subota | 19.04.2008.

NOSILA JE OSIJEK OKO VRATA


Nikako mi taj čovjek ne ide iz glave.
„Poznajete li moju malenu?“ – upitao me i sjeo do mene na jednu od onih klupa gdje sam tu večer sjedio i lagano se opijao.
„Koju?“ – upitah ga.
„Ma, onu malu, slatku što radi u Zelenilu, i od proljeća do jeseni uređuje ove parkove. Ovo cvijeće što ga vidimo, sve je to njenih ruku djelo. Kako je ne znate? Ma, morate znati za nju!“
Kako sam već bio pripit smetala mi je njegova nazočnost, ali se svladah jer me odjenom zbune njegove suze. To me šokiralo. Čovjek je počeo plakati. Gledao sam njegovu dugu raščupanu kosu koju je hvatao nervozno rukama kao da će ih počupati. Na sebi je imao neki stari zimski kaput, stare hlače i cipele bez vezica. Postalo mi ga nekako žao. Šutio sam i ponudio mu da malo popije kako bi se smirio. Trgnuo je dobar gutljaj i zatim mi nastavio pričati.
„Izgubio sam je zauvijek. Za sve je kriv ovaj grad i ovi bogataši koji su preko noći zgrnuli lovu. Jedan od takvih je kupio poduzeće gdje sam radio a i ona sa mnom. Između nas se rodilo nešto, nešto više čega danas nema. Prijateljstvo, mladi gospodine! Toga u ovom gradu više nema.“
„Ne morate mi se obraćati tako. Nisam ja nikakav gospodin. Pređimo na „ti“, rekoh i ponudih da opet trgne.
„Vi, mladi, jako ste se promijenili. Zaboravili ste osnove kulture ponašanja, i ne prekidaj me kad pričam, molim lijepo.“
„Oprostite“, rekoh i kako sam osjetio da mi ovaj došljak postaje simpatičan nisam se dao u raspravu s njime.
Imao je lijepe smeđe oči iz koje je zračila toplina. Taj je bio lijep, kad je bio mlad, pomislih. Pustio sam da nastavi svoju priču.
„Na poslu smo sve radili zajedno. Ona bi skuhala kavu, a ja prao šalice. Ponekad je iznenadio nekim darom i kradomice je hvatao za ruku. Uzvraćala bi mi stisak. Nitko nije znao za nas. Već godinu dana je nisam vidio. Samo bi se ponekad čuli telefonom. Sad je počela već drugu sezonu raditi u Zelenilu. I sad znam cijeli krug će se ove godine ponoviti. Da znaš samo, moj mladiću, kako moje srce zbog toga pati.“
„Ali ta žena, o kojoj mi pričate, mora nešto zaraditi. Od čega će živjeti? Ne razumijem zašto vam to smeta?“, ubacih se.
On me tada pogleda u oči i reče:
„Vidim da me ne razumiješ. Ja nisam htio to prijateljstvo da izgubim. I za to krivim sve vas koji ne znate cijeniti njihov trud. Oni rade minimum deset sati na dan, da ovaj grad bude lijep. A vi, cijenite li to?“
Glas mu počeo podrhtavati te uzme mi iz ruke bocu. Ovaj put dobrano trgne. Nakon koju minutu-dvije nastavi.
„Kad je prvu sezonu počela raditi kukala mi je kako je sve boli. Ne zna kako se zove, i da doma napravi što mora i rano odlazi leći. Njene muke kao da su bile moje muke. Pozivao sam je da izađemo i prošetamo uz Dravu, ali odbijala je. Niti u kino nije htjela sa mnom. Umorna je, odgovorila bi.“
„Možda nije htjela zbog nekog drugog razloga? Možda je to samo bio izgovor?“, dometnem.
„Ne, ne vjerujem.“, brzo mi odgovori.
„Ta, rekla bi mi to. Dobro je poznajem. Ne bi mi lagala. Poslije se ona meni javila. Pričala je kako je u početku bilo teško i naporno i da joj je sada lakše. Smeta joj samo kad sunce jako prži. I tako smo se povremeno čuli i pričala bi o svom radu. Potpuno se predala ovom gradu trudeći se da on bude lijep na ovaj način. Ona je nosila ovaj grad oko vrata, a ja sam zbog toga bivao tužan. U mjesecu svibnju vadili su korijenje cvijeća koje se sadi u listopadu i sadili su nove. Govorila mi je kako sad sadi kadifice, plave