''Proljeće je, a u meni nemir...'' Hoćete li me opravdati ovom isprikom što me nije bilo toliko dugo?? :)
Sinoć, pred počinak, otvorila sam širom prozore, ugasila svjetlo i sjela na krevet uživajući u tišini noći. Misli su mi veselo zaigrale, sretne što se napokon mogu odmoriti od napornih razmišljanja, obaveza...
Naime, proljeće u meni uvijek probudi uzbuđenje, sreću...Osjećam se poletno i ni sekundu danjeg svjetla ne želim prepustiti slučaju. Ipak, u jurnjavi za vremenom nastojim uživati u zrakama sunca, dok još nije postalo prevruće. Nastojim uživati u laganom povjetarcu koji mi miluje lice i mrsi kosu koja (ovo me sad još daaalje sjećanja vode...na neke lijepe uspomene nekih ljetnih dana...) miriše na ruže i šipak. Cvrkutavo, obojano, radosno doba u meni je probudilo upravo to- cvrkut, boje, radost! Uživam u proljeću...izoštrenih osjetila, pomno promatrajući da mi ni slučajno ne bi promaklo cvjetanje ruža koje baka marljivo zalijeva.
I...misli me vode...do srži svih razmišljanja (upoznajem sebe...), velike nepoznanice, raskrižja, poznatog osmijeha, nepoznatih očiju...suze...bilo čega...ali, Onih Stvari koje mogu vidjeti samo kada sam potpuno Tu. Ne na sto krajeva ova dva grada, milijun mjesta i desetak priča...već Tu. Sama sa svojim mislima...
I...proljeće se opet izmaknulo kontroli! Tjera me na još milijun priča...
Ponekad se osjećam izgubljeno, iznevjereno od strane same sebe, pronikne u mene pesimizam... I mislim kako nikad ne ću uspjeti ono o čemu sanjam. Onda...otmem se kontroli, lupnem šakom o stol, vratim se sebi...i znam da će sve biti u redu.
Ne vjerujem kada ljudi kaže da se malo krije između dana i noći. Polako, posebice u zadnje vrijeme, postajem svjesna koliko se ljudi mijenjaju, koliko sam se promijenila...koliko se mijenjam.
Moji prijatelji. Nikada nisam imala ovako složene i divne odnose s prijateljima. Sve se to diglo na jednu tako visoku razinu. Vjerujem im potpuno. Skupa prolazimo kroz nevjerojatne stvari, koliko god to zvučalo nemoguće...jer, što bih ja mogla sa svojih sitno godina proživjeti? Ipak, istina je. Zato hvala jedinstvenim ljudima koji me okružuju! Neizmjerno sam ponosna na svakog od njih.
U posljednje vrijeme...pokušavam pojmiti, onako zaista ovaj put...sve one mudre izreke o tome kako treba iskoristiti život najbolje moguće. Nastojim svoj život usmjeriti na neke druge puteve, ali vlada i dalje poprilična zbrka i buka u komunikacijskom kanalu.
Vjerujem da je tako sa svima vama. Pitam se što nas sprječava da napredujemo, rastemo? I...nailazim na prepreke. Užasno! Ipak...
Toliko već nisam ništa napisala...i zapravo jedino što trenutno želim reći jest to da trebamo živjeti!
Čitajući jedan travel blog...naišla sam na mladi par koji je prije par dana krenuo na putovanje svijetom. Prije nekih godinu dana bili su također na putovanju. ALi, prije toga...ništa. Počeli su s ostvarivanjem svojih snova tek kad je mladom suprugu dijagnosticiran rak. Kaže da su se nakon toga on i supruga povezali i da nikada nisu bili bliži. Njihovo uzbuđenje prije puta, osmijesi na njihovim slikama... toliko toga govore...
Prije par dana, upoznala sam u jednom kafiću dvoje hippija. Ona je iz Nizozemske, a on Talijan. Susreli su se u Ljubljani i odlučili s još par ljudi otputovati do Splita. Na moj upit što trenutno radi u životu i jesu li putovanja jedino čim se bavi, rekla je da traži grad u kojem će studirati povijest.
Pješači preko granica, kroz šume... bez putovnica. Hmmmm... A, On...ne znam čime se on točno bavi, ali nosio je šarenu gitaru i jednog psa. Zanimljivo...
Sve je to toliko apsurdno, nevjerojatno. Ali, njen osmijeh je bio od uha do uha! Zadovoljna je. Pa čak i kad pješači preko granica... Svijet bi zaista bio jedno dosadno mjesto da smo svi isti!
A, Ti, što čitaš ovo što Ti želiš? I što čekaš? Zar smo i dalje toliko naivni vjerujući u beskonačnosti naših života? BIle to sitnice, zalasci sunca, zvuk kiše, ispijanje Nesa...štogod to bilo...čini to! Odmah, sada!
I...ne zaboravi... Jedini način da zaista budeš sretan je čineći druge sretnima! Premda postoje sitnice koje činimo samo za našu dušu, moramo misliti i na druge! Ne živimo mi u pustinjama, bez znakova da postoje i druga ljudska bića negdje blizu, već u gradskim gužvama...s prijateljima. Pomažimo jedni drugima ostvariti snove!
...zapetljala sam se...ali, rekla sam svoje. Sretno vam!...