scorpions2

MOJI VJETROVI

Moji vjetrovi neće da se smire
stalno na me bacaju nove oluje.
Ni oči moje ne mogu da se mire,
traže, traže onaj trzaj struje.

Struja; tvoj prodoran pogled,
što tijelo mi koči i lice grči.
O, da mi je još jednom opet,
ruke u tvoje kose mrsit.

Otkad si nestala ti smirena zvijezdo
vjetar mi raznio naše gnijezdo,
što ću, što ću s njim?

Ne vrijedi mu ni pjevat pjesme više
do bola mi srce stišće,
da znaš kakav smo jadan tim!

TAKO SI LIJEPA KADA SI LJUTA


Ponekad, priznajem
nesvjesno,
nisam dobar prema tebi.
Izazivam tvoju ljutnju,
bijes i ogorčenje
za svoje prekoračenje.
Oči ti stakle,
lice blijedi,
tijelo zadrhti,
a ja šutim i mislim:
tako si lijepa kada si ljuta...

Kada ljudi oko tebe
ne slušaju tvoj glas,
ne prate što govoriš,
a ti voliš kad si glavna
to svi znamo odavna.
Očima kolutaš,
rukama mašeš,
tijelo se nervozno okreće,
a ja šutim i mislim:
tako si lijepa kada si ljuta...

Život nije onakav
kakvog ga zamišljaš,
planovi se izjalove,
sve u vodu potone.
Kad bi moglo na svijetu ovome
ponekad biti po tvome.
Oči ti suze,
šake čvrsto stišćeš,
tijelom bijes ne kriješ,
a ja šutim i mislim:
tako si lijepa kada si ljuta...

ŠUTI, SAMO ŠUTI...


Šuti, samo šuti,
i ne pokazuj mi tajnu koju kriješ u ruci.
Pogledaj, nježno pogledaj,
ptice što dočekuju brodove u luci.

Sjedni, pored mene sjedni
na ovu klupu gdje uvijek čekam te.
Nasmiješi se, nasmiješi se
ono će mi otkriti da ti je drago što vidiš me.

Daj mi, molim te, daj mi
da te zagrljajem sakrijem od pogleda tuđih.
Ljubomoran sam, da, ljubomoran sam
na sve što oko tebe kruži.

Šuti, samo šuti,
pusti da zalutam među kose te.
Šapnut ću, samo tebi šapnut ću,
najljepše riječi: volim te!

MOJA LJUBAV


Moja ljubav je tiha, tiha,
poput sjene prati te uvijek.
Ti ne osjećaš, ti ne misliš
ona je trajna, ona je moj smijeh.

Ona je tako nevina i čista,
kao snijeg kad pokrije ravnicu.
Ona je biserna suza što klizi
niz moje bore na mom licu.

Moja ljubav grli nježno
iako ne osjećaš zagrljaj moj.
Ona tebe mazi i štiti
poput anđela prati svaki korak tvoj.

Ona je tako mala i plaha,
a u srcu velika planina.
Ona se krije iza hrastovih šuma,
a dolazi noću u tvojim snima.

I nikad je prepoznati nećeš,
kad me gledaš ja ću je skriti.
Ali, srce, tvoj lik pamtit će vječno
kao vino tvojih očiju se opiti.

NE ZATVARAJTE, SESTRO, NE ZATVARAJTE...


Ne zatvarajte, sestro, prozor ne zatvarajte!
Pustite da mi sunce lice umije.
Dan je tako lijep danas, znajte,
toplina, kao vodopad se niz tijelo slije.

U bolesničkoj sobi dok tako ležim
cijeli vapim za tim tokom,
nepokretan, kao da sam u paukovoj mreži,
borim se s ovim životom.

Al onda kada se spušta noć blaga,
zaklopim oči, nestajem u duboko,
tad moja duša mala, svjetlost draga,
luta, luta... moje drugo je oko.

Nema se šta vidjeti, tako je sitna i mala,
a kao dijete nestašno, stalno bi da se igra,
na potoku onom ručice bi prala
da cvjetove razne polagano bira.

Za tijelo moje nije je briga,
ta, strano je, zato iz njega bježi.
Bijele je boje, u visine bi da ga se diga,
na krilima vjetra se sakrije i gnijezdi.

U suton, kad plava zora rudi
tužna se vraća, ništa ne može da je utješi,
a Gospodin naš što tamo gore sjedi i sudi
gleda moju dušu i nježno se smiješi...

Ne zatvarajte, sestro prozor ne zatvarajte!
Vi ne znate s kime se ja to borim...
otvorite taj kavez, zraka mi dajte,
budite tako dobri ja vas molim.

(moja duša i ja...dva su svijeta.)

...


Ponedjeljkom me vjetar k tebi nosi,
utorkom se gubim u tvojoj kosi;
Srijedom lovim pogled tvoj,
četvrtkom sam cijeli tvoj;
Petkom tražim tvoje ruke,
kad, evo subote, nove muke!
Nedjeljom maštam o tebi pišuši pjesme
i lutam među zvijezde daleke, vječne...

