Bitno je očima nevidljivo, samo se srcem dobro vidi!

četvrtak, 16.08.2007.

VISITEZ LE MONDE...

''Visitez le monde… Pass comme tout le monde.'' Pisalo je na jednom autobusu koji se nalazio na parkiralištu 'Tronchetto' koje se nalazi prije ulaza u Veneciju.A mi, vesela, pomalo izgubljena družina, sa ruksacima na leđima, nalazili smo se na nekoj nepoznatoj cesti. Sljedeće što znam jest da sam probala saznati kojim brojem broda ćemo stići na Trg Sv. Marka. I ne toliko lošim engleskim, službenik u luci me uputio na broj 82. Odlično!
Po uzburkanom, nečistom moru vozili smo se od stanice do stanice…. Već tada, gledajući okolo, počele su me interesirati i fascinirati sve te zgrade, crkve, taj grad na vodi. Kada smo napokon stigli (za otprlike pola sata, a ne sat vremena, kao što je neki 'muljator' pokušavajući nam prodati maglu rekao-sve samo da bi se vozili njegovim brodom. Ipak, sve nas je nasmijao vičući za mojim tatom Amigo, amigo! :)) bilo nam je pomalo mučno, ali smo bili spremni za razgledavanje. Otkuda početi? To nam se nije činilo bitno. Preko prvog mosta, pa drugog…i kroz uličice…stigli smo do Trga Sv. Marka, koji je predivan. Čak se ni onih pustih golubova nisam bojala (gledati!)…Ipak, hranila ih nisam! Ne ponosim se baš time..pogotovo zato što su obe moje MLAĐE sestre, sa osmijehom na licu, smogle hrabrosti za to. Ja sam ih sa sigurne udaljenosti slikavala. Nakon milijun fotki potražili smo mjesto za sjesti. Pao nam je mrak na oči kada smo vidjeli da je samo 'glazba' u kafiću na trgu 5 eura po osobi. Brzo smo se izgubili u neku uličicu da potražimo restoran. Uskoro smo požalili?!?! Račun je bio smiješno visok (uklučujući uslugu koja je ispred nas žvakala žvaku kao krava i vrtila očima uokolo!?!?!). hahahaha…Barem smo se imali čemu smijati ostatak dana..
Nastavili smo šetati uokolo. Nikako nismo mogli sagledati očaravajuću Veneciju.
Vrijeme je letilo…slikavali smo se, guštali u suncu. Naposljetku, vožnja gondolom. To je bio vrhunac dana! Smijali smo se, slikavali (opet! :)), ljuljali u gondoli i vrtili glave lijevo-desno, pokušavajući uhvatiti što više. Gondolijer je bio legendaran! (Možda i pijan?!) hehe…
E, da…vidjeli smo i kuću Casanove? :D
Nakon te famozne vožnje, mrtvi umorni, potražili smo našu stanicu i ukrcali se na brod nazad.
Na parkiralištu 'Tronchetto' i dalje je stajao onaj bus sa natpisom na francuski.
Arrivederci Venezia!


Namjestivši GPRS da nas vodi na adresu hotela, utonuli smo u sjedala i jedva gledajući na oči, uzbuđeno prepričavali sve što smo tog dana vidjeli. Veneciju ću, zasigurno, zapamtiti kao jedan od najljepših gradova u kojem sam bila.

