23.09.2007., nedjelja
 Jedna je baka postala anđeo, sada Cvitu čuva s neba...Izabrala je oblačić za svoj dom, onaj kao čipka, kaže Cvita, i sada s Neba gleda na nju. |
20.09.2007., četvrtak
Dobrota
|
Postoje tekstovi koji su obilježili moje misli, i mnoge moje postupke...ovaj definitivno spada u takve: U sparno jutro, kad umiru noćni leptiri, bosonog, u suknenoj haljini, žedan i pregladnio, po vrelom pijesku, išao je propovjednik Serafim. Sve što je imao razdijelio je usput sirotinji. Ali, prihvaćajući život kao priliku za darivanje, iako siromašan kao pustinjski miš, s darežljivom se dušom osjećao bogat. Ako ovakav osjećaj u nekom upitnost budi, moguć je ili nemoguć, njemu se samom prepušta da sudi. Pred vratima grada Magnezija, u kojemu je siromaha koliko i u svakom drugom, dočeka ga žena sa četvoro djece, kojoj su rekli da dolazi čovjek izuzetno darežljiv, i zamoli Serafina da njoj i njenoj siročadi, bez oca i krova nad glavom, odjeće i zalogaja kruha, daruje nešto kao što je i druge darivao. Ako postupak ovaj u nekom protivljenje budi, ne valja i nije trebalo, njemu se samom prepušta da sudi. Nemajući što da joj dade, a morao je dati, svrati u obližnju kuću i sebe sama ponudi bogatom gospodaru za roba. Pošto se prodao za trideset i dva zlatnika, Serafim ostade služiti kao rob do kraja života, a žena ode odgajati svoju djecu da budu darežljiva prema ljudima, kao onaj što ih je svojom žrtvom izbavio iz neimaštine. Ako dobrota ova u nekom sumnjičavost budi, istinita je ili izmišljena, njemu se samu prepušta da sudi. Serafim nikad ne osjeti muku što robuje, ni onda kad do njega dopre priča da je žena, što iziđe pred njeg na vrata Magnezija, kurva Kleona, koja iznajmi susjedovu djecu da prevari darežljiva čovjeka. "Dobrota je za sve ili je nitko neće imati, pa je i bolje da se i kurve njome koriste nego da je nema" - mislio je čovjek komu je život bio blagdan darivanja. Ako nazor ovakav u nekom zebnju budi, vrijedan ili bezvrijedan je, njemu se samu prepušta da sudi. |
18.09.2007., utorak
Fjaka
|
Danas mnogi od vas nisu najbolje... tako sam bar izgubila osjećaj da mi se nešto ozbiljno događa. Samo me ništa nije volja! Valjda od juga! Nisam loše - a opet teško me je pokrenuti. Ima dana kada je dovoljno da zalutam na neki blog gdje sve frca od veselja - i već sam bolje. Danas ne nalazim takav blog. Ili ga i ne tražim? Zamislila sam se nad nekim pričama... bračnim uglavnom. Tako su prepoznatljive. Davno prije, kada sam rodila svog prvog sina, bila sam doslovno u panici. Nisam bila sigurna napreduje li beba dovoljno na težini, zašto nije otpao pupak - a već je trebao, trebam li mu dodavati vode ili mu je dovoljno samo mlijeko, da li da ga uspavljujem na rukama ili da poslušam starije i ostavim ga da plače.... Po glavi mi se vrzmalo milijun pitanja na koja nisam imala spremne odgovore - a bilo me je sram pitati. Spremala sam se za prvu kontrolu kao školarka, imala sam spreman spisak sa pitanjima, zabrinuta zbog ničega... Bilo mi je smiješno kada sam otvorila prvu knjigu o bebama - svi odgovori su ležali tamo. Ono što je na prvi pogled izgledalo kao da se događa (kao za inat) samo meni - događalo se svim mladim majkama! Od toga je stvorena nauka! Savjeti su ležali na dohvat ruke! Samo je trebalo zaviriti u knjige... Od onda sam puno čitala, zamarala sam se razmišljanjima (kao da ću tako nešto novo otkriti), osluškivala sam tuđa iskustva, vidjela sam mnoge veze (iako mnogi moji prijatelji i rođaci više nisu u braku), ali nikad nisam do kraja shvatila koja pravila važe za sve prilike! A opet - nakon nekog vremena svi brakovi počnu sličiti jedan na drugog kao jaje jajetu. Kako vratiti zaljubljene poglede? Večeri kada je dovoljno samo biti zajedno? Kako izbjeći čitanje novina na zajedničkoj kavi? Zajedljive komentare na račun svojih sposobnosti (pardon, nesposobnosti!). Kako očekivati i nakon ohohoho godina braka poneko iznenađenje - i dobiti ga? Na kraju gdje se to izgube nježne riječi i riječi ljubavi - kada sa sigurnošću znam da ljubavi još ima? Ili sam samo previše čitala - pa su mi očekivanja nerealna i suvišna? Ili sam premalo počela razmišljati o tome koliko dajem - a previše o onom koliko primam? Ili je danas samo takav dan? |
13.09.2007., četvrtak
Nadimci...
