Kolumne drugog kruga pakla

Ovih dana ne mogu izbjeći osjećaj kako se nalazim u nekoj vrsti testiranja – za koje svi znaju, osim mene. Prošli mi je tekst konačno postao jasan (da, ni meni neki tekstovi nisu jasni, nemojte se gristi) nekoliko dana kasnije.
Prije nekoliko mjeseci upoznao sam emocionalno krhku osobu koja mi je prolila svoju životnu priču, za vrijeme čijeg sam izlaganja pokušavao ne zadrijemati zbog činjenice da sam sve to već znao. Ponešto o obiteljskim, narkomanskim, psihološkim problemima, pa ponešto o životu u inozemstvu…
Prije pak nekoliko dana sreli smo se opet. A ja se nisam mogao ne zapitati kako osoba zaljubljena u samoću ne bježi iz prepunog kafića, dalje od nepoznatog društva. Dvije različite verzije istog čovjeka. A tada mi je rekao za svoj poremećaj ličnosti.
Poremećaj ličnosti. I svim problemima koji uz njega dolaze. O simptomima koje sam ja pokazao pišući prošli tekst. Zabrinuo bih se za svoje mentalno zdravlje da mi nije običaj poprimati tuđa raspoloženja. Slagalica se složila.

Trebao sam znati, govorim, a drugi me opravdavaju, više postavljajući neka pitanja nego odgovarajući na njih. Kako, zašto? To je moj običaj – primijetiti problem prije nego što nastane, riješiti ga prije nego nastane šteta.
Zašto nisam primijetio očajničke vapaje, zašto nisam reagirao? Ne želim opet biti nekome posljednja osoba s kojom je pričao prije nego je stavio uže oko vrata. Ne želim lijegati s pogledom u lijes, sa slikom koja me predugo progonila. Ne želim Smrt na mjestu ljubavnice.

Da je ovo doista neka vrsta testiranja, na kraju bi svi rekli haha, i zajedno otišli na pivu. Da je ovo, pak, neka holivudska serija, nakon mukotrpnih bih reklama riješio tuđi problem i bacio se na sljedeći. Ali ovaj problem neće nestati. Nema lijeka koji će sve izliječiti. No na svu sreću, ovi likovi ne ovise o rejtingu gledanosti, niti terminu prikazivanja.

Sebastian Wright

Ove godine očekujem mnogo promjena, kakve do sada nisam doživio. Osjetim to u zraku, u mirisu novog jutra, nepristupačnosti Mjeseca, odbojnosti rose i smrknutim licima prolaznika. Ljudi se mijenjaju, opredjeljuju… Između bijelih i crnih povlači se crta preko koje se ne smije prijeći. Revolucija (n)ovog doba, toliko smrti i žalosti, toliko suza i bijesa. Djela iz mržnje, nesigurnosti…
Predugo to već govorim, i previše ljudi već je primijetilo istinu u mojim riječima. Nije to isto kao reći što će se dogoditi sljedeće ljeto, pa to i dočekati, barem s malo manjim šokom. Niti kao znati koliko ćeš se još zadržati na ovom svijetu, u ovom obliku. Neobično je to…ne znam točan datum, a osjećam se kao da znam točnu sekundu. I sve između sada i onda.
Danima ne izlazim na svjetlo dana. Opet – primijetit će oni koji me čitaju otpočetka. Ubija me ta napetost u zraku, ubijaju me nevolje dragih mi ljudi. Ubijaju me energetski vampiri koje je danas nemoguće izbjeći.
Već nekoliko dana nisam imao jasnu sliku u glavi. Budio sam se izmoren iako sam spavao gotovo deset sati (!), lijegao sam umoran poput fizičkog radnika, a svakodnevni suicide hotline odlučio sam privremeno stopirati. Jerbo, ako ne mogu sam sebi pomoći, kako ću drugima. A ako ne pomognem sam sebi, opet, kako ću drugima?

Možda svi pročitate, no rijetki će pročitati.

Sebastian Wright

Večeras brišem još jedan broj iz imenika. Nisam ga nikada iskoristio, no bio je tu neki unutrašnji mir zbog činjenice da sam ga uopće imao. Osoba koja bi se javila na njega bila je divna osoba, bez granica. Nije živjela u kutiji, već izvan nje. Boja njene kose bila je atipična - barem dok ju je još imala - kao i njeno ponašanje, u odnosu na osobe istih godina.
Više se neće javljati na taj broj, niti me oduševljavati svojim razmišljanjima dok radimo na balkonu. Nećemo iz puke djetinjaste zabave bacati papire s balkona. Neće me zvati dok putujem kako bi mi još jednom poželjela sretan put, niti ću slušati o njenim zgodama.