zvijezde, petunije, begonije, salvije, vodenike i kanu, tako da njen grad cvijeta cijelo ljeto. Molio sam je kad završi sadnju, tad vjerojatno će biti manje posla, da izađemo, da se nađemo. Bilo bi mi drago. Ta, željan sam je vidjeti! Ali ne, ona bi me korila. Mislim li da je tad gotovo? Sad su na redu okopavanja, čupanje travke i zalijevanja. Ovaj grad nije mali. Tu je Trg A. Starčevića, katedrala, Đakovština, perivoj ktalja Držislava, perivoj P. Preradovića, Trg Slobode, razni skverovi, Europska avenija-Trpimirova, Vukovarska-Trpimirova, Divaltova-Trpimirova, Štrosmajerova-Kanižlićeva, Retfala, Jug II, Donji grad i još drugi uglovi ulica koja nastoji uljpšati. Zar mislim samo na sebe? Ona za sebe nema vremena, jer ovaj Osijek mora ponovo biti najljepši grad. Kao što je i bio prije rata, nakon toga sam bio pomalo ljut na nju. Nitko ti neće reći hvala, rekao sam joj. Ljudi svoje kućne ljubimce puštaju da pišaju po cvijeću. Nitko neće prepoznati tvoj trud. Na to mi je spustila slušalicu. O, kako sam zamrzio ovaj grad! Noćima nisam mogao spavati. Lutao sam ulicama, bez cilja. Čuo sam ljude oko sebe kako tiho šapuću: Vidi što je prljav i neuredan... Što da radim, danima sam se pitao. Nisam htio izgubiti moju malenu.“ – ponovo je zaplakao.
Izvadio sam papirnatu maramicu i ponudio mu. Ispirio je nos a zatim nervozno, drhtavim rukama prekopavao po džepovima svog starog kaputa. Tko bi rekao da on zbog jedne žene vodi ovakav jadan život. Izgledao je vrlo slab, kao da nije jeo pet dana. Potpuno blijed u licu. Već sam ga par puta viđao u gradu, i ja sam, kao i drugi zaobilazio ga. Možda zato što sam se njega bojao. Odjednom izvadi jednu malu knjižicu iz kaputa i da mi je u ruke. Počeo je govoriti pobjedničkim tonom. Kao da je uskrsnuo. Oči su mu zasjale.
„Gledaj. Sjetio sam se kako ću se osvetiti ovom gradu. On je uzeo nešto moje, a ja sam uzeo nešto njegovo. Otvori, pogledaj!“
Mala, prljava knjižica A5 formata me potpuno zbunila. Sav onaj alkohol u meni je odjednom izlapio. Otvorio sam prvu stranicu knjižice i ugledao zalijepljen cvijet o list papira. Bio je upisan datum kad ga je ubrao i na latinski naziv cvijeta tulypa hybrida. Znao sam da se radi o tulipanu. Na drugoj stranici je bio narcissus (narcis), pa dalje, myosotis alpestris , bells perenis , viola vitrukjana, itd. Shvatio sam sve. On je sve primjerke proljatna cvijeća poljepio u ovu knjižicu, a poslije sam naišao i na ona što cvjetaju ljeti: petunija, multiflora, ageratum houstonianum, tagetes erecta, canna indica, i druga. Sva ta suha cvijeća djelovala su kao da su još svejža. Prekrasan spomenar! Dao si je truda i zapisao sva ta latinska imena za koje malo ljudi zna.
„Prevario sam ovaj grad. Uzeo sam kao što je on meni, nešto njegovo.“, ponovio mi je ponosno.
Uzdignuo je glavu kao da se upravo vratio s boja, gdje je pobio zmaja s devet glava.
„Ja znam što bih s ovom knjižicom.“, rekoh mu.
„Što?“
„Poklonio bih je vašoj malenoj.“
„Mislite?“, pogleda me zagonetno.
„Da, ozbiljno vam kažem. Poklonio bih ovaj lijepi spomenar njoj i tako ćete dokazati da vi cijenite njen trud da uljepša ovaj grad.“
Čovjek je ostao bez teksta. Uzeo je bocu i potegao dva-tri dobra gutljaja. Šutio je još par minuta. Gledali smo obojica prolaznike kako nas u blagom luku zaobilaze. Smrdili smo na alkohol. Čovjek se digne i odlučno mi odgovori.
„Hoću. Učinit ću to. Odmah idem predati ovaj dar.“
„Tako treba.“, potvrdih.
Stisnemo si ruke i on mi zahvalno kimne. Nestao je sa zalaskom sunca...