Sljedeći dva dana – Gardaland!
Što se Gardalanda tiče još uvijek sam sva pod dojmom. Zapravo nemam pojma odakle početi?
Nešto neopisivo, savršeno organizirano…jednostavno fenomenalno!
Ni sekundu nisamo požalili što smo kupili karte za dva dana (a, ne za jedan kao što je ispočetka bio plan). To trebate doživjeti.
Od onih slatkih, savršenih vrtuljaka kakve sam dotad viđala samo u filmovima, do onih ogromnih vlakova smrti koji se nalaze po 70 metara u zraku i koje sam također dotad viđala samo u filmovima. Naravno, sve smo probali. Nešto i po dva puta. I kakvi bi mi to luđaci bili da nismo čak i na onaj 'Slobodni pad' išli dva puta. Doslovno sam molila Boga da mi srce ne otkaže i da preživim taj 'pad'. Naime, sjedneš i dobro te svežu, stisnu, učvrste… I onda te polaaaako dižu u zrak, možeš uživati u panorami. A, zatim…drže te u zraku, na ni manje ni više nego 40 metara, i puste. Jednostavno puste. A, ti…iskrivljene face, letiš prema dolje. Želudac ti se digne, a srce u petama. Ne stigneš ni skriknuti!
A, zatim se opet vratiš na tu istu spravu??!?!?!?! Stvarno nismo normalni! (A, podsjećam da nisam htjela hraniti golubove...al, past sa 40 metara? ma..pih! čas posla! hehe... :D)
Da…Gardaland se mora doživjeti. Nešto stvarno fenomenalno!
I tako dva dana…Mogla bih o tome pričati i pričati….ali, već sam polako umorna. :P

Šećer na kraju – shopping u Veroni… odlično!

Iduće jutro odjavili smo se u hotelu i krenuli put juga, u našu Dalmaciju… znate kako se kaže, doma je najljepše.


- 21:44 - Komentari (25) - Isprintaj - #

petak, 20.07.2007.

napokon.... POTTER!!

Brojač kaže:

1 sat 49 minuta i 20 sekundi ..... do zadnje knjige Harry Potter, koja se zove: ''Harry Potter and the Deathly Hallows'' (Harry Potter i Sveci Smrtnici).......

''Tata, hvala ti puuuuno...Znaš koliko mi ovo znači....!'' :) Zahvalila sam tati što me sjeo u auto, spreman na 45 min vožnje do Splita (od nađe vikendice) i onda nazad, samo da bih ja mogla kupiti tu knjigu koju sam rezervirala mjesecima unaprijed i o kojoj pričam već danima... :D :D :D

Preuzbuđena sam i nervozna... U 01:01 počinje prodaja te zadnje knjige koju, kao što rekoh, čekam taaako dugo... Obožavam Harrya...! :D

Isto tako pišem ovaj post da zahvalim svima vama koji ste odvojili par minuta svog vremena i potpisali peticiju...to mi MNOGO znači... stvarno mnogo! :) Hvala vam! *zagrljaj*

Uživajte u svakom ljetnom danu makar bio prevruć... :D

Pozdrav od pomahnitale Harry Potter obožavateljice!!!

- 22:08 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 11.07.2007.

save Harry Potter!!!! :) :) :)

ovog puta...zamolila bih vas jednu uslugu...
kao što znate, ili ne...(moj brojač je brojio...) :) uskoro izlazi sedma knjiga Harry Potter... i to 21.7.
Do tada se na stranici koju ću poslije napisat skupljaju potpisi...trebalo bi se skupit milijun potpisa do 21.7. u svrhu da se 'spasi Harry' tj. da J. K. Rowling nastavi pisat knjige...

PLEASEEEEE otiđite i potpišite se...neće trajat dulje od minute!! Molim vas!! Puno bi značilo milijunima 'nas' koji obožavamo Harrya i knjige...

Evo stranica:

http://www.saveharrypotter.co.uk/

HVALA!!!

Pozdrav od pomahnitale obožavateljice!! :D

/save Harry! save Harry! save Harry! save Harry! save Harry! save Harry! save Harry!/

- 18:37 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.07.2007.

.....hehe....DOBILA SAM JOŠ JEDNU SEKU!!!

Dakle, ljudi moji dragi...

Mama je jučer, 4.7. oko 3:05 rodila jednu malenu, šlatku sekicuuu.... dugu oko 52 cm i tešku 3,5 kg... hehehe.... :D :D :D :D :D Da, sve je u redu...obe su dobro. ;) Hvala Bogu!

Pozdravlja vas prva od 4 SESTRE!! :D

*tralalalalala.... :)*

- 13:38 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 04.05.2007.

.........Prijateljstvo....Ljubav....Sreća..........