Rekli su prije koju godinu, puno stariji od mene, kako se obitelj okuplja jedino na pogrebima i vjenčanjima. Na prvima se ne volim pojavljivati, niti više želim čitati govore. Ne iz sebičnih želja za izbjegavanjem tuge, jer sada ne bih niti ovo pisao da mi je to na umu, već zbog svih glasova koje čujem okružen preminulima. Na drugima mogu jedino plakati zbog sjebanosti ove države i naroda, zbog kojih nikada neću imati vlastito.

Neću imati dijete koje će svake zime iz zabave čistiti automobile, kao što smo mi kao djeca radili. Neću imati dijete koje će nekoliko godina kasnije odbijati čistiti vlastiti automobil, jer to više neće biti dio zabave.

Sutra je za mene veliki dan. Okupljanje osoba koje sam upoznao prošle godine u isto vrijeme. Okupljanje osoba koje su mi pokušale razoriti život u međuvremenu. Okupljanje osoba koje sam uspio zavesti, kako bih im dokazao kako nisu bolje od mene. Sutra ću opet stajati na vrhu, kao i prije godinu dana, i ne dopustiti da se nametnu kao bolji u onome što je moje područje.

No sutra nje neće biti. I ja se neću vjenčati. I neću imati djece. Ali sutra bit ću najbolji – nešto što mi u posljednje vrijeme predbacuju - zbog nje.

Jedan od razloga ne-pisanja bila je velika količina posla. Dovoljno velika da si zabranim pozivanje ljudi na kave. Nedovoljno velika, pak, da ako netko od njih pozove mene, odbijem, jer sramota je odbiti. Drugi je razlog bio nedostatak inspiracije. I sada me puknule dvije (zanemarimo činjenicu da inspiracija nije brojiva imenica).
Želio sam pisati kako se volim ljubiti na snijegu, jer mogu čuti korake koji dolaze i prolaze. Kako, kad god ga vidim, kroz glavu mi prolaze stihovi Volim osmijeh tvoj, baš dobro ti stoji, još ti bolje stoje poljupci moji. Želio sam pisati koliko sam sretan ovih dana, i kako sam našao, bar iz trenutnog kuta gledanja, ono(g) što sam tražio.

A onda sam poželio pisati kako sam bijesan i raspižđen. Jer sam shvatio da moj dečko, s kojim sam sporazumno sve statuse promijenio u onaj u vezi, ne smatra da smo u vezi. Jer uživo nikada nismo to potvrdili. Značili to da online-shopping isto ne vrijedi? Onda sam potrošio hrpu love ni za što. Mislim si, posljednjih par sati smo proveli zajedno, zašto mi nije rekao to, pa da potvrdimo. Kaže kako me sljedeći put mislio pitati da potvrdimo i iznenaditi me. Iznenaditi? Ja ne volim takva iznenađenja. Ne volim nikakva iznenađenja. Za surprise birthday party dobiju se batine! Pogotovo mi se ne bi svidjelo da me osoba koju smatram svojim dečko pita: E, želiš li mi biti dečko? Pa da smo u nekom filmu, vjerojatno bih ga gađao lampama, stolovima i stolcima. Ali nismo u filmu, pa sam ga samo zamolio da me ostavi neko vrijeme da se ohladim. Što i je, a ostale gej kokodakalice odmah me obavijestile istom porukom o svom mišljenju: Pregrubo. Jedna od njih je i nastavila da ne mogu tako u vezi, a ja lijepo odgovaram: Pa ja očito nisam u jebenoj vezi!

Legao sam u krevet i poželio tišinu. Zamislite sada lijepo cijeli kvart kako ostaje u mraku, bez struje, u potpunoj tišini. Dobar znak. Mislim si – koja je on kukavica, nije se usudio ispraviti me kad god sam pričao o nama. Pa još malo krivim njega. I pizdim.
A onda izvadim osigurač, koji držim negdje u prsima već predugo. Osigurač zbog kojeg se ne zaljubljujem i ne patim nakon nesretnog završetka. Koja sam ja kukavica bio, nisam si dopustio osjećaje, da me ne bi shrvali.
Nije mi sinoć smetala ona rupa u prsima veličine topovske kugle. Niti želja da pljujem krv.
Ma baš sam bez veze, no tog statusa nema nigdje.

