28.02.2007., srijeda
|
Ne,molim vas,ne idite...ne želim opet ostati sama.... Tog dana odlazila sam kući poslije škole kao i obično,razmišljajući o zemljopisu i kako da ispravim ovu novu jedinicu... Zastala sam kod kafića,pogledala sam sve te ljude i sjetila se da se večeras moram naći s prijateljicama.dok sam tako stajala netko mi se prišuljao iza leđa....osjetila sam nečiji dah na vratu i prije nego što sam se snašla čovjek mi je stavio lisice na ruke...ništa mi nije bilo jasno dok me on pokušao ugurati u auto.to mu je pošlo za rukom jer je bio puno jači od mene... na zadnjem sjedalu me čvrsto uhvatio i stavio mi krpu na lice...onesvijestila sam se.... Kad sam se probudila nalazila sam se u nekoj prostoriji,ćeliji zapravo...nisam se mogla podignuti. Sva sam bila u masnicama i sve me je boljelo...bilo je hladno,prljavo,vlažno,a u zraku se osjećao smrad truleži i vlage.bilo je jedva dovoljno zraka,a razum nije bio na mojoj strani,kao ni logika koja se nije htjela uključiti... kad je bol popustila pridigla sam se i proučila tu prostoriju ako se to može tako nazvati....bila je mala,možda 2m x 2m,grubo izbetonirana,bez namještaja,bez prozora.bila su samo jedna mala čelična vrata na kojima je bio mali otvor zaštićen rešetkama....kroz taj prozorčić jedva je dopiralo nešto svjetla... prišla sam vratima i pogledala vani...samo jedan hodnik i zidovi...počela me hvatati panika i klaustrofobija...zidovi su se stiskali oko mene,pokušala sam viknuti ali me grlo izdalo pa sam ispustila jedva čujni jecaj...uhvatila me panika,pokušala sam razbiti vrata ali sam tako samo zadobila ozljede na nozi...čula sam korake...legla sam na pod,izgledalo je ko da spavam...čula sam škripu masovnih vrata i netko je ušao.blještava svjetlost zaslijepila me te nisam ništa vidjela...netko mi je prišao i opalio mi šamar..glava mi je odletjela u pod a tragovi dlana žarili su mi kožu ali nisam ispustila nikakav zvuk,valjda od straha da ne dobijem više... Kad sam bila sigurna da više nema nikoga briznula sam u plač...jecala sam i derala se.... Zašto baš ja???što sam to napravila???i kao odgovor dobila sam pismo bačeno ispod vrata... U njemu je pisalo: “ti si kriva za sve,za sve nevolje,za sve što se dogodilo. Ali ne brini uskoro ćeš platiti... svojim životom...“ Koji je to bolesnik napisao?za što sam kriva?ništa mi nije bilo jasno ali sam barem znala svoju sudbinu ma koliko ružna i okrutna bila....skupila sam se u kut sobička kad sam opet čula korake i opet me ona svjetlost zaslijepila....znala sam da je kraj...čovjek mi je prišao,i kao u autu,prislonio krpu na usta...zaspala sam.. |
22.02.2007., četvrtak
|
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa jučer sam napisala post....pisala sam ga pola sata....i nemogu vjerovati izbrisala sam ga...a sad ga nemogu opet napisati...ma daj nije fer.... taman sam napisala nešto kako je sve lakše kad si optimističan ali to sad nemogu biti jer sve što taknem pretvori se u pepeo..... uglavno fora je u tome što sam čitajući vaše postove shvatila da se u svakom pronalazim..u svakom mi je poznata situacija,osjećaj ili riječ....toliko različitih stvari a opet istih,posebnih na svoj način...valjda to znači da sam promjenjiva....u jednom trenutku skačem od sreće a u drugom kroz prozor....i mijenjam teme iz sekunde u sekundu...to je barem očito u postovima..... ma nema veze.....relax....diši.... e pa tako... naki dan sam išla pješke kući jer mi je bus pobjegao...mislim nije to neka velika stvar ako se izuzme da mi bus ide svakih 1,30 h,što sam imala 7 sati u šk,što mi torba ima 50 kg ili to što idem sama... trebalo mi je pola sata s tim da sam brzo hodala.... shvatila sam da je puno toga lakše ako misliš pozitivno..... cijelim putem smišljala sam viceve,pokušala ih se što više sjetit,prisjećala se zanimljivih trenutaka u školi.... prijatelja koje dugo nisam vidjela.....i na kraju sam razmislila o svemu....da sam išla s nekim nebismo pričali nego pokušavali forsirati razgovor....i sve bi rezultiralo nekakvom neugodnom tišinom...onom rastegnutom...opipljivom.... i za kraj...kad sam došla doma počeo je pljusak...heh....ipak imam sreće... |
05.02.2007., ponedjeljak
grrrrrrrrr
|
grrrrrrrrrrrr...........evo uhvatilo me.... nemogu više ništa.... kad biste me sada pitali šta mi je ja bih odg -ništa... naravno ja uvijek odg s ništa....to mi je najjednostavnije i iako mi nitko ne vjeruje barem me puste na miru....i ne gnjave....a ako me nitko ništa ne pita moguće je da ja sama dođem do nekoga i počnem pričati o onome što me muči.... zasad me to još nitko nije pitao pa mogu pisati.... dakle -što me naživciralo? ništa.... doslovce ništa...bila sam u školi i kad sam došla doma počela sam se derati na sve oko sebe...bez razloga... iz čista mira....i tada sam sjela za komp.... ovaj udarac po tipkama i taj zvuk me smiruje....ali ako netko drugi to radi onda me živcira....čitanje vaših postova me isto smiruje... odvodi me u drugi svijet gdje ja nisam glavni lik nego neki prolaznik koji zaviruje u vaše živote.... koncentriram se na druge stvari i sva frustracija nestaje...pitam se...je li sam to samo ja???? je li to normalno????nekada me spopadnu tužne misli i osjećaji da bih najradije išla u najtamniji kut najtamnijeg d vorca na najtamnijem svijetu u galaksiji bez sunca.... ovo mi je jedini ispušni ventl....jer kad god pišem osjećam mir.... ne znam zbog čega ali muku mučim kad treba pisati sastav za školu... nikada me ne povedu osjećaji...nikada nisam opuštena....je li možda razlog što ih trebam čitati ljudim koje znam??? kako da ih pogledam u oči nakon što sam otvorila dušu???a oni se posprdno nasmijali... je li to moj problem???neznam .... zato moji školski tekstovi su prazni....jer u njima nema mene,moje duše,mojih misli,nema ništa... |
