Zapravo su rijetke stvari na koje možemo utjecati...
Veći dio života provodimo u iluziji da možemo birati... I biramo... Odlučujemo. Šatro.
Onda žalimo zbog krivih odabira i pogrešnih odluka...
Sve što mi možemo birati, dragi moji, su tričarije poput boja zavjesa, kroja traperica, dnevnih novina, radio stanica itd... A opet i ti izbori samo privremeno odgovaraju našoj stvarnoj volji...
Jer se mijenjamo... prečesto i prehirovito...
Odnosno, ne mijenjamo se mi, već se mijenja naša percepcija... I tu leži glavni zajeb. I glavni razlog kraju brojnih međuljudskih odnosa, depresija i neobičnih poteza.
Zanimljivi su mi ljudi koji mogu decidirano reći npr. volim ljeto, mrzim kišu, nevolim životinje itd.
Ja ne mogu. Kod mene je sve raelativno. Danas kišu percipiram kao dobru, jer sam pospana i baš bi mi "leglo" da me uspava rominjanje kiše o prozorska stakla. Sutra, istu tu kišu percipirati ću iznimno negativno jer sam možda dan planirala provesti u prirodi.
Danas mi se sviđa kako mi stoje nove traperice, a prije par dana sam mislila da sam uludo bacila novac...
Prije par mjeseci, uživala sam u noćnim izlascima, prošli vikend su mi se gadili, a sad opet brijem okolo i guštam...
Pitam se samo, do kada će ta moja percepcija divljati?
Jer način na koji je divljala u subotu navečer ne obećava nimalo...
Prvo pod utjecajem prošlog vikenda nisam ni htjela ići vani. Prošli vikend je bio loš jer me je prala posttravel depresija (popizditis uzrokovan povratkom u real life)...
Anyway, na molbe i vapaje frendice pristala sam na cugu u M. i sat vremena u G.
Sat vremena u G. se pretvorilo u brijanje do 4 a.m.. potom smo na poziv frendova navratili u Brazil i tamo zaružili dok se nije full svanilo. Onda smo još otišli na kavu i kao epilog svega ja sam se stropoštala krevet u 7 a.m.
Dan sam, slijedom navedenog prespavala.
U 7 a.m. izlazak sam smatrala fantastičnim. Večeras ga smatram užasnim jer mi je propao dan. Toliko o percepciji.

Prije nekih pola godine ušao je u moj život jedan muškarac.
Donio ga je jedan projekt koji se, po svim mojim pretpostavkama, nikad nije trebao realizirati. Nositelj svega je bio on.
Muškarac, koji obara s nogu... Predobar da bi bio stvaran...
Nisam se ni usudila pomisliti da bi naš odnos mogao ikada biti više od poslovnog. A i projekt po mojim predviđanjima nije trebao biti ništa više doli još jednog Potemkinovog sela...
Jeli bio samo hrabar ili pomalo lud, kad je obećao relizaciju nemogućih stvari, još ne znam. Sigurno je samo jedno, sve što je obećao je i realizirao. I totalno me oborio s nogu... Meanwhile, naš odnos je evoluirao u frendovski. Nisam ništa očekivala, iako ga nisam i ne mogu doživljavati kao frenda...
Anyway, kao što je to netko lijepo rekao: najbolji muškarci su zauzeti... Tako je i on BIO zauzet. Dugogodišnja veza.
A onda je odjednom počeo izlaziti vani, u klubove. Mjesta gdje ga nikad ne bih smjestila. Mjesta o kojima sam mu pričala...
I onda sam jednu večer saznala da je single...
Koliko god sam samu sebe spuštala na zemlju, letjela sam sve više pod oblake...
Svaki novi susret s njim, bacao me u ekstazu...
Ja, realna i objektivna do besvjesti, počela sam satima razmišljati o njegovim riječima, komplimentima, zaštitničkim gestama... Na koncu, dovela sam se u stanje da mi je, u večerima kad on ne bi bio van, pogled stalno bježao prema vratima kluba...
A ja sam u tim novim susretima postajala netko drugi – zbunjena školarka koja skreće pogled i izbjegava gledati u oči. Privremeni gubitak dara govora postao je moja normalna reakcija na njegovu blizinu. Jedne noći, jedno njegovo pitanje i jedan moj nebulozan odgovor, koji se, tek sam kasnije, shvatila mogao protumačiti kojekako, doveo je do naglog zahlađenja odnosa...
I dalje smo se silom posla, često čuli ali su ti pozivi postali hladni i službeni. I sve rjeđi... Više ga nije bilo vani i susreti su prestali...
Razum je opet postao moj saputnik i ja sam njegovo ime vratila u ladicu „business partners“ iz kojeg ga nisam ni trebala micati... Sve se opet vratilo u normalu...
Prošli tjedan sam otišla na godišnji u inozemstvo. Zvao me,
Pa onda jučer u 8 a.m. Pa popodne. Pa jutros. Pa popodne.
Razlozi? Presmješni da bi bili istiniti. Predobro ga poznajem da bi mogao zaboraviti takve stvari...
Ne, nisam nemirna... Nisam ga ni makla iz ladice...
A opet, fakat sam zbunjena...
I pitam se po tko zna koji put, kako ti svi pacijenti saznaju moju adresu?