeg doba kada ljudi značajno utječu na klimatske promjene i kada one utječu na ljude diljem svijeta, u predindustrijsko doba možemo govoriti samo o utjecaju klimatskih promjena na ljude. Kako bismo što bolje razumjeli što se događa s klimom današnjice, morali bismo nastojati što bolje razumjeti klimu iz razdoblja prije industrijske revolucije, kada se ona mijenjala bez ljudskog uplitanja. Zbog toga je važno i istraživanje ranonovovjekovne klime, odnosno „malog ledenog doba“… Još se u 14. i 15. stoljeću zbilo opće hlađenje sjeverne Zemljine polutke, iako neki istraživači razdoblje između 1200. i 1400. zovu „klimatskim optimumom“. Ranije se spomenuto hlađenje u literaturi najčešće naziva „malo ledeno doba“, a prije toga od 1200. do 1400. bio je period izrazite labilnosti klime, kada su se izmjenjivale brojne poplave i katastrofalne suše, vrlo hladne i vrlo blage zime. „Malo ledeno doba“ trajalo je otprilike između 1400. i 1850. godine, a najhladnije je bilo oko 1550. i 1700. – 1850. godine kada se u Europi javio niz hladnih zima. Brojni su se ledenjaci spustili najniže, poslije posljednjeg würmskog glacijala i na toj su se visini održali sve do kraja 19. stoljeća kada su se počeli naglo povlačiti. U tom je razdoblju led zatvorio neke alpske prijevoje. U arktičkim se krajevima veoma proširila površina zaleđenog mora, povećavao se broj zima kada se zaleđivala rijeka Temza, brojni su posjedi u Alpama, Norveškoj i Islandu bili napušteni, itd. U 16. su stoljeću nestale vikinške kolonije na Grenlandu i vinogradi u Engleskoj. Oko 1780. godine u srednjoj je Engleskoj bila srednja siječanjska temperatura za oko 2,5 C niža od one s početka 20. stoljeća. U području Vivaris, pokraj Lyona u Francuskoj, berba se grožđa između 1500. i 1800. pomaknula za 20 dana na sredinu listopada. Poznato je da je švedski kralj Karlo X. zimi 1658. s vojskom prešao preko zaleđenog Malog Belta.“ (H. Petrić, „Neke bilješke o "malom ledenom dobu" (s malim osvrtom na Istru),“ 2013.)

Drugi su okolišni faktori utjecali i na području Valpovštine na vojske tijekom „malog ledenog doba“. Tako na primjer možemo „navesti propalu vojnu generala Katzianera nakon koje su uslijedila nova osmanska osvajanja. Inače je na propast spomenute vojne kršćanske vojske malim dijelom utjecao i okoliš, koji je došao do izražaja zbog nedovoljne organiziranosti pohoda. Tako je kod Valpova vojska izgubila nekoliko dana zbog nemogućnosti prijelaza mosta na rijeci Karašici koja je nabujala zbog stalnih kiša. Prema povjesničaru Franji Kuhaču koji je pisao na jedan romantičarski način u skladu s devetnaestoljetnom historiografijom, možemo doći do zaključka da je Valpovo postalo poznato tek nakon Katzianerova pohoda. Naravno, imajući na umu sadašnja saznanja o Valpovu i Valpovštini, možemo sa sigurnošću reći da je Valpovo itekako bilo poznato i važno puno prije tih ratnih 1530-ih godina… Također, prosječna je temperatura po godini pala do 1,5 stupnjeva Celzijevih. Ona je tijekom cijelog razdoblja varirala, što je vidljivo i iz navedenih podataka o najhladnijim razdobljima malog ledenog doba. Uza sve navedeno možemo još naglasiti i da je broj padalina u nekim dijelovima bio znatniji dok je u drugima bio manji, što zapravo samo potkrepljuje tezu o kompleksnosti malog ledenog doba. Tomu u prilog ide i promatranje astronomskog međuodnosa Zemlje i Sunca. Prema mišljenjima astronoma, na Zemlji je toplije kada ima više pjega na Suncu jer su one dokaz pojačanog djelovanja Sunca. Budući da je na Suncu krajem 17. stoljeća primijećeno manje pjega nego u prijašnjim razdobljima, pretpostavlja se i iz te perspektive da je tada opet dodatno zahladilo. Sve bi navedeno trebali uzeti u obzir tijekom istraživanja šuma, rijeka, ljudi i svih ostalih okolišnih faktora. Iako korišteni povijesni izvori nisu nastali u sklopu promatranja vremena, a osobito klime jer to ranonovovjekovnim autorima nije bio predmet razmatranja, možemo iščitavanjem doći do određenih korisnih informacija koje potom možemo staviti u kontekst malog ledenog doba. Kao primjere možemo navesti velike sante leda koje su plovile Dravom i Savom i pritom uništavale mlinove vodenice tijekom 18. stoljeća. Navedeno je jasan primjer da sante leda nisu bile anomalija na Dravi, nego uobičajena pojava ranog novog vijeka na mnogim rijekama na području Slavonije, Ugarske, pa i Habsburške Monarhije i cijele Europe.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, 2017.)