Sebastian Wright

Upravo na Novoj završavaju scene o Mesićevoj ocjeni Sanaderove vladavine, i nenajavljenom dolasku samog Sanadera. Cijeli mi taj događaj izgleda kao lažirani osmjesi Pašića i Radića. Žao mi je Stipice, iako vjerujem da je imao dovoljno vremena za stvaranje jasne slike o tome koga je prisiljen trpjeti.
Današnji je dan ispunjen sjetom, a ja samo teoretiziram, održavajući raspoloženje na istoj razini. Puno je pitanja, a odgovara nigdje. Jesu li Tesla, Buonarroti, Aristotel & co. sanjali Veliki plan, ili su se slučajno pronašli u njemu? Jesu li i oni sanjali na stranim jezicima, s prijevodom ispod? Ne, nisu, jer moji titlovi proizlaze samo iz već viđenih u filmovima, iako na njih niti ne obraćam pozornost.

Pripremam se za sve Nobele, Oscare & co. koje sam zaslužio, a istovremeno se ne mogu sjetiti niti jednog nobelovca koji je slavu stekao izigravanjem pingvina u krevetu. Svoj sam najbolji slušatelj, no na ugodnoj sobnoj temperaturi. Putine, dođe mi da ti otvorim te famozne ventile, pa se nauživaš onoga što tako pažljivo čuvaš. Nevjerojatno je kako se manje bojim Putina nego nekih Hrvata koji narodnost nose samo u domovnici, dok im je srce ispunjeno zastrašujućim prizorima.

No dobro, svjetla su se upalila tek nakon Velikog praska, dok su glumci već izašli na scenu i pripremili se za milenijski maraton. Upalit će se svjetla opet, i glavni akteri svih predstava postat će jasni svima, kao što su meni sada.

Postojala je boja koju sam morao vidjeti. I pjesma čiji zvuk je bio nezaobilazan. Postojali su ljudi koje sam morao upoznati, uživo ili u snovima, nije važno. Toliko se toga moralo poklopiti kako bih poželio promatrati zvijezde.
Samo reci riječ, i upoznat ću te s njima. Vrijeme je da progledaš, te ti naočale više nisu u modi. Samo reci riječ, i prenijet ću ti tajnu života, iako shvaćam zašto je neprenosiva riječima. Govor je banalan oblik komunikacije, znaš? Toliko izraza za istu stvar, a nijedna za ono drugo. Ono što postoji u ideji, no ne i u materiji.

Naiđem li na još jednog starkelju u potrazi za mladim mesom, kojem oči samo švrljaju okolo i traže najbolje komade, a onda drsko pitaju Koja je cijena?, doživotno ću si zabraniti ulazak u mesnicu. Ok, šalu na stranu (nastranu), ovo će ipak biti jedan tekst o on-line-upoznavanju. Odnosno mom prakticiranju istog.

Prvo pravilo je – prvih deset koji vam se jave su freakovi, drugih deset su napaljeni idioti koji ne moraju nužno imati direktnu poveznicu s prvih deset, no najčešće imaju. Trećih deset (ako ste među njima, moram vam to ovako objasniti: 21-30) je nepismeno, neuračunljivo, no najčešće s najboljim diplomama i dovoljno platežne moći da si uzimaju za pravo baciti pokoju cifru. Onda slijede penzioneri, pa penzioneri sa suprugama, pa penzioneri sa suprugama i odraslom djecom (ako imate sreće, niste bili u vezi ni s jednim članom te obitelji)… Nakon toga, you're on your own.

Drugo pravilo – ako se osoba javi sa pitanjem Što tražiš?, ili u prijevodu Jes' za *evu, bolan?, blokirajte prije nego postane perverznije. Ja sam se oglušio na pravilo broj dva i nakon što sam uljudno objasnio čovjeku koncept i značenje riječi NE, mirno sam odahnuo jer sam se riješio mogućeg čudaka… Riješio, my ass, sljedećeg dana ista poruka, isti idiot je piše, isti idiot je čita. Već smo imali ovaj razgovor, odgovaram. Super – riješeno, mislim. Treći dan, ista poruka, isti idioti kao i ranijih dana. Blokada.

Treće pravilo – bez obzira koliko uljudni bili susjedi iz zemalja s kojima vaša ima samo jedan oblik odnosa – seksualan, iliti oni jebu vašu, pa vi njihovu, ne nadajte se previše. Iako kažu Jebeš politiku, u glavi vas već zamišljaju na mjestu politike, a onda skupa sa sobom u jednoj od poza državnih odnosa.

