Čim je u novinama osvanulo da su se na otok iskrcali frajeri hm drukčije orijentacije, ja sam tužna srca odlučila spakirati kofere, što btw i nije bilo lako, i otisnuti se prema kopnu...
Anyway, nije se obistinila ona stara narodna o ženama i brodovima, pa stopala crnke i plavuše nisu dovela ni do kakve do danas otkrivene havarije ni na jednom od nekoliko brodova na koja su stupila...
Iako, i to je bilo zamalo...
Uglavnom, svaki dan na Hvaru nalikuje jedan na drugi – zamalo. Iste birtije, isti ljudi, a opet sve to nekako ispadne totalno drukčije.
Jedno je sigurno – Zagreb je selo. To skužiš na Hvaru. Tamo se odjednom svi znaju i da sve bude zanimljivije, svi sve znaju o svima.
I to doslovce sve. Od preferencija u pogledu hrane (svi se hrane na istim mjestima), veza na hvarskoj Rivi, međusobnih animoziteta, do seksualnih sklonosti...
Tipičan hvarski dan počinje iza podneva, a ustajanje je praćeno mamurlukom i pokušajima spajanja parcijalnih sjećanja na prošlu noć što nikada i baš nikada ne završi bez iznenađenja kad se mozaik spoji u manje više cjelovitu sliku.
Nakon teškog i bolnog otvaranja očiju, obvezatan je doručak tj. kava i cijeđena naranča s pecivom na rivi (cijene već znate).
Obavezno je komentirati ekipu za susjednim stolovima i šetače. Najtraženija roba su svježe informacije reda tko, koga, zašto, kada, s kojim razlogom i čime, a u kontekstu retrospektive protekle večeri u Carpeu.
Neizostavne su novine svih vrsta (da ne kažem kalibara) u kojima pravo prvenstva pri čitanju imaju novinarske interpretacije hvarskih događanja...(he-he šta sve propuste, nemreš bolivit')...
Anyway, tek nakon kave i novih informacija, neki događaji poprimaju glavu i rep... A tek ljudi... Kad se lica spoje sa imenima i prezimenima, te stave u kontekst s nekim drugim ljudima, stvari definitivno znaju poprimiti drukčiji oblik...
Neopisivo je bolno, tako bilo saznati jedno jutro da se iza normalnih autohtonih hrvatskih imena zagrepčana iz društva (i sa jahte moga frenda), kriju neki poznati hrvatski nogometaši s kojima smo večer prije pile i čiji smo prijedlog za nastavak provoda na jahti glatko odbile... Jebi ga, nisam ja na tom nivou. Dabome, da jesam, znala bih tko su i sad bi možda već bila u zvjezdanim trač rubrikama... A ljudi za susjednim stolom bi šaputali i pogledavali u mome smjeru. Ovako sam ja ona koja šapuće, ali ne o nogometašu već o tajkunskom sinu... Jutros bih umjesto povratka na posao, možda šopingirala u Pradi... Jebi ga, kad sam plava i preskačem sportske stranice u jutarnjem! Mislim, nije se ni Lana Pavić naučena rodila, zar ne? Žena je danima i noćima proučavala i povezivala imena i lica. Dapače, nije se ograničavala na prostor RH, već je znanje širila i dalje na susjedne zemlje. A ja se glupača ograničila na internetska izdanja... Krenem sa business.hr-om i onda s Klaićem pokušavam dokučiti što su htjeli reći kad su primjerice rekli da GDP per capita iznosi toliko i toliko (jebe me ovo GDP), da je vanjski dug prevelik (a kakav bi bio dug već vanjski, pa nemreš dugovati samoj sebi?) ili da je proračunski deficit nešto... Normalno da izgubim volju...;)
Nastavlja se....