Ovu priču sam napisao 2oo4 godine povodom natječaja i moja je priča uvrštena u zbornik knjige časopisa "Osječki dom" te godine.
Pozdrav svima i hvala vam najljepša što ste uz mene.






- 19:18 - Komentari (20) - Isprintaj - # -

subota | 12.04.2008.

Tebi nije stalo


„Tri godine, tri godine se nismo vidjeli.“ – sama si rekla.
Ne bih te ni vidio da moj kolega nije napomenuo da radiš u blizini. Svaki put kad mi te spominje osjetim treptaj u sebi. Svaki put na spomen tvoga imena. On dobro zna koliko si mi značila, ali... pravio sam se da mi nije stalo, a stalo mi je da te vidim. Duboko u dubini duše priznajem sebi da mi je stalo. Tri godine su prošle...
Ti ne znaš. Ti nikada nisi saznala...
Od prvoga dana kada smo zajedno radili u onoj propaloj firmi ja sam znao da si posebna. Tvoje stidljive oči to su meni govorile. Malo po malo povjeravala si se meni jer trebala si prijatelja, a ja sam te slušao... sjećaš li se tih dana? Sve je odjednom postalo drugačije kad smo dobili radne knjižice, kad je firma otišla u stečaj, i kad te više nisam viđao, kad sam gubio svaki tvoj trag.
Nedostajala si mi. Toliko si mi nedostajala.
Iznova, iz dana u dan sam vraćao sliku kako sjedimo zajedno na klupi za vrijeme pauze i ti mi pričaš o tvojim bračnim problemima, o tvom mužu koji te prevario i ostavlja,o djeci koja ništa ne razumiju, o tebi rastrganu...
Zagrlio bih te nježno i rekao: „Nije te on vrijedan.“ A ti si voljela njega i zato se nisi mogla pomiriti što te napušta. A ja sam te toga dana zavolio...nikad to nisi saznala.
Ubrzo smo našli posao u različitim firmama, što je bila sretna okolnost u tim vremenima,no, tada sam gubio te. Osjećao sam to. Pitao sam se zašto mi se ne javljaš ponekad. Ta, imaš moj broj telefona. Zašto bih ja uvijek bio prvi? A onda mi je sinulo: tebi više nije stalo!
Zar ti ništa nije značilo to veče kada sam te povodom tvoga rođendana izveo na večeru „kod Javora“? Zar moji signali ti nisu ništa govorili?
A čekao sam jer nisam se htio miješati dok si vodila parnicu za rastavu braka i kada si obnavljala novi stan koji si kupila. Čekao sam da se središ. Nisam se htio nametati a i vidio sam, bila si mi zahvalna na tome. Shvatio sam da sve to moraš sama.
Ponadao sam se, tada ćeš pronaći više vremena i za nas. Ponadao sam se da od toga dana, tog našeg druženja, tvog prvog osmjeha, tvog vedrog pogleda i novog života, oslobodit će se mjesto u tvom srcu za mene. Samo sam poželio da osjetiš moju ljubav, moj pogled,moj dodir...ali ništa. Prevario sam se. Tebi više nije bilo stalo!
Nisam smio...nisam smio dopustiti kolegi da me sada dovede do tebe. Sjećanja su opet oživljela. Nadanja, čekanja, išćekivanja...sve se to vratilo.
I sada gledam te i ne mogu a da ti ne kažem:
„Prelijepa si...“
„Hvala.“ – odgovaraš kroz smijeh.
Gledam tvoju kosu. Nije više crvena. Sada je prirodne, smeđe boje s plavim pramenovima. Sviđa mi se ta promjena. I u licu si ljepša. Što si starija, ljepša si. Znaš li to?
Jesenjin, dragi, veliki pjesnik u jednoj je svojoj pjesmi rekao:
„Tko je ljubio taj ne ljubi više, izgorjelog nitko ne zapali.“
To ne može biti točno. Da poželiš zapaliti taj oganj, ja ovako slab na tebe sada, postao bih isti... čekao bih te opet...


- 19:20 - Komentari (25) - Isprintaj - # -

srijeda | 02.04.2008.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


MOJA LJUBAV KAO ZASTAVA VIJORI


Moja ljubav kao zastava vijori,
o, gdje si, da mi te je dvorit.
Ni za majku dragu tako se brinuo ne bih,
bit ću dobar, vrata mi otvori.

Skuhat ću ti čaj i leći kraj tebe,
tvoja stopala neće da uzebe.
Tvoje rukice crvene i sitne
uz mene, uz mene neka se stisne.

Pokrijmo se dekom preko glave,
neka nas zvijezde, nebo, mjesec ostave.
Tebi ću tiho Oliverovu pjesmu pjevat,
s nikim za ovaj trenutak neću se mijenjat.

Jer moja ljubav kao zastava vijori,
rastopi se u meni, u meni dušu napoji.
Sklopi oči, mirno draga spavaj
i tišinu, tišinu u srcu stvaraj.

- 15:35 - Komentari (21) - Isprintaj - # -

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se