< veljača, 2007  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

Opis bloga

težnja k savršenstvu i borba s anoreksijom

Ne, ne želim više ovako izgledati.



Želim ponovo biti prava žena, s oblinama, vedra, nasmijana.
Poput Marilyn.



To sam prava ja.


Everyday I fight a war against the mirror
I can't take the person starin' back at me
I'm a hazard to myself

Don't let me get me
I'm my own worst enemy
It's bad when you annoy yourself
So irritating
Don't wanna be my friend no more
I wanna be somebody else....


djevojka
22 godine na plećima
pokušava pobijediti anorexiu nervosu
držite joj fige, trebat će joj puno hrabrosti i sreće!

26.1.2007.
težina: 54,1 kg
5.2.2007.
težina: 54,4 kg
15.2.2007.
težina: 54,9 kg
cilj - 58 kg do Uskrsa

Ovo nije pro-ana blog. Djevojke koje se upuštaju u to nisu ni svjesne posljedica do kojih ih anoreksija može dovesti. Trenutno sam u fazi oporavka i želim uspjeti, vratiti se na staro. Biti ponovno ona vesela djevojka, vratiti obline, samopouzdanje.
Anoreksija ne uništava samo fizičko zdravlje, utječe i na mozak. Vodi u depresiju, vječno crnilo, gubitak volje za životom. Ujutro ne želiš ustati iz kreveta, pitaš se ima li sve to smisla. Život se svodi samo na brojanje kalorija, vaganje tri puta dnevno, a ponekad i više. U tebi nema životne radosti i poletnosti koju si osjećala nekad, najradije bi da te svi puste na miru, bila zatvorena u svojoj sobi po cijeli dan i samo plakala, plakala... Ima li to smisla?!?
Odlučila sam da ne želim dalje tako.
I odabrala život.

srijeda, 28.02.2007.

kako je nastala Satine

Prije nekoliko mjeseci usnula sam predivan san.
Bila sam kurtizana duge smeđe kovrčave kose po imenu Satine.
Satine Chevalier.
Djevojka koja je polovicom 19. stoljeća dovedena iz Pariza u Habsburšku monarhiju.
Zbog neimaštine otac ju je prodao mađarskom plemiću Donassyju koji ju je poveo sa sobom u Beč.
Odveli su je tamo s namjerom da razdjeviči mladog cara Franju Josipa.

Stajala je na mostu gledajući široki plavi Dunav, odjevena samo u crvenu krinolinu, zaogrnuta tamnoplavom pašminom.
Na usta je nanijela crveni ruž.
Uskoro je stala kočija optočena zlatom u kojoj ju je čekao mladi car odijeven u bijelo-plavu svečanu odoru.
Nježno ju je poljubio i satima su razgovarali vozeći se u krug Ringom.
Gledala je nježno u njegove plave oči i upijala svaku njegovu riječ. Očarao ju je.
A potom je naredio kočijašu da ih odvede do Pratera.
Kočija se zaustavila pored puteljka.
Bila je predivna prosinačka noć i pokoji zalutali prolaznik nije ih ometao.
Imala ih je nekoliko prije njega, ali prvi je puta te noći osjetila žar.
Nikad se ne bi reklo da mu je to bilo prvi put.
Njihova su se tijela satima ljuljala u zajedničkom ritmu.
Odveo ju je do njenog pansiona u ulici Alser, do malog mračnog sobička.
Viđali su se skoro svakog dana, ponekad je dolazila i u njegovu palaču.
Voljeli su se strasno.

Ali on je onda upoznao svoju rođakinju Elizabetu zvanu Sissi.
Srce joj se slomilo u tisuću komadića.
Prestao je dolaziti po nju, ni pisma više nisu stizala.
Upoznala je drugoga, bogatog i zgodnog mladog plemića, udala se za njega i rodila mu sina i dvije kćeri, ali do smrti nije mogla izbiti iz glave mladog plavookog cara.

Da, tako je nastala Satine. Satine Chevalier. Danima nisam mogla izbiti taj san iz glave...
Ta je djevojka u snu jako sličila meni. Kovrčava bujna kosa, zelene oči, puna usta.
Ranjiva sanjarka koja vjeruje u pravu ljubav.
Da, ja sam Satine. Dobro došli u moj svijet...

- 01:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #


petak, 23.02.2007.

i što sada?

- Spakiraj se, draga moja, dolazim po tebe za pola sata - nazvao me preksinoć oko 11 i probudio.
Sat vremena prije smo se vratili iz Samobora s fašnika. Bilo je predobro. Ja medicinska sestra, on liječnik.
- Kako? Ma kamo? - upitala sam, još sva u polusnu.
- Uzmi dva para hlača i nekoliko majica, ostalo je iznenađenje! - čula sam ga kako se smije s druge strane slušalice.

