Nedavno sam se četiri dana od jutra do kasno u noć borio da iščistim viruse koji su mi se naselili u kompjutor. To me je prisjetilo kada mi je riknuo hard disk pri čemu sam izgubio sve dokumenate koje sam napravio u posljednja dva mjeseca. Premjestim li dokumente na kojima radim na Net, neće moći lako nestati, a biti će mi i dostupni gdje god da odem i s bilo koje mašine… I tako je niknula ideja SKLADIŠTA…

OVDJE MOŽETE ČITATI:
Kako ispasti glup na TV
Cura fina, Severina
Vjeverica u kući - Dubravka Ugrešić i fotosjećanje - KLIČKO kolekcionar - Đapić nije prepisao magisterij! - Zijah Sokolović je glumac - čitanje novina - Prosinečki i pas - Prolegomena moguće povijesti sjedenja na klupama u parkovima - REKONSTRUKCIJA ISKONSKE SEKSUALNOSTI

SKLADIŠTE UZALUDNIH TEKSTOVA

09.01.2006., ponedjeljak



Prijatelj mi je preporučio pročitati tekst iz dnevnih novina želeći da ga zajedno prokomentiramo. Pročitao sam članak, i kako mi je iskrslo nešto vremena, pribilježio sam prve dojmove, te mu - znajući da je nestrpljiv čuti moje mišljenje - faksirao.


Dragi P...,
počeo sam čitati tekst iz "Vijesnika" koji si mi od srca preporučio:

Kada bi pred vama bio nečiji mozak otvoren kao knjiga - priznajte da bi precrtavali! Rečenica je poznata, francuski ju je romanopisac napisao još prije dva stoljeća. Sljedbenika te rečenice nikada nije manjkalo. Pa ni kod nas. I nekada i danas. Jedino je - sudeći po najezdi potencijalnih precrtavača - teško utvrditi je li ih prije bilo više nego što ih ima danas. Odnosno, je li ih ranije bilo toliko koliko bi ih moglo biti sutra. Pretjerivanje?

Oho, ho, ho!

Precrtavali bi? Učili iz tuđeg iskustva? Metafora...

Dakle, prije dva stoljeća jedan je čovjek rekao drugome da "kada bi pred vama bio nečiji mozak otvoren kao knjiga - priznajte da bi precrtavali!" Recimo da je zaista bilo tako. Ili, još vjerojatnije, obzirom da je to rečenica koju je napisao neki romanopisac, najvjerojatnije je jedan literarni lik "rekao" tu rečenicu drugom literarnom liku. Suglasimo se i s tim da u nekom romanu zaista postoji ta i tako napisana rečenica. Pa što s tim?

Esejist J. želi tom rečenicom reći da i u stvarnom životu postoje ljudi koji bi, kada bi pred njima bio nečiji mozak otvoren kao knjiga, najradije po njemu precrtavali, ali kaže i to da postoje ljudi koji su uvjereni da su sposobni kod drugih ljudi prepoznati želju da se ponašaju cenzorski. Citiranu (ili prepričanu) rečenicu ne izgovara lik koji bi cenzurirao, nego lik koji drugoga optužuje da bi to rado radio. Da li ti ljudi koji optužuju pritom točno pogode, ili je njihova optužba utemenjena na činjenicama, argumentima, znanju, pa je njihovo uvjerenje opravdano, ili griješe, pa im je uvjerenje ustvari zabluda, esejist J. ne kaže. Umjesto toga kaže da "Sljedbenika te rečenice nikada nije manjkalo." Što time hoće reći? Da li a) da nikada nije manjkalo onih koji bi rado cenzurirali ili b) da nikada nije manjkalo onih koji su optuživali druge da bi rado cenzurirali? Esejist J. je neprecizan: da li hoće reći prvo, drugo ili c) oboje, tj. i jedno i drugo.

Da li da razmotrimo sve tri mogućnosti?

Razmotrimo prvo mogućnost pod a. Naravno da nikada nije uzmanjkalo ljudi koji bi druge cenzurirali, ograničavali, uštogljavali, kastrirali, onemogućavali, itd. Jer što znači "manjkalo" - uzmanjkalo? Ta i jedan takav čovjek je previše, naročito onome na koga se okomio. A kako je u svim trenucima povijesti bio makar jedan takav čovjek koji je nekome pio krv, naravno da ih nikada nije uzmanjkalo. Esejist J. je vjerojatno neprecizan (ponovo): on je vjerojatno htio reći da je takvih ljudi uvijek bilo. Bilo ih je, bilo, o tome nema zbora. To je tako notorno poznato da je nepotrebno i spominjati. Ali kad već spominje, možda ima za to razloga. Pokušajmo ih pronaći.

