Nema osjećaja na našim blogovima, reče Mad u svojem današnjem postu. Postu, prelijepom... i jednom od najboljih koje sam uopće pročitala za svoje tromjesečne "karijere" proizvođača i potrošača bloga...
Još je rekao da previše seciramo osjećaje i da su nam postovi puni razuma. Drugim riječima da stvari gledamo razumom a ne srcem...
Naravno da sam se odmah prepoznala...Iako nisam baš bila sigurna, pa sam skoknula na par starih postova, čist da škicnem kaj sam to tamo piskarala.
Brrr...
Ja sam jaka. Ja sam neslomljiva. Ja kontroliram osjećaje, a ne oni mene...Moje srce ne vlada nikada samo. Nikada. Uvijek je tu dvorski meštar razum. Nijema eminencija bez koje nijedno ne nije ne i nijedno da nije da...Zašto? Pitajte Freuda.
Jer mislim, dapače uvjerena sam, da smo na teritoriju podsvjesti...A podsvjest funkcionira kao filtar zraka. Neobičan filtar koji identificira svaku novu pojavu i proces na principu analogije s prijašnjim iskustvima. Neprobojna zaštitna opna koja sprečava ponavljanje pogreški koje su u nekom past tensu oštetile neurone, osjete, osjetila, pa želudac, ako baš hoćete. Filter koji povremeno ipak popusti, pod pritiskom onog istog srca koje povremeno poželi poniziti dvorskog meštra...No i ako popusti, upali crvenu "rekao sam ti" lampicu, koja svojim nervoznim titranjem priječi srce da preuzme kontrolu...
Anyway, opet sam uništila post glupom analizom, a baš to nisam htjela...

A htjela sam reći:

a) da uopće nisam jaka
b) da sam od porcelana
c) da tek učim kontrolirati osjećaje
d) da sam umorna od pogrešaka
e) da sam razvila obrambeni mehanizam
f) da sve kaj ovdje pišem, u biti piše moj alter ego koji mi nekako uvijek otme tipkovnicu

Jure proživljava krizu.
Starci su ga zatvorili doma i već danima plače za heptanonima.
Opet svi živimo dramu. I dosegla je kulminaciju. A za raplet nam ne treba nikakav vidovnjak. Svi znamo da će za par dana moja teta pomisliti da se sad stvarno skinuo. Onda će ga pustiti vani. A već u haustoru će ga dočekati, znamo tko,ponuditi mu znamo što i već za par dana će ga tražiti i opet pronaći, znamo već gdje...Dok ga jednog dana ne pronađu u overdose izdanju. Tada će biti kasno. Ali izgleda da je kasno već sada...
Jure uopće nije tipičan. Nikako ne. Jure dolazi iz stabilne, sretne i imućne obitelji. Za svoju stranputicu nikako ne može kriviti nekakve traume iz djetinjstva. Nikada i nije. Jure ima IQ veći nego bilo tko iz naše šire obitelji. Jure je do prije 4 godine bio juniorski reprezentativac Hrvatske. Po izgledu je također viši prosjek. A kad je frajer: imućan+sportaš+zgodan, jasno je i da žena uvijek ima na vagone. Jure je imao sve predispozicije da bude sretan. Da ode jako visoko. Umjesto toga ima žute podočnjake... Jurina prošlost razlog je za ponos. Budućnost? Izgledala je jako sjajno. Danas, Jure o prošlosti ne priča. Budućnosti nema. Živi od danas do sutra.
Nekako mi je lakše shvatiti one koji nikad ništa nisu imali, ništa nemaju i boje se budućnosti. Kužim zašto izaberu bijeg. I ne biraju sredstva za brisanje svjesti. Jer, nismo svi jednako otporni i jaki.
Ali ne kužim Juru.
Ne kužim kaj on pokušava izbrisati.
Ne kužim od čega on bježi?
.......
Možda od uspjeha...

