srijeda | 26.03.2008.



DANAS SAM NEŠTO PJESNIČKI RASPOLOŽEN


Danas sam nešto pjesnički raspoložen.
Možda zbog ovog lijepog proljetnog dana,
ili zbog dobre knjige koju čitam,
a možda si tomu razlog ti.

Danas sam nešto pjesnički raspoložen
i pun sam lijepih riječi u sebi.
Plivaju u meni nošeni valovima laganim,
dok maestral ih u visine diže.

Ne znam ih na papir napisati,
jer u daljini neba još se skrivaju,
al znam da su tople i nježne
poput blage bjeline tvoga tijela.

Puno je riječi.Roman bih mogao napisati,
al neću se dati tom zadatku,
jer ga nikad ne bih završio,
samo bih se izgubio u tom vrtlogu.

Danas sam pjesnički nešto raspoložen
i znam bit će tebi dovoljno par riječi,
tad ćeš me za ruku uhvatiti
i zajedno ćemo otići i biti daleko.

Samo ćemo se gledati, ništa govoriti,
jer naši pogledi govore tisuću riječi,
i ti ćeš se u njima prepoznati
u tišini, u spuštanju sutona...

- 17:17 - Komentari (15) - Isprintaj - # -

utorak | 18.03.2008.

Ljubavno pismo pišem... kome?


Mnoge ljude slušam kako su 30-te najbolje godine. Kako si tada zreo, znaš što želiš, drugi te shvaćaju ozbiljno, pa i tvoji roditelji. Nisi više za njih dijete i prepuštaju odluku kad se radi o bitnim stvarima, za život dalje, tebi. Evo, ja živim te 30-te, već skoro će i 40-ta a sve se više osjećam usamljenim. Nisam oženjen, nisam našao svoju družicu, možda iz nekog straha, možda zbog bolesti s kojom se godinama borim, ali... ne radi se o tome čemu sada pišem. To je sporedno. Ono što želim reći, a uviđam to iz dana u dan, kako ove moje godine ništa novo ne donose. Ništa se ne mijenja. Svi smo se nekako uvukli u sebe, nepovjerljivi smo, pazimo što govorimo, a zapravo, malo i govorimo. Više se sakrivamo u sebe.
Govorim o upoznavanju. O prvom spoju muškarca i žene.
Puno se očekuje a dogodi se ništa. Kao da se radi o tome kako ne želimo da drugi netko poremeti naš mir. Bolje i da se ne dogodi ništa, nego da budemo razočarani. Kako ironično!
Kažite što hoćete, ali najljepše su godine đačkoga doba. Sve se dogodi spontano i ne obazireći se koliko si uspješan u školi ili ne, ali tada voljeti nekoga, tebi dragu curicu tvojih godina, najljepši je doživljaj.
Uvijek bi krenulo s pogledom. Crtama njena lica, njenih malenih živahnih očiju, malim usnama, pokojim iskvarenim zubom, ili bi taj zub još se razvijao, i sve to nošeno s onim simpatičnim osmjehom da ti maleno srce zaigra. I ti se zacrveniš. Sakriješ se od njena pogleda u tome trenutku jer si otkrio kako ti se ona sviđa. I poslije škole došao bi kući, bacio torbu na pod, jaknu krivo objesio, cipele ostavio razbacane, i sve to u žurbi jer si osjećao samo jednu potrebu. Potrebu da joj napišeš pismo. Tvoje prvo ljubavno pismo. Glasilo bi otprilike ovako:
„ Draga Marija!
Moram ti priznati da te volim. Reci da li i ti voliš mene. Sutra ću te čekati poslije zadnjeg sata iza škole. Molim te, dođi.“
I to bi bilo sve. Drugo ništa ne bih znao da napišem. Samo bih znao da je volim. Prva je bila Marija, zatim Đurđica, pa Ines, onda Svjetlana... Svakoj sam napisao u pismu da je volim. Mislio sam da je to dovoljno, a kad bih se suočio oči u oči s njima zacrvenio bi i nisam znao što da kažem. Držali bi se za ruke i to je bilo to. A što bi se više i tražilo? Društvo bi nas uvijek zadirkivalo i ma koliko se bunili njihovim ispadima, u sebi nam je bilo drago što svi znaju da se volimo.
Može li se poželjeti ljepši način kad pružaš ljubav kakvu smo kao djeca pružali? Bili smo tako naivni, tek kročili u ovaj svijet za koji nismo znali koliko može surov biti, al na sve smo gledali otvorena srca i znatiželjna pogleda. I naša ljubav je bila naivna, neiskusna, spontana, mala, pomalo nesigurna, i čista.
Recite što hoćete, ali ta ljubav je najljepša i nadasve najveća. Veća i od najvišeg vrha planine.
O, da mi je opet tako nekoga voljeti...
Kome danas napisati ljubavno pismo? Kojoj ženi, kad mi ne dozvoljava da je upoznam, krijući čak vlastito ime od mene.
Nisam drugačiji. Isto sam dijete u srcu. Isto znam napisati koju lijepu riječ. Isto sam spontan, na isti način volim, ali kome da dam sebe? Kako da je uhvatim za ruku, kao izraz pažnje da mi se sviđa, da osjećam nešto prema njoj, kad ona danas te ruke drži skrivene u kaputu?!
Ponavljam, želim sebe dati.
Želim jutrom se buditi kraj nje i donositi mirisnu kavu u krevet i poželjeti dobro jutro poljupcem. Želim pričati priče o svemu, otkrivati sebe, otvoriti lepezu tajnih misli i podijeliti to. Pričati dugo u noć...
Sve spontano, jer i sam život ovaj spontano živimo. Na ništa ne možemo utjecati, ali ga možemo zajednički, uz prihvaćanje naše razlike, i živjeti.
Život je traganje, biti stalno u pokretu, istraživati, ali dokle? Umoran sam već od toga. Od tog nepovjerenja, spuštenih pogleda, od njihova zida, od dokazivanja... dokle?
Ponavljam, želim sebe dati...

