Nešto o prijateljstvu

utorak , 04.04.2017.

Uvijek sam bio društveno biće, osim ako se baš ekstremno dobro ne osjećam pa kao rezultat unutarnjeg grča povučem, imam dakle i tih dana. Većinom obožavam rasprave i diskusije o svemu i svačemu, ali i samo da sjedim s nekim na klupi i blejim u Dravu milo mi je. Druženje s novim osobama i ta neka nova dimenzija koju su dali mome životu nešto je predivno.

Nismo svi isti, očito moramo ići svako svojim tempom jer inače pucamo. Svatko ima svoje cikluse, nekada se usklade, a nekada su kompletno neuravnoteženi. Ljudi dolaze i odlaze u naše živote, tu su pa nestanu, ali i kad nestanu uvijek se mogu vratiti i to je ključ prijateljstva. Sve ovisi o tome što nekome u tom trenutku treba, ali da ne možemo svi ići istim tempom to je već odavno jasno. Treba vremena da naučimo ne očekivati ništa jedno od drugih, već samo biti tu kada zatreba.

Ni na jedan trenutak ne pomislim da mi sreća ovisi o drugima. Nisam valjda tako odgajan. Možda to ipak nije ni toliko pitanje odgoja koliko pitanje doživljavanja vlastite sreće iznutra prema van, a ne obratno. Ipak postoje određeni ljudi u mome životu bez kojih moja sreća ne bi bila potpuna, možda čak i ne bi bila sreća nego neka prosječna zadovoljnost životom.

Postoje tri stupnja realnosti, spoznaje, pa i samospoznaje: ono što mislimo da znamo, ono što znamo, i ono što doista jest. Svi mi živimo više realnosti tokom našeg životnog vijeka. Izvanjska realnost ne mora biti jednaka realnosti u nama, ona to zapravo često i nije. O međusobnom odnosu između tih realnosti ovisi koliko se zapravo dobro razumijemo.

Čudni smo mi ljudi. Nekad imam dojam kako nas uvijek sekunde dijele od sreće, kazaljke nam se ne poklapaju. Kao da ne živimo u istom vremenu, uvijek rascjepkani između dvije vremenske zone, tvoje i moje, sve samo zbog tih vražjih sekundi. Primijetio sam da se ljudi ponekad ne razumiju makar im crtao ono što misliš, većinom svi brijemo nešto svoje i tra la la.

Nema tu nekog univerzalnog koncepta kako biti prijatelj, čovjek, osoba, sve je neki kreativni kaos življenja. Ipak, toliko su nam životi i emocije isprepleteni da je nemoguće zamislit život bez tih klaunova što zajedno s tobom stvaraju od života cirkus, jer u suštini život jest to, jedan cirkus u kojem je vrlo malo toga u našoj kontroli. Ne treba od njega ništa očekivati, nego mu se samo prepustiti. Naći će on već neko mjesto za tebe.

I za kraj…
U svakom se čovjeku vodi vječna borba između dvije vatre. Jedna plamti slobodno, neograničeno, rušeći sve pred sobom. Druga je ograničena, kontrolirana, uokvirena u obliku plamena svijeće. Zanimljivo je to što se svijeća uvijek može prevrnuti.

Očekivanja

ponedjeljak , 03.04.2017.

Očekivanja se s vremenom smanje, ali ludost ostane. Kada stvari nisu sređene do najsitnijeg detalja moj glas u glavi ne bude sretan, a ja budem napet. Taj se osjećaj snažno odrazi u obliku grča obavijenog mučninom. Često si striktno zamislim kako nešto mora biti i mala odstupanja od toga izazivaju u meni gađenje.

Puno sam očekivao. Osjećaj konstantne nesreće i boli koji para iznutra stvorio je pukotinu u meni iz koje je sva ona žalost u obliku vode željela iscuriti van na usijano tlo i ispariti, nestati. Dovoljno me to osvijestilo da poradim na sebi i da počnem živjeti onako kako ja hoću jer koja je alternativa bila, biti nesretan? To nije bila opcija. Vratio sam se nazad u tu dimenziju samoće koju uživam svakim udisajem.

