Nešto o prijateljstvu

utorak , 04.04.2017.

Uvijek sam bio društveno biće, osim ako se baš ekstremno dobro ne osjećam pa kao rezultat unutarnjeg grča povučem, imam dakle i tih dana. Većinom obožavam rasprave i diskusije o svemu i svačemu, ali i samo da sjedim s nekim na klupi i blejim u Dravu milo mi je. Druženje s novim osobama i ta neka nova dimenzija koju su dali mome životu nešto je predivno.

Nismo svi isti, očito moramo ići svako svojim tempom jer inače pucamo. Svatko ima svoje cikluse, nekada se usklade, a nekada su kompletno neuravnoteženi. Ljudi dolaze i odlaze u naše živote, tu su pa nestanu, ali i kad nestanu uvijek se mogu vratiti i to je ključ prijateljstva. Sve ovisi o tome što nekome u tom trenutku treba, ali da ne možemo svi ići istim tempom to je već odavno jasno. Treba vremena da naučimo ne očekivati ništa jedno od drugih, već samo biti tu kada zatreba.

Ni na jedan trenutak ne pomislim da mi sreća ovisi o drugima. Nisam valjda tako odgajan. Možda to ipak nije ni toliko pitanje odgoja koliko pitanje doživljavanja vlastite sreće iznutra prema van, a ne obratno. Ipak postoje određeni ljudi u mome životu bez kojih moja sreća ne bi bila potpuna, možda čak i ne bi bila sreća nego neka prosječna zadovoljnost životom.

Postoje tri stupnja realnosti, spoznaje, pa i samospoznaje: ono što mislimo da znamo, ono što znamo, i ono što doista jest. Svi mi živimo više realnosti tokom našeg životnog vijeka. Izvanjska realnost ne mora biti jednaka realnosti u nama, ona to zapravo često i nije. O međusobnom odnosu između tih realnosti ovisi koliko se zapravo dobro razumijemo.

Čudni smo mi ljudi. Nekad imam dojam kako nas uvijek sekunde dijele od sreće, kazaljke nam se ne poklapaju. Kao da ne živimo u istom vremenu, uvijek rascjepkani između dvije vremenske zone, tvoje i moje, sve samo zbog tih vražjih sekundi. Primijetio sam da se ljudi ponekad ne razumiju makar im crtao ono što misliš, većinom svi brijemo nešto svoje i tra la la.

Nema tu nekog univerzalnog koncepta kako biti prijatelj, čovjek, osoba, sve je neki kreativni kaos življenja. Ipak, toliko su nam životi i emocije isprepleteni da je nemoguće zamislit život bez tih klaunova što zajedno s tobom stvaraju od života cirkus, jer u suštini život jest to, jedan cirkus u kojem je vrlo malo toga u našoj kontroli. Ne treba od njega ništa očekivati, nego mu se samo prepustiti. Naći će on već neko mjesto za tebe.

I za kraj…
U svakom se čovjeku vodi vječna borba između dvije vatre. Jedna plamti slobodno, neograničeno, rušeći sve pred sobom. Druga je ograničena, kontrolirana, uokvirena u obliku plamena svijeće. Zanimljivo je to što se svijeća uvijek može prevrnuti.