''Proljeće je, a u meni nemir...'' Hoćete li me opravdati ovom isprikom što me nije bilo toliko dugo?? :)

Sinoć, pred počinak, otvorila sam širom prozore, ugasila svjetlo i sjela na krevet uživajući u tišini noći. Misli su mi veselo zaigrale, sretne što se napokon mogu odmoriti od napornih razmišljanja, obaveza...

Naime, proljeće u meni uvijek probudi uzbuđenje, sreću...Osjećam se poletno i ni sekundu danjeg svjetla ne želim prepustiti slučaju. Ipak, u jurnjavi za vremenom nastojim uživati u zrakama sunca, dok još nije postalo prevruće. Nastojim uživati u laganom povjetarcu koji mi miluje lice i mrsi kosu koja (ovo me sad još daaalje sjećanja vode...na neke lijepe uspomene nekih ljetnih dana...) miriše na ruže i šipak. Cvrkutavo, obojano, radosno doba u meni je probudilo upravo to- cvrkut, boje, radost! Uživam u proljeću...izoštrenih osjetila, pomno promatrajući da mi ni slučajno ne bi promaklo cvjetanje ruža koje baka marljivo zalijeva.

I...misli me vode...do srži svih razmišljanja (upoznajem sebe...), velike nepoznanice, raskrižja, poznatog osmijeha, nepoznatih očiju...suze...bilo čega...ali, Onih Stvari koje mogu vidjeti samo kada sam potpuno Tu. Ne na sto krajeva ova dva grada, milijun mjesta i desetak priča...već Tu. Sama sa svojim mislima...
I...proljeće se opet izmaknulo kontroli! Tjera me na još milijun priča...
Ponekad se osjećam izgubljeno, iznevjereno od strane same sebe, pronikne u mene pesimizam... I mislim kako nikad ne ću uspjeti ono o čemu sanjam. Onda...otmem se kontroli, lupnem šakom o stol, vratim se sebi...i znam da će sve biti u redu.
Ne vjerujem kada ljudi kaže da se malo krije između dana i noći. Polako, posebice u zadnje vrijeme, postajem svjesna koliko se ljudi mijenjaju, koliko sam se promijenila...koliko se mijenjam.
Moji prijatelji. Nikada nisam imala ovako složene i divne odnose s prijateljima. Sve se to diglo na jednu tako visoku razinu. Vjerujem im potpuno. Skupa prolazimo kroz nevjerojatne stvari, koliko god to zvučalo nemoguće...jer, što bih ja mogla sa svojih sitno godina proživjeti? Ipak, istina je. Zato hvala jedinstvenim ljudima koji me okružuju! Neizmjerno sam ponosna na svakog od njih.

U posljednje vrijeme...pokušavam pojmiti, onako zaista ovaj put...sve one mudre izreke o tome kako treba iskoristiti život najbolje moguće. Nastojim svoj život usmjeriti na neke druge puteve, ali vlada i dalje poprilična zbrka i buka u komunikacijskom kanalu.
Vjerujem da je tako sa svima vama. Pitam se što nas sprječava da napredujemo, rastemo? I...nailazim na prepreke. Užasno! Ipak...
Toliko već nisam ništa napisala...i zapravo jedino što trenutno želim reći jest to da trebamo živjeti!
Čitajući jedan travel blog...naišla sam na mladi par koji je prije par dana krenuo na putovanje svijetom. Prije nekih godinu dana bili su također na putovanju. ALi, prije toga...ništa. Počeli su s ostvarivanjem svojih snova tek kad je mladom suprugu dijagnosticiran rak. Kaže da su se nakon toga on i supruga povezali i da nikada nisu bili bliži. Njihovo uzbuđenje prije puta, osmijesi na njihovim slikama... toliko toga govore...
Prije par dana, upoznala sam u jednom kafiću dvoje hippija. Ona je iz Nizozemske, a on Talijan. Susreli su se u Ljubljani i odlučili s još par ljudi otputovati do Splita. Na moj upit što trenutno radi u životu i jesu li putovanja jedino čim se bavi, rekla je da traži grad u kojem će studirati povijest.
Pješači preko granica, kroz šume... bez putovnica. Hmmmm... A, On...ne znam čime se on točno bavi, ali nosio je šarenu gitaru i jednog psa. Zanimljivo...
Sve je to toliko apsurdno, nevjerojatno. Ali, njen osmijeh je bio od uha do uha! Zadovoljna je. Pa čak i kad pješači preko granica... Svijet bi zaista bio jedno dosadno mjesto da smo svi isti!
A, Ti, što čitaš ovo što Ti želiš? I što čekaš? Zar smo i dalje toliko naivni vjerujući u beskonačnosti naših života? BIle to sitnice, zalasci sunca, zvuk kiše, ispijanje Nesa...štogod to bilo...čini to! Odmah, sada!
I...ne zaboravi... Jedini način da zaista budeš sretan je čineći druge sretnima! Premda postoje sitnice koje činimo samo za našu dušu, moramo misliti i na druge! Ne živimo mi u pustinjama, bez znakova da postoje i druga ljudska bića negdje blizu, već u gradskim gužvama...s prijateljima. Pomažimo jedni drugima ostvariti snove!

