Prije današnjeg povratka na topic Hvara, moram se osvrnuti na okolnosti koje su me uopće odvele tamo. Jer vidim da to neke jaaako zabrinjava... ;)
Anyway, neki građani lijepe naše koji relativno imaju novaca, taj isti zarađuju svojim intelektom i radom, a plodovi tog istog rada završavaju na računima hrvatskih tajkuna. Ti isti ljudi, nažalost ne odlaze na godišnji odmor kad žele i koliko dugo žele. A ne! Kao posljedica toga, otkazuju letove, aranžmane (pa neki drugi dobiju upola jeftinije last minute super ljetovanje), i općenito razne dogovore s prijateljima i obitelji...
E pa, kako spadam u iste, moji planovi za ljeto vezani za jedan drugi otok (koji nije šmensi fensi), su morali višom silom biti otkazani. U tom smislu prijateljice su otišle i vratile se s mora, kad sam ja tek (po novom) mogla ići.
Kako nisam freak koji ide sam u vukojebinu, a ni doma mi nije napeto biti sama, iskoristila sam jedinu preostalu opciju – frendicu koja ima kuću na Hvaru. Zadovoljni?
However, nije mi nikako bila namjera jecati nad svojom groznom sudbinom. Sve ima svoju cijenu i nijedan životni stil nije idealan. No, ne žalim se, i uvijek bih prije odabrala život koji živim, nego život državnog štakora koji radi za 3 soma kuna i na godišnjem je (ili bolovanju) više nego na poslu... Čak i kad rješavam pizdarije s trajekta, ili s plaže u subotu u 4 p.m., čak i kad tuđe gluposti (vanjske sile izvan moje tvrtke) prouzrokuju katastrofu neslućenih razmjera od kojih me dva dana boli želudac itd., opet radije živim svoj život nego nečiji tuđi...
Ali, da se vratim ja Hvaru...
Sad kad smo lijepo popili kavu, vrijeme je da se pođemo okupati... Opcije su ograničene. Imaš stijene, imaš Hula-Hula, imaš Amforu ili možeš ići preko. Preko znači uglavnom na Palmižanu. Možeš ti ići i u neku od uvalica. Druga i treća opcija, zahtjevaju postojanje broda koji nemam. Istina, do Palmižane voze i taksi barke... Ali, niti jedan dan, nismo išli taksijem iako smo namjeravali. Zašto? E pa zato što je Hvar pun ekipe iz Zg, koja ima brodove različitih veličina i vrsta (ne kužim se pretjerano u vodena prometala). Ta ista ekipa, izgleda, te iste brodove ima više za pokazivanje, nego za vlastiti gušt. Odnosno da pojednostavimo, njihov gušt je pokazivanje istih. U tom smislu, svaku večer bi dobili nekoliko ponuda za „prebacivanje“ preko.
Imali smo i par nezgodnih situacija, kad bi doplovili u uvalu s jednom ekipom, a drugima smo rekli da nećemo ni ići zbog šugavog vremena. Naravno da smo završili u istoj uvali i vezali se u neposrednoj blizini onih kojima smo rekli da nećemo ići. I naravno da su nas vidjeli. I naravno da su nas istu večer pozdravili preko neke stvari.
To kupanje na Palmižani, meni (crnoj ovci), baš i nije neki gušt. Mislim, jebote, tamo jedva vidiš more od jebenih brodova... I jebi ga, moraš paziti kako se ponašaš, a ja to nikako ne volim. Na godišnjem. Moraš, jer nikada ne znaš kad će kraj tebe izroniti veliki kupac, direktor banke ili netko iz uprave firme u kojoj radiš. Ili još gore, nikad ne znaš tko je za upravljačem jebenog glisera/jahte što te umalo presjekao na pola. Tako da nije uputno psovati mamu, tatu, i ostatak familije bilo kome koga sretneš na potezu Palmižane. Čak i ako taj netko priča češki. Jer u nekim upravama ima i čeha... Također nije uputno psovati njemce (što je uradio moj frend) koji se vežu za tvoj brod (i cijela horda pri iskrcavanju pređe preko istog). Nije. Jer ponekad nisu svi njemci, već su to samo dvoje koji su gosti hrvatskog tajkuna. A tajkun i njegova obitelj su govorili njemački i onako u kupaćim gaćicama, baš bacali na švabe. Ispalio je rafal psovki, ni ne pogledavši ih. Kad je skužio, već je bilo kasno. A oni znaju hrvatski jako dobro... Trebam li uopće spomenuti da je tajkun veliki kupac firme u kojoj je frend direktor prodaje?
He-he Samo je idiot mogao hrvatsku inačicu Opstanka snimati na Mljetu, pored ovakvog Hvara....
Nastavlja se, naravno...