Na kraju možemo još samo naglasiti: prije 500, 600 godina vinogradi su bili rašireni na britanskom otočju, prije 300 godina sante su leda bile na Savi i Dravi, od 1200. do 1400. izmjenjivanje brojnih poplava i katastrofalnih suša, utjecaj pjega na klimu

Oznake: Zahlađenje, zatopljenje, ekohistorija

14.02.2018. u 16:50 • 0 KomentaraPrint#

subota, 18.11.2017.

Grad heroj Vukovar – grad egzodusa 20. stoljeća


Foto: youtube

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.
Poezija: Siniša Glavašević, Priča o Gradu

Grad – to ste vi te riječi diraju u srce, bude osjećaje stanovnicima Vukovara, ali i ne samo Vukovara nego svim ljudima koji su svjesni herojstva Grada Vukovara. Iz toga ćemo razloga nešto reći o stanovnicima Grada na dvije rijeke, tko je sve i kada živio, demografski razvoj Vukovara.

Krajem 18. stoljeća Vukovar je bio županijsko središte Srijemske županije. Malo je poznato u javnosti da je Vukovar sve do 1873. godine bio Grad od dva dijela – Starog i Novog koji su bili povezani s mostom preko Vuke. Dok još nije osnovana Srijemska županija u Starom i Novom Vukovaru je 1730-ih godina zabilježeno u katoličkim župnim matičnim knjigama 372 kuće. Tijekom istog desetljeća u popisu vlastelinstva Vukovar spominje se 410 kuća ( Stari-371, Novi-39). Gradski magistrat je 1739/1740 popisao oko 1200 stanovnika, dok su godinu dana kasnije franjevci naveli podatak od 1022 stanovnika-katolika. Možemo pretpostaviti da su razliku činili stanovnici pravoslavne vjeroispovijesti, kao i drugih vjerskih zajednica. Stotinjak godina kasnije, to jest 1830. godine Vukovar je imao 978 kuća i oko 5000 stanovnika. Dvanaest godina kasnije popisano je 5310 stanovnika od toga je katolika bilo 3302, a pravoslavnih 1938, Židova 50 i kalvinista 20. Spomenuti su različiti pripadnici vjerskih zajednica bili rezultat mnogobrojnih migracija diljem Habsburške Monarhije, naročito iz južne Ugarske (Banata i Bačke).

Prije početka Prvog svjetskog rata, to jest tijekom zadnjih godina postojanja multietničke i multikonfesionalne Habsburške Monarhije proveden je jedan od najcjelovitijih popisa stanovništva 1910. godine. Prema tome popisu možemo uočiti da je u tada cjelovitom Vukovaru (spomenuto spajanje Starog i Novog 1873. godine) živjelo 10 359 stanovnika. Hrvata je bilo 4125, Nijemaca 3502, Mađara 954, Srba 1592 i drugi. Promatrajući popis kroz konfesije možemo uočiti da je Rimokatolika bilo 7923, Grkokatolika 84, Reformista 175, Evangelika 56, Pravoslavnih 1628, Židova 493.

