sebi pripadam

24.08.2007., petak


Upoznavanje
Ne, nemojte misliti da smo potpuni neznanci... Dio sam vaših života mjesecima, sa vama se smijem i patim, čekam da se javi Marko, brinula sam se zašto se ne javlja Prilagodba, obožavam Zonine priče (o svakom bih mogla reći ponešto, neka oproste svi koje sam izostavila - toliko vas ima!) Sa vama započinjem dan ali, ne komentiram vas, ne prilazim vam...Gledam vas kao dijete kolače kroz prozore slastičarnice, osluškujem kao starija gospođa ispod haube boljeg frizerskog salona... ne nisam voajer (ne dao Bog). Ne znam šta bi vam rekla? Do juče sam sinove učila glavne gradove i rješavala sa njima zadatke iz matematike, danas me oni savjetuju kako da ulažem u dionice i nagovaraju me da putujem. Imam sreće, još uvijek imam jedno malo dijete koje misli da ja sve znam. Mislila sam da je biti zbunjen privilegija pubertetlija - sada znam da je to stanje dozvoljeno svakome od nas. I drago mi je što ste ranjivi, osjetljivi i spremni pogriješiti (i to priznati!), što ste topli, dragi i tako obični. Tako ću lakše naći put do nekih od vas i na kraju pripasti sebi... Eto ti moj prvi post Sanja, sad je možda kasno da se kaješ što si me na ovo nagovarala.
- 08:40 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.