Evo par fotkica mojih leđa:

-->evo tako to izgleda kada opušteno stojim, u javnosti se nekako namjestim pa izgleda ravnije













-->a ovako mi iskoči grba kada se sagnem, to se baš i ne može sakriti
















-->nešto malo iz profila







-->i za kraj, moja ortoza, koja će za tjedan dana postati moja daleka prošlost








Eto, tako vam izgledaju moja leđa nakon četiri godine nošenja ortoze i svakodnevnog vježbanja.
Ne želim nikoga obeshrabriti, nastavite nositi svoje ortoze i raditi vježbe, ali nemojte očekivati jako učinkovite rezultate. Sljedeči je tjedan, nadam se, napokon operacija i jedva čekam da se kući vratim ravnih leđa i bez grbe!
Šaljem veliku pusu svima što me čitaju.


Za 15 minuta putujem u Zagreb, u ponedjeljak, 22.09.2008 imam operaciju!
AAAAAAAAA, zaželite mi sreću, javim vam se ravna, pusa!

Ljudi moji! Desilo se i to. Surpassing je operirana! Nemam sad vremena, snage a niti želje da vam priznam opisivati svaku sitnicu, opisat ću vam sada sam čin. Ležala sam na bolničkom krevetu i doktor Kovač i tri sestre ušli su u operacijsku salu. Sestra je rekla da legnem na stomak i opustim se. Sala je bila zelenkasta i mračna, a doktorove ruke su bile hladne. Osjetila sam neugodan miris kemikalija. Dali su mi tabletu za spavanje i brzo sam izgubila sva osjetila, ali vjerujte mi, svega sam bila svjesna. Zatim je doktor Kovač napravio veliki rez preko mojih leđa. Oštar je nož probio moju kožu i procurila je krv. Sasvim sam jasno mogla vidjeti moju spiralnu kralješnicu. Doktor ju je jako dugo promatrao i čačkao, a zatim se odlučio. Tog mi se trena vratio osjet. Točno sam osjetila kako rasteže kralješke i postavlja šarafiće i šipku. Ajme, ne mogu vam opisati taj pomalo ljigav, ali i neponovljiv osječaj! Odjednom me nešto presjeklo i osjetila sam strašnu bol duž cijelog tijela. I onda sam se probudila..iz sna. Kojeg sanjam već tri noći zaredom. Točno ovako opisanog, uvijek istog. Istina je da uvijek sanjamo ono što nas muči. Nadam se da sam ipak nekog na trenutak uspijela zbuniti!

Ajmo sad ozbiljno, sutra putujem u famoznu Dubravu i poslje pregleda će mi reći da li me primaju ili opet idem doma. Što reći, spremna jesam, želim da me više operiraju, doktore Kovaču, nema više odgađanja! Naravno da strah postoji pogotovo jer pretpostavljam da će me slati na halotrakciju, ali to je sve neusporedivo sa mojom željom za ravnom kralješnicom!

Želim ovim putem zahvaliti Ivani, Ines, Eli, Kseniji, obitelji koja liječi skolly u Njemačkoj, svim mojim prijateljima, cijeloj obitelji i svima koji su mi ikad dali savjet i pružili podršku što se tiče skolioze. Pusa svima!

Nadajmo se da sutra ostajem u bolnici, da će sve proći u najboljem redu i da će vam se u sljedečem postu javiti ravna i nova Ivana!



Addition:
Operacija je, naravno odgođena do 20.09.
Ostalo mi je još jako malo strpljenja.
Ali barem ne idem na halotrakciju.