Srednjedepresivno raspoložena, utonula sam u pjenušavu kupku. Ideja je načelno bila: dobar CD u pozadini, par mirisnih svijeća, zatvorene oči i guštanje. Guštanje dok mi se ne pojavi pačija kožica između nožnih prstića...
Ipak, pojačanosrednjedepresivno raspoložena, bila sam neodlučna u pogledu izbora CD-a, što je završilo kupkom u tišini. Također sam osjetila iznenadnu averziju prema mirisnim svjećama...što je završilo kupkom bez titrave svjetlosti.
Trajanje iste pod utjecajem već spomenutog raspoloženja, je bilo tako kratko da je eventualna pojava plivaće kožice bila out of question.
Umotana u mekani bademantilić (na žalost starog perverznjaka na prozoru susjedne zgrade i unatoč vrućini), zavalila sam se na trosjed i upalila TV. Na RTL-u je bio jedan od onih sladunjavih filmića, kakve ja nikada ne gledam, jer u nedepresivnom rasploženju mislim da su za slaboumne...
Anyway, lijena thx to PMS-u za vratom (zar ste sumnjali da je to pravi razlog depre), nisam imala snage dotaknuti daljinac. Umjesto toga počela sam gleduckati filmić. Prvo sa ironičnim odmakom, a onda sam krenula u transmisiju događaja s ekrana u real life. E, to je bio totalno pogrešan put. A brzina velika...Kao kad fulaš izlaz s autoputa...
Zadnje čega se sjećam je moje lice obliveno kišom suza...
Posve dotučena jakodepresivnim raspoloženjem, utonula sam u svoj krevetić.
Kratko sam dvojila čime se pokriti (plahtom ili dekicom), da li zatvoriti prozor ili ne, uzeti u krevet Vukija ili ne, (Vuki hm nije pravi plišani medvjedić već čupavi pesek iz kategorije tzv plišanih igrački)...
Ali, lijenost i bezvoljnost užasnojakogdepresivnog raspoloženja, je onemogućila napuštanje krevetića...
Još uplakana, utonula sam u san...
Ali to je već tema za novi post...

Teško mi je objasniti kako i zašto.
Pretpostavljam da to ima veze s onim "quirkyalone" sindromom.
Najednom osjetim da mi fali zraka. Da me guše. Muče. Ubijaju...
I poželim nestati. Poželim izbaciti cijeli sadržaj želuca. Kao ničim izazvana.
A za sve su krive riječi.
Riječi koje upakirane na pravi način, postaju hrana za moju dušu...
U krivom vremenu i krivom prostoru, loše složena slova u besmislu ispraznosti teroriziraju moj um.
Kad se izgovore, lebde još dugo u zraku trujući ga polako.
Pokušavam si predočiti neke tuđe živote. Isprazne. Površne. Besmislene. A opet živote koji svoje vlasnike u potpunosti zadovoljavaju...
I onda počinjem vrtjeti film monologa jedne žene, koju sam tako lako optužila za elitizam...
Teorija intelektualnog nivoa. Komunikacija i ljubav kao odnos moguć isključivo među jedinkama na istom intelektualnom nivou. Intelektualni nivo kao parafraza različitosti stupnjeva evolucije. Jer evolucija nije stala na čovjeku. Dapače, tek primjenjena na ljude, doživljava kulminaciju.
Žena obrazlaže, ja kimam glavom uz smješak iza kojeg skrivam dvojbu u njezin zdravi razum. Tada.
Danas. Buljim u monitor i žalim što ne umijem manipulirati svojim čulima. Da ne čujem što ne želim. Ne vidim, što ne bih htjela vidjeti...
Odmak mi ne pomaže, strepim da se jednog dana ne pretvorim u njih.
Da mi jednog dana ova mora suvišnih i besmislenih slova ne postanu ugodna...Da ne zaplivam tim vodama kao jedna od njih. ..
Onu ženu nisam pitala, jeli njezina evolucija reverzibilna...Velika greška.
Na sreću, postoji mreža svih mreža i u njoj obilje hrane za mene...

