25.04.2007., srijeda
|
oprostite što se tako dugo nisam javljala.... jednostavno nisam imala puno slobodnog vremena....niti volje.... ali imala sam inspiracije....dolazile su mi svakog adana ali ja ih nisam mogla pretočiti na papir...u glavi su mi bile stvarno super slike i priče ali valjda sam prelijena da poradim na njima i zadovoljim svoju glad za stvaranjem.... u nekim kriznim trenutcima bila sam sigurna da je sve što napišem ili izmislim glupo i da se nikomu ne sviđa...pomislila sam čak i izbrisati blog..znam da bi mi poslije bilo žao jer ne bih mogla čitati vas...i ne bih imala ispušni ventil....sada sam uspijela nekako napisati par riječi čisto da me ne zaboravite..i oprostite što vas nisam komm....stvarno mi je žao ali sada ću ispuniti tu zadaću...to je jedina zadaća koju volim... |
11.04.2007., srijeda
probajte...prejebeno
|
ovo je samo da se malo zabavite.... pusa...obecajem novi post.... |
02.04.2007., ponedjeljak
|
hodam po ulici i uporno se osvrćem i tražim poznato lice u kojem ću naći utjehu... ali sve nepoznati ljudi u žurbi i nema načina da ih zaustavim...kao da me ne primjećuju prolaze pokraj mene i sudarajući se prolaze,probijaju put.... hvata me panika..je li ja pripadam u ovaj svijet?...ne svaćam zašto me nitko ne vidi...nitko me ne želi pogledati u oči kao da bih onda saznala da neku tajnu...svi pogrbljeno hodaju ne želeći nikakav kontakt s ljudima oko sebe..ne žele se otvori jer možda bi njihova životna priča izašla na vidjelo i pronašli bi se prijatelji i srodne duše...sebično se drže za svoje i priče i ne žele ih podijeliti...sa svijetom... tisuće lica tisuće priča tisuće ljudi možda kad bih se skupila u nekakvu rupu i tamo ostala zauvijek,bi li tko primjetio da me nema..bi li se tko zapitao od čega se skrivam???ne bi jer su ljudi previše sebični....da brinu o drugima... |
27.03.2007., utorak
|
sjedim. prazan stol. osim papira što je na njemu. prazan. i olovka u mojoj ruci. nepomična. u nadi da će inspiracija doći. gledam kroz prozor. vidim sve. ne vidim ništa. oči pune suza. trepnem. suza klizne preko obraza. preko usne. skida osmjeh. krenu i druge. prekriju papir. trepnem opet. nemam snage da otvorim oči. opustim ruke. olovka padne. udari u pod. razbije se. kao moje srce. |
13.03.2007., utorak
|
I dok sam tako sjedila na svom krevetu i gledala nebo krvavo crvene boje razmišljala sam o njemu.... Kako se odjednom sve to dogodilo?sve mi je još bilo mutno kao paleta pomješanih boja... Ništa se ne raspoznaje...ali kako je do toga došlo??? I tako počela sam se prisjećati onih naših prvih sretnih trenutaka.kada smo mislili da će to zauvijek trajati... Šetali smo se pokraj mora i držali se za ruke...u tišini smo uživali u tom trenutku...zarobljeni Emocijama u mjestu i vremenu...nismo pričali...nije bilo potrebno,razumjeli smo se... Sada je slična situacija-ne pričamo....zbog njega sam zanemarivala prijatelje,svađala se sa roditeljima....što ga je nagnalo da tako naglo postupi...da me povrijedi.... Ja sam bila tu za njega,uvijek kad je trebao.a on kad mi je bio najpotrebniji,otišao Je ne rekavši ni riječi....otad nisam čula njegov glas...nisam ga vidjela.... Sad je on razlog mojoj nesreći i mojoj tuzi...zbog njega sada ležim na krevetu,na mokrom jastuku prepunom suza... Znam da moram krenuti dalje ali toliko mi je pitanja ostalo otvoreno,toliko riječi neizrečeno i previše sjećanja je Ostalo...pokušavam se skoncentrirati na budućnost,na prijatelje,na neke druge stvari...ali svaka riječ boli poput šake, Svaki pogled oštar je poput noža,svaki pokret otrgne dio mene,a svaka misao mi oduzima dio života... I tako rastrgana i uništena pokušavam se pridignuti i nastaviti dalje... Neznam...udarila me inspiracija |