Esejist J. kaže da je uvijek bilo ljudi koji bi željeli cenzurirati, ograničiti, onemogućiti.... druge ljude, ali ništa ne kaže o tome je li bilo i ljudi koji su to stvarno i radili. Nažalost, pored onih koji su to željeli, uvijek je bilo i onih koji su to stvarno radili. Dapače, nikada ih nije "manjkalo". Oni koji su željeli, ali iz bilo kojeg razloga nisu to i napravili, ta oni su neuporedivo manji problem od onih koji su to stvarno provodili. Svaki čovjek stotinu puta tijekom života pomisli kako bi nekoga najradije ubio ili pretukao, ali rijetki to zaista i učine, a njihov čin je teži stotinu puta od onih koji su to stotinu puta samo pomislili. Dakle, esejista J. zabrinjavaju oni zapravo bezopasni, a onima stvarno opasnima ne poklanja nikakvu pozornost. Moglo bi se reći da esejist J. iskazuje neodgovarajuće vrednovanje stvari i pojava oko sebe.

Dalje saznajemo da esejist J. smatra kako "sljedbenika te rečenice nikada nije manjkalo" - čak ni kod nas. Pa naravno. Zašto bi mi bili izuzetak u svijetu i povijesti? "I nekada", veli on. Suglasni smo, bilo ih je i nekada, te kako ih je bilo nisu ni uzmanjkali. "I danas", nastavlja on. Suglasni smo, ima ih, ne manjkaju. "Jedino je - sudeći po najezdi potencijalnih precrtavača - teško utvrditi je li ih prije bilo više nego što ih ima danas." Ta je rečenica potpuna zbrka i kaos. "Najezda" je naglo naviranje nečega, nečega što prije nije bilo, pa je navrlo. Ako je najezda, onda je toga nečega nužno više nego prije, pa što se onda čovjek pita i zašto mu je teško utvrditi da je toga danas više nego prije? Poplava je voda koja je navrla gdje je prije nije bilo, a jezero je voda koja je stalno ondje gdje jeste. Ako poplava trajno ostane, pretvara se u jezero, ako se jezero naglo stvori gdje je prije bila dolina ili ravnica, onda je to poplava. Dakle, danas smo svjedoci najezde, ako je vjerovati esejistu J., te ako ćemo mu i dalje vjerovati, danas je tih koji bi cenzurirali više nego ranije. I ponovo se pitamo, zašto je njemu teško utvrditi ono što sam tvrdi? Ili je on, uz velike teškoće, to utvrdio, pa tvrdi, tvrdi, tvrdi... Dakle, tko to jezdi da nas najezdi? Prema esejistu J., trpimo najezdu "potencijalnih precrtivača", drugim riječima - onih koji bi "precrtavali", ali još ne "precrtavaju", jer da već "precrtavaju" više ne bi bilo potencijalni. Pitanje prvo; po čemu su oni koji bi - a suzdržavaju se ili im je to nemoguće, ne rade to što bi najradije - uopće opasni za bilo koga ili za društvo u cjelini? Ta oni su benigni do sada, što budi veliku nadu da će takvi biti i ubuduće. Pitanje drugo - kakva je to "najezda" onih koji ne rade ono za što ih se optužuje? Čime nas to oni ugrožavaju, čime nam štete? Time što ništa ne rade, time što nam ne štete? Pitanje treće - kako esejist J. zna da bi netko nešto htio, iako taj to ne radi? Tako da čita misli ili da mu to taj netko kaže? Recimo, kasnije u tekstu poziva se na Bančeve riječi. Jel' mi to trpimo najezdu jednog Banca? Da li jedan čovjek može napraviti "najezdu"? Sve u svemu, esejist J. tvrdi da je teško utvrditi ono što on tvrdi, da je danas na djelu najezda onih koji bi najezdivali, ali to ne rade, pa mu zaista možemo vjerovati da mu je teško ocjeniti je li danas više onoga čega nema od vremena kada je toga bilo manje. Tako sagledavajući oko sebe i najgenijalniji mozak bi se našao u teškoćama.

