Prave face jedu kod Patka. Za predjelo svi – biraju kozice sa žara. A dalje po željama... Svi piju i ista vina... Umalo napisah vinare, ali reklama se plaća J
Anyway, ako zanemariš talijane, u restoranu je gotovo nemoguće naći ljude koji nisu ili bogati ili „slavni“ (kombinacija navedenih kriterija je i inače raritet)...
Anyway, ručak tamo traje satima, a stolci (klupice) i nisu bog zna kaj udobni. Za popizditi! Barem meni koja ne mogu na jednom mjestu izdržati dulje od sat vremena. Bed je naravno, što ne možeš otići, dok ne krene i prijevoz...
Unatoč odličnoj klopi, ne preporučujem mjesto...
E da, naravno da sam zaboravila spomenuti kupalište Bonj. A zaboravila sam, zato kaj tamo nitko ne ide. Naime, opće mišljenje i među onima kojima fakat ta lova ne predstavlja ništa (radi se o 400 kunića po osobi ako ide dvoje, a naravno da ide minimalno dvoje), Bonj se tretira kao preseravanje... He-he, možete onda zamisliti koje je to stvarno preseravanje...
Anyway, nakon ručka je otprilike već vrijeme za povratak na Hvar. Nakon iskrcavanja na Rivu, obavezan je letimičan pogled na vezane jahte (da se vidi tko je novi stigao)... Fakat ne kužim kako nekome može biti napeto, biti vezan na Rivi i trpiti cijeli dan poglede svih šetača rivom... Majko moja, meni bi to bio umor, a ne odmor... Još mi je manje jasno, kako netko može zvati novinare dok je na „odmoru“... A kad malo bolje razmislim, ako ništa ne radiš cijelu godinu, onda ti pravi odmor ni ne treba...
I naravno, ne mogu nikako zaobići after beach party u CD-u. Koji je BTW sve samo ne after beach. Ekipa je naime tako ušminkana kao da je upravo stigla sa seta sapunice ili sa snimanja modnog editorijala za Vougue...
Ipak, nije da se ne zabavljaju... Kako je gužva prevelika, bili smo samo na jednom i ubuduće smo ih obilazili u širokom luku.
Inače, baš sam jučer čitala članak o obnovi Rive i upravljanju Orco grupe (partnera Hrv. Vlade?!) Sunčanim Hvarom, tako da sam se sjetila jedne jutarnje kave na štekatu iste.
Kava nije bila loša, a cijeđena naranča – fakat odlična ( obzirom na cijenu i treba biti – 30 kn vas košta to zadovoljstvo), ali sve ostalo ne zaslužuje prolaznu ocjenu. Nedopustivo je naime u hotelu koji tendira postati elitni i u kojem je noćenje navodno 2 soma kuna, da su sve stolice zmazane, da je pod pun smeća, i da konobar ne zna reći dobar dan. Pogotovu je nedopustivo da stol (mrvice šećera) obriše – rukom što smo vidjeli na svoje oči za susjednim stolom.
Ali eto, i to je Hrvatska (pardon Hvar)...

Prije današnjeg povratka na topic Hvara, moram se osvrnuti na okolnosti koje su me uopće odvele tamo. Jer vidim da to neke jaaako zabrinjava... ;)
Anyway, neki građani lijepe naše koji relativno imaju novaca, taj isti zarađuju svojim intelektom i radom, a plodovi tog istog rada završavaju na računima hrvatskih tajkuna. Ti isti ljudi, nažalost ne odlaze na godišnji odmor kad žele i koliko dugo žele. A ne! Kao posljedica toga, otkazuju letove, aranžmane (pa neki drugi dobiju upola jeftinije last minute super ljetovanje), i općenito razne dogovore s prijateljima i obitelji...
E pa, kako spadam u iste, moji planovi za ljeto vezani za jedan drugi otok (koji nije šmensi fensi), su morali višom silom biti otkazani. U tom smislu prijateljice su otišle i vratile se s mora, kad sam ja tek (po novom) mogla ići.
Kako nisam freak koji ide sam u vukojebinu, a ni doma mi nije napeto biti sama, iskoristila sam jedinu preostalu opciju – frendicu koja ima kuću na Hvaru. Zadovoljni?
However, nije mi nikako bila namjera jecati nad svojom groznom sudbinom. Sve ima svoju cijenu i nijedan životni stil nije idealan. No, ne žalim se, i uvijek bih prije odabrala život koji živim, nego život državnog štakora koji radi za 3 soma kuna i na godišnjem je (ili bolovanju) više nego na poslu... Čak i kad rješavam pizdarije s trajekta, ili s plaže u subotu u 4 p.m., čak i kad tuđe gluposti (vanjske sile izvan moje tvrtke) prouzrokuju katastrofu neslućenih razmjera od kojih me dva dana boli želudac itd., opet radije živim svoj život nego nečiji tuđi...
Ali, da se vratim ja Hvaru...
Sad kad smo lijepo popili kavu, vrijeme je da se pođemo okupati... Opcije su ograničene. Imaš stijene, imaš Hula-Hula, imaš Amforu ili možeš ići preko. Preko znači uglavnom na Palmižanu. Možeš ti ići i u neku od uvalica. Druga i treća opcija, zahtjevaju postojanje broda koji nemam. Istina, do Palmižane voze i taksi barke... Ali, niti jedan dan, nismo išli taksijem iako smo namjeravali. Zašto? E pa zato što je Hvar pun ekipe iz Zg, koja ima brodove različitih veličina i vrsta (ne kužim se pretjerano u vodena prometala). Ta ista ekipa, izgleda, te iste brodove ima više za pokazivanje, nego za vlastiti gušt. Odnosno da pojednostavimo, njihov gušt je pokazivanje istih. U tom smislu, svaku večer bi dobili nekoliko ponuda za „prebacivanje“ preko.
