scorpions2

Ljubavno pismo pišem... kome?


Mnoge ljude slušam kako su 30-te najbolje godine. Kako si tada zreo, znaš što želiš, drugi te shvaćaju ozbiljno, pa i tvoji roditelji. Nisi više za njih dijete i prepuštaju odluku kad se radi o bitnim stvarima, za život dalje, tebi. Evo, ja živim te 30-te, već skoro će i 40-ta a sve se više osjećam usamljenim. Nisam oženjen, nisam našao svoju družicu, možda iz nekog straha, možda zbog bolesti s kojom se godinama borim, ali... ne radi se o tome čemu sada pišem. To je sporedno. Ono što želim reći, a uviđam to iz dana u dan, kako ove moje godine ništa novo ne donose. Ništa se ne mijenja. Svi smo se nekako uvukli u sebe, nepovjerljivi smo, pazimo što govorimo, a zapravo, malo i govorimo. Više se sakrivamo u sebe.
Govorim o upoznavanju. O prvom spoju muškarca i žene.
Puno se očekuje a dogodi se ništa. Kao da se radi o tome kako ne želimo da drugi netko poremeti naš mir. Bolje i da se ne dogodi ništa, nego da budemo razočarani. Kako ironično!
Kažite što hoćete, ali najljepše su godine đačkoga doba. Sve se dogodi spontano i ne obazireći se koliko si uspješan u školi ili ne, ali tada voljeti nekoga, tebi dragu curicu tvojih godina, najljepši je doživljaj.
Uvijek bi krenulo s pogledom. Crtama njena lica, njenih malenih živahnih očiju, malim usnama, pokojim iskvarenim zubom, ili bi taj zub još se razvijao, i sve to nošeno s onim simpatičnim osmjehom da ti maleno srce zaigra. I ti se zacrveniš. Sakriješ se od njena pogleda u tome trenutku jer si otkrio kako ti se ona sviđa. I poslije škole došao bi kući, bacio torbu na pod, jaknu krivo objesio, cipele ostavio razbacane, i sve to u žurbi jer si osjećao samo jednu potrebu. Potrebu da joj napišeš pismo. Tvoje prvo ljubavno pismo. Glasilo bi otprilike ovako:
„ Draga Marija!
Moram ti priznati da te volim. Reci da li i ti voliš mene. Sutra ću te čekati poslije zadnjeg sata iza škole. Molim te, dođi.“
I to bi bilo sve. Drugo ništa ne bih znao da napišem. Samo bih znao da je volim. Prva je bila Marija, zatim Đurđica, pa Ines, onda Svjetlana... Svakoj sam napisao u pismu da je volim. Mislio sam da je to dovoljno, a kad bih se suočio oči u oči s njima zacrvenio bi i nisam znao što da kažem. Držali bi se za ruke i to je bilo to. A što bi se više i tražilo? Društvo bi nas uvijek zadirkivalo i ma koliko se bunili njihovim ispadima, u sebi nam je bilo drago što svi znaju da se volimo.
Može li se poželjeti ljepši način kad pružaš ljubav kakvu smo kao djeca pružali? Bili smo tako naivni, tek kročili u ovaj svijet za koji nismo znali koliko može surov biti, al na sve smo gledali otvorena srca i znatiželjna pogleda. I naša ljubav je bila naivna, neiskusna, spontana, mala, pomalo nesigurna, i čista.
Recite što hoćete, ali ta ljubav je najljepša i nadasve najveća. Veća i od najvišeg vrha planine.
O, da mi je opet tako nekoga voljeti...
Kome danas napisati ljubavno pismo? Kojoj ženi, kad mi ne dozvoljava da je upoznam, krijući čak vlastito ime od mene.
Nisam drugačiji. Isto sam dijete u srcu. Isto znam napisati koju lijepu riječ. Isto sam spontan, na isti način volim, ali kome da dam sebe? Kako da je uhvatim za ruku, kao izraz pažnje da mi se sviđa, da osjećam nešto prema njoj, kad ona danas te ruke drži skrivene u kaputu?!
Ponavljam, želim sebe dati.
Želim jutrom se buditi kraj nje i donositi mirisnu kavu u krevet i poželjeti dobro jutro poljupcem. Želim pričati priče o svemu, otkrivati sebe, otvoriti lepezu tajnih misli i podijeliti to. Pričati dugo u noć...
Sve spontano, jer i sam život ovaj spontano živimo. Na ništa ne možemo utjecati, ali ga možemo zajednički, uz prihvaćanje naše razlike, i živjeti.
Život je traganje, biti stalno u pokretu, istraživati, ali dokle? Umoran sam već od toga. Od tog nepovjerenja, spuštenih pogleda, od njihova zida, od dokazivanja... dokle?
Ponavljam, želim sebe dati...