hello...prvo štafetica.. zahvaljujem Festini što mi ju je proslijedila.. :D Thank yooouuu!
1.nick-Scarlett_l...zapravo objašnjenje mog nicka stoji sa strane u boxu.. Scarlett ne bi trebalo asocirati na neke glumice ili nešto..eventualno na Scarlett iz Zameo ih vjetar.. :) Jednostavno..I like the name... :) A, ovo slovo 'l'...označava London..jedan od mojih najdražih gradova u kojem sam bila na ljto 2005... i u kojeg ću, hopefully, vratit se jednom.. ;)
2.naslov bloga: ''Bitno je očima nevidljivo, samo se srcem dobro vidi''
Naslov je, kao što znate, iz knjige Mali princ.. Knjiga mi se jako sviđa.. A, izreka je fenomenalna.. Inače, u staroj sobi (iz koje sam iselila prije par mjeseci) sam na zidu imala tu izreku..napisala sam je u raznobojnim temperama.. Da..luda sam obožavateljica boja.. :D
A, štafetu prosljeđujem...
Lafarfalli...
Marulu...
Dragon Fly...
Slavonchici...
Perfekcionistici...
I..ovaj '2. dio posta'..jedna moja pjesma..
19.2. je i prošlo je godinu dana od jednog događaja kojeg ću uvijek pamtiti.. Sjećam se..bila je to nedjelja..uzbuđeno sam čitala poruku... i čitavi dan čekala Taj Susret.. osmijeh mi nije silazio s lica. :D
Ah..bio je to lijepi sunčani dan.. za razliku od onih koji su uslijedili..
A, danas? Što da Ti danas napišem?
Ispreplećeš se po mom životu..svuda si.(!još uvijek!).Svugdje su tvoje skrivene sjene ili odsjaji neke davnine..Koliku količinu emocija srce spremi svaki put kad te se sjetim?! Val osjećaja zapljusne me..Starost mlađahnih uspomena..sve je toliko živo..preživo za moj ukus..Uskovitla se struja ludosti, želja, snova, proklinjanja..Jednom sam napisala..
''...prolazim prostorijom stare, žive boli..odjekuje moj tihi plač istrošenim trgom ljubavi..rastvoreno srce, da, baš ondje gdje najviše boli, čuje se potisnuti vrisak Ostavljene...''
A, evo i pjesma.. (da..već je jednom bila objavljena.. no, željela sam je opet objaviti..baš danas.)
ODLAZI!!!
Pitam se hoće li moje ranjeno srce ikada prihvatiti okus limuna,
gorko-slatki osjećaji prožimlju moje biće i drhtim na svjetlu svijeće…
Hoću li ikada priznati kako sam slijepo nasmiješena iskrivljenoj slici velikog umjetnika?
Leptiri, ta nježna bića znaju moju bol, svojim šarenilom tjeraju tugu iz mog srca…ali, trenutak samoće ne mogu izbjeći.
Tada…Tada se moje ranjeno srce vraća tebi i divnim danima moje nadobudne ludosti i zasljepljenosti? Vidiš, priznajem.
Ali… i dalje… gorko-slatki osjećaji kolaju i probadaju me.
Srce moje jadno-rastavljeno i izbodeno: izbodeno tako da svaki udarac šapće, a moj osmijeh kriči od paralizirane boli u pokretu…joj…čime li sam zaslužilaa odmetničku ruku da me vodi kad želi nestati i osmijeh koji nečujno, u tišini govori Odlazi?!
Skitnica sam ogoljene duše..ptica bez doma..dvorska luda. Neću ti dati ove riječi i osjećaje.
ODLAZI!!!