Misli

Ima možda nešto psihopata i u tebi i ta žudnja i glas i fokusiranost na jedno i potpuna predaja nakon koje ne znaš da li ćeš se uopće pronaći, a možda i hoćeš, samo to više nećeš biti ti, ne u ovom obliku u kojem se sada nalaziš, u obliku straha isprepletenog žudnjom da se predaš i konačno budeš svoj, ali njegov.

Izgubljenost i potreba za samoćom, neispunjena čežnja, ona priprosta, koja se vidi, ne promišlja previše. Zar je tako teško ponekad vidjeti ono što je nekome pred nosom. Zar je tako teško željeti ono što vidiš, a ne vidjeti ono što želiš. I onda opet ponor i tišina i jednobojnost i taj snijeg i miris gorke samoće. Podsjeća me na onaj gorak okus u ustima kada znamo što želimo, ali ne znamo kako to željeti. Kada misli koje stoje na vrh jezika, neizgovorene i progutane, proždiru iznutra.

Žudimo za tim dodirom, i onda nestajemo, izgubimo se u mislima, bojimo se. Propitkujemo se i analiziramo, možda nam baš nedostaje one odlične jednostavnosti, danas, nedavno u jednom razgovoru spomenute.

Gledao sam ga kako usamljeno sjedi za šankom, izgubljen u svom svijetu, htio sam ga samo snažno zagrliti i reći, „sve će biti u redu“, ne znam zašto, ali nisam, samo sam nestao, kao što zraka sunca potiho nestaje iza oblaka. Još uvijek mi se može svidjeti potpuno nepoznata osoba i mogu imati dojam kao da je poznam cijeli život. Moje srce je čisto.

Predaja u mirisu pripadnosti, mirisu zagrljaja i misli, britkosti osjećaja, u njegovom poljupcu i snažnom, ali intimnom dodiru koji ostaje utisnut u tvojim osjetilima zauvijek. I na tren ovjekovječila se pripadnost u nečemu, bila je tu, opipljiva mirisom svojim i onda je samo iščezla i jedino što je ostalo su sjećanja. Jednadžba misli bila je jednostavna, opet sam sam.