Bez prošlosti nema sadašnjosti kakva god ona bila, a bez sadašnjosti nema potencijalne budućnosti. U tom kontekstu međupovezanosti sve je u snažnoj korelaciji, ipak najbolje je živjeti u trenutku, rasterećen prošlosti i neopterećen budućnošću. Vrlo često se u momentima nesreće nalazim u tranziciji. Treba mi nešto kako bi ponovno naučio biti „ja“. Nitko ne želi biti udovac svoje patnje, a to ostajemo sve dok ponovno ne upoznamo pravoga sebe u očima drugoga.

Dvije su mi stvari bitne kod čovjeka: komunikativnost i čudnost. Trebaš biti komunikativan, kada se i najlošije osjećam, da me izvučeš iz učmalosti i pretvoriš je u bliskost i dovoljno čudan da od svih tih duša primijetim baš tebe i osjetim tvoju energiju. Čudnost je sastavni element postojanosti. Ako nisi čudan, za mene nisi!

Rekao si mi. Najgore je kada ti drugi ljudi puni sebe mašu tvojom sudbinom ispred očiju. Uzimaju si za pravo da kažu što misle da osjećaš, a zapravo ne znaju ni misliti. Nikada neću zaboraviti dan kada si se okrenuo i mrkim pogledom ošinuo svu moju sreću rekavši: „može li to tako?“, odgovorio sam, naravno da može, niti sam ja ovdje budala, niti si ti vlasnik moje sreće.

Zaljubio sam se u mrtvaca

nedjelja , 02.04.2017.

Sklonost pretjeranom razmišljanju ubije ljepotu misli. Fluidnost je ono što nam tako snažno nedostaje. Osjećaj britkosti uma je uvijek nužan kako bi se vodio imalo suvisao razgovor. Sjedila je preko puta mene, gotovo dijagonalno, čuo sam njezin smiješak i osjećao njene riječi i kako nježno izgovara moje ime nekoliko puta. Bio sam sretan jer je tamo.

Koncentriranost na jednu točku može izazvati osjećaj obuzetosti i nemogućnosti sabiranja osjećaja. Vrijedilo je to i za mene. Sat je nemilosrdno otkucavao i imao kontradiktorne otkucaje, kao i moje srce. Svijest je bila prisutna, tokovi riječi su odzvanjali o čaši pive na stolu, ali srce je bilo usmjereno samo na jedno. Mogao sam zapravo kristalno jasno u mjehurićima toga, kažu prehrambenog napitka osjetiti rapsodiju trezvenosti. No srce i dalje nije bilo tu. Pomicalo je kazaljke sata unatrag nadajući se još jednom tvome pogledu.

Karakterom do katarze. Veselim pogledom, umirenim, pomalo kontroliranim emocijama, promatrao sam to pakiranje. Odvlačilo mi je pozornost kao i žamor koji se probija kroz gustu maglu misli. Dozivao si me i izazivao u meni blagi, deformirano uobličeni smiješak. Sramežljivo, tihih misli, ali koncentrirano, uzeo sam te u ruke kao grumen zemlje koja je nedavno oplodila sjeme stida. Vakumirao sam se u međuprostor, negdje između jave i sna. Tu smo bili sigurni.

Bio si još samo jedan smiješak na slici. Otkrio si moju mračnu stranu, sklonost otklanjanju realnosti i maštanju o svemu nemogućem. Bio si još samo jedan obris u toj magli dima, propuhu misli i žamoru pijanih pijuna. Zašto bi te netko tako bezdušno sahranio sa smiješkom na licu, utopio tvoju nevinu blistavost, ugasio je u žaru cigarete. Sve mi se to vrtjelo kroz glavu dok nisam vidio prvu osobu koja mi je pogledom dala odobrenje da uplivam u njezin um. Rekoh joj: „Pogledaj ovo pakiranje cigareta! Pogledaj ovu sliku mrtvaca, on se smiješi. Čak je i fotogeničan. Mislim da sam se zaljubio u mrtvaca!“

Slučajno je razmišljao (omaklo mu se)

subota , 01.04.2017.

Emocije su ono sto čovjeka čini čovjekom. Ponekad dopustim emocijama da ovladaju mojom krutom strukturom misli i onda se osjećam čudno. Kopanje po prošlosti kad si sjeban u sadašnjosti i nije baš najbolja ideja.

Uživam u solo šetnjicama. Zapravo ih preferiram. Nije da imam nešto protiv druženja, ali misli su me uvijek tjerale u osamu. Doživio sam katarzu na samome početku, od tamo gdje sam tako snažno počeo bježati od sebe.