|
Uživam otići na blog kod Odmak i čitati o njenim doživljajima sa Josefine K. Čim počnem čitati njen post zaplovim u glavi... ovaj put našim brodom! Unaprijed znam - neće se moja priča ni približiti njenim briljantnim tekstovima ali, danas sam nekako poželila da sa svojih sjećanja skinem prašinu...Uplovim u poznatu valu! Doživim opet taj mir. Taj osjećaj da je vrijeme stalo! Da se ne miče! Jednom smo zaboravili koji je dan u tjednu i nitko na brodu se nije mogao sjetiti. Pokušavali smo izračunati kada smo krenuli, koliko smo dana već na moru... Ništa nije pomoglo! Takve odmore zauvjek pamtim! Možda zato jer su pravi! Ili zato što ih je tako malo! Kapetan i moj zakoniti (u istoj osobi) sjedi zavaljen na krmi broda. Zahtjeva apsolutni mir! Hvala mu! To je jedini način da utišamo djecu i prekinemo poznato... Mamaaaaaaaaaaaaaa, vidi me kako plivam! Vidi - ronim! Mamaaaaaaaaaaaaaaaaaa ulovio sam školjku! Dodaj mi vrećicu! Mamaaaaaaaaaaaaa kada će ručak? Gladni smo! Mamaaaaaaaaaaaaaa... I onda muk, čuju se samo valovi...I disanje je preglasno, tišina para uši... Za ručak ono što se našlo u mriži! Ponosni kapetan vadi ribu iz siča. Ja je čistim s nogama u moru! Nitko me ne dira jer spremam ručak! Najvažniji posao na brodu! Misli mi i same otplove u nepoznatom pravcu! Gotovo se ne prepoznajem! Zaboravila sam da sam zaposlena! Prije nego što smo krenuli odlučila sam s mužem raspraviti o nekim problemima - a ne mogu se sjetiti što me je to toliko mučilo! Iza ručka popadamo, ulovi nas mala snaga, prevruće je za bilo kakvu aktivnost... Odmaramo se od prevelikog napora koje nam je prouzrokovalo hranjenje. U popodnevnim satima zakoniti zbroji sve uspjehe i padove naših sinova, sve nove vještine koje su uspjeli savladati na brodu i dijeli nadimke kao odlikovanja. Svečani je trenutak! Uzme veslo, položi ga starijem sinu na rame i imenuje ga Vitezom od argole! Mlađi se još mora iskazati u vožnji broda da bi ga dostigao. Tek je Vitez od macole! Navečer - kartanje! Nitko ne želi izgubiti! Igra se pretvara u rat! Poraženi peru suđe! Nedostaju mi te plovidbe! Sve češće su sjećanja, sve manje odmor o kom ja i muž već sanjamo! I kćer je nepravedno zakinuta za takva sjećanja! Za jedno ipak nije. Za nadimak! Dobila ga je po djelu mjesta na kom živimo - Lokvici! Nekad je ispred naše kuće bio bunar! To je njeno carstvo! Nažalost, sve je manje djece koja žive u tom carstvu! Samo uporno po njemu skakuće moja Cvita - Posljednji zmaj sa Lokvice! |
12.09.2007., srijeda
Ispovjed jedne linčine
|
Nije da se vadim, i nisam član nove vjerske skupine koja piše samo petkom... Valjda se to i vama dogadjalo, valjda je tako na početku... Ozbiljno sam se primila čitanja vaših postova, a znate i sami koliko vas je. Na ponekom blogu ostavila sam pokoju suzu, na nekim sam se mjestima smijala od srca i glasno - baš onako kako volim, na nekim sam gledala fotografije vaših izleta ... i vrijeme je prolazilo. Upoznala sam nova lica, išla svuda gdje ste me slali, u poznatom društvu čitala sam i vaše komentare - tek da vidim kako vi vidite to o čemu se piše... Sve u svemu, bila sam stalno sa vama! Priznaćete - vrijeme u firmi treba ispuniti ponekad i poslom. A možda to ipak nije sve? Zato sam i dobila blog na poklon! Zatvorila sam se! Ne znam zašto! Ne znam kako! Ne mogu se sjetiti ni kada se to točno dogodilo. Sanja je pomislila da je ovo dobar način da izadjem iz sebe - i sebi pripadnem! Zna me dugo, nije moj običaj da ne govorim o sebi. Dugo vremena o meni nije znao ništa samo onaj koji nije imao vremena da me sasluša... A onda, što mi je život postajao složeniji ja sam postajala sve tiša. Sigurna