Eto, iako je počela škola, iako je praktički završilo ljeto, i iako sam se morala oprostiti sa jako puno osoba, u sebi posjedujem neki mir nakon dosta vremena. Osjetim da je u mojoj osobnosti sve uravnoteženo i ne muče me više nikakve brige. Sve je nekako savršeno, znam, ostajem bez dosta osoba, ali možda je i malo bolje čekati do sljedečega ljeta da se vidimo, zanimljivije je. Danas baš gledam gore u nebo i divim se toj čudesnoplavoj boji. Pa onda ne mogu da se načudim oblačićima što su razbacani beskrajnom površinom. Udišem zrak punim plućima i mogu reći da sam sretna i ispunjena. Ne prođe trenutka kada sam sa nekim ljudima a da moje lice ne krasi smješak. Drago mi je zbog toga jer sam prije 3 i pol mjeseca bila u totalno suprotnom stanju. Mnogo se briga i teškoća nagomilalo i rijetko sam se smijala i osječala dobro. Baš sam maloprije listala dnevnik i vidim neke tekstove koji su me na te događaje podsjetili nakon dosta vremena. Odlučila sam ih podijeliti sa vama. Nemojte misliti da su to neki površni stihovi zbog neuzvračene tinejdžerske ljubavi, ovo su bili ozbiljni problemi i objavit ću kako bih dokazala da je sve to iza mene.

20.05.2008
Ne mogu shvatiti što se to dešava u ljudskoj duši. Osjetim nekakvu nepotpunu, u magli izgubljenu, ali ujedno i dobro usađenu bol. Bol koja je pomiješana sa nostalgijom, čežnjom, zbunjenošću i umorom. Jako sam ljubomorna na realne ljude pune energije. Zašto ja moram živjeti u svome svijetu mašte, a da ničega oko sebe nisam svijesna? Tako sam nekako umorna i bezvoljna. Malo me toga može oživjeti i pobuditi u meni neke emocije. U mojoj je nutrini jedan teški, odvratan kamen koji se tako sporo razbija. Svaki dan, možda se komadić uspije razbiti kojom dobrom riječju koju mi uputi draga osoba. Ali opet uspomene, moja slabost i svakodnevna bezličnost taloži na taj kamen svoje sastojke, tako da meni bude teže. Ograničena sam na jako uske horizonte i sve probleme i brige odgurujem od sebe umjesto da se suočim sa pukim činjenicama. Maloprije sam opet plakala, nakon ne tako mnogo vremena. Gledala sam stare slike i suze su same navrle na oči. Gledam trenutke koje sam proživljavala i u kojima sam bila tako istinski sretna. Tako me strah kad postanem svijesna da se taj trenutak nikada više neće ponoviti. On je iza mene. Zaboravljen. Zatvorim oči i osjetim kako se vrijeme oko mene vrti i ne mogu ga zaustaviti. Ljudi se oko mene rađaju i umiru. Jednom ću i ja umrijeti, a što ću ostaviti iza sebe? Ovaj pišljivi komad papira? Na trenutke osjetim tako neopisivu čežnju. Ali onda to nestane. Potisnem sječanja i dopustim sječanjima da me proždiru. I tako u nekim trenucima osjetim kao da nisam osoba. Osjetim se tako tupo i bespomočno. Želim jednostavno pustiti ovom svijetu pustiti da teče bez mene. Zaklopiti oči i nestati. Kao da nikada nisam ni postajala. Takva mi razmišljanja predstavljaju velik užitak. Jer samo ti Bože znaš kako sam slaba u ovim trenucima. Ti koji si mi oduzeo člana obitelji, prijatelja, stvorio probleme sa bolesti i školom. I još ona strava. Preteško mi je nositi krinku na licu i pretvarati se da je sve u redu kad nije. A ljudi su tako glupi. Šalju mi poruke, čokoladice, cvijeće. Pokušavaju razgovarati samnom i stalno mi govore da će sve biti u redu. Zar stvarno misle da njihove prazne fraze dolaze do moje okovane duše? Slike se redaju. Izmjenjuju. Zatvorim li oči ili poklanjam pogled ovome svijetu. Gotovo je.


Mogu samo reći da sam ponosna na sebe što sam ipak dosta snažno prebrodila sve to. Sada u meni nema ni traga te tjeskobe.
Moram zahvaliti jednoj Zvijezdi što postoji. Vjerojatno nećeš nikada čitati ove riječi, jer nitko ne zna za ovaj blog, ali baš zato želim da ovo predstavlja neku simboliku. Želim ti reći da ćeš zauvijek ostati dio moga života i svakoga si mi trenutka u mislima iako nikako nisi mogla proći taj ***** razred. Osvjetljuješ moje misli Zvijezdo!
Šaljem veliki osmijeh svima!