Kolumne drugog kruga pakla

Inteligencija je problem. Sve se više ljudi s time rađa, iako ih, osobno, rijetko susrećem. Kao i kod svakog većeg problema, najbitnije je priznati da ga imate. U svijetu koji nije stvoren za nove ideje, ne može se preživjeti ako osoba nije glupa. Jedan Tesla bio je dovoljan, jedan Da Vinci također, a i Martin Luther odradio je svoje. Sad smo na točci s koje se ne trebamo micati. Imamo struju, televizore (plazme čak, a spominju nekakvu krizu), dolčegabane, versače – ponekad i ovako napisano, vladu koja nas štiti, sindikate, antidepresive. Pa što će ti više?
Ovaj svijet stvoren je za zatučene, utučene, navučene debile koji od sedam do petnaest pizde na poslu, od petnaest do ponoći pizde pred televizorom zbog računa za struju, a onda od ponoći do sedam mirno spavaju zbog self prescribed doze Zolofta. Najbolje je sam si propisati dozu, onako da te lijepo pukne, ne?
Cijela bi se piramida srušila kada je ne bi gradili hipnotizirani zombiji ovisni o Nazovite, recite mi točan odgovor i osvojit ćete… ili Ako nazovete odmah, dobit ćete i…

Vratimo se sada na početni zaključak – inteligencija. Osim što opasnim, neistraženim, nepotrebnim idejama navlače zombije, inteligentni ljudi opasni su za sebe, kao i za taj isti navučeni puk. Ne daj Bože da jadni ljudi moraju naprezati moždane vijuge kako bi se država spasila od krize, žrtve od nasilnika – fizičkih i psihičkih, humanost od nehumanosti i moje uši od lošeg humora, koji sam očito preuzeo u naviku.

Da je Bog želio, stvorio bi Adama i Evu dovoljno inteligentnima da znaju kako cilj života nije bezvremenska ševa.

Stoga, dragi moji inteligentni, sakrijte se što bolje, inače će vas pronaći, a onda ćete vidjeti vraga. I stegnuti remen.

Sebastian Wright