Četvrto pravilo – nikada ne stavljajte predobru fotku u profil. Pogotovo ne fotku na kojoj se jasno raspoznaje vaš identitet. Ili ćete pod prozorom dobiti voajera koji vas je prepoznao, ali vam se nema hrabrosti obratiti. Nakon što to i učini i (nedajbože) započnete vezu, neće biti ugodno pričati prijateljima kako ste se upoznali u grmlju! Druga opcija je da pod prozorom dobijete ljutitog susjeda s puškom koji vas želi pitati (zapravo se drži one Prvo pucaj, pa onda pitaj) što vaše slike rade na kompjuteru njegovog malog.

Peto pravilo – nakon napornog dana provedenog pred kompjuterom u obrani od nepismenih, diplomiranih, penzioniranih, napaljenih, susjednih spolnih organa, zaslužujete malo odmora.
Prijedlog: napišite pametne odjebe onom ostatku likova koje još niste (od)jebali. Istina, zgodni su i privlačni i pismeni i duhoviti…ali vi ste toliko isfrustriran ostatkom da ćete zanemariti tu činjenicu.
5.1 – u slučaju da pravilo pet ne odgovara u potpunosti. Dakle, ako je mladić lijep do boli, a pismenošću dokaže da je i glup do boli, dovoljno je samo par ključnih riječi za histerični napad smijeha s vaše strane. Naime, ako zbog nedostatka vaše želje za seks s njim napiše koju uvredu, dovoljno je odgovoriti sa isti epitet, također i sl. da bi on prijetio prijavljivanjem vašeg accounta administratoru, smrtno uvrijeđen zbog korištenja velikih, kompliciranih riječi.

Bonus:
Ako je netko sretno zauzet i pronašao je osobu sa srcem većim od vlastitog, ne znači da je zaručen sa Jacquesom. Iako statistički, samo on ima srce veće od naših.

Sebastian Wright

Ovaj tekst posvećujem bivšem dečku* jer vidim određenu sličnost između njih. Obojica su čangrizavi i kratki.
Dakle, gospon Možda Budući je otkazao spoj. Neke obaveze navodno. Istina, očekivao sam to neko vrijeme, pa me nije pogodilo. Preživjet ću, kaže doktor. Odlično, savršeno, perfetto!
Vidjeh novi članak o Modnom Mačku i Misteru Dileru. Čak je i Mačak našao dečka, prekrasno. Nije na meni da sudim tko je tu gay, a tko samo žrtva trenutka, pogotovo iz razloga što sam naučio koliko novinari mogu biti prepredeni.
Ali i Mačak?! Dečka?! Nevjerojatno. Gotovo mi dođe da napišem kako me drpao u Globalu, naravno, bez pitanja i naravno, bez pardona. No neću to učiniti, jer ionako nemam dokaze – nije kao da na dupetu ostaju otisci.

Ali… tko će uzeti čije prezime? Mr. i Mr. Mačak ili Mr. i Mr. Diler?

*autor se ne brine zbog davanja ove informacije jer bi dotični kako bi dokazao suprotno, na sudu trebao "pokazati" dokaze. A dokazi govore u autorovu korist.