28.02.2007., srijeda
|
Ne,molim vas,ne idite...ne želim opet ostati sama.... Tog dana odlazila sam kući poslije škole kao i obično,razmišljajući o zemljopisu i kako da ispravim ovu novu jedinicu... Zastala sam kod kafića,pogledala sam sve te ljude i sjetila se da se večeras moram naći s prijateljicama.dok sam tako stajala netko mi se prišuljao iza leđa....osjetila sam nečiji dah na vratu i prije nego što sam se snašla čovjek mi je stavio lisice na ruke...ništa mi nije bilo jasno dok me on pokušao ugurati u auto.to mu je pošlo za rukom jer je bio puno jači od mene... na zadnjem sjedalu me čvrsto uhvatio i stavio mi krpu na lice...onesvijestila sam se.... Kad sam se probudila nalazila sam se u nekoj prostoriji,ćeliji zapravo...nisam se mogla podignuti. Sva sam bila u masnicama i sve me je boljelo...bilo je hladno,prljavo,vlažno,a u zraku se osjećao smrad truleži i vlage.bilo je jedva dovoljno zraka,a razum nije bio na mojoj strani,kao ni logika koja se nije htjela uključiti... kad je bol popustila pridigla sam se i proučila tu prostoriju ako se to može tako nazvati....bila je mala,možda 2m x 2m,grubo izbetonirana,bez namještaja,bez prozora.bila su samo jedna mala čelična vrata na kojima je bio mali otvor zaštićen rešetkama....kroz taj prozorčić jedva je dopiralo nešto svjetla... prišla sam vratima i pogledala vani...samo jedan hodnik i zidovi...počela me hvatati panika i klaustrofobija...zidovi su se stiskali oko mene,pokušala sam viknuti ali me grlo izdalo pa sam ispustila jedva čujni jecaj...uhvatila me panika,pokušala sam razbiti vrata ali sam tako samo zadobila ozljede na nozi...čula sam korake...legla sam na pod,izgledalo je ko da spavam...čula sam škripu masovnih vrata i netko je ušao.blještava svjetlost zaslijepila me te nisam ništa vidjela...netko mi je prišao i opalio mi šamar..glava mi je odletjela u pod a tragovi dlana žarili su mi kožu ali nisam ispustila nikakav zvuk,valjda od straha da ne dobijem više... Kad sam bila sigurna da više nema nikoga briznula sam u plač...jecala sam i derala se.... Zašto baš ja???što sam to napravila???i kao odgovor dobila sam pismo bačeno ispod vrata... U njemu je pisalo: “ti si kriva za sve,za sve nevolje,za sve što se dogodilo. Ali ne brini uskoro ćeš platiti... svojim životom...“ Koji je to bolesnik napisao?za što sam kriva?ništa mi nije bilo jasno ali sam barem znala svoju sudbinu ma koliko ružna i okrutna bila....skupila sam se u kut sobička kad sam opet čula korake i opet me ona svjetlost zaslijepila....znala sam da je kraj...čovjek mi je prišao,i kao u autu,prislonio krpu na usta...zaspala sam.. |
22.02.2007., četvrtak
|
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa jučer sam napisala post....pisala sam ga pola sata....i nemogu vjerovati izbrisala sam ga...a sad ga nemogu opet napisati...ma daj nije fer.... taman sam napisala nešto kako je sve lakše kad si optimističan ali to sad nemogu biti jer sve što taknem pretvori se u pepeo..... uglavno fora je u tome što sam čitajući vaše postove shvatila da se u svakom pronalazim..u svakom mi je poznata situacija,osjećaj ili riječ....toliko različitih stvari a opet istih,posebnih na svoj način...valjda to znači da sam promjenjiva....u jednom trenutku skačem od sreće a u drugom kroz prozor....i mijenjam teme iz sekunde u sekundu...to je barem očito u postovima..... ma nema veze.....relax....diši.... e pa tako... naki dan sam išla pješke kući jer mi je bus pobjegao...mislim