Nadahnuta osvrtima drugih vezano za bit bloga, odlučih se (ipak) na ovaj radikalni potez.
Nikada nisam htjela biti slavna. Možda i zato što se prepoznajem u onom pojmu quirkyalone...
Anyway, moj san je oduvijek bio biti bogata i anonimna. A kako stvari stoje barem ću ga djelomično ostvariti...Jest da je poanta u simbiozi dva pojma, jer pojedinačno nemaju onu snagu i značaj..
Anyway, moj svijet se sastoji iz koncentričnih krugova, pri čemu žarište pripada samo meni. Tu ne trpim uljeze. Simply, moram imati vrijeme i prostor samo za sebe. To je ujedno vrijeme i prostor u kojem učim i razvijam se u širokopojasnom smislu...Sljedeći krugovi rezervirani su za obitelj, prijatelje i one koje volim. Međusobno se ti krugovi pretapaju i utječu jedan na drugi...
Ali samo iznimno se preklope sa žarišnim krugom...
Svi ti krugovi su moja stvarnost iliti real life. I on postoji, itekako postoji. A virtualni svijet je njegov dio. Točkica u žarištu. Točkica koja simbolizira neke snove, neke djeliće podsvjesti, jedan dio učenja, otvorenost ka novom i nepoznatom...
Velika je zabluda da virtualni život imaju samo oni koji nemaju real life...Iako,ako promatramo samo fenomen vremena - koje je ograničeni resurs, jasno da nitko od nas nema vremena napretek...Kako će koristiti ono što ima, je individualni izbor. Znači, čak i ako netko jako puno vremena provodi u virtualnom svijetu, to opet ne mora značiti da nema real life. Kojim je opet, vrlo vjerojatno nezadovoljan (a tko barem s vremena na vrijeme, nije?) Neki bježe u virtualni svijet. Drugi počinju živjeti isključivo u njemu. I gube osjećaj za stvarnost. Neki opet, virtualni žele približiti stvarnom.
Kao što jedan bloger reče, granica je tanka.
Ja mislim da samo postojanje granice govori mnogo. Ako već bježimo od stvarnog u virtualni, čemu onda uništavati ljepotu virtualnog realnim...Znate kaj hoću reći, ne?
A opet nikada ne reci nikad...

Džizus, kaj je ovo danas? Na gotovo svakom blogu danas je postano o novom Zakonu... Natjeralo me na razmišljanje a danas nisam planirala razmišljati.
Dakle, moj bolid je napokon saniran u potpunosti...i sad da ga ne vozim?
Jer, kad malo razmislim ( a puno mi je tlaka), dolazim do zaključka da je bolje uopće ne voziti. Pazite kolika bi to bila ušteda:npr ja bi na godišnjoj razini ušparala:
# gorivo -> 4.800,00 kn
(Oh my god!Kaj toliko dam za crnu bljak splačinu tzv.izvor energije a u stvari izvor bankrota)
# AO -> 2.200,00 kn
(i za ovo je kriv sabor btw)
# registracija -> 800,00 kn
(sljedeći korak vrlog nam sabora bi moglo biti uvođenje spomeničke rente i za vozila budući da ispušni plinovi oštećuju i kulturne vrednote; dvostruko oporezivanje? ma molim te, kaj bi nam bilo prvi put?)
# porez na imovinu -> 300,00 kn
( šmrc to mi je jedina imovina, a kaj mi dohodak ne deru stopom za bogate? nikada dosta)
#parkinzi -> 700,00 kn
(totalno slobodna procjena, vrlo vjerojatno ovo pokriva samo shoppinge u centru i importančićima)
# kazne za parking -> 200,00 kn
(kao savjesna građanka, obično imam one za zaboravljanje produžetka te one za parkiranje dulje od 1h u prvoj zoni)
# pauk -> 400,00 kn
(uzela sam aproksimativno jedan godišnje)
# murja kazne -> uh! recimo 500,00 kuna godišnje
(i nemojte se prestati družiti sa mnom ako priznam da nedužno trepćem okicama i vrtim pramičak (naravno, plave) kose oko prsta...jebi ga, katkad moram biti makijavelist; anyway, samo zahvaljujući istome ova suma se ne penje na par somova)
# cestarine -> do lani oko 300 kn, a ubuduće...ne smijem ni pomisliti
# autokozmetika-> 150,00 kn
# servis -> do sada 1.000,00 kn a ubuduće ...ne misliti šatro, ne, neeee
# izvanredni hm servis -> unijeti ću ovogodišnju cifru 2.500,00 kn
(a radilo se samo u udubljenju branika veličine dinje, Dži kaj bi bilo da imam nedajbože frontalku)

I mislim da je vrijeme da zaključim nabrajanje. Kunem se da sam htjela staviti samo osiguranje, gorivo i servis. Na nesreću, tjekom pisanja pale su mi na pamet i ove sitnice...I kaj sad, trebalo bi to zbrojiti...Ali me strah...Fakat je...
No kaj se mora nije teško. Pucam...
To je:13.850.00 kn ili 1.154,16 mjesečno. Alo?!...ma garant sam nekaj fulala! This can not be! Or?
A ja još zwei Jahre imam i kredu za isti bolid od cca 1.000,00 kn!
To summarize - bolid svaki mjesec jede ratu normalnog kredita za stan?! A nakon 20 godina, od moje investicije ostaje lim...
Pa se onda pitam, koji mi je vrag trebao faks?
A onaj moj direktor mi slijepo vjeruje kad mu "pomažem" na temelju nekakvih ROI, ROA i whatever...
Otkud uopće ona idiotarija kako postolar uvijek ima najgore cipele?