- 22:26 - Komentari (23) - Isprintaj - # -

petak | 14.03.2008.

TI DOĐI...


Kad se sunce iza oblaka krije,
kad ti niz lice kiša lije,
kad ti duša gorko vino pije,
ti dođi da te moje srce grije.

Kad ti oči zaklopi tama,
kad su ti ruke kao drvena rama,
kad ti je život teška drama,
ti dođi, nemoj biti sama.

Skupljat ću na dlanu suze tvoje
čuvat ću ih kao da su moje,
poleć ću te na grudi svoje,
ti slušaj, ovo srce što kuca je tvoje.

- 09:44 - Komentari (12) - Isprintaj - # -

nedjelja | 02.03.2008.


Image Hosted by ImageShack.us




Što ću s tim pjesmama?


Kako je krenulo? Ni sam ne znam, ali znam tko je za to kriv, tko je to probudio u meni i zbog koga su one bile pisane u malome bloku koji sam stalno nosio u svojim hlačama na stražnjem džepu. Blok je bio mali s kvadratićima da slova budu čitko raspoređena. Poput vojnih lica koju general pregledava dok obavlja smotru. Tako sam ih i ja slagao. A najviše bih se bojao kad bi riječi u glavi nadošle, i ne daj Bože, da ih zaboravim. A toliko mi se puta to i dogodilo kad prije nisam znao da postoji blokić i da ga moram nositi sa sobom.
To je u početku ispalo kao natječaj.
Bilo je to doba kad su mobiteli postali hit. Ona bi meni slala šaljive, seksi poruke kao npr. ova:
„ Želim te, hoću te odvući u krevet, lomiti te, preznojiti, obuzeti te tako da se treseš dok me imaš, da ti tijelo gori dok te glava boli. Voli te tvoja gripa.“
A ja bih uzvratio nešto u početku kao:
„Bog nam je dao pamćenje da možemo imati ruže u prosincu. Posadio sam ružu u svom srcu i iz nje je iznikla ljepotica, a to si ti.“
I najviše od svega me obradovalo ako bi jedna takva moja poruka izmamila osmjeh na njenom licu.
Onda je to počelo krenuti nekim drugim tokom, a nije trebalo. Postao sam neki drugi „ Ja“. „Ja“ koji nisam nikada upoznao, a koji je sve više isplivao van i počeo nadjačati onog starog „ Ja“ u meni. Počeo sam i nju drugačije gledati.
Primijetio sam kako mi se sviđa njena crna duga kosa koju nikada ne češlja, već samo, kad bi stala pred ogledalom, ona bi objema rukama prešla prstima preko njih. Bilo je nešto erotično u tome. Uvijek, kao da je raščupana, a u pjesmi, koju bih pisao vidio sam svoje ruke u njima. Ja ne bih kao ona prešao preko njih. Njeni pokreti su mi djelovali grubo. Ne, ja ne bih tako. Ja bih nježno, tiho i polako, kao da im pričam priču za laku noć dok ih milujem.
Onda sam počeo primijetiti njene crne oči. Nikada tako nisam gledao u nečije oči. Nisam znao da se to može. Kad sam otkrio to, a ona mi je dozvolila to, poželio sam ući u njih. I ušao bih. Nestao bih u njima. Plovio bih poput Noine arke i sva ona kiša što je padala 40 dana i noći bez prestanka, sve one oluje i grmljavine što su se zbivale strujile su kroz mene. Nisam to uzimao za zlo. Mogao bih izdržati još mnoge oluje i mnoge poplave. Njene oči su bile vrijedne toga. Ja sam u njima bio sretan. Najsretniji kad bih plovio. S osmjehom na licu.
Onda sam otkrio sitnicu. Njene crne točkice na licu. Kad bi se nasmijala one bi se još više očitale. Kako li je to simpatično!
Prožimala bi me nježna toplina. Poželio sam te točkice ukrasti sa njena lica i nositi na dlanu. Poput zvijezde koju bih našao na pješćanoj plaži, koja bi djelovala izgubljeno, a ja bih pustio glas i pjevao. Pjevao bih uspavanku. Dok ne zaspi...