nije to neka velika stvar ako se izuzme da mi bus ide svakih 1,30 h,što sam imala 7 sati u šk,što mi torba ima 50 kg ili to što idem sama... trebalo mi je pola sata s tim da sam brzo hodala.... shvatila sam da je puno toga lakše ako misliš pozitivno..... cijelim putem smišljala sam viceve,pokušala ih se što više sjetit,prisjećala se zanimljivih trenutaka u školi.... prijatelja koje dugo nisam vidjela.....i na kraju sam razmislila o svemu....da sam išla s nekim nebismo pričali nego pokušavali forsirati razgovor....i sve bi rezultiralo nekakvom neugodnom tišinom...onom rastegnutom...opipljivom.... i za kraj...kad sam došla doma počeo je pljusak...heh....ipak imam sreće... |
05.02.2007., ponedjeljak
grrrrrrrrr
|
grrrrrrrrrrrr...........evo uhvatilo me.... nemogu više ništa.... kad biste me sada pitali šta mi je ja bih odg -ništa... naravno ja uvijek odg s ništa....to mi je najjednostavnije i iako mi nitko ne vjeruje barem me puste na miru....i ne gnjave....a ako me nitko ništa ne pita moguće je da ja sama dođem do nekoga i počnem pričati o onome što me muči.... zasad me to još nitko nije pitao pa mogu pisati.... dakle -što me naživciralo? ništa.... doslovce ništa...bila sam u školi i kad sam došla doma počela sam se derati na sve oko sebe...bez razloga... iz čista mira....i tada sam sjela za komp.... ovaj udarac po tipkama i taj zvuk me smiruje....ali ako netko drugi to radi onda me živcira....čitanje vaših postova me isto smiruje... odvodi me u drugi svijet gdje ja nisam glavni lik nego neki prolaznik koji zaviruje u vaše živote.... koncentriram se na druge stvari i sva frustracija nestaje...pitam se...je li sam to samo ja???? je li to normalno????nekada me spopadnu tužne misli i osjećaji da bih najradije išla u najtamniji kut najtamnijeg d vorca na najtamnijem svijetu u galaksiji bez sunca.... ovo mi je jedini ispušni ventl....jer kad god pišem osjećam mir.... ne znam zbog čega ali muku mučim kad treba pisati sastav za školu... nikada me ne povedu osjećaji...nikada nisam opuštena....je li možda razlog što ih trebam čitati ljudim koje znam??? kako da ih pogledam u oči nakon što sam otvorila dušu???a oni se posprdno nasmijali... je li to moj problem???neznam .... zato moji školski tekstovi su prazni....jer u njima nema mene,moje duše,mojih misli,nema ništa... |
31.01.2007., srijeda
|
evo nisam pisala nove postove jer mi nije radio net..... dakle da nadoknadimo... ništa se novog nije dogodilo... nažalost...dosadno je... svaki dan isto... dizanje,škola,doma,trening,doma,spavanje... želim promjene...ne da mi se uvijek po istom putu.. naporna je to...želim da se dogodi nešto spontano,iznenada,neočekivano...shvaćate??? nešto na što ne računam...nešto da se od srca nasmijem ili zaplačem od smijeha...i ugode...zbog društva... htjela bih da se cijela ekipa negdje nađe...da napravimo party...da slavimo....jedan običan dan...da svi shvate koliko smo sretni samo zbog toga što imamo jedni druge...prijatelje.... da plešemo cijelu noć na najdraže pjesme... da pjevamo dok nam ne popucaju glasnice... da se napijemo od sreće... poludimo od opuštenosti.... da imamo osjećaj da nitko nije sam... da negdje pripadamo... osjećaj društva...mase... da se svi razumijemo samo pogledom u oči... da mimika govori sve... da sve bude jednostavno... lagano... da bude baš tako kako je.... to bih ja htjela..... |
22.01.2007., ponedjeljak
|
evo nemam ništa za napisati...nemam inspiracije i nisam neke volje pa ću vam samo staviti par slikica.... koje su sa deviantarta... imaju predivne slike pa prođite i pogledajte....     |
