05.02.2007., ponedjeljak

grrrrrrrrr

grrrrrrrrrrrr...........evo uhvatilo me....
nemogu više ništa....
kad biste me sada pitali šta mi je ja bih odg -ništa...
naravno ja uvijek odg s ništa....to mi je najjednostavnije i iako mi nitko ne vjeruje barem me puste na miru....i ne gnjave....a ako me nitko ništa ne pita moguće je da ja sama dođem do nekoga i počnem pričati o onome što me muči....
zasad me to još nitko nije pitao pa mogu pisati....
dakle -što me naživciralo?
ništa....
doslovce ništa...bila sam u školi i kad sam došla doma počela sam se derati na sve oko sebe...bez razloga... iz čista mira....i tada sam sjela za komp....
ovaj udarac po tipkama i taj zvuk me smiruje....ali ako netko drugi to radi onda me živcira....čitanje vaših postova me isto smiruje...
odvodi me u drugi svijet gdje ja nisam glavni lik nego neki prolaznik koji zaviruje u vaše živote....
koncentriram se na druge stvari i sva frustracija nestaje...pitam se...je li sam to samo ja????
je li to normalno????nekada me spopadnu tužne misli i osjećaji da bih najradije išla u najtamniji kut najtamnijeg d vorca na najtamnijem svijetu u galaksiji bez sunca....
ovo mi je jedini ispušni ventl....jer kad god pišem osjećam mir....
ne znam zbog čega ali muku mučim kad treba pisati sastav za školu...
nikada me ne povedu osjećaji...nikada nisam opuštena....je li možda razlog što ih trebam čitati ljudim koje znam??? kako da ih pogledam u oči nakon što sam otvorila dušu???a oni se posprdno nasmijali...
je li to moj problem???neznam ....
zato moji školski tekstovi su prazni....jer u njima nema mene,moje duše,mojih misli,nema ništa...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

design made by v4MP1r3