Nikada nisam bila od onih cura koje točno znaju kako će izgledati njihovo vječanje iako možda još nisu ni upoznale čovjeka za kojeg će se udati...
A ne, ja nikada nisam brijala na vjenčanja...Zapravo dok sam bila klinka, često smo se znali igrati vjenčanja. I dok su se druge cure tukle oko uloge mladenke, ja sam uvijek htjela biti pop. I naravno, bila - jer nisam imala protukandidate što me je pomalo čudilo. Jer meni se pop činio najvažnijom ulogom...
Kako je vrijeme prolazilo, u meni se rađala odbojnost prema udaji i djeci. Posebno prema djeci, jer sam kao desetogodišnjakinja dobila sestru, koju sam onda ja, dotad razmažena jedinica, morala čuvati i svugdje voditi sa sobom...
Već tada sam skrenula na stranputicu nesvojstvenu princezi u pinki haljinici... Brak, djeca - bljak! To je pak bilo dosta čudno s obzirom da sam dijete iz sretnog i uspješnog braka. Mislim, iza mene nije traumatično djetinjstvo. Kad bolje razmislim, traumatičnih brakova nije bilo ni u mojoj blizini. Ili bar ja, odgajana pod staklenim zvonom, nisam imala spoznaje o postojanju istih.
Anyway, kao dijete intelektualaca,imala sam određeni imperativ otkada znam za sebe, a to je bio - diploma. Moja mama je istina, u krivulji mog života kao next step vidjela brak i djecu. No to je počela spominjati dosta kasno, pa bih rekla da je zakasnila s edukacijom po po tom pitanju...Jer ja sam već znala da dečke trebam držati dalje od sebe, ako si ne želim "upropastiti karijeru"...
Interesting, nisam baš znala kakva bi točno trebala biti ta karijera...Zapravo sam brijala na tri zanimanja: novinarka, spisateljica i poslovna žena. E da, za vrijeme emitiranja tv serije Zakon u L.A., u igri je bila i odvjetnica. No taj poriv je trajao koliko i serija, jer su me roditelji pravodobno "obavijestili" o stvarnosti pravnika koji "uglavnom rade u tvrtkama i rješavaju radne sporove, jer pravih kriminalaca kod nas baš i nema". Malo me to bunilo, ali fakat nisam poznavala nikakve kriminalce ...Zapravo u svijetu u kojem sam odrasla svi su bili pravnici, liječnici, ekonomisti, profesori itd itd. Gle vraga, nigdje nikakvih kriminalaca! Napominjem da me dnevni tisak tada baš i nije zanimao, baš kao i dnevnik...
Ipak, htjela sam biti novinarka...
Ali se u edukaciju upleo tata, koji mi je lijepo objasnio da "obični novinari" pojma nemaju, te da se on načelno slaže da budem novinarka ali da bi bolje za mene bilo da završim neki drugi faks, pa da onda pokrivam posebno područje o kojem ću znati puno više nego "obični" novinari. Mudrac stari, naravno da mi je sjebao koncepciju...
Tako su u finalu zaigrale poslovna žena i spisateljica (alter ego profesorice književnosti)...
Spisateljica se začuđujuće dobro držala u neravnopravnoj borbi s poslovnom ženom. Ova potonja je nudila ugodan i zanimljiv život uvijek dotjerane žene (ne smijete zaboraviti da kada te odgajaju u pinki haljinici, poklekneš prije ili kasnije i unatoč "kaubojima i indijancima", a bogami i popu)...
I najvažnije, bila je živa - u liku moje gospođe majke. Ona druga je bila imaginarna, a alter ego nije bio tako primamljiv. Ipak, odlučujuća je bila majčina intervencija i argumenti katastrofalno loših plaća u prosvjeti...Tek tada, stjerana u kut, prvi put sam posegenula za udajom kao kontrargumentom - "kaj onda, moj muž neće biti iz prosvjete"...Naravno, da nisam mislila ozbiljno...
Anyway, znamo tko je pobjedio na kraju...
Kad mi bude desetogodišnjica mature, iza mene će biti i faks i magisterij i nekakva karijera. sve što sam htjela. Iza mene neće biti brak i djeca, što mi je svojedobno bila noćna mora...
Zapravo, ostvarila sam manje-više ono što sam htjela...Ali, kao što netko reče, trebamo biti oprezni sa željama...jer, jesam li sretna? Ne znam...Više nisam sigurna ni u što...Mislim nitko me nije upozorio da ću usput doživjeti razočarenja i da će taj isti put biti jedna obična sinusoida...i nitko me nije upozorio da će granica uspjeha i neuspjeha, ovisno o perspektivi, biti tako prokleto tanka...Da ostvarenje želja nije dovoljan uvijet za sreću. Nužan da, ali ne i dovoljan. Sa 18 godina ne možeš razumjeti Ex ponto. Ne razumiješ tada što znači da ti za sreću treba malo, a baš to malo ti uvijek nedostaje...
Ili je ipak za sve kriva vražija percepcija... I zelenija trava iz tamo neke ograde...