sam da su se neki tome i radovali! A sve je počelo nekako uobičajeno... Poznata simbioza znana svima koji su živjeli sa roditeljima (bez obzira čijim). Svekrva je čuvala djecu i kuhala, ja sam radila i preuzimala kućanske poslove u popodnevnoj smjeni. Svekar i svekrva se nisu mješali u naš bračni život! Ni u odgoj djece! Mi nismo zadirali u njihov odnos!Pomagali smo jedni drugima koliko smo mogli. Na izgled savršena sedmočlana zajednica... Ali, zaboravila sam vam reći da nam nije dolazilo previše djece -da nam ne šporkaju kuću. Da je svekar volio poći u konobu! Ja i muž se nikad nismo svadjali u danu, ni ljubili... Nekako nam je bilo zgodnije ujutro kad idemo na posao, ili navečer prije spavanja. Sasvim slučajno sam čitala priče djeci samo u njihovoj sobi i baš u vrijeme dnevnika! Nismo uredjivali kuću onako kako želimo... svekrva je to znala bolje od nas! Ipak je ona bila u svojoj kući! Ja sam bila godinama poštedjena kuhanja ali, sam smjela gledati kako se kuha... Ma ne, ne žalim se! Bilo je i lijepih dana, smjeha, ljubavi... Bilo je ugodno samo sjesti za sto, zimi ući u zgrijani dnevni boravak, ostaviti djecu na sigurnom! Bilo je logično uzvratiti brigom kada je zatrebalo njima. Preuzeti brigu o kućanstvu! Voditi ih po doktorima! Nije mi bilo teško... A onda je postajalo sve teže! Rodila se kćer! Svekar je umro! Svekrva redjala dijagnoze! Moždani udar! Prijelom kuka! Embolija pluća!Rodila sam jednog - a dobila dva pelenaša! Digli smo je na noge - a ona onda slomila ruku! Na kraju - Alzehaimer! Bilo je simpatično i ponekad smiješno slušati njene priče... Pa sve napornije! I dalje je mislila da zna kuhati (nije doduše znala u čemu bi kuhala pa bi okrenula kupolu zepterovog pekača, kojeg sam otplaćivala godinu dana, i kuhala na termostatu)! I dalje je imala želju da pere veš (u dobrim smo odnosima i danas sa serviserom, čestitam mu praznike, upoznala sam mu i sina)! Nije je napuštala želja da ide u spizu - ali bi zaboravila platiti! Zaboravila je što smo joj mi - ali, zapamtila nam je imena, tako da nas može spominjati kad bi vrag nekom trebao odniti sriću! Zaboravila je da postoji podjela na godišnja doba, na mjesece, na dane u tjednu...Ove zime otkrila je da joj najviše leži posao drvosječe! Globalno zatopljenje krenulo je iz našeg dnevnog boravka! Drva bi nam se upalila sa vanjske strane peći - toliko bi bila usijana! Zaboravila je koliko joj je godina i krenula unazad sa brojanjem! Kada je stigla do petnaest počela je da posjećuje roditeljsku kuću koja je već odavno prodana. Svaki dan ispočetka bi se iznenadila kada bi joj rekli da su joj roditelji davno umrli! To je za nju uvijek bila nova vijest! Plakala je danima! Tvrdoglavost joj je postala najdraža osobina! Otkrila je sve načine da nam pobjegne iz kuće! A onda smo se počeli zaključavati! Pa sakrivati ključeve! Satima bi išla od vrata do vrata i molila me da joj otvorim! Pakirala stvari! Sakrivala ih! Zvala kroz prozore susjede da joj pomognu! Prijatelji su nas prestaliu posjećivati. Rodjaci su nam dijelili savjete. Kad sam shvatila da svaki dan pričam o njoj sedam zadnjih godina- bio je to prvi znak da je zauzela preveliki dio mog dana, mog života...pa sam se trudila da o njoj što manje govorim. U pomoć su priskočila i druga njena djeca - ali, kroz jutro kad nas nije bilo. Kada sam se pokušala požaliti njima zvučalo je kao uobičajena priča - snaha protiv svekrve, pa sam i njima sve manje govorila. I mužu je bilo sve teže reći da zapravo i ne živimo, da nemamo vremena za djecu, da nemamo ni jedan trenutak predaha - njegova je mama, njemu je najteže. Davila sam najizdržljivije prijatelje! Jednom