Od okrutnijeg djeteta nema, onda obriši suzu. Kroz stjenke, svu tu koru sivog laminata (skupo je skupo, dušo, i to se vidi, ali to si htjela) putuje auditivni, gusti parfem, možda malo presladak, ako mene pitaš, rekla je tog popodneva. Prekrasnog popodneva, na rubu šume, gdje sunce ljubi pocrvenjele krošnje, što li je sramežljivo to drveće. Zadnji izdanci prhke, nezatomljene, vruće strasti prije neprogrizivog leda i nanosa nečega još nezgodnijeg od prhuti. Da, rekla je uz krut, zapovjednički smiješak, ako mi ne vjeruješ, probaj zapeti u ovoj pripizdini kad ralica uz nimalo srama preda bitku. Molim? Jesi li ti normalan, pitat će. UH. (uzdah je li to bio uzdah ili mi se samo učinilo) Pa, kako bilo – dok vadi cigaretu iz cigaršpica i gasi je; pokušaj naći nekoga tko puši na cigaršpic u 21. stoljeću i dobro to radi – prije je bilo uglavnom sivo, malo tamnosmeđe mjestimice, znaš već, ali ovo zelenilo me izluđuje, ne posve na loš način. Kad pogledam taj zid, osjećam okus trave u ustima. Osjećam ga, trava u rano jutro, natopljena rosom i sočna. Svakog jutra, otvorim oči i prvo što vidim jest taj zeleni zid i usta su mi puna trave. Moraš si to predočiti, stvarno je osjećaj i pol. Uvijek se tako osjećam sa zelenom, mislim da to nikada neće prestati. Šumski, potpuno. E ovo JEST bio osmijeh, ovo nisam umislio. Rekla si da ne voliš šumu. Ne, opet osmijeh, nisam, to su tvoje pretpostavke, dragi. Jedan vrlo glup čovjek me naučio – vjerojatno se ne bih trebala čuditi, i ćorava kokoš kljunom tu i tamo ubode koje zrnce – pretpostavke su majka zajeba, ne pretpostavljaj. Osjećam to iz tebe. Travu. Šumu. Intenzivno. Ne, nije tako. Upitnik; pa valjda znam. Ne znaš, ako ti mirišem na mošus, onda si sigurno umislio. Uopće ne mirišem na mošus, nego citrusno, previše kiselo da bi bilo mošusno. Ne gledaj me tako, ne lažem. Pa zar ne osjećaš? Ne, ne osjećaš, opet pretpostavljaš. Jedna minuta, dvije, previše vremena za razmišljanje. Zeleno, još. A odavno je prehladno.