Tijekom monarhističke Jugoslavije, odnosno tijekom prvih godina iste iseljeno je dosta Mađara i Nijemaca što se često u literaturi navodi i kao prvi egzodus stanovnika Vukovara. Drugi val pojačanih migracija u 20. stoljeću počinje 1939. godine kada Srbi koji su pretežito od 1918. godine zamijenili Nijemce i Mađare na službeničkim mjestima napuštaju Vukovar. Od 1941. do 1943. godine i Židovi, Hrvati koji su se suprotstavili vlasti NDH, Romi i Srbi napuštaju Vukovar. Treće iseljavanje je uslijedilo dolaskom komunističke vlasti kada protjeruju Nijemce iz Vukovara i okolice, kao i drugi narodni neprijatelji (naročito Hrvati). Najveći egzodus stanovništva iz Vukovara uslijedio je 1991. godine kada je Vukovar bio okupiran. U Gradu heroju je prema popisu stanovništva 1991. godine bilo 44 639 stanovnika od kojih 21065 Hrvata (47,2%), 14425 Srba (32,3%), 4355 Jugoslavena (9,8%) i 4794 drugih (10,7%). Nakon 1991. godine je uslijedila depopulacija u njezina tri oblika-emigracijska, prirodna i ukupna. Ona je bila rezultat srpske oružane agresije i spomenute okupacije. Prema izvještaju Državne komisije za popis i procjenu ratne štete 1999. godine ratna šteta na području Grada Vukovara procijenjena je na 9,5 milijardi kuna.

Više o opisanoj tematici u:
Davor Marijan, Obrana i pad Vukovara
Sanja Lazanin, Stanovništvo Vinkovaca i Vukovara u razdoblju njihova oblikovanja u urbane cjeline: kraj 18. i početak 19. stoljeća
Slaven Ružić i Dražen Živić, Ratni mortalitet Srba (bivše) općine Vukovar tijekom 1991.
Dražen Živić, Demografske osnove poslijeratnog razvoja Grada Vukovara (1991.-2001.)

Oznake: Vukovar, migracije, 1991

18.11.2017. u 10:32 • 5 KomentaraPrint#

petak, 17.11.2017.

(Ne)vidljiva baština Valpovštine šaptom pada


Foto: Tiborjanački križ na zemljovidu iz 1780-ih godina

Vozeći se osobnim automobilom, stojeći u punom autobusu dvadeset, trideset kilometara ili šetajući na početku/kraju naselja svakodnevno prolazite pored baštine na koju se često niti ne osvrnete. Ta je baština podizana od početaka habsburške vlasti uz obnavljanje u zadnja tri stoljeća. O tome uskoro možete čitati u knjizi Počeci habsburške Valpovštine u kojoj pišem o političkoj, vojnoj, gospodarskoj i vjerskoj povijesti od prije 300-400 godina. Dok ćete u knjizi čitati o tome kako je baština nastajala u ovom ćete kratkom osvrtu vidjeti kako se danas neki odnose.

Prolazeći kroz Valpovštinu i Miholjštinu ne možemo ne primijetiti dvorce, kurije i palače. Navedena je materijalna baština bila i centar naše nematerijalne baštine. Također je i temelj vizure našeg kraja, a što je još i važnije istinski primjer ili bolje rečeno još jedan dokaz procesa dugih trajanja kojim su Valpovo, Donji Miholjac, Petrijevci, Bizovac i ostala naselja dio srednjoeuropskog kulturnog kruga. Navedene su građevine i život koji je u njima i oko njih bujao itekako vidljiva i poznata (ne)materijalna baština. Na području Valpovštine i Miholjštine ukupno ima šest prvoklasnih svjedoka jednog vremena – od srednjega vijeka pa do početka 20. stoljeća. To su Dvorac Valpovo, bizovačka i valpovačka Kurija Normann, Palača Gutmann, Kurija Prandau i Dvorac Mailath. Za spomenute sigurno vrijedi fraza „važan je kvalitet, a ne kvantitet“.