Zajedno smo bili sami. Budim se a tebe više nema. Da li moje suze u zoru trebaju sunce pa da se kao zraka svijetlosti rasprsnu u duginim bojama. Prošao sam puno toga prije nego sam došao u ovo stanje, iako mi još uvijek kroz prste promakne ludilo. Sreća se budila svakim jutrom kada sam zamišljao da dišeš po meni, nismo se morali ni taknuti. Svi težimo nečemu. Dani kada sam težio tebi, a ti svojoj samoći, su iza mene.

Škiljenje stvara bore. Nekada proškiljim kroz cijeli dan. Zanima me što se događa oko mene, ali nedovoljno da se zaista vidno i osjetilno angažiram u tuđim sranjima.

Sve sto ima dinamiku je dobro, iako je nekad i statika slatka. Nikada se ne vratimo u početno stanje, već uvijek imamo te neke pukotine i čekamo da ih netko drugi ispuni. Optimizam se ne gubi tako lako, možda isto kao što se i povjerenje ne daje bez određene zadrške. Između krutog realizma i optimizma uvijek ću izabrati san. Obično me hvata kada je vani hladnokrvno vrijeme, valjda idealno za one najgore zvijeri.

Nešto za kraj: Kamo odlaziš kada plima nestane? U kojoj slanoj stijeni se kriješ? Gdje nestaješ kada tišina spava?

(Trans)formacija

petak , 31.03.2017.

Volim tu svoju tišinu. Volim se skupiti u nju i biti manji od čestice prašine usred neke udaljene galaksije. Utjeha se ne pronalazi u vječnom traženju, već se zaslužuje ukroćenim mislima. Magla zaklanja pogled svakome tko nije čiste duše. Ustati znači i postojati, a nekima je tako strašno i teško biti obavijen u svoje ja.

Jutra znaju biti od blago umjerenih do snažno deformiranih ovisno o stanju svijesti u kojem se nalazim. Nekad mi je dovoljno da promatram golubove kako se sunčaju na terasi susjedne zgrade. Ta sloboda koju ti daje let i čisti zrak može se mjeriti samo sa slobodom nepovratnog odlaska.

Životni proces. Perem zube, dakle čistim si misli od svih prljavosti i gadosti. Promatram se u ogledalu i zamišljam zvijezde u svojim očima. Fokusiram se na sadašnjost, na trenutno, bar na kratko i onda opet odlazim u mislima nošen valovima, transformiran lavom i užaren vlastitim odrazom na zrcalu.

Mučno mi je. Pogotovo kada se moram jako rano ustati i jesti hranu od koje želim samo osjećaj sitosti, sitosti od života, obaveza, problema. Punim stomakom je uvijek teže razmišljati, a ja sam jako umoran od razmišljanja.

Nije sve tako strašno. Budu tu poneka sretna lica, obasjana srećom pa i mačka koja upija ranojutarnje zrake sunca i bezbrižno leži kao da je cijelo vrijeme stalo samo za nju. Sretnu se i neke poznate duše i u toj srži slobode, momentu bliskosti, pod prstima svojim, osjetim materijalizaciju sreće u zagrljaju drugoga.

Uzimam sve previše k srcu. Kontradiktornost mojih misli uzima zadnji atom snage. Uvlači me u unutrašnjost i zadržava u grču i vrtlogu. I najbezbolnije životne funkcije, nošene suprotstavljenim stavovima, postaju previše. Htio bi se vratiti na početak, sklupčati se nazad u formu fetusa i nestati bar privremeno u sigurnosti vlastite utrobe.

Dok svi spavaju ja se budim. Nošen glasovima noći, budno sanjam i treperim poput pokvarene žarulje. Usta su mi suha, žedna ljubavi i lakoumne slobode. Transformiram se u mrak, kamufliram svojim lažima i pretvaram u ništa. Tako se osjećam nabolje.

Anđeli zaslužuju umrijeti

četvrtak , 30.03.2017.

Pitao si me čemu sve to? Zašto te gledam očima neprijatelja. Uzdahnuo sam duboko i još jednom te nepromišljeno ošamario pogledom. Bio si mi drag a sada više ništa ne znam. Jedina stvar u koju sam siguran je vlastita nesigurnost. Ponekad se izmakne kontroli i napravi snažan jauk, toliko gromoglasan da nastane tišina.