I opet sam ukrala 4 dana i zbrisala na jug...
Ne mogu si pomoći, totalno sam u out of office filmu.
Vikend je bio čist ok...
E da, jedan savjet za sve srednjedalmatinske vikendaše: D1 je zakon - nema gužve, a duplo je jeftinije.
Tako smo mi stigli u petak nevečer i odmah uletili na polu - pool party...FYI: polu pool party je (to sam i ja tek saznala) kad se skupi ekipa u kući s bazenom, ali se ne pušta mjuza i nema koktela, već instead - sjedimo na terasi uz bazen i "toćamo" nogice, cugamo vinčeko, klaframo i na momente cvilimo i kvarimo koncepciju dežurnom gitaristi koji, ionako prebire žice više za svoj gušt tek usput stvarajući zvučnu kulisu za povjerljiva šaptanja...
Ali nismo se oblokali i nismo ostali predugo, tako da smo se ujutro digli na noge lagane već oko podne te se spustili u grad na kavicu. Kak je bilo pakleno vruće, nismo ostali dovoljno dugo da sretnemo ostatke ekipe...Umjesto gubljenja vremena na kavi, vratili smo se doma i pao je kupanac, pa smo nekaj klopali...mislim nekaj: jeli smo janjetinu (ne ide uz pool, ali kaj je tu je - nije ovo Hollywood, a ni mi jet set)...Eh, kako se janjetina zalivala, i to obilato, vinom; na kraju balade uopće nismo otišli vani (za što smo se nabrijavali cijeli dan)...Oblokavanje će ostati zapamćeno po jednom nenamjernom i nesvjesnom upadu u pool, više namjernih ali nesvjesnih i nijednom namjernom i svjesnom...Ma nemogu odoliti da, čisto ilustracije radi, ne prenesem tipičan razgovor dva ex sportaša (jednog junior reprezentativca u atletici i drugog diplomiranog "difovca" koji je tekao otprilike ovako (tema - prognoza broja osvojenih medalja):
A: I kaj ti veliš stari - plivanje možda ha?
B: A? Bude, bude..
A: Ja nisam, ovaj baš, ma ono...
B: Daj tu bocu...Kaj si sve popio idiote? Zri, ima kaj u toj, ovaj, ta zelena...
A: A kaj misliš, ovaj naš rumunj, ovaj kak se zove Pešalov, možda on ha?
B: Ma kaj briješ, nema šanse...Naš tenis je za kurac, stari...sve posle Ivaniševića, za kurac, čuješ...
A: Koji ti je kurac? Pešalov, rumunj - nije to tenis, to je ovaj (neodređeno mlataranje rukama)...
B: ma dobro, stolni, kaj si picajzla...Jebo te, koja picajzla...

Kad smo išli spavati, baš i ne znam, ali znam da su se u nedjelju voltareni gutali kao tic tac...
Anyway, u nedjelju smo trebali imati goste - to je trebao biti pravi pool party...Na koncu, pridošlice su bile čile i odmorne - a meni je više pasalo već opisano toćanje noga...Opet sam skužila da starim. Baš po toćanju nogica. A onda i po tome kako su mi išli na živce sa glupim čarkama glede narodnjaka. To je bilo biti ili ne biti pitanje...Najvažnija faking stvar na svijetu...S tim glupostima su sve pokvarili...
Anyway, nas par je zaključilo da bi mogli ići vani - ono ipak je Gospa i to...Tako da smo zbrisali i brijali po gradu do 4 a.m. Kad smo se vratili, bacila sam pogled na svinjac od poola, polusnule likove i zbrisala u krevet...
E da, opet mi je prošlo kroz glavu kako to definitivno nije više za mene. Mislim pool party. Polu, to da...Htjela sam još malo razmišljati o tome, ali me san prebrzo povukao u svoje vrtloge...a nije mi se dalo kočiti...Ionako, sam lately prečesto u usporenom filmu...Fakat starim...

