sebi pripadam

25.07.2008., petak


Oprosti mi pape

Image and video hosting by TinyPic


Lito je naravno i vrime, kad pored brojnih turista, u naše selo zalutaju i rođaci koji više ne žive tu. Prije nekoliko dana sasvim slučajno, spontano (kao što već dugo nismo jer, valjda to više nije običaj) okupili su se rođaci kod nas na večeri... jednoj od onih koje se pamte ne po tome što smo jeli i o čemu smo razgovarali - nego po tome što smo uživali u činjenici da smo se na tren okupili - baš kao nekad "naši stari". Imam sreće da poznajem očeve svakog od njih. Gledam ih i ne vjerujem svojim očima. Moj muž s rukama na leđima, malo pognut pokazuje sve što smo promjenili u kući u zadnje vrijeme, ko da je uskrsnuo (Bože mi prosti!) pokojni svekar. Ista poza - iste riječi, isti đir. Gledam i mlađe rodjake, jedan od njih čeka da svi završimo sa večerom, pa stavlja teču isprid sebe i kruhom (sve do visokog sjaja) skida sve ostatke hrane, rumen u licu, veseljak, dobrodušan - isti ćaća. Ni treći rođak nije osramotio svog starog. Odmjeren je, uglađen, pomalo filozofski nastrojen. Uživam dok ih gledam. Razmišljam koliko daleko su otišli da bi živjeli drugačije. Prisjećam se koliko su se u mladosti ljutili na svoje očeve i koliko su im sada slični. Ni ja se nisam daleko odmakla - izgovaram čitave rečenice svoje majke (od kojih sam donedavno ludila). Neka nam oproste, kušali smo život - pa postali ISTI!
- 08:12 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.