Dosta je bilo tužnih pjesama!!! Evo jedne uz krik...

PROBUDIT ĆU SE IZ OVOG SNA


Jednom ću se probudit iz ovog sna,
tad na krilima nosit će me zvijezde.
Ove noćne more traju iz dana u dan
i one će kad-tad da izblijede.

Neće me osvojit mračne misli
ovom životu ja se ne predam.
Borit ću se, naprijed ću ići
svoje srce nikome ne dam.

Ovaj je život samo san,
ja tražim izlaz u ovom mraku.
Naći ću jednom svjetlosti plam,
udisat život u svježem zraku.

Sve ove bitke zaboravit ću tad,
kiša, moje tijelo će oprat.
Na tronu visokom ja ću stat
i vikati: "Živim, živim ja sad !!!"

Dragi prijatelji, imao sam tumor, dvije teške operacije i sada se polako oporavljam. Da li je gotovo, da li sam pobijedio bolest? To još ni sam ne znam...još se liječim i idem na kontrole...zato vam pjesme ostavljam...dijelim ovu životnu priču s vama. I nema predaje!!!

I naša hrvatska književnost se može pohvaliti s brojnim velikanima. Meni osobno su naši pjesnici draži nego strani... ima ih mnogo kojih cijenim...i ovaj put spomenut ću jednoga,koji je najviše uticaja ostavio na mene, a on nas je rano napustio...

UGASI...


Ugasi, draga tihe oči svoje-
tihe su oči pune tajne sjete,
ja nisam znao, da su one moje,
ja nisam znao, da sam još dijete!

Nad mojom glavom lagano se gase
zvijezde, sunce i crvene boje,
i ja sam tako nujan kao da se
mladosti sjećam, lijepo malo moje!

Spušta se suton. Lahora talasi.
Večernje kose stazama se truse.
Mrmore plavi dobrih zvona glasi,
mrmore dolom, poljem, sedlom- u se.

O, ne odoli!... kao ananasi
mirisni, čuj ih!... Prilaze nam lako;
Ugasi, draga, ne žali, ugasi:
budi kao ja malo dijete tako!

O, vjeruj, sve će opet k nama,
ko majka, kao dobra braća prava,
i svud će kucat mala srca sama,
ptica i sjena, zumbula i trava.

I svud ćeš ćuti svoje malo ime,
srebro ljiljana, milost tople rose,
kako te poje povečernje plime,
kako te dižu, na rukama nose.

I kad osjetiš zvijezde gdje se bude,
što mrtve bjehu, ti ćeš dići ruke,
da ljubiš sa mnom, ove tužne ljude,
da snosiš sa mnom sve kušnje i muke.

I bit ćeš sretna!... veo tajne tuge,
kad oblak lijepe skrije oči tvoje,
on će da bude s one strane druge,
a s ove bit će radosnih nas dvoje...

Ugasi, draga, tihe oči svoje;
tihe su oči pune tajne sjete,
ja nisam znao, da su one moje,
ja nisam znao, da sam još dijete!

Đuro Sudeta

Mnogi od vas vidim po raznim blogovima toliko volite Pablu Nerudu. Slažem se on je najveći pjesnik, ali ja se ne mogu oteti dojmu da stalno zaboravljate na još jednoga velikog pjesnika, pa zato stavljam na svoj blog ovu njegovu pjesmu:

TKO JE LJUBIO TAJ NE LJUBI VIŠE


Ti me ne voliš i ne želiš zar,
lijep nisam ni malo, mala?
Ne gledajući od strasti u žar
na rame mi tvoja ruka pala.

Sa keženjem, mlada, osjećajnim
s tobom nisam ni nježan ni zao.
Koliko si ih milovala sjajnih?
Tko ti je sve dosad ruke, usne, dao.

Znam,oni su prošli kao sjenke, mila,
ne dodirnuvši tvoj oganj u snima.
Na koljenima mnogim si bila,
a sada, evo, sjediš na mojima.

Neka ti oči trepavica rubi,
neka ti u misli dođe drugi netko.
Ta, i ja te baš jako ne ljubim
tonuć u nešto drago i daleko.

Ovu vatru sudbinom očajno
ne zovi, veza lakoumna je,
kao što smo se susreli slušajno
rastaćemo se uz smiješak nas dvoje.

Svojim putem otići ćeš u smiraj,
da prokockaš dane i plač novi,
neljubljene samo ti ne diraj,
negorjene nikako ne zovi.

U ćor sokaku s drugim ćeš se naći
o ljubavi brbljajuć bez svijesti.
Tad ću možda u šetnju izaći
i sa tobom se sresti.

Bliže pleća okrenuvši drugom
i malo se pognuv ne misleći.
"Dobro veče."- reći ćeš mi s tugom.
"Dobro veče, mis."- i ja ću reći.

I ništa neće dušu da zanjiše,
nit u drhtanje da je svali.
Tko je ljubio, taj ne ljubi više,
izgorjelog nitko ne zapali.

Sergej Jesenjin