...zapetljala sam se...ali, rekla sam svoje. Sretno vam!...

- 23:02 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.04.2007.

... Mae Gowanen! ...

...moja draga rodica...!! Napokon, NAPOKON, NAPOKON je napravila svoj blogggg!!! jeeej!
sad sam happy... i odlučila sam je uvesti u blogosferu... :)

...a little input... Jedna jako pametna, nadasve zanimljiva, zrela djevojka...jaaako sam ponosna na nju. Unikatna, lucidna... nezamjenjiva! :hug: Čini moj svijet ljepšim..puno, puno...
Neizmjerno mi je drago što se ipak odlučila na stvaranje bloga (nakon nagovaraaanja) ;) jer fenomenalno piše i bila bi ogromna šteta kad bi njeni radovi ostali negdje zakopani.
Uostalom...pođite pa se uvjerite... ;)

http://0tinuviel0.blog.hr

Šaljem joj veeeliki, najveći poljubac!!!!!!! :hugs and kisses:

p.s. pjesmice...štafetica..uskoro..obećajem. ;)

- 23:01 - Komentari (35) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.03.2007.

.... ....

Recite mi...
Zašto sam ujutro htjela napisati nešto veselo, sretno, djetinje...optimistično....?
A, onda..kako je dan odmicao šarene riječi su se pretvarale u crno-bijele slike iz starih filmova o razočaranjima?
Zašto se potrebno svako toliko razočarati? Ili se to samo meni događa?
Zašto ljudi misle da riječi idu s vjetrom? U nepovrat? Jer..ponekad ostaju toooliko blizu...a, posljedice su katastrofalne!
Zašto uvijek,uvijek najviše povrijedimo osobe do kojima nam je najviše stalo? Ili one kojima je užasno puno stalo do nas...i ne dijeleći iste osjećaje, nenamjerno (ili ne?) srušimo njihove svjetove?? da... TO je.
Zašto...... milijun zašto...a, nijedan zato...

''Probudili su ga riječima, tim svojim oštrim, sjajnim oružjem.'' T. H. White

- 22:15 - Komentari (27) - Isprintaj - #

srijeda, 14.03.2007.

.........Putovati je živjeti!.........

''Again it's time for me to go,
Although I've travelled high and low,
Now to challenge all my best,
To work while tripping is the test
My search for balance in extremes,
To bring the real into my dreams…''