Sebastian Wright

Upravo sam se vratio s kave. Istina, ova rečenica u mom slučaju vrijedi svaka tri sata, a vremenski prostor između rezerviran je za te – kave. Kolegica me zvala, i rekla kako kafić ne radi. Odgovorio sam joj da ću ipak malo kasniti – shvativši da sam potpuno zaboravio na sljedeći unos kofeina.
Vjerojatno vas zanima kako je prošlo s Mr. Possibly Right-om. Spoj je zakazan za ovaj tjedan. A mene hvata tipična pri-date panika. Što ako mu se ne svidim? Što ako u međuvremenu nađe cruiser? Jer naspram njega ja sam čamac. Ne samo čamac, nego čamac s prethistorijskim motorom i deformiranim putnicima. Mogao sam i pretpostaviti da lik ima neki psihički problem – očiti simptom: sviđam mu se.
No dobro, prije nego svojom panikom otjeram odličnog frajera, odlučio sam promijeniti masku pod kojom se skrivam već neko vrijeme. Sakrivam piercing, oblačim nešto u čemu se vide crte tijela, a ne služi kao velika vreća za smeće u privlačnim bojama, šišam se. Frizerku još nisam nazvao s obzirom da je sutra neradan dan, no sve će se srediti. Društvu sam strogo zabranio ulazak u određeni kafić u određeno vrijeme.
Pitao me je netko zašto sam stavio jednu od najlošijih fotki u profil. Jednostavno – ako je predobra, javljat će mi se likovi koje samo zanima fizički izgled. Ako stavim prosječnu, javit će se normalni likovi s prosječnim izgledom i (nadajmo se) natprosječnom inteligencijom. Possibly Right javio se kada još nije niti bilo fotke.
Moja teorija o prosječnoj fotci i prosječnim likovima koji se javljaju vidjevši takvu pala je u vodu onog trena kad su mi počele pristizati poruke likova koje sam već odbio. Istina, shvatili su da mogu odustati tek kad sam im napisao da smo već vodili taj razgovor i da se ishod neće promijeniti, no…
Ne znam što treba ići nakon no, to me samo panika puca. Eto, netko je zbunio Sebastiana, svijet je spašen…do petka. A onda tko živ, tko mrtav…

Sebastian Wright

Nakon već dosta izbjegavanja ikakvih vrsta zabave, uspjeli su me nagovoriti da se registriram na jednu stranicu. Upoznavanja i sl. Nakon detaljnog ispunjavanja profila, rekao mi je frend da mogu očekivati stotine poruka. I tako, čekam, nadam se da neće biti ništa od toga, pa ću moći mirno zaspati, kad ono – poruka. Rekao sam ti, frend se smije. Smijao sam se ja njemu kad sam vidio da je naslov poruke Dobrodošli na našu stranicu.
Uskoro su mi ipak počele dolaziti poruke. Shvatio sam da Hrvati, osim s homoseksualnošću, imaju problema i s našim jezikom (jer je jedno i drugo velika, nezdrava napast, ne?). Jednom kažeš ne, pa još jednom, onda za svaki slučaj ne postaviš kao naslov poruke… A oni od toga vide – da, da, dođi odmah!
I tako, kukajući i tražeći opciju block user, dočekao sam i par dobrih osoba. Izdvojit ću dvije, odnosno dvojicu.
Kandidat broj jedan, pokazao se kao doista dobar izbor, gledano fizički i mentalno. No ubrzo je spika postala dovoljno čudna da sam pred kandidata stavio dvije opcije – neka mi se javi sljedeći dan i dokaže da nije ultraparanoični freak, ili neka me blokira i gotova priča. Frend mi je rekao da bih prije takvu osobu odmah odbio i produžio. Što drugo reći osim – mijenjam se.
Zapravo, u tom…momku vidim djelić sebe. Onaj od prije nekoliko godina kad sam tek upoznavao ovu vrstu svijeta. Kad sam bio ultraparanoični freak s dobrom frizurom i puno pitanja. Sada pak, potpuna sam suprotnost, ali i dalje s dobrom frizurom. Na putu do sadašnjeg stava prošao sam puno, neću tajiti. Prošao sam laži, spletke, prijetnje, ogovaranja, izdaje, prekide, no nitko ipak ne zna da sam si gotovo oduzeo život. Jedne sam noći sjedio na prozoru računajući koliko mi vremenski treba do prizemlja zgrade. Da tada nije bilo nekih ljudi, koji su me odgajali kako me roditelji nisu mogli, mene sada ne bi bilo ovdje. Hvala.
Da, mijenjam se, ali očito ne dovoljno. Kandidat je uspio dokazati da nije ultraparanoičan, ali je definitivno freak. Mission failed.

Kandidat broj dva, pak, sve je osim tipičnog mužjaka ovih krajeva. Možda zato što putuje po svijetu, ili zbog bijesnih ambicija, koje su - u usporedbi s mojima - ispale vrlo…jednostavne. Ovaj kandidat osim odličnog fizičkog izgleda ima i vrlo zanimljiv mentalni sklop. Razlog? Ne mogu ga pročitati, shvatiti, razotkriti – a nije tajna da samo takvi imaju priliku. I da, jedini nije pitao za…dimenzije. Iako nemam što skrivati, hehehe. Naravno, sad čekam da se prince Charming pretvori u bundevu.

Također, želim svima puno sreće, inspiracije, uživancije, dobre mjuze i klope, dovoljno kofeina i nikakvu potrebu za kafetinom u sljedećoj godini, stoga, sretna Nova!

Sebastian Wright