sebi pripadam

05.06.2008., četvrtak


Image and video hosting by TinyPic

Možda nekog baca u depresiju činjenica da nismo jedinstveni i originalni koliko nam se čini na prvu, da mnogi žive životima sličnim našem - ali mene je ta činjenica oduvik oduševljavala. Uvijek me je umirivalo to što je netko davno već preživio moja iskustva i nastavio hrabro dalje, što je pozavršavao škole koje ja želim završiti, da je netko već bolovao od istih bolesti koje su me napale, da su žene rađale i prije mene, da imaju slične probleme s djecom, da im je obiteljska situacija slična - i muž "klasičan primjerak" muškarca. Tako me je, dragi moji, oduševila i činjenica da su mnogi od vas živili u gužvi i da su vam poznate moje priče o rođacima koji su tu samo kad im trebamo. I bez obzira na to što ćete se sigurno prepoznati i u ostatku moje priče - ja ću je nastaviti...
Moja je mama oduvijek vjerovala kako neće doživiti moje odrastanje jer me je kasno rodila - a dočekala je da i ja u poznim godinama dobijem svoje treće dijete. Puno sam puta prepričala tu priču jer mi je prirasla srcu... ali, moram je opet ispričati. Kada sam mami javila da ću dobiti i treće dijete, u svojoj 42 godini, bila je oduševljena. Glas joj se raznježio, tepala mi je kao djetetu..."Dušo moja, tako je i tebe mama kasno rodila, čestitam ti, srećo moja, divno..." Spustila sam slušalicu blažena, sretna, raznježena ali, nakon kratkog vremena ponovo me je nazvala. Shvatila je što sam joj rekla! Ovaj put glas joj je bio drugačiji, bila je uznemirena... "Je si li ti normalna?" - govorila je. "Znaš li koliko imaš godina, što ti kažu djeca (dva sina već su bila odrasla), što ti kaže muž, prijatelji?" Ovaj put ja sam nju umirivala i tješila... Bila sam sigurna da će sve biti u redu. Zatrudnila sam na godišnjicu očeve smrti i na malu Gospu... Koliko god to morbidno ili stupidno zvučalo - doživila sam to kao "znak kraj puta", kao nešto što nisam mogla izbjeći, kao sudbinu, kao dar s neba. Vrijeme je pokazalo da sam bila u pravu. Kćer je moj život izmjenila i spasila na sto načina u vrijeme kada se rodila...Tada mi je pomogla da "preživim" sve što mi se događalo, a sada je smisao svakog mog dana i osoba kraj koje još uvijek rastem, radujem se, plešem... Sinovi su već u godinama kada imaju gotovo samostalan život - a ja na jesen s njom ponovo krećem u prvi razred. Blago mamino!

- 08:03 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se