Teškoće se nastavljaju: "Odnosno, je li ih ranije bilo toliko koliko bi ih moglo biti sutra." (Možda bi tu rečenicu, pravopisno, trebalo završiti upitnikom?) Zanemarimo nepostojanje upitnika i začudimo se kako je "danas" od prije tri rečenice naglo nestao. Pitanje se svodi na odnos prošlosti i budućnosti, a u sadašnjosti, u "danas", ne samo da nema njih zlokobnika i zlotvora nego nema ni "danas" u kojemu bi mogli biti. Dakle, ona "najezda", koja kaže da ih je "danas" više nego "jučer", odjednom više ne postoji. "Danas" ih nema, "danas" je idealno, utopija svuda oko nas, bez onih koji bi cenzurirali i koji stvarno cenzuriraju. Tim više se moramo zabrinuti za "sutra" jer će ih sutra biti nužno više od "danas" kada ih nema, a kako je "danas" zapravo "najezda" - "sutra" će nas preplaviti!

Dodatnu atraktivnost uvodnom odlomku daje i ocjena da "sljedbenika te rečenice", tj. ljudi koji bi.... - nikada nije manjakalo. Naime, ta riječ uvodi subjektivno stanovište jer manjkati može samo nekome ili nečemu, te je za pretpostaviti da to nije manjkalo esejistu ili onima u čije ime on želi govoriti. Dakle, ako mu nije manjkalo (njemu ili njima) - njemu ili njima bilo ih je sasvim dovoljno. Ako ih je bilo sasvim dovoljno, reklo bi se da bi esejist mogao biti zadovoljan time, pa je pitanje zašto se uopće uputio u pisanje tako duga članka. Iako i dalje ostaje dvojba čega mu nije manjkalo - ljudi koji bi cenzurirali ili ljudi koji druge optužuju da bi cenzurirali - nameće se i nova dvojba: da li esejist smatra da je cenzuriranje dobrodošlo, pa sva sreća da nije uzmanjkalo ni onih koji bi niti onih koji jesu i koji to i dalje rade, ili misli da je to nešto nepoželjno, loše, štetno...? Ta dva dijametralno oprećna stanovišta daju po dvije mogućnosti tumaćenja tri prethodno uočene mogućnosti teksta, što svodi moguća razmatranja na šest varijanti: a1, a2, b1, b2, c1 i c2. I ne samo to! Nužno je pretpostaviti da je bilo/da ima ljudi koji bi cenzurirali, pa nisu; da ima ljudi koji bi cenzurirali, pa jesu; da ima ljudi koji ne bi cenzurirali, pa niti nisu; kao i da ima ljudi koji ne bi cenzurirali, ali ih je stjecaj životnih okolnosti doveo do toga da se nađu u ulozi cenzora. Ako i te novoiskrsle četiri varijante pomnožimo s novom dvojbom - da li je cenzura dobra i poželjna ili loša i nepoželjna - mogućnosti tumaćenja teksta množe se u beskraj.

Pretjerivanje?

No kako smo razmotrili samo mogućnost koju smo naznačili slovom a, pa se izrodila u a1, i dobili samo kaos i besmislicu, preostaje mogućnost da esejist J. to uopće nije mislio. Ili da uopće nije mislio.

Mogućnost b, - ne razdvajajući sada b1 i b2 - da nikada nije manjkalo onih koji su optuživali druge da bi rado cenzurirali - čini se na prvi pogled daleko poticajnija za razmatranje, pa bismo to mogli ostaviti za kavu kada se sretnemo.

Pozdrav tebi.

- 10:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Svojevremeno nisam imao nikakvih problema da objavim tekstove koje sam napisao. Sada već odavno ne mogu naći mjesto gdje bih sustavno objavljivao ili s kojim bih ja bio zadovoljan da surađujem. Da li me je vrijeme pregazilo ili sam pošandrcao, pa više ne mogu napisati tekst koji bi ikoga zanimao? Usprkos svemu, i dalje povremeno ne mogu odoljeti da ponešto ne zapišem.

POSJETITELJI:
Free Web Counter

hit Counter

BROJ POSJETA:
Free Web Counter

hit Counter



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se