Znam da bi po logici stvari "vice versa" trebalo zamijeniti sa jednim običnim "&"...Ali...
Uh ima tu puno ali, možda i previše...
No, krenimo od početka.
Case study otvaram sa pričom prvom.
Fenomenalan tip ušeta u tvoj vidokrug. Odmah osjetiš prisutnost vanzemaljskog bića, podigneš pogled i vidiš nešto što te obori s nogu. Kažem, vidiš...U cca 50% slučajeva, obaranje nogu nije obostrano...Object of your affection
a) te nezainteresirano pogleda
b) te doživljava kao zrak
c) pogled uopće ne uputi u tvom pravcu pa te unfair eliminira iz konkurencije
U boljoj varijanti, uspostavljate eye contact - što opet može završiti dvojako razočaravajuće
a) jednokratni eye contact
b) višekratni, reverzibilni eye contact s odsustvom akcije
Idealna, ali raritetna situacija je kad se dogodi uzajamno obaranje s nogu koje pratu hipnotizirano buljenje koje u konačnici proizvede akciju uleta.
E, tek je tu pravi početak...jer, dakako da izmjena riječi može (i često je) biti kontraproduktivna neovisno o razlogu. Ne bih dublje u širinu razloga jer su prije svega šaroliki, a uz to i vrlo relativni...Tako ga npr možeš odbiti jer si rekla nešto glupo ali isto tako i ako si rekla i nešto jako pametno što on nije percipirao...
Anyway, rijetko se dogodi ponovljena reakcija uzajamnog obaranja s nogu, prvo kemijska a onda i psihološka...
E to je već nešto...Ukrcana si na raketu i sve ovozemaljske stvari ti se čine trivijalnima...Ništa te više ne ljuti, ne muči, ne smeta...Bitne su samo nečije crne, plave ili whatever okice...
Što vrijeme više prolazi, vi ste sve dalje od zemlje, poznajete se sve više, dijelite sve i ma znate već...
Bliski ste onako kako nikada niste bili niskim u životu. Ako vas u šali pita volite li ga više nego starce, u stanju si se zamisliti nad tim i čak pomisliti afirmativno...
No wellcome to the real world. Ako ste predugo zajedno, bliskost počinje djelovati negativno na strast...Razgovarate o bitku sve češće, ali se sexate sve rjeđe...i sve rjeđe...U početku vam, zanimljivo ništa zbog toga ne nedostaje...Ali svane dan, kad vam postane bitno...Pokušavate probuditi strast, ovako i onako. Povremeno upali, ali je plamen svaki put sve slabiji i sve kratkotrajniji...Ljubav? Ona je još tu, ali počinjete se pitati jeli i može li biti dovoljna...I ako još niste stali na ludi kamen, ima li uopće smisla da to učinite zajedno...Sigurni?
Priča broj 2.
Vratimo se na fazu obaranja s nogu - naravno onu kemijsku...Jer psihološka u ovom slučaju obično izostane...Istina ne posve, ali se obično dogodi u blažem obliku, ili da preciziramo manifestira se klecanjem koljena. Katkad, istina, čak ne ni o tome, već pod utjecajem hormona izlučenih kod kemijskog obaranja, tek o blagoj šizofreniji koja se opet manifestira u tome da čujemo nešto što nije ni bilo izgovoreno...
Anyway, opet ste na raketi ali onoj druge vrste...Sex je toliko fanatastičan, da ti se čini da sve prije njega nije vrijedno spomena...Isto tako si opet u sivoj zoni u kojoj je sve ostalo nebitno i trivijalno...Čak i to, da komunikacija osim one u krevetu šteka. Ili to uopće ne percipiraš...A svađate se sve češće, ali i svađe završavaju u krevetu... Fali ti bliskost, fale ti razgovori o bitku...Fali ti nešto, a ni ne znaš što je to...Jer volite se, jedno bez drugog ne možete, a opet niste sigurni je li to baš to...

S obzirom da ja vjerujem u ljubav, dakako da mislim da će se baš meni dogoditi ona prava, istinska ljubav - koja će biti for the lifetime...
Ali baš nešto razmišljam, ako to ne bi bio slučaj sljedeći put kad me netko obori s nogu, što bih više voljela: Case 1 ili Case 2?
I ne znam, ubijte me, ali ne znam...
Kaj bi vi?