sam otišla kod doktora da joj napiše recepte za lijekove - a zamalo sam ih dobila sama. Ovog ljeta doživjeli smo vrhunac! Hitna - tri puta u jednom tjednu! Probila je glavom armirano staklo na vratima! Pala u krevet - ponovo u pelene! Prestala je jesti! Spavati! I mi! Noćima smo je nalazili golu na podu, medju pahuljicama od pelena! Počela je da para spavaćice, lancune, da vrišti, halucinira... Prije posla sam je oblačila i vraćala u krevet! Nakon posla sam presvlačila krevet! Svaki dan - iznenadjenje! Nekad ugodno - nekad neugodno! Na kraju smo se odlučili za ustanovu! Ali, nijedna se ustanova nije odlučila za nas! Ne primaju bolesnike sa alzehaimerom! Primaju ih psihijatrijske bolnice... I sada je u jednoj od njih! Izgubljena medju ženama sa čudnim nadimcima: Nadjena (jer su je našli kao malu u kanti od smeća), Prva (jer je prva došla u bolnicu prije 32 godine), sa onima koje su zaboravili najbliži, sa onima kojima su rodjaci daleko pa ne mogu doći... Misli da je u školi! I ne svidja joj se ta škola! Ni meni! Htjela bi da je bliže! Da je sve drugačije! Da je mogu zagrliti i odvesti na mjesta na kojima počivaju njena sjećanja! Da mogu govoriti! Da znam što bi ustvari htjela i kako da se sastavim na svoju korist a da to nije ujedno na njenu štetu! |
07.09.2007., petak
Crno bijeli svijet
|
Svjedoci smo svijeta u kom je na sve načine poremećena ravnoteža. U njemu caruju dobri zakoni koji se loše provode, loše navike nadvisuju dobre, ljudi se niti ne zacrvene kad slažu, vrline su u njemu mane... Po njemu šetaju bez nadzora pedofili, sitni kriminalci, junače se teroristi, a oni koji su se dobro "snašli" - sada su lokalni bogataši. Paralelno s njim postoji još jedan svijet! U njega ja oduvjek vjerujem! Nerado o njemu govorim jer me uvijek kada ga spominjem gledaju kao naivku. Tako i sama ponekad posumnjam u njega! U njemu sam vidjala svoje roditelje još kao mala... Katkada, kada se dobro zagledam ugledam ga u očima sugovornika, prepoznam ga u sms starog prijatelja, ili ga samo dotaknem - a onda se raspline kao dim! U njemu su ljudi tužni zbog onih koji mrze, za svakoga koji griješi imaju spremno opravdanje, znaju se radovati tuđim uspjesima, tuđe nevolje bole ih kao vlastite, opraštaju i onda kada njima nije oprošteno, ni na jedan način ne uzvraćaju zlom... kriju se iza osmijeha i kad im je teško, i uvijek (ali baš uvijek) spremni su dati ruku bez da u drugoj drže spreman kalkulator. Moja draga kuma D....... moje mišljenje uopće ne uzima u obzir. Kada joj za nekog kažem da je dobar, ona odmahne rukom, nasmije se od srca i kaže: "Ti si bez kriterija, tebi su svi dobri!" Svaki daljnji komentar izostane. Što da joj kažem? Da još ponekad vjerujem u bajke, u ljubav do groba, u ljudsku dobrotu i poštenje! Priznajem, uistinu naivno zvuči! A, ne mogu si pomoći! Sada napokon imam adute u rukavu! Krunske svjedoke! Stanovnike svijeta u koji vjerujem... Prozivam vas: Sanja, Koraljka, Zitta, Čiovka, Odmak, Luce, More nade, Prilagodba, Suncokretić, Tip koji sjedi, Nemam pojma, Promatram-razmišljam, Blues svežanjski, Santea, Decembar, Day, Skaska, Nitko nije otok, mama iz Rijeke, Dva2...(ne umišljate valjda da sam vam svima zapamtila imena?). Molim vas, javite mi i za druge koje sam nenamjerno preskočila. Ostavljam vas u nasljedstvo svojoj djeci! (znate ono ako im zatreba posao ili jamac za kredit). Priznajem, ponekad nisam sigurna ni jeste li vi stvarni ali, ovih ste mi dana baš ugrijali srce... |
04.09.2007., utorak
Strah
|
