<body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="//connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>




Copyright © 2011-14. By Seven.

| Intro |, |1|, |2|, |3|
-hiatus-
|4|, |5|, |6|



"What writing is: telepathy, of course." -S. King


Design by murderscene and x; minor changes by Seven.
|2| akvamarina odsjaj ograda
Promatram je i ona je toga već dugo svjesna.

Promatram je kako zatiče zoru za okruglim kuhinjskim stolom, prekrivenim bijelim stolnjakom; ne želi oštetiti ono što joj ne pripada doista, masivni okrugli stol načinjen od tamnog, lakiranog drveta, okružen četirima stolica, no samo jednom iskorištenom. Ona sjedi nad crnim laptopom, dugačkim tanušnim noktima obojenim u tamnoplavu boju lupka po tipkovnici, ne primjećujući urotu kazaljki. Tabakera, koju drži na pjeskovitoj mramornoj prozorskoj dasci, prazni se proporcionalno s gašenjem gradskih svjetala u daljini, negdje oko naftne mrlje morske uvale čiju površinu pokatkad osvijetli zalutala brodica. Ribari? Ne, ipak je to pristanište. U trenucima kad sabire razularene misli pogledom okrzne usamljenu bubamaru što obilazi rub svjetiljke ponad njezine glave; dozvoljava toj sitnoj bubamari lutanje po svojem teritoriju jer možda je sirotici večeras potreban smještaj.
Ponekad i sama odlazi na počinak, ili to barem tako u narodu zovu. Što se nje tiče, to je vrlo rastezljiv pojam. Polaže glavu na narančasti jastuk, dok televizor bruji u pozadini (neka, naredila mu je da zaspe nakon određenog vremena) i zatvara oči, već predosjećajući i ponovno nije u krivu. Svijet zabruji, oko nje je nepodnošljivo zujanje (kako samo mrzi zujanje, svakog je puta izbezumi), a tijelo joj pada kao u onoj pjesmi, i sluša disanje pokraj sebe no ne strahuje – zna da to disanje pripada njoj. Oči su joj čvrsto zatvorene, ali ipak vidi kako joj tijelo mirno počiva. Samo, kako je moguće da nepomično leži ako se ona upravo trga da se probudi, da okonča ponovni pokušaj diobe stanica? Uzaludan trud, svirači, kaže i ona druga pjesma; slojevi njezinih tijela se odvajaju usprkos njezinom nastojanju da se ne makne s kreveta. Ne zna koje od njezinih tijela odbija poslušnost, nije sigurna protiv kojeg od njih vodi bitku, no odlučna je u nepopuštanju. I onda dolaze Misli, One Misli koje mrzi, odvratne, zaglušujuće, podmukle, izopačene misli koje joj planiraju oduzeti mrvicu zdravog razuma koja joj je preostala. Počne se moliti i isprva je užasno teško; zaboravlja koje je riječi izrekla a koje nije, dok Misli bjesne i sve su glasnije; pa ipak, uporna je i izgovara neprecizne, neodređene riječi koje se možda uopće ne svrstavaju pod molitvu (no ona je ionako neortodoksna po tom pitanju, kojekakve ustanove smatra nepotrebnima ako za sebe pronađeš ono Važno, uvjeravanje je glupost, nagovaranje je gluma, misli ona, ako želiš vjerovati publika ti nije potrebna), govori i govori i ne čuje sebe uopće zato što su Misli sve izopačenije i to je dobro, jer znaju da gube, ona ponavlja, ponavlja, ponavlja i uspijeva doista otvoriti oči, ovoga puta u tišini.

Promatram je kako sjedi kao samo jedno od mnogih lica, gledam kako joj se usne rastežu u osmijeh dok kima glavom i svojim komentarom nasmijava nekolicinu prisutnih, čini se da se zabavlja, čini se da je s njom sve u redu, no zašto neprekidno pogledava na visok sat? Nema nikakvih obaveza, ori se smijeh, a ona ipak promatra sunčeve ptice koje kruže nad uspavanim plovilom i veseli se, jer je o sunčevim pticama dosad samo slušala. Vraća se raspravi, ostatak nije ni primijetio da se nakratko isključila. Nije to loše, misli si ona, izgleda da mi sve bolje polazi za rukom.
Potom je tu i Sunce i oljuštene zgrade na obali, a ona razmišlja o trenutku kad se vozila na suvozačkom sjedalu i gledala kako oblačno nebo grli poluprozirne balkonske ograde načinjene od akvamarina, taj trenutak se dogodio tako davno. Imaginaran miris predstojeće kiše i vruće palačinke od čokolade koje će pojesti nakon diskusije s najboljom prijateljicom. Vrlo davno.

