''Visitez le monde… Pass comme tout le monde.'' Pisalo je na jednom autobusu koji se nalazio na parkiralištu 'Tronchetto' koje se nalazi prije ulaza u Veneciju.A mi, vesela, pomalo izgubljena družina, sa ruksacima na leđima, nalazili smo se na nekoj nepoznatoj cesti. Sljedeće što znam jest da sam probala saznati kojim brojem broda ćemo stići na Trg Sv. Marka. I ne toliko lošim engleskim, službenik u luci me uputio na broj 82. Odlično!
Po uzburkanom, nečistom moru vozili smo se od stanice do stanice…. Već tada, gledajući okolo, počele su me interesirati i fascinirati sve te zgrade, crkve, taj grad na vodi. Kada smo napokon stigli (za otprlike pola sata, a ne sat vremena, kao što je neki 'muljator' pokušavajući nam prodati maglu rekao-sve samo da bi se vozili njegovim brodom. Ipak, sve nas je nasmijao vičući za mojim tatom Amigo, amigo! :)) bilo nam je pomalo mučno, ali smo bili spremni za razgledavanje. Otkuda početi? To nam se nije činilo bitno. Preko prvog mosta, pa drugog…i kroz uličice…stigli smo do Trga Sv. Marka, koji je predivan. Čak se ni onih pustih golubova nisam bojala (gledati!)…Ipak, hranila ih nisam! Ne ponosim se baš time..pogotovo zato što su obe moje MLAĐE sestre, sa osmijehom na licu, smogle hrabrosti za to. Ja sam ih sa sigurne udaljenosti slikavala. Nakon milijun fotki potražili smo mjesto za sjesti. Pao nam je mrak na oči kada smo vidjeli da je samo 'glazba' u kafiću na trgu 5 eura po osobi. Brzo smo se izgubili u neku uličicu da potražimo restoran. Uskoro smo požalili?!?! Račun je bio smiješno visok (uklučujući uslugu koja je ispred nas žvakala žvaku kao krava i vrtila očima uokolo!?!?!). hahahaha…Barem smo se imali čemu smijati ostatak dana..
Nastavili smo šetati uokolo. Nikako nismo mogli sagledati očaravajuću Veneciju.
Vrijeme je letilo…slikavali smo se, guštali u suncu. Naposljetku, vožnja gondolom. To je bio vrhunac dana! Smijali smo se, slikavali (opet! :)), ljuljali u gondoli i vrtili glave lijevo-desno, pokušavajući uhvatiti što više. Gondolijer je bio legendaran! (Možda i pijan?!) hehe…
E, da…vidjeli smo i kuću Casanove? :D
Nakon te famozne vožnje, mrtvi umorni, potražili smo našu stanicu i ukrcali se na brod nazad.
Na parkiralištu 'Tronchetto' i dalje je stajao onaj bus sa natpisom na francuski.
Arrivederci Venezia!
Namjestivši GPRS da nas vodi na adresu hotela, utonuli smo u sjedala i jedva gledajući na oči, uzbuđeno prepričavali sve što smo tog dana vidjeli. Veneciju ću, zasigurno, zapamtiti kao jedan od najljepših gradova u kojem sam bila.
Sljedeći dva dana – Gardaland!
Što se Gardalanda tiče još uvijek sam sva pod dojmom. Zapravo nemam pojma odakle početi?
Nešto neopisivo, savršeno organizirano…jednostavno fenomenalno!
Ni sekundu nisamo požalili što smo kupili karte za dva dana (a, ne za jedan kao što je ispočetka bio plan). To trebate doživjeti.
Od onih slatkih, savršenih vrtuljaka kakve sam dotad viđala samo u filmovima, do onih ogromnih vlakova smrti koji se nalaze po 70 metara u zraku i koje sam također dotad viđala samo u filmovima. Naravno, sve smo probali. Nešto i po dva puta. I kakvi bi mi to luđaci bili da nismo čak i na onaj 'Slobodni pad' išli dva puta. Doslovno sam molila Boga da mi srce ne otkaže i da preživim taj 'pad'. Naime, sjedneš i dobro te svežu, stisnu, učvrste… I onda te polaaaako dižu u zrak, možeš uživati u panorami. A, zatim…drže te u zraku, na ni manje ni više nego 40 metara, i puste. Jednostavno puste. A, ti…iskrivljene face, letiš prema dolje. Želudac ti se digne, a srce u petama. Ne stigneš ni skriknuti!
A, zatim se opet vratiš na tu istu spravu??!?!?!?! Stvarno nismo normalni! (A, podsjećam da nisam htjela hraniti golubove...al, past sa 40 metara? ma..pih! čas posla! hehe... :D)
Da…Gardaland se mora doživjeti. Nešto stvarno fenomenalno!
I tako dva dana…Mogla bih o tome pričati i pričati….ali, već sam polako umorna. :P
Šećer na kraju – shopping u Veroni… odlično!
Iduće jutro odjavili smo se u hotelu i krenuli put juga, u našu Dalmaciju… znate kako se kaže, doma je najljepše.