Foto: Dvorac Valpovo, Mihael Sučić


Foto: bizovačka Kurija Normann, Mihael Sučić


Foto: valpovačka Kurija Normann, Mihael Sučić


Foto: Palača Gutmann


Foto: Dvorac Mailath, Mihael Sučić


Foto: Kurija Prandau, Mihael Sučić

A, sada malo o (ne)vidljivoj baštini koja ima kvantitet dok joj kvalitet još nije prepoznat ili bolje rečeno – naš način života korak po korak gazi i uništava važnost te raširene i svakom oku vidljive, a opet neuočljive baštine. Riječ je o križevima krajputašima. Križevima oko kojih je bujao vjerski, kulturni pa i gospodarski život. Križevima koji su bili nada i uvodili ljude u spokoj nakon napornog rada na polju, u manufakturi ili tvornici. Bili su za putnike spas u zadnji čas nakon dugog puta jer su znali da je neko naselje u blizini gdje će moći naći sigurnost od razbojnika koji su djelovali diljem našeg kraja prije 500, 400 pa i 200 godina. „Uz spominjano podložničko stanovništvo, i vojsku sjeverni kopneni put uz Dravu (o.a. jedan dio Podravske magistrale od Donjeg Miholjca preko Valpova do Osijeka) i druge lokalne kopnene putove koristili su i trgovci iz većih središta kao što je Osijek, ali i goniči stoke iz istočnijih krajeva Habsburške Monarhije koji su ju vodili prema sajmovima i gradovima u civilnoj Hrvatskoj i u Austrijskim nasljednim zemljama. Često su navedeni putnici i trgovci sa svojom robom bili i mogući plijen razbojničkih skupina. Naročito ako bi putovali lokalnim kopnenim putovima, a ne sjevernim koji je povezivao Valpovo i Miholjac i koji je danonoćno bio čuvan od strane vlastelinskih pandura. Iz toga su se razloga tijekom putovanja manje čuvanim putovima okupljali u konvojima.“ (Mihael Sučić: Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina: časopis za multidisciplinarna istraživanja, 2016., 217.)

Križevi su ipak prvenstveno bili dio vjerskog života, odnosno religijske prakse naših predaka kojima je vjera puno više značila, to jest svakodnevnica im je bila više prožeta vjerom, duhovnim nego što je ljudima 21. stoljeća. „Proučavajući crkveno ustrojstvo i religijsku praksu (o.a. odnos prema sakramentima) na pojedinom području u određenom vremenskom razdoblju, upoznajemo se sa zanimljivim činjenicama i procesima koji su važni za bolje upoznavanje života pojedinaca i zajednica. U skladu, ali i pod utjecajem mnogobrojnih političkih i gospodarskih procesa u Slavoniji, ali i šire, razvijao se i održavao kontinuitet crkvenog ustrojstva na području Valpova, odnosno na području katoličkih župa Petrijevaca, Valpova i Miholjca iz prve polovice 18. stoljeća.“ (Mihael Sučić, Crkveno ustrojstvo i religijska praksa na području Valpova i okolice od prve polovice 16. do sredine 18. stoljeća, znanstveni časopis Diacovensia : teološki prilozi, 2017., 142.)

Što nama danas znače ti križevi dovoljno govori primjer križa na cesti između Kitišanaca i Gata kod skretanja za Tiborjance. Križ koji je obilježen na zemljovidu iz 1780-ih godina i koji je konstantno ponosno stajao od 1848. godine „preko noći“ je tijekom kasnog ljeta 2017. godine postao pedeset godina mlađi – datiran je sada u 1898. godinu. Na taj je način ukradeno pola stoljeća povijesti, kulturne baštine i mogućeg potencijala kulturnog turizma. Zanimljivo je još spomenuti da je uz navedeni tiborjanački križ krajputaš tijekom 1780-ih godina na prostoru Valpovštine još jako mali broj krajputaša na području od 900 kilometara kvadratnih. Sve u svemu, moramo se malo „spustiti na zemlju“ jer kada se svašta radi nekim navedenim vidljivim baštinama našega kraja kako se tek neće (ne)vidljivoj baštini.


Foto: Tiborjanački križ prije kasnog ljeta 2017. godine, Predrag Ivanišić


Foto: Tiborjanački križ nakon kasnog ljeta 2017. godine, Mihael Sučić

Kako se tome može stati na kraj? Uz napomenu da je za svaku pohvalu briga o kulturnoj baštini koja je vidljiva i na ovome primjeru mora se spomenuti da je za ovakve i slične akcije potrebno tražiti stručno mišljenje. Nažalost, trenutačni stručnjaci koji su zaduženi za prostor Valpova i Valpovštine često znaju zakazati pa je opisana „briga o baštini“ na primjeru križa otišla u krivome pravcu. Pretpostavljam da dotični „obnavatelji“ nisu niti znali kojima se stručnjacima trebaju obratiti. Uz želju za ponovnom obnovom križa, ali u skladu s pravilima objavljujem javni poziv svim stanovnicima Valpovštine i Miholjštine da se slobodno jave na blog Šegrtski zapisi i portal ako slučajno primijete slične probleme i „uništavanje“ kulturne baštine. Težit ćemo u skladu s pravilima povijesne, arheološke i konzervatorsko-restauratorske struke riješiti problem. Na takav će se način i više poštivati baština i ona materijalna, a još više i nematerijalna. A onda će uz puno rada doći i do kulturnog turizma koji se sve više povezuje sa Slavonijom.