Živim za svoju djecu! Ne mislim da sam po tome posebna, ni jedinstvena, znam da su takve sve majke... Imam i veliku i malu djecu - pa sebi dajem za pravo da kažem kako je istinita ona: mala djeca - mala briga, velika djeca - velika briga! Odgajanje male djece uvijek je za mene bila više zabava nego teret. Rado se sjećam svojih sinova kada su bili mali i upali u fazu "neću"... Bilo je dovoljno da im zabranim ono što želim da naprave - pa da s velikim veseljem naprave "obrnuto". Tako sam danima izdavala naredbe: Da nisi slučajno bacio smeće! Da se niste usudili spremiti igračke! I sve bi ubrzo bilo na svom mjestu (vuk sit - i ovce na broju). S malo manje zabave preživila sam njihove slijedeće faze - tvrdoglavost, prve laži, nestašluke, loše ocijene, opomene u školi, prva bježanja sa nastave, školske ekskurzije, prva opijanja, nesretne ljubavi...Polako se tvrdoglavost (kao čarolijom) pretvarala u ambicioznost, pretjerana osjetljivost u duhovitost, nestašluci u šarm... Na sve se navikavam, polako uz njih rastem, sve im manje trebam...ali ako ima nešto na šta se nikad neću naviknuti, nešto što me uvijek obori s nogu i ne da mi disati - onda su to plave osmrtnice! Osmrtnice na vratima srednjih škola! Naslovnice u novinama o tome kako su živote izgubili mladi ljudi! Zastane mi srce! Zamrznu mi se misli! Ono što je trebalo značiti kraj dobro obavljenog posla i odrastanje - postane preko noći kraj nečijeg života. Stavljam se u kožu svakog roditelja koji je izgubio odraslu djecu, i sve me boli...Moja najmlađa ne spava već petu noć! Slučajno je u četvrtak vidjela unesrećene mladiće u požaru... U petak se uvukla u našu postelju i popiškila se od straha... Spavam u njenoj blizini noćima. Čim primjeti da me nema u njenom krevetu diže se i dolazi k meni. Hvala joj - u njenom zagrljaju i ja lakše zaspim! Sinovi su valjda zapamtili kako dok čuvaju sebe - i mene drže na životu! |
| < | rujan, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (4)
Travanj 2008 (1)
Veljača 2008 (4)
Siječanj 2008 (5)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (5)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (7)
Kolovoz 2007 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Fala ti, fala ti, FALA TI na ovom predivnom DARU! Raznježila si me, rasplakala... nisam svoja! Biće ovo Cvitina "himna"! Nešto što ću uramiti i čuvati iznad njenog krevetića dok me ima! Uvik sam se pitala šta će meni blog? Napokon znam! Sad bi te izljubila... (sebi pripadam 06.09.2007. 09:06)
CVITA i grad
by BIJELI KORALJ
Dira nas i minja dobro i zlo, vrti se oko nas, vrtimo se i mi...
U inat svemu neka dobra sidra uvik su tu, možemo se uvatit za njih, pridahnit i krenit dalje...
sve tvoje žene zovu su Cvita
sve su slične ćeri tvoje
dok muški dil sviton se skita
one s tobon vrime broje
more ti umiva kameno lice
trudno, umorno od lita
po skalama zvone glasovi dice
u ladu kale igra se Cvita
u njoj leži tvoja srića
ladne zime, vruća lita
u tom cvitu vrh sveg cvića
šta mu tepaš : Moja Cvita
proći će tren, par dana i noći
izaći će iz portuna
mlada Cvita, niz skale poći
nježna, lipa, života puna
baš ka i tebi na glavi joj kruna
od mirisne kose, tvoja od bora
baš ka i ti ponosa puna
spuštat će se sve do mora
još koji tren i stara Cvita
prid portunon u ladu sidi
govori dici o tajnama svita
i kako si ti sve šta nan vridi
spominje sriću, patnju, kuražu
prošlost da ti je slavna i čista
nek muški po svitu ništa ne tražu
ni lipše žene ni lipšeg mista
Za malu Cvitu, mudru učiteljicu života, šta se pripala nesriće i popiškila u krevet.
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Nemam pojma
Sanja
bijeli koralj
Zitta
skaska
more nade
green tea
čiovka
odmak
decembar2001
škrabotine
Prilagodba ...
promatram, razmišljam...
rastavljena žena