"Nemaš sreće u ljubavi. Uvijek se vežeš za muškarce koji nisu za tebe", reče vidovnjak kroz oblak dima od cigarete...
Baš da je neki vidovnjak, i nije;, pomislila sam tada i prasnula u smijeh. Činilo mi se da je miljama daleko od istine. Pa ja sam bila u gotovo savršenoj dugogodišnjoj vezi...Možda s tu i tamo po kojom nesavršenošću, ali koga briga...
Vidovnjak i nije bio pravi vidovnjak, jer ja u čaranja i bajanja baš ne vjerujem. Vidovnjak je bio slikar, tata od frendice, koji je tvrdio da katkada osjeti neke vibre...što mu, dakako nitko nije vjerovao...Njegova kći se sramila što joj je tata malo makao, ali nama ostalima je baš bilo fora što će nam reći...
Jeli me on tada prokleo ili je stvarno nešto vidio, ili sam ja sama podsvjesno počela na neki okultan način proroštvo pretvarati u nešto opipljivo, nikada neću saznati...Anyway, kasniji slijed događaja je potvrdio rečeno...
Padalo mi je napamet i da, možda, upravo ja izvlačim nešto loše iz potencijalno dobrog dečka (ono, hranim iza ponoći preslatko biće koje se potom pretvori u užasnog gremlina)...
Whatever, ljeto je donijelo nastavak kretenijade...
I galebe i talijanske plejboje i do jučer normalne dečke koji su odjednom postali jako nasrtljivi...Ajde talijane još nekako i kužim, mislim plavuša sam, jeli...
Ali na koju foru ja, koja ga znam godinama te po logici stvari znam sve i o njegovim ulovima i uletima, mogu postati zanimljiva jednom galebu kao takvom...Jest da u HTZ-u kukaju da je sezona podbacila, ali alo, na plaži ima komada da ti pamet stane...
Kaj si se najeo ludih gljiva za doručak? pitam ja njega a on se smije i gađa me kamenčićima. Dakako u pupak. I to bi trebalo biti seksi?!( mislim bilo bi kad bi "košarkaš" bio netko tko ovu "košarku" na ovom istom molu nije igrao mali milijun puta) A onda se prijeti da će me baciti u more s mola...Pa kaj, dobro plivam...Pa me pita bi li smjela s njim ići na kupanje na Prvić? Kaj fakat misli da je neodoljiv? Ma kak bi mislio, pa očito nema čime...što sam mu, naravno i rekla...
Ako nisi pitao ne znaš, kaže... Da, da ofkors...Anyway, sad znaš...
A tamo na drugom kraju mola, iz prikrajka sve sluša On. On nije zvijezda plaže. Nije Galeb, nije Plejboj, nije Stari Jarac...Mislim da je iz ZG. Normalan dečko. Običan dečko koji samo snima. Iz dana u dan. Inteligentan dečko kojemu je ispod nivoa upad na plaži...Znam od prvog dana (eye contact), da mi neće uletiti i da se nećemo upoznati osim ako i samo ako, u škvadri na moru imamo zajedničke poznanike. Procjenjena vjerojatnost 1:1.000.000.
Jer ja sigurno neću učiniti prvi korak (ja sam ipak nekakva poluprinceza, uostalom - šatrocosmogirl), a On neće postati nasrtljiv...A uostalom, čak i kad bi, možda mu ja prva prišila etiketu kretena...
A na koncu možda, tko zna... Vjerojatnost je čudna stvar...