Oznake: Valpovo, Tiborjanci, Baština

17.11.2017. u 17:35 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 31.10.2017.

Jučer Noć vještica, danas „reality show“, a što sutra čeka našu djecu?


Foto: Upitnik, pixabay

Autori Zlatko Miliša, Mirela Tolić i Nenad Vertovšek u knjizi Mediji i mladi: prevencija ovisnosti o medijskoj manipulaciji koja je izdana 2009. godine u Zagrebu od strane nakladnika Sveučilišna knjižara u devet poglavlja na 208 stranica progovaraju o utjecaju medija na mlade, ali i općenito na ljude. Prije nego što se detaljno uđe u prikaz knjige potrebno je spomenuti da se knjiga prema riječima dr. sc. Mile Nadrljanskog „odlikuje jasnim i prepoznatljivim autorskim stilom koji počiva na provjerenim i točnim činjenicama te na originalnoj i zanimljivoj znanstvenoj analizi“. U poglavlju Uvod (Miliša, Vertovšek 2009: 9-13) koji su sastavili Miliša i Vertovšek možemo uočiti jasne smjernice po kojima su autori pisali o problemima koji proizlaze iz odnosa medija i mladih krajem 20. stoljeća i početkom 21. stoljeća. U prvom redu napominju da su mediji zapravo pod velikim utjecajem interesnih grupa koje su na određene načine vlasnici istih. Toga su itekako svjesne spomenute grupe pa na zanimljive načine šire svoje ideje, neovisno o tome jesu li političke, gospodarske ili ideološke. Zanimljivo je da se autori Uvoda ograđuju i od same pomisli da žele kritizirati medije nego žele samo prikazati sve moguće pozitivne, a naročito negativne utjecaje na mlade, kao i druge pripadnike zajednice. Svakako je zanimljiva činjenica vezana uz rezoluciju Ujedinjenih naroda o pravima djece u članku 17., a koji možemo proširiti i na mlade. Unatoč tome što se u njoj naglašava pravo djece na informiranje i sadržaje u medijima još se više naglašava da se trebaju čuvati od sadržaja koji mogu utjecati na njihov duhovni razvoj, a što je nadasve teško raščlaniti iako zvuči izuzetno lagano. Iz toga razloga, prema autorima bližnji i odrasli ih trebaju usmjeravati i pridavati im pažnju na sadržaje koji im mogu koristiti. Možemo uočiti da na osnovi navedenih smjernica za odrasle i potreba interesnih skupina dolazi do sukoba koji se „lomi preko leđa“ mladih i medija. Također ne smijemo upasti u zamku pa opisivati mlade i medije kao „nevinašca“ i da su oni samo „poligon“ buduće borbe 21. stoljeća. Mladi svojim trudom i odabirom bitnih od nebitnih sadržaja i misli koje dobivaju od odraslih itekako mogu utjecati na svoj odnos prema medijima. Mediji, odnosno novinari koji su i sami najčešće odrasli pripadnici ljudske zajednice imaju isto važnu ulogu da dijele bitan i nebitan sadržaj koji plasiraju preko tiskanih i svih drugih medija.