Imali smo i par nezgodnih situacija, kad bi doplovili u uvalu s jednom ekipom, a drugima smo rekli da nećemo ni ići zbog šugavog vremena. Naravno da smo završili u istoj uvali i vezali se u neposrednoj blizini onih kojima smo rekli da nećemo ići. I naravno da su nas vidjeli. I naravno da su nas istu večer pozdravili preko neke stvari.
To kupanje na Palmižani, meni (crnoj ovci), baš i nije neki gušt. Mislim, jebote, tamo jedva vidiš more od jebenih brodova... I jebi ga, moraš paziti kako se ponašaš, a ja to nikako ne volim. Na godišnjem. Moraš, jer nikada ne znaš kad će kraj tebe izroniti veliki kupac, direktor banke ili netko iz uprave firme u kojoj radiš. Ili još gore, nikad ne znaš tko je za upravljačem jebenog glisera/jahte što te umalo presjekao na pola. Tako da nije uputno psovati mamu, tatu, i ostatak familije bilo kome koga sretneš na potezu Palmižane. Čak i ako taj netko priča češki. Jer u nekim upravama ima i čeha... Također nije uputno psovati njemce (što je uradio moj frend) koji se vežu za tvoj brod (i cijela horda pri iskrcavanju pređe preko istog). Nije. Jer ponekad nisu svi njemci, već su to samo dvoje koji su gosti hrvatskog tajkuna. A tajkun i njegova obitelj su govorili njemački i onako u kupaćim gaćicama, baš bacali na švabe. Ispalio je rafal psovki, ni ne pogledavši ih. Kad je skužio, već je bilo kasno. A oni znaju hrvatski jako dobro... Trebam li uopće spomenuti da je tajkun veliki kupac firme u kojoj je frend direktor prodaje?
He-he Samo je idiot mogao hrvatsku inačicu Opstanka snimati na Mljetu, pored ovakvog Hvara....
Nastavlja se, naravno...

Čim je u novinama osvanulo da su se na otok iskrcali frajeri hm drukčije orijentacije, ja sam tužna srca odlučila spakirati kofere, što btw i nije bilo lako, i otisnuti se prema kopnu...
Anyway, nije se obistinila ona stara narodna o ženama i brodovima, pa stopala crnke i plavuše nisu dovela ni do kakve do danas otkrivene havarije ni na jednom od nekoliko brodova na koja su stupila...
Iako, i to je bilo zamalo...
Uglavnom, svaki dan na Hvaru nalikuje jedan na drugi – zamalo. Iste birtije, isti ljudi, a opet sve to nekako ispadne totalno drukčije.
Jedno je sigurno – Zagreb je selo. To skužiš na Hvaru. Tamo se odjednom svi znaju i da sve bude zanimljivije, svi sve znaju o svima.
I to doslovce sve. Od preferencija u pogledu hrane (svi se hrane na istim mjestima), veza na hvarskoj Rivi, međusobnih animoziteta, do seksualnih sklonosti...
Tipičan hvarski dan počinje iza podneva, a ustajanje je praćeno mamurlukom i pokušajima spajanja parcijalnih sjećanja na prošlu noć što nikada i baš nikada ne završi bez iznenađenja kad se mozaik spoji u manje više cjelovitu sliku.
Nakon teškog i bolnog otvaranja očiju, obvezatan je doručak tj. kava i cijeđena naranča s pecivom na rivi (cijene već znate).
Obavezno je komentirati ekipu za susjednim stolovima i šetače. Najtraženija roba su svježe informacije reda tko, koga, zašto, kada, s kojim razlogom i čime, a u kontekstu retrospektive protekle večeri u Carpeu.
Neizostavne su novine svih vrsta (da ne kažem kalibara) u kojima pravo prvenstva pri čitanju imaju novinarske interpretacije hvarskih događanja...(he-he šta sve propuste, nemreš bolivit')...
Anyway, tek nakon kave i novih informacija, neki događaji poprimaju glavu i rep... A tek ljudi... Kad se lica spoje sa imenima i prezimenima, te stave u kontekst s nekim drugim ljudima, stvari definitivno znaju poprimiti drukčiji oblik...
Neopisivo je bolno, tako bilo saznati jedno jutro da se iza normalnih autohtonih hrvatskih imena zagrepčana iz društva (i sa jahte moga frenda), kriju neki poznati hrvatski nogometaši s kojima smo večer prije pile i čiji smo prijedlog za nastavak provoda na jahti glatko odbile... Jebi ga, nisam ja na tom nivou. Dabome, da jesam, znala bih tko su i sad bi možda već bila u zvjezdanim trač rubrikama... A ljudi za susjednim stolom bi šaputali i pogledavali u mome smjeru. Ovako sam ja ona koja šapuće, ali ne o nogometašu već o tajkunskom sinu... Jutros bih umjesto povratka na posao, možda šopingirala u Pradi... Jebi ga, kad sam plava i preskačem sportske stranice u jutarnjem! Mislim, nije se ni Lana Pavić naučena rodila, zar ne? Žena je danima i noćima proučavala i povezivala imena i lica. Dapače, nije se ograničavala na prostor RH, već je znanje širila i dalje na susjedne zemlje. A ja se glupača ograničila na internetska izdanja... Krenem sa business.hr-om i onda s Klaićem pokušavam dokučiti što su htjeli reći kad su primjerice rekli da GDP per capita iznosi toliko i toliko (jebe me ovo GDP), da je vanjski dug prevelik (a kakav bi bio dug već vanjski, pa nemreš dugovati samoj sebi?) ili da je proračunski deficit nešto... Normalno da izgubim volju...;)
Nastavlja se....