sebi pripadam

23.05.2008., petak


Image and video hosting by TinyPic

I kao da je u planu grada na našoj kući nacrtan neki poseban znak koji je značio: "u slučaju da imate nekih problema navratite!"- u našu kuću dolazili su svi rođaci i poznanici koji nisu znali kuda bi otišli u slučaju nevolje. Dolazili bi i ostajali godinama (nedavno sam shvatila da ima još takvih kuća - jedna je sigurno od mojih kumova). Tako sam odrasla uz kćerku moje najstarije sestre - koja je rođena na moj prvi rođendan. To što sam joj teta - bilo nam je oduvijek smiješno jer nas je bilo nemoguće razdvojiti sve do danas. I teta je nakon što se razvela došla sa svojih troje djece i ostala - par godina. Rasla sam i uz njenu djecu. I tako su se nizali... djedovi i bake, unuci i unuke, braća i sestre, rođaci i prijatelji, nećaci i stričevići, netko bi ostajao duže, netko kraće. U našoj kući su bili dok se školuju, ženili su se i udavali, svađali su se i mirili. Naš je dnevni boravak često bio poprište zaraćenih strana - a moji roditelji glavni pregovarači. Rijetki su bili trenuci kada smo bili sami. Kod nas su se slavili svi praznici i godišnjice. Mama je najbolje kuhala i pravila kolače - bar su tako govorili. Čak ni u vikendici nikad nismo ostajali sami. Ljudi nam se ne bi javljali mjesecima ali, kada bi se približilo vrijeme da se uzme godišnji odmor i ide na more - telefoni ne bi prestajali zvoniti. Poštar nam je znao reći da smo jedina kuća iz koje ljudi izlaze i kroz vrata i kroz prozore. Sjećam se da nas je u jednom trenutku bilo 24 - u kući koja je imala samo dvije sobe i kužinu. Rijetko sam imala svoju sobu u vikendici, najčešće nisam imala ni svoj krevet i gotovo nikad nisam znala gdje mi je ovaj put premještena garderoba. U vrijeme kada sam počela izlaziti znalo se dogoditi da nemam gdje leći kada se vratim - tako bi često čekala jutro da se mama digne i krene u spizu da bi i ja legla. Nije me to obilježilo ni na jedan način, rekla bih čak da me je obogatilo, u svakom slučaju nikad nisam imala osjećaj da sam sama na svijetu. Kako to već biva - rijetko tko nam je uzvratio trajnom zahvalnošću i privrženošću (naprotiv) ali, moji roditelji nisu to ni radili zbog odlikovanja, naprosto su bili takvi. Uz njih sam naučila živjeti bez vage, i davati bez mjere i računa. Trajno su u mene utisli i onu divnu osobinu - da ne metem isprid tuđih vrata dok ne pogledam isprid svojih. Tako sam, valjda, počela tražiti isključivo u sebi greške za sve situacije koje sam naknadno živila ali, to je već druga priča! Možda je to priča mog života, ali nikako da je ispričam...
- 09:25 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se