U poglavlju pod nazivom Mediji kao manipulatori (Miliša, Vertovšek 2009: 13-93) autori Miliša i Vertovšek progovaraju o velikom broju oblika manipulacija kojima se mediji mogu služiti prema djeci, mladima i odraslima, zapravo prema svim potencijalnim korisnicima istih. Za početak je važno navesti činjenicu koju iznose autori, a to je da mediji sve više pružaju zabavne nego informativne ili obrazovne sadržaje. Korisnicima medija to itekako godi, htjeli to priznati ili ne jer uz zabavne sadržaje ne moraju toliko razmišljati i lakše se opuštaju. U takvim se okolnostima, kako navode i autori, lakše širi indoktrinacija. Nažalost tada dolazi i do promicanja kulture dokoličarenja koja dodatno mlade i druge korisnike udaljava od želje za informativnim i obrazovnim sadržajima. Tome su trendu itekako doprinijeli i roditelji ili skrbnici, rođaci djece i mladih jer ih zbog lakše kontrole nad istima šalju pred „male ekrane“ ili postavljaju računala u dječje sobe pa mediji još lakše istiskuju ključne utjecaje obitelji i škole na razvoj. Dovoljno govori činjenica da mladi otprilike isto vrijeme ili čak i više provode uz različite vrste medija osim uz tiskovne nego u školama. Mladi nesvjesno postaju i sami korisnici krilatice s kojom se najčešće podsmjehuju starijim pripadnicima ljudske zajednice, a koja glasi „Tako je rečeno na radiju, televizoru“. Jedina je razlika što za mlade umjesto radio ili televizor vrijedi famozni internet. Mediji kroz manipuliranje formiraju nove potrebe mladih, a naročito preko promidžbenog programa, odnosno reklama. Spomenuti promidžbeni program je najčešće posljedica suradnje između vlasnika iza kojih stoje interesne skupine i vlasnika pojedinih industrija, uslućnih djelatnosti ili nečega trećega što žele reklamirati. Preko reklama, ali i zabavnih sadržaja poput „talk showova“ plasira se veliki broj informacija koje mladi ne mogu apsorbirati. Autori napominju da se naročito preko emisija ili još bolje rečeno „reality showova“ poput Big brothera, Farme ili Trenutka istine manipuliraju dajući doze avanture, slave i što je najvažnije novca bez rada. Nažalost se takvi „showovi“ najčešće emitiraju u takozvane popularne termine kao što je period između 20 i 22 sata. Uzimajući u obzir da su ljudi u tome razdoblje relativno umorni od manje ili više napornog dana postaju plodno tlo za širenje svakojakih ideja. Tako se recimo BB ili Farmom od nepoznatih ljudi pa čak možemo reći i prosječnih stvaraju popularni pojedinci našega društvo. Nažalost, svoju popularnost stječu dokoličarenjem i postaju instant zvijezde koje zbog mnogobrojnih svakodnevnih reklama o potonjima postaju uzori djeci i mladima. U takvim okolnostima mladi pa i svi drugi korisnici postaju muhe koje ulijeću „u podmetnuto ljepilo“ prema riječima Nedjeljka Fabrija.

Autori progovaraju u istom poglavlju o frustracijama koje tište gotovo sve ljude, najvjerojatnije zapravo niti ne postoje ljudi koji nemaju barem neke frustracije. Nažalost, ljudi toga nisu svjesni ili ne žele priznati. Toga su itekako svjesni zaposlenici koji stvaraju reklame o proizvadima svakodnevne upotrebe pri čemu ciljaju na frustracije kojih se mladi i odrasli žele na bilo koji način riješiti i postati „cool“. Mediji u opisanim uvjetima sebe prikazuju kao liberalne i samim time kao nešto što je pozitivno i ako netko počne kritički progovarati o istima njega se stavlja „u ladice“ zaostalosti. Zanimljiv je primjer koji iznose autori razdoblje druge polovice 1960-ih godina, odnosno famozni studentski prosvjedi 1968. godine. Veliki je broj medija preko tolerancije širio nove ideje, vrijednosti podržavajući i prikazujući mlade kao buntovnike. Iza svih vrijednosti je stajala težnja da se mlade uvjeri nepotrebnost za autoritetima. Važno je spomenuti da u autoritete ne pripadaju samo roditelji, skrbnici i bližnji nego i svećenici pa i učitelji, nastavnici i sveučilišni profesori. Mediji koji su podržavali mlade buntovnike 1968. godine su zapravo raskrinkani s istim tim mladima preko parole koja se često mogla uočiti, a glasila je „Mi ne znamo što hoćemo, ali znamo što nećemo“. Manipulatori preko medija, to jest interesne skupine tijekom druge polovice 20. stoljeća, a naročito tijekom prvih godina 21. stoljeća sve relativiziraju pa čak i život pri čemu se još više sputavaju autoriteti. Na takav način manipulatori preko medija postaju autoriteti mladih, a da oni toga nisu niti svjesni. Postavši prikriveni autoriteti nude zadovoljenje trenutačnih potreba kao što je seksualni odnos, rastrošnost i želja moram imati sve što poželim i sada. Takve se potrebe počinju predstavljati kao normalne umjesto poziva za ponosom, upornošću, dosljednošću i dostojanstvom koje samo nastaje radom, a ne dokoličarenjem koje donose mediji.