Lako mi se uvući pod kožu ako me dovoljno jako ignoriraš pogledima. Onako znaš, gledam te povremeno i skrenem pogled uvijek u trenutku kada osjetim da osjetiš. Osjećati nije dobro. Pogotovo kada si ispunjen mrakom. On se tada intenzivira i uroni te u duboko zlo. Postoje iznimke koje su upisane u našu dušu. Mirišemo ih samom prisutnošću. Dopuštamo da nas osvjetljavaju i utrnu ono bolno.

Kada teško dišemo zmajevi su prisutni u zraku. Rigaju tu svoju vatru i plameni bijes dok od dima ništa se ne vidi. U tom crnilu, ukaže se poneki vuk samotnjak. Simpatičan je on i smiješi se iako nije siguran želi li izdati tu svoju samoću. I onda opet izgubljen u mnoštvu pitam se, „kakva je noć zaljubljenima?“, isto crna ili ružičasta, isprepletena toplinama tjelesa.

Okrenuo sam se par puta oko sebe. Učinilo mi se da me dozivaš, a zapravo su to bile samo moje misli koje su egocentrično kružile oko moje glave. Eh i ta glava luda, svašta si umisli. Kako bi bilo kad bi mogao skinuti taj krov, zamijeniti ga suncem bez kiše, bez oblaka i da vječno bude toplo i veselo. Onda bi izmislio neku naglu vrućinu, i pretjeranu užarenost za tobom. Vratio bi tu glavu i uspostavio kontrolu nad sobom.

Sklupčan sam često u formi maloga zrna s čežnjom da te oplodim. Kao i svaki život i ovaj naš žudi za nečim opipljivim, nečim što će ostati iza nas. Na našem nadgrobnom spomeniku nema teksta jer mi zapravo nismo ni mrtvi, ni živi. Koračamo ovim postojanjem u nadi da i mi zaslužujemo umrijeti. Svatko tko je ponosan na svoj život, ne bježi mislima u smrt. Ona samo dođe po njega i odnese ga kada mu je vrijeme i ostavi iza njega sve tragove života.

I mi zaslužujemo kraj. I anđeli zaslužuju umrijeti.

Misli

srijeda , 29.03.2017.

Ima možda nešto psihopata i u tebi i ta žudnja i glas i fokusiranost na jedno i potpuna predaja nakon koje ne znaš da li ćeš se uopće pronaći, a možda i hoćeš, samo to više nećeš biti ti, ne u ovom obliku u kojem se sada nalaziš, u obliku straha isprepletenog žudnjom da se predaš i konačno budeš svoj, ali njegov.

Izgubljenost i potreba za samoćom, neispunjena čežnja, ona priprosta, koja se vidi, ne promišlja previše. Zar je tako teško ponekad vidjeti ono što je nekome pred nosom. Zar je tako teško željeti ono što vidiš, a ne vidjeti ono što želiš. I onda opet ponor i tišina i jednobojnost i taj snijeg i miris gorke samoće. Podsjeća me na onaj gorak okus u ustima kada znamo što želimo, ali ne znamo kako to željeti. Kada misli koje stoje na vrh jezika, neizgovorene i progutane, proždiru iznutra.

Žudimo za tim dodirom, i onda nestajemo, izgubimo se u mislima, bojimo se. Propitkujemo se i analiziramo, možda nam baš nedostaje one odlične jednostavnosti, danas, nedavno u jednom razgovoru spomenute.

Gledao sam ga kako usamljeno sjedi za šankom, izgubljen u svom svijetu, htio sam ga samo snažno zagrliti i reći, „sve će biti u redu“, ne znam zašto, ali nisam, samo sam nestao, kao što zraka sunca potiho nestaje iza oblaka. Još uvijek mi se može svidjeti potpuno nepoznata osoba i mogu imati dojam kao da je poznam cijeli život. Moje srce je čisto.

Predaja u mirisu pripadnosti, mirisu zagrljaja i misli, britkosti osjećaja, u njegovom poljupcu i snažnom, ali intimnom dodiru koji ostaje utisnut u tvojim osjetilima zauvijek. I na tren ovjekovječila se pripadnost u nečemu, bila je tu, opipljiva mirisom svojim i onda je samo iščezla i jedino što je ostalo su sjećanja. Jednadžba misli bila je jednostavna, opet sam sam.