Kolumne drugog kruga pakla

Ove godine očekujem mnogo promjena, kakve do sada nisam doživio. Osjetim to u zraku, u mirisu novog jutra, nepristupačnosti Mjeseca, odbojnosti rose i smrknutim licima prolaznika. Ljudi se mijenjaju, opredjeljuju… Između bijelih i crnih povlači se crta preko koje se ne smije prijeći. Revolucija (n)ovog doba, toliko smrti i žalosti, toliko suza i bijesa. Djela iz mržnje, nesigurnosti…
Predugo to već govorim, i previše ljudi već je primijetilo istinu u mojim riječima. Nije to isto kao reći što će se dogoditi sljedeće ljeto, pa to i dočekati, barem s malo manjim šokom. Niti kao znati koliko ćeš se još zadržati na ovom svijetu, u ovom obliku. Neobično je to…ne znam točan datum, a osjećam se kao da znam točnu sekundu. I sve između sada i onda.
Danima ne izlazim na svjetlo dana. Opet – primijetit će oni koji me čitaju otpočetka. Ubija me ta napetost u zraku, ubijaju me nevolje dragih mi ljudi. Ubijaju me energetski vampiri koje je danas nemoguće izbjeći.
Već nekoliko dana nisam imao jasnu sliku u glavi. Budio sam se izmoren iako sam spavao gotovo deset sati (!), lijegao sam umoran poput fizičkog radnika, a svakodnevni suicide hotline odlučio sam privremeno stopirati. Jerbo, ako ne mogu sam sebi pomoći, kako ću drugima. A ako ne pomognem sam sebi, opet, kako ću drugima?

Možda svi pročitate, no rijetki će pročitati.

Sebastian Wright