Ovaj citat pronašla sam prije nekog vremena na nekom blogu..ili, točnije..na jednom blogu o putovanjima. U zadnje vrijeme dosta sam aktivna čitačica 'travel blogova'… Zapravo sam oduševljena nekim životnim pričama.. Onim početcima kada se ljudi odluče na pothvate poput putovanja oko svijeta… Početcima u kojima ljudi napuštaju svoje živote, posvete se putovanjima, otvorenog uma krenu u nepoznato! I to doslovno! Ljudi putuju na razne načine…Neki se odluče na turističke agencije i sve lijepo pripreme, dok drugi uzmu npr. biciklu, ruksak i odu… e, da..pogađate, ti su mi najdraži! Nepredvidljivo, slobodno…potpuno. Oduvijek sam sanjala o nečem takvom..Nekom putovanju oko svijeta, ali nekom u kojem ću se danas misliti gdje bih mogla sutra, odlučiti kako dalje…
''The traveler sees what he sees. The tourist sees what he has come to see.''
~G.K. Chesterton
Slažem se s ovim citatom…ali, isto tako moram priznati kako sam svakim svojim putovanjem bila oduševljena! No…uvijek je nedostajalo vremena… Vremena da obiđem sve ono što sam 'po putu' vidjela, od čega mi je dah zastao, a nije uključeno u program… Vremena da stanem i slikam svaku sitnicu, neobičnu reklamu, fenomenalan grafit…Vremena da ujutro ustanem i sjednem na neku klupicu pored glavne ulice i promatram rijeke ljudi, njihova živčana, sanjiva, pospana, sretna lica.
Vremena da stanem i popričam sa simpatičnom djevojkom o njenom životu, o nekim svakodnevnih stvarima koje mi nijedan vodič ne može ni približno tako dobro opisati, a opet s tolikom vedrinom i lakoćom!
Ah…vremena…za toliko toga. Ali, vremena..naravno nema! Bez obzira nalazili se u svojoj ili 'tuđoj' zemlji…
Dakle… zadnjih dana sam dosta pod dojmovima nekih dalekih zemalja, koje ljudi uspješno približe svojim zanimljivim postovima i originalnim, odličnim slikama.
I sanjarim…o nekim blesavim podhvatima, tražim putopise, izvlačim karte gradova u kojima sam bila, pregledajem slike… Obožavam, obožavam putovanja!!!

''Svijet je knjiga i oni koji ne putuju čitaju samo jednu stranicu!'' Sv. Augustin

A, za vas prijatelji, izdvajam ovaj citat:

''Dvadeset godina poslije biti ćeš više razočaran stvarima koje nisi napravio nego onima koje jesi. Zato otplovi iz sigurnih luka. Uhvati jake vjetrove u svoja jedra, Istražuj! Sanjaj! Otkrivaj.'' M. Twain



Volim ovu sliku. Osoba sjedi i svira...ne može bit jednostavnije.. ( Snimljeno u Cambridgeu)




- 21:46 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.02.2007.

....

hello...prvo štafetica.. zahvaljujem Festini što mi ju je proslijedila.. :D Thank yooouuu!

1.nick-Scarlett_l...zapravo objašnjenje mog nicka stoji sa strane u boxu.. Scarlett ne bi trebalo asocirati na neke glumice ili nešto..eventualno na Scarlett iz Zameo ih vjetar.. :) Jednostavno..I like the name... :) A, ovo slovo 'l'...označava London..jedan od mojih najdražih gradova u kojem sam bila na ljto 2005... i u kojeg ću, hopefully, vratit se jednom.. ;)

2.naslov bloga: ''Bitno je očima nevidljivo, samo se srcem dobro vidi''
Naslov je, kao što znate, iz knjige Mali princ.. Knjiga mi se jako sviđa.. A, izreka je fenomenalna.. Inače, u staroj sobi (iz koje sam iselila prije par mjeseci) sam na zidu imala tu izreku..napisala sam je u raznobojnim temperama.. Da..luda sam obožavateljica boja.. :D

A, štafetu prosljeđujem...
Lafarfalli...
Marulu...
Dragon Fly...
Slavonchici...
Perfekcionistici...

