13.03.2007., utorak
|
I dok sam tako sjedila na svom krevetu i gledala nebo krvavo crvene boje razmišljala sam o njemu.... Kako se odjednom sve to dogodilo?sve mi je još bilo mutno kao paleta pomješanih boja... Ništa se ne raspoznaje...ali kako je do toga došlo??? I tako počela sam se prisjećati onih naših prvih sretnih trenutaka.kada smo mislili da će to zauvijek trajati... Šetali smo se pokraj mora i držali se za ruke...u tišini smo uživali u tom trenutku...zarobljeni Emocijama u mjestu i vremenu...nismo pričali...nije bilo potrebno,razumjeli smo se... Sada je slična situacija-ne pričamo....zbog njega sam zanemarivala prijatelje,svađala se sa roditeljima....što ga je nagnalo da tako naglo postupi...da me povrijedi.... Ja sam bila tu za njega,uvijek kad je trebao.a on kad mi je bio najpotrebniji,otišao Je ne rekavši ni riječi....otad nisam čula njegov glas...nisam ga vidjela.... Sad je on razlog mojoj nesreći i mojoj tuzi...zbog njega sada ležim na krevetu,na mokrom jastuku prepunom suza... Znam da moram krenuti dalje ali toliko mi je pitanja ostalo otvoreno,toliko riječi neizrečeno i previše sjećanja je Ostalo...pokušavam se skoncentrirati na budućnost,na prijatelje,na neke druge stvari...ali svaka riječ boli poput šake, Svaki pogled oštar je poput noža,svaki pokret otrgne dio mene,a svaka misao mi oduzima dio života... I tako rastrgana i uništena pokušavam se pridignuti i nastaviti dalje... Neznam...udarila me inspiracija |