Oznake: mediji, Mladi, budućnost

31.10.2017. u 22:56 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 26.10.2017.

Završen još jedan projekt OMH Valpovo


Foto: Autor Stjepan Najman i predstavljači, Darko Jančikić

Dana 24. listopada 2017. godine uspješno je završen još jedan projekt Ogranka Matice hrvatske u Valpovu. Održana je promocija knjige Valpovčice autora Stjepana Najmana, doajena zavičajne povijesti Valpova i Valpovštine.

Za razliku od dosadašnjih prostora u kojima se Ogranak Matice hrvatske u Valpovu udomaćio (Mala dvorana Centra kulture M.P.Katančića i dvorana Gradske knjižnice i čitaonice Valpovo) promocija se održala u Velikoj dvorani (kino dvorani) Centra kulture M.P.Katančića. Pred osamdeset - devedeset posjetitelja uz autora Stjepana Najmana knjigu su predstavili i recenzenti Ivan Tonković (OMH u Valpovu), Dinko Župan (Hrvatski institut za povijest) i Mihael Sučić (Muzej Slavonije).
Program je vodio Davor Runje (Hrvatski radio Valpovštine), dok je Valpovčice (slobodan izbor) čitala Sandra Miljački Andrić (Gradska knjižnica i čitaonica Valpovo). Programu su promocije dodatni čar dale članice i članovi HKUD Valpovo 1905.


Foto: Valpovčice, Darko Jančikić

Knjiga Valpovčice sastoji se od 300 i "kusur" kratkih priča o povijesti Valpova i Valpovštine od antičkog Valpova pa do Valpova 20. stoljeća. U svakoj se priči može vidjeti autorova stručnost, a još više i ljubav prema zavičaju. Autor nam je dao pravi primjer kako se ljubav prema određenom mjestu i okolici može prenijeti na papir.


Foto: Autor Stjepan Najman, Darko Jančikić

Neke od Valpovčica nose naziv: Rimski tragovi, Prvi gospodari Valpova, Zmaj, Valpovački "kravalšuster", Teta Eva, Valpovka i mnoge druge u kojima se spominju ljudi, događaji i procesi koji su obilježili povijest našeg zavičaja.

Valpovčice su priče o ljudima, našim precima, ali i o autoru koji je u svaku priču utkao i dio sebe.

Valpovčice su u prvom redu podsjetnik na slavnu povijest Valpova i Valpovštine koja nije bila samo ozbiljna nego i zanimljiva pa i smiješna što se jasno može primijetiti u nekim pričama iz 20. stoljeća. Iz toga je razloga ova knjiga za svakoga tko želi otići u neka starija vremena koja dočarava svaka valpovčica pri čemu će se maknuti iz svakodnevnice. Također, ova knjiga nije samo za Valpovčane i Valpovčanke nego i za naše goste kao lijepi i poučni suvenir.


Foto: Publika, Darko Jančikić

Želite li svoj primjerak Valpovčica slobodno se javite na facebook stranice Valpovačka baština i Šegrtski zapisi ili pošaljite poruku na e-poštu segrtski.zapisi@gmail.com.

Oznake: Valpovčice, Valpovo, povijest

26.10.2017. u 10:50 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (3)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (4)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Šegrtski su zapisi blog o povijesti, kulturi i politici.

Možete čitati komentare i kolumne o svakodnevnim događajima, procesima i osobama koje kreiraju hrvatsku kulturu, politiku i historiografiju.

Linkovi

Hrvatski institut za povijest
Podružnica Slavonije, Srijema i Baranje
Institut Ivo Pilar
Matica hrvatska
HAZU

Valpovačka baština

Ministarstvo kulture


Portal Historiografija

Autor

Mihael Sučić,
magistar povijesti,
Učitelj povijesti u Osnovnoj školi Zrinskih i Frankopana, Otočac

Kontakt:

Šegrtski zapisi

segrtski.zapisi@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se