Promatram je kako pušta snimku Ravelovog Bolera dok zavinutim nožićem u linoleum urezuje precrtani oblik. Posvetila se tome u potpunosti, razmatra koji rezovi moraju biti dublji, a koji površinski, ali neposlušni nožić svako malo pogrešno skrene. Ili je ona neprecizna? Moglo bi biti, čini joj se, ali bolje da je se ostavi te teme jer bi produkt kontemplacije mogao uroditi potraćenim komadom linoleuma. Pjevuši melodiju dok na mutno bijelu paletu istiskuje zelenu i žutu boju. S odmakom ih promatra nekoliko sekundi; dok zelenoj dodaje mrvičak crne i žutoj smeđu boju, zvuk čitavog orkestra uvlači se u tkaninu prozorskih zavjesa. Ona će sada povući još jedan dim gotovo dogorjele cigarete u prozirnoj pepeljari i na linoleum razmazati svaku boju, ovisno o kutu. Trudi se biti pažljiva; ukoliko joj se potkrade greška, morat će satima ispirati linoleum za ponovni nanos boje. Neplanirano joj se u zakutku mozga pojavi ono pitanje o konstanti, odmahuje glavom izvijajući usne u širok osmijeh, apsurdnog li događaja. Nastoji isprazniti um, potrebna joj je koncentracija. Shvati da zelenu nanosi plosnatim kistom, pa potraži onaj stariji kist i uopće je ne iznenadi da je još idejno umrljan; nema veze, poslužit će. Žutu je nijansirala pravilno, u posljednju sekundu sjetila se dodati malo topazno smeđe. Tada primijeti odbjegli opušak na novinskom papiru; ugašen je, na svu sreću: to je prednost ručno motanih cigareta, same procijene kad im nije posvećena pozornost. Pali novu, prethodno skoknuvši ovlaš isprati ruke, i povukavši dva dima u isti mah, odlaže cigaretu i na slojeviti, izbrazdani papir polaže obojano lice linoleuma, a potom ga izbočenim dijelom krupne željezne žlice snažno pritišće. Uto shvati da u pozadini trenutno svira nešto posve drugo, no nastavlja gnječiti linoleum, nastojeći zanemariti bol u zglobovima ruku. Minutu ili dvije kasnije, oprezno, centimetar po centimetar, odvaja linoleum od papira, a kad ugleda produkt, zadovoljno se osmjehne. Moglo je i bolje, javi se samokritična misao, ma uvijek može bolje. U ovom je trenutku savršeno, točno prema planu. Umata prljav linoleum u novinski papir i baca ga u plastičnu vrećicu, a obojani papir odlaže na novinskim papirom obložen regal. Dovršava cigaretu, sretna, uz miris boje u zraku.

Promatram je kako plače sklupčana u hodniku, sjedam uz nju bez ijedne ideje o tome kako joj pomoći, a ona bulji kroz balkonska vrata slušajući o bezimenom konju. U ustima joj je čudan, odbojan gorko-kiseli okus, kao da će povratiti, samo što zna da neće. U ovakvim trenucima jedino što fizički poprati njezinu psihu su želučani problemi s vrlo neugodnim nusproduktom. Ima osjećaj da joj crijeva jedan trenutak bestežinski orbitiraju, a drugi pak da se međusobno tuku. Rolete svakog prozora su spuštene točno na polovicu prozorskog okvira, no ona ima osjećaj da je u stanu pretamno. I u isti mah presvijetlo. Pomisli su joj zamagljene, ali trenutno je taj problem nebitan. Posve nebitan, ustaje s poda hodnika i dok hoda prema kupaonici, načas pogleda u svoj odraz u ogledalu.
Jedini par očiju kojeg tamo vidi pripada meni. Kao što sam rekla, ona je već dugo svjesna toga da je promatram.


Misli | 65 |