I..ovaj '2. dio posta'..jedna moja pjesma..
19.2. je i prošlo je godinu dana od jednog događaja kojeg ću uvijek pamtiti.. Sjećam se..bila je to nedjelja..uzbuđeno sam čitala poruku... i čitavi dan čekala Taj Susret.. osmijeh mi nije silazio s lica. :D
Ah..bio je to lijepi sunčani dan.. za razliku od onih koji su uslijedili..
A, danas? Što da Ti danas napišem?
Ispreplećeš se po mom životu..svuda si.(!još uvijek!).Svugdje su tvoje skrivene sjene ili odsjaji neke davnine..Koliku količinu emocija srce spremi svaki put kad te se sjetim?! Val osjećaja zapljusne me..Starost mlađahnih uspomena..sve je toliko živo..preživo za moj ukus..Uskovitla se struja ludosti, želja, snova, proklinjanja..Jednom sam napisala..
''...prolazim prostorijom stare, žive boli..odjekuje moj tihi plač istrošenim trgom ljubavi..rastvoreno srce, da, baš ondje gdje najviše boli, čuje se potisnuti vrisak Ostavljene...''

A, evo i pjesma.. (da..već je jednom bila objavljena.. no, željela sam je opet objaviti..baš danas.)

ODLAZI!!!

Pitam se hoće li moje ranjeno srce ikada prihvatiti okus limuna,
gorko-slatki osjećaji prožimlju moje biće i drhtim na svjetlu svijeće…
Hoću li ikada priznati kako sam slijepo nasmiješena iskrivljenoj slici velikog umjetnika?
Leptiri, ta nježna bića znaju moju bol, svojim šarenilom tjeraju tugu iz mog srca…ali, trenutak samoće ne mogu izbjeći.
Tada…Tada se moje ranjeno srce vraća tebi i divnim danima moje nadobudne ludosti i zasljepljenosti? Vidiš, priznajem.
Ali… i dalje… gorko-slatki osjećaji kolaju i probadaju me.
Srce moje jadno-rastavljeno i izbodeno: izbodeno tako da svaki udarac šapće, a moj osmijeh kriči od paralizirane boli u pokretu…joj…čime li sam zaslužilaa odmetničku ruku da me vodi kad želi nestati i osmijeh koji nečujno, u tišini govori Odlazi?!
Skitnica sam ogoljene duše..ptica bez doma..dvorska luda. Neću ti dati ove riječi i osjećaje.
ODLAZI!!!

- 00:04 - Komentari (43) - Isprintaj - #

srijeda, 14.02.2007.

... LJUBAV...

Jedan lijepi osjećaj postoji.. Priča se da pokreće svijet..?
...tmurno nebo oboji narančasto...
...kroz oblake pusti zrake sunca...
...kroz krošnje gustih stabala trakice svjetlosti...
...nakon lošeg dana misao ta, osjećaj taj..oraspolože te...
...nekih 100 metara neke ulice, 100 metara koji ti prije ništa nisu značili, tada ti znače svijet..(sada mi znače svijet...)
..dan ti sačinjava jedan pogled..i uzviknem:''You made my day!''...
..kiša pada, pljušti, vjetar vrišti, sunce kriči..ma, zar zaista? U mene sve nešto crveno s uzorkom srca.. luda sanjarka..zaljubljena djevojčica..

*Osjećam leptiriće.. i osmijeh se razvlači mojim licem.. Stojim na stanici sama (nakon 'prolaska', onog Njemu tako beznačajnog, dotičnom ulicom..) i smješim se..pa se sjetim..ljudi će misliti da sam luda..a, mene kao nešto puno briga...hehe..*

..dobila sam jutros jednu predivnu poruku od jedne jako mi drage osobe:
''Ej, draga moja, sretno ti Valentinovo. Voli, ljubi cijeli život. Ne dopusti da Ljubav šeta pored tebe.''
Draga Festina, hvala ti!! Mnogo mi znači..bilo je stvarno lijepo vidjeti ovakvo nešto najranije..Želim ti Ljubav..nekog da ti svakim svojim postupkom govori: ''Be my Valentine!''... :D


Dakle, Ljubav.. Poklonimo joj se..sve do poda..ljubimo tlo kojim hoda.. Veličanstvena je.. i..živite je! zaista..zašto da joj damo da šeta pored nas? A, onda negdje u sjeni pišemo tužne stihove.. Ne! Ne! Ne!
Volite, ljubite..smješite se...
Sretno vam Valentinovo!!!

- 15:50 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se