|
Što ću s tim pjesmama?
Kako je krenulo? Ni sam ne znam, ali znam tko je za to kriv, tko je to probudio u meni i zbog koga su one bile pisane u malome bloku koji sam stalno nosio u svojim hlačama na stražnjem džepu. Blok je bio mali s kvadratićima da slova budu čitko raspoređena. Poput vojnih lica koju general pregledava dok obavlja smotru. Tako sam ih i ja slagao. A najviše bih se bojao kad bi riječi u glavi nadošle, i ne daj Bože, da ih zaboravim. A toliko mi se puta to i dogodilo kad prije nisam znao da postoji blokić i da ga moram nositi sa sobom.
To je u početku ispalo kao natječaj.
Bilo je to doba kad su mobiteli postali hit. Ona bi meni slala šaljive, seksi poruke kao npr. ova:
„ Želim te, hoću te odvući u krevet, lomiti te, preznojiti, obuzeti te tako da se treseš dok me imaš, da ti tijelo gori dok te glava boli. Voli te tvoja gripa.“
A ja bih uzvratio nešto u početku kao:
„Bog nam je dao pamćenje da možemo imati ruže u prosincu. Posadio sam ružu u svom srcu i iz nje je iznikla ljepotica, a to si ti.“
I najviše od svega me obradovalo ako bi jedna takva moja poruka izmamila osmjeh na njenom licu.
Onda je to počelo krenuti nekim drugim tokom, a nije trebalo. Postao sam neki drugi „ Ja“. „Ja“ koji nisam nikada upoznao, a koji je sve više isplivao van i počeo nadjačati onog starog „ Ja“ u meni. Počeo sam i nju drugačije gledati.
Primijetio sam kako mi se sviđa njena crna duga kosa koju nikada ne češlja, već samo, kad bi stala pred ogledalom, ona bi objema rukama prešla prstima preko njih. Bilo je nešto erotično u tome. Uvijek, kao da je raščupana, a u pjesmi, koju bih pisao vidio sam svoje ruke u njima. Ja ne bih kao ona prešao preko njih. Njeni pokreti su mi djelovali grubo. Ne, ja ne bih tako. Ja bih nježno, tiho i polako, kao da im pričam priču za laku noć dok ih milujem.
Onda sam počeo primijetiti njene crne oči. Nikada tako nisam gledao u nečije oči. Nisam znao da se to može. Kad sam otkrio to, a ona mi je dozvolila to, poželio sam ući u njih. I ušao bih. Nestao bih u njima. Plovio bih poput Noine arke i sva ona kiša što je padala 40 dana i noći bez prestanka, sve one oluje i grmljavine što su se zbivale strujile su kroz mene. Nisam to uzimao za zlo. Mogao bih izdržati još mnoge oluje i mnoge poplave. Njene oči su bile vrijedne toga. Ja sam u njima bio sretan. Najsretniji kad bih plovio. S osmjehom na licu.
Onda sam otkrio sitnicu. Njene crne točkice na licu. Kad bi se nasmijala one bi se još više očitale. Kako li je to simpatično!
Prožimala bi me nježna toplina. Poželio sam te točkice ukrasti sa njena lica i nositi na dlanu. Poput zvijezde koju bih našao na pješćanoj plaži, koja bi djelovala izgubljeno, a ja bih pustio glas i pjevao. Pjevao bih uspavanku. Dok ne zaspi...
Onda sam otkrio koliko je njeno tijelo krhko. Osjećao sam da bih je svojim jednim zagrljajem mogao probuditi. Želio sam to. Željela je to i ona. Vidio sam to. Njeni pokreti su to govorili. Ali... ja sam se bojao.
Bojao sam se da bih bio pregrub. Bojao sam se jer tada nisam znao kako se to radi. Sjetio bih se uvijek kako sam psića u zanosu od sreće kojeg sam kao dijete primio na dar skoro ugušio. Nisam znao slušati da njegovo lajanje znači: „Pusti me! Ugušit ćeš me!“ bojao sam se da ponovno ne čujem taj glas.
Tad sam se povukao u sebe i pisao. Pisao sam pjesme. Znao sam i po tri u jednom danu, jednom trenu, jednom dahu. Stvarale su se same od sebe dok bih drhteći rukama, brže bolje, da mi riječi koje su u glavi pričale priču, bajku o najljepšoj ženi na svijetu, ne izmaknu, ne odlete, pa bih morao košaricom u ruci trčati za njima da ih ulovim jer one su poput leptira lepršale.
I poklanjao sam njoj svoje pjesme. Kao najljepši dar. One su bile ubrane ruže iz rajskoga vrta. Ukradene samo za nju. Za najljepšu ženu na svijetu.
Bile su pisane na papiru, lijepim rukopisom mojim složene i savijene pažljivo. Dobivala ih je redovito. Kao da je to bila naša prešutna obveza i ona je tu igru prihvatila. Osmjehom bi svaku nagradila. I svaki taj osmjeh njen bila je dodatna inspiracija da svaka sljedeća pjesma bude još ljepša.
Ali, pazio sam jedno, da ne pretjerujem. Pjesma nije smjela biti ljepša od nje same. To nikako. Jer, ako ona bude savršena, sva u boji, tuzi, u glazbi... ako pjesma uspije protrčati kroz dugu tada bi došao kraj, a to nisam htio. Htio sam dalje potajno patiti. Htio sam dalje biti njen pjesnik, usamljena duša, koja se bori s riječima i dalje, da jutrom kad se budim, vidim novu pjesmu, njenu pjesmu ispisanu u malom bloku.
Ona je bila zabranjeno voće. Ono koje sam zagrizao, a nije se smjelo. Ono koje je pripadalo drugom čovjeku, a ja to nisam vidio. Zapravo, pravio sam se da on ne postoji. A ako bih ga ugledao, mrzio bih, bio ljubomoran, okrenuo bih glavu na drugu stranu i zamislio da ga nema. Uvjerio sam sebe da on ne postoji. Ono je bila samo sjena, neko drugo biće, a ne muškarac s kojim leže u krevet svako veče. Ona nije voljela njega, već mene!
Onda, onoga čega sam se najviše pribojavao, došlo je. Neki drugi ljudi, stranci, tko zna otkuda došli, oteli su mi je. Čuo bih noćima topot njihovih konja. Sakrio bih je od njih, ali znao sam, dobro sam znao da će nas jednom otkriti. U tom strahu ona je prebjegla k njima. Zbog naših različitih ideala. Ona nije mogla prihvatiti moje, a ja njezine. Pjesme joj više nisu ništa značile.
Počeo sam se plašiti za njih. Jedino mi je to ostalo od nje, pa sam nastojao bar njih sačuvati od tih ponoćnih jahača, koji su sve moje snove razbili. Naše snove. Bar mislim tako.
Valjda joj je nešto značilo dok je trajalo? Počeo sam sumnjati na to. Na nju, ne sve...
I što će mi danas te pjesme?
One nisu moje, niti su mi ikada pripadale. Što da radim s tim malim blokom? Možda mom prijatelju ih dam? On je znao ponekad mi reći da bi volio da ih je napisao pa da ih pokloni svojoj ženi.
A ne, ne dam ih nikome. Ne mora nitko znati za njih. Ostavit ću ih dalje ovdje, u mojoj ladici, za mojim radnim stolom i kad me uhvati neka sjeta, ono neko melamkolično raspoloženje, a koje s vremenom i dođe kada pada kiša, ili snijeg, tad ću blokić uzeti u ruke i sjećati se... Sjećati se njenih očiju... Noine arke.
|