Nekada davno kad mi je mozak bio zatrovan kojekakvim iluzijama, vjerovala sam da osim mog ružičastog svijeta ne postoji drugi. Odgajana pod staklenim zvonom, toliko sam vremena provodila na oblacima da moje ružičaste balerinke baš i nisu doticale blato. Prvi kontakti sa stvarnim svijetom rezultirali su traumama čak i kod posve benignih događaja.
No, kao emocionalno inteligentno dijete (tek sam nedavno naučila kako se to zapravo zove), nisam trebala dugo da shvatim da između tuđeg i mojeg svijeta ne može stajati znak jednakosti.
Kasnije, naučila sam da nikada i neće...
Stoga sam brzo ovladala pravilima mimikrije...
Možda bi vremenom, princeza u meni i iščezla, da je ja svjesno nisam ohrabrivala da ipak ostane...Trebao mi je nekakav alter ego. Možda i nije bio najbolji odabir, ali whatever...
Princeza je čuvala iluzije. Povremeno ih pomalo apdejtirala, ali ipak čuvala...
Tako je do dana današnjeg, uprkos naporima krivovjernih sačuvala vjeru u ljubav. Čistu, jednostavnu, oslobođenu utilitarističke nečistoće. Ljubav duboku i vječnu...Istina još je nije našla. Istina je i da je više ne traži s istim entuzijazmom. Ali još traži...I još vjeruje, da ima pravo na to... U posljednje vrijeme dvoji, jer nije uspjela sačuvati jednu drugu iluziju. Onu o muško-ženskom prijateljstvu. Bila je načeta već dugo, ali je ipak odolijevala...A sad je izgubljena zauvijek...
Jer nema tog muškarca, koji jednog dana neće poželjeti više... Umoriti će se prije ili kasnije se od uloge paža. Umoriti će se od brisanja suza. Dobiti išijas ramena. Usporediti sebe i razbojnike u viteškom oklopu. I onda poželjeti i sam biti princ...I u zrcalu će biti princ. Ali ne i u princezinim očima. Tamo će najčešće ostati samo paž...

Baklje. Vino. Gitara. More...
Već godinama slike mojih ljetovanja...Čini se da se ništa ne mijenja...
Ali svaki put se, ovako ili onako, pomaknu gabariti...Katkad svijetlo dručije padne na nečije lice. Ili netko odsvira krivi ton...Netko popije više, netko manje...Nekoga donese plima, nekoga odnese oseka...Uvijek se pojave neka nova lica ili nekome padne maska...Bilo kako bilo, uvijek isto - uvijek je drukčije.
Kad kažem gdje sam bila, neupućeni uvijek reagiraju na jedan od sljedeća dva načina: Način prvi - Ji, tamo je užasna gužva, to je umor a ne odmor... ili Način drugi:Blago tebi, tamo ti ne može biti dosadno.
Neovisno o tome, ljudi koje poznajem duže uvijek reagiraju isto:opet. kaj ti ne dosadi? A kaj bi mi dosadilo?
Možda sam dole ko doma, možda sve znam ali opet uvijek ima toliko novih i neočekivanih situacija koliko u ZG ne bude za par mjeseci...
Anyway, opet se gubim u digresijama... A htjela sam pisati o ljetu...Čarobnom ljetu...u kojem su mi falili neki ljudi: moja crazy sister bez koje više ništa nije isto a koja se gušta abroad, moja Tea koja se udala, Tonči (u Australiji) i Ante, koji na novom poslu nije dobio godišnji...Jest da smo se pojačali novim kvalitetnim ljudima, ali svatko je falio na svoj način...Telepatski su razbijali štimung s vremena na vrijeme...Mislim da smo svi počeli kužiti da se osipamo svakog ljeta i da će skoro stići ljeto kad ćemo se sretati na rivi s klincima u kolicima...A možda na koncu, neki od nas budu gurali ista kolica...Nikad se ne zna.
Never say never (more & again)...

Ali falim. I fali blog meni...
Sorry, ali jednostavno je bilo došlo do zasićenja, a i počela sam se previše razotkrivati...Jer ja baš nemam talenta za science fiction. Nekako mi više leži retuširana faktografija.
Anyway, imam ja i naramak prozaičnih razloga: prvo je bio tjedan godišnjeg. O događajima, ljudima i procesima te tragu koji su ostavili u mojoj svijesti, pisati ću dok malo dođem sebi (misliim, danas sam najsličnija zombiju - molim oproštaj za eventualne pravopisne pogreške, ponešto što možda ne mislim is l.). Dakle, kad sam došla s godišnjeg, upala sam u anarhiju tuđih godišnjih - i to puna tri tjedna. U tom vremenu, biopsija je odgođena za "sutra". Fakat sam se bojala da preopterećenost poslom ne dovede do određenih isforsiranih reakcija zbog kojih bi poslije lupala glavom od zid. A uz nanizane prekovremene sate, u slobodno vrijeme sam većinom vegetirala. I čekala - more...
I naravno, onda sam otputovala... A dalje vam je jasno...
Bilanca:
0 ljetnih avantura
5 potencijelnih ljetnih avantura
2 propalih prijateljstava
7 ludih provoda
0 prekida
1 potencijalna nova ljubav
0 promjena kilaže
1 promijena rase
3 nove spoznaje koje će mi promijeniti život

Ali o svemu više i puno više, poslije podmirenja osnovnih životnih potreba...
P.S. Taaaako mi je drago što sam vam falila...