Onda sam otkrio koliko je njeno tijelo krhko. Osjećao sam da bih je svojim jednim zagrljajem mogao probuditi. Želio sam to. Željela je to i ona. Vidio sam to. Njeni pokreti su to govorili. Ali... ja sam se bojao.
Bojao sam se da bih bio pregrub. Bojao sam se jer tada nisam znao kako se to radi. Sjetio bih se uvijek kako sam psića u zanosu od sreće kojeg sam kao dijete primio na dar skoro ugušio. Nisam znao slušati da njegovo lajanje znači: „Pusti me! Ugušit ćeš me!“ bojao sam se da ponovno ne čujem taj glas.
Tad sam se povukao u sebe i pisao. Pisao sam pjesme. Znao sam i po tri u jednom danu, jednom trenu, jednom dahu. Stvarale su se same od sebe dok bih drhteći rukama, brže bolje, da mi riječi koje su u glavi pričale priču, bajku o najljepšoj ženi na svijetu, ne izmaknu, ne odlete, pa bih morao košaricom u ruci trčati za njima da ih ulovim jer one su poput leptira lepršale.
I poklanjao sam njoj svoje pjesme. Kao najljepši dar. One su bile ubrane ruže iz rajskoga vrta. Ukradene samo za nju. Za najljepšu ženu na svijetu.
Bile su pisane na papiru, lijepim rukopisom mojim složene i savijene pažljivo. Dobivala ih je redovito. Kao da je to bila naša prešutna obveza i ona je tu igru prihvatila. Osmjehom bi svaku nagradila. I svaki taj osmjeh njen bila je dodatna inspiracija da svaka sljedeća pjesma bude još ljepša.
Ali, pazio sam jedno, da ne pretjerujem. Pjesma nije smjela biti ljepša od nje same. To nikako. Jer, ako ona bude savršena, sva u boji, tuzi, u glazbi... ako pjesma uspije protrčati kroz dugu tada bi došao kraj, a to nisam htio. Htio sam dalje potajno patiti. Htio sam dalje biti njen pjesnik, usamljena duša, koja se bori s riječima i dalje, da jutrom kad se budim, vidim novu pjesmu, njenu pjesmu ispisanu u malom bloku.
Ona je bila zabranjeno voće. Ono koje sam zagrizao, a nije se smjelo. Ono koje je pripadalo drugom čovjeku, a ja to nisam vidio. Zapravo, pravio sam se da on ne postoji. A ako bih ga ugledao, mrzio bih, bio ljubomoran, okrenuo bih glavu na drugu stranu i zamislio da ga nema. Uvjerio sam sebe da on ne postoji. Ono je bila samo sjena, neko drugo biće, a ne muškarac s kojim leže u krevet svako veče. Ona nije voljela njega, već mene!
Onda, onoga čega sam se najviše pribojavao, došlo je. Neki drugi ljudi, stranci, tko zna otkuda došli, oteli su mi je. Čuo bih noćima topot njihovih konja. Sakrio bih je od njih, ali znao sam, dobro sam znao da će nas jednom otkriti. U tom strahu ona je prebjegla k njima. Zbog naših različitih ideala. Ona nije mogla prihvatiti moje, a ja njezine. Pjesme joj više nisu ništa značile.
Počeo sam se plašiti za njih. Jedino mi je to ostalo od nje, pa sam nastojao bar njih sačuvati od tih ponoćnih jahača, koji su sve moje snove razbili. Naše snove. Bar mislim tako.
Valjda joj je nešto značilo dok je trajalo? Počeo sam sumnjati na to. Na nju, ne sve...
I što će mi danas te pjesme?
One nisu moje, niti su mi ikada pripadale. Što da radim s tim malim blokom? Možda mom prijatelju ih dam? On je znao ponekad mi reći da bi volio da ih je napisao pa da ih pokloni svojoj ženi.
A ne, ne dam ih nikome. Ne mora nitko znati za njih. Ostavit ću ih dalje ovdje, u mojoj ladici, za mojim radnim stolom i kad me uhvati neka sjeta, ono neko melamkolično raspoloženje, a koje s vremenom i dođe kada pada kiša, ili snijeg, tad ću blokić uzeti u ruke i sjećati se... Sjećati se njenih očiju... Noine arke.




- 11:42 - Komentari (23) - Isprintaj - # -

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se