četvrtak, 30.07.2009.

Ana Dragičević

Upravo gledam dokumentarac o Ani Dragičević. Ne znam što da kažem. Iskreno, kroz glavu mi prolaze samo pitanja - kako je moguće da se ovakve stvari događaju, da i dalje postoje toliko zadrti ljudi da djecu smještaju na psihijatriju jer žele živjeti život koji im je dodijeljen.
Tko zna, možda će jedna-dvije glave koje gledaju istu emisiju shvatiti nešto. Jer, sitni pomaci su ipak pomaci. Nema tog Pride-a koji će ljude natjerati da shvate što shvatiti trebaju. Pristup jedan-na-jedan jedini je koji pomaže. Tako se i Skinheadove educira, pa i ostatak ekipe. Problem je što ljudi nemaju strpljenja.

A ja ne mogu odrađivati svoj i tuđi posao.

- Napisano u 21:58 sati - Komentari (4) - Isprintaj - Link - Na vrh

nedjelja, 19.07.2009.

Ostatak života, ako Bog da

Tek sam si na putu kući prevrtio film u glavi. Kako dobar uvod... Zaplet, pak, vrhunski. Kraj još nisam pogledao, i nadam se da neću. Jer, zbog toga živim. Živim zbog nedovršenog filma, gdje nema potrebe za „živjeli su sretno do kraja života“. Nećemo biti sretni uvijek, niti ćemo uvijek plakati, ali nadam se da ćemo trajati.
Mi umjetnici, ludi smo, zar ne? Nisam tvoja muza, iako te nadahnjujem. Tvoja je muza bila uz tebe kada si promijenio državu i krenuo iznova. Gradili ste život toliko godina, i taj proces nikada nije završio. Čitam o vama na netu, iako misliš da me ne zanima tvoj rad. Samo distanca dragi, još neko vrijeme, jer ne želim zadirati u sve sfere tvog života. Ali, ne želim da budeš moja muza. Imaš svoju životnu priču i nitko je neće bolje ispričati od tebe. Ja radim stvari koje se mene tiču, i ti me se tičeš, i bit ćeš tu negdje, u mojim djelima, u srcu i šarenicama.
Rekli su mi da su mi oči promijenile boju. Sada su žućkaste, što znači da sam sretan. Dvije godine nisam osjećao ovo što osjećam sada. Tada je bilo ozbiljno, ali je brzo puklo. Tek sad vidim da me ta priča naučila kako postupati u ovoj.
Bio sam u pelenama kada si ti završio sa školovanjem. Smiješno, nikada me nisu privlačili stariji muškarci. Nisi star, naravno, ali si stariji. Obojici će godine ići, a razlika će ostati. Nadam se i osjećaji. Jer ova priča je jedna od zanimljivijih, dostojna svih nagrada za sve oblike umjetnosti. Ti si već moja nagrada.
Nisam ni sanjao da ću, poljubivši njega, dobiti tebe. A njega izbaciti iz tvog života, stana i kreveta. Osjećam se grozno i to je jedini razlog zašto mu želim pomoći. Savjest je kuja, rekoše mi.
Naišao si upravo tada kada sam se dvoumio. Ni ne znaš da mi je sadašnji grad toliko dopizdio da se jednostavno moram iz njega maknuti. Imao sam dvije moguće destinacije. A sada je samo jedna – tamo gdje si ti.
Nisam ti na takav način htio reći da te volim. Ali bez obzira na to, bilo je iskreno. Jer, to i tražimo jedan od drugog. Teško je započeti vezu na ruševinama koje sam ja napravio, na razdoru između vas. Ne vjeruj mi, dok se ne dokažem. A dokazat ću se. Čitaj mi pogled kao što mi već čitaš dušu.
Onaj sam cvijet sačuvao. Svih desetak sati putovanja čuvao sam ga i sada stoji negdje na sigurnom, kao uspomena na taj trenutak.
A bit će ih još.

Sebastian Wright

- Napisano u 18:23 sati - Komentari (3) - Isprintaj - Link - Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se