Sjela sam u automobil i odvezli smo se daleko u noć, prema Rijeci.
Unajmili smo sobu u jednom slatkom hotelčiću na rubu grada s pogledom na cijeli kvarnerski zaljev.
Mazili se i ljubili do ranih jutarnjih sati.
A onda, pred zoru, iz džepa hlača je izvadio - prsten.
Znam da ga volim, da, on je taj, The One s velikim O, ali stvari se odvijaju prebrzo!
Zajedno smo tek dva i pol mjeseca...
Razumijem da mu se bliži trideseti rođendan i da polako osjeća kako mu vrijeme ističe, ali bojim se da sam još premlada.
Zaboga, tek su mi dvadeset i dvije.
Toliko je toga još preda mnom. Moram diplomirati, zaposliti se, dovesti svoj život u red.
Odgovorila sam da moram dobro razmisliti.
On očekuje odgovor, što prije.
Bojim se da ću ga izgubiti ako kažem "ne"... Ali ne želim ga izgubiti, previše mi je stalo.
Istodobno se osjećam i tako sputano, ubacio je mjenjač iz druge brzine ravno u petu.
Kao da sam na rollercoasteru burnih emocija.
Preda mnom je teška odluka.

- 02:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #


ponedjeljak, 19.02.2007.

road to perdition

Čitam ja tako jučer novine i šokiram se.
"Britney Spears obrijala glavu".
Ma prekostrašno.
Nisam nikad voljela Britney ni njenu kvaziglazbu, ali krenula je putem bez povratka.



Prvo je izgradila imidž slatke smeđokose djevojčice koja je piskutala "Hit Me Baby One More Time".
Dugo, dugo bila u vezi s onim Justinom Timberlakeom.
I klela se da je djevica, da će čekati do braka.
Tko je povjerovao je povjerovao, ja nisam.
Par mjeseci nakon prekida pročulo se da se mala dobra "djevica" prašila sa svakime tko ima onu stvar među nogama.
Uhvatili su je kako puši, sve češće je izlazila.
I sve one pijane fotke i ekscesi.
Udala se u Vegasu za svog bivšeg iz srednje i taj je brak razvrgnut u roku dok si rekao keks.
Nastavila se navlačiti sa svime i svakime, sve je više pila, mijenjala boje kose.
Karijera krenula nizbrdo.
I ponovno svadba, za neku niškoristi-vucibatinu, samoprozvanog plesača koji je u svojih dvadeset i nešto godina naštancao već par komada djece.
Rodio se prvi sin.
Par mjeseci kasnije Britney je opet trudna.
Ni godinu dana nakon rođenja prvog djeteta - i drugo pa muško.
Razvod od muža niškoristi koji je samo trošio njene pare na travu, striptizete i izlaske.
A onda je pukla do kraja, onih par preostalih daski je ispalo iz plave glave.
Sve više i više ekscesa, druženje s Paris Hilton, pokazivanje pi*ke u javnosti, striptiz.
U zadnjih mjesec dana je promijenila valjda deset boja kose.

A onda joj se u petak sprdnulo nešto sasvim novo.
"Ako su mogle Sinead O'Connor, Sigourney Weaver i Natalie Portman, hej, mogu i ja."
I tako je Britney danas raspuštena razvedenica s dvoje balave dječice na plećima.
I bez kose. Prešla u skinheadse.
Ćelava kvazipjevačica.
Toj ženi treba stručna pomoć, pothitno. Ne bih voljela biti u koži njenih sinova.
Jadna li im je majka. Zaista.

- 23:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #


petak, 16.02.2007.

povratak

Ovih dana se otprilike navršava godinu dana otkako je Ana ušla u moj život.
Sve je manja i manja, danas sa zadovoljstvom gledam kako nestaje.
Jučer sam konačno skupila hrabrost i stala na vagu.
Pokazala je broj 54.9.
Još malo pa sam ona stara Satine.
Još samo tri kilograma.
Puna sam samopouzdanja i sreće.
Ide sporije no što bih željela, ali epuor si muove.

I položila sam još jedan ispit.
Preda mnom je bezbrižni ostatak veljače.
Odlazak u Rijeku ovaj vikend s Malenim i prijateljicama.
Potom i Samobor u utorak ako ćemo naći vremena.

I jedno predivno Valentinovo iza mene.
Poznajemo se tek tri mjeseca, ali Maleni mi znači nevjerojatno puno.
Prvi put mogu onako iskreno reći nekome "Volim te", a da to zaista i mislim.
Bio mi je nevjerojatna podrška i pomogao mi da skupim snage za borbu s ovim užasnim demonom koji me opsjeo.
Vjerovao je u mene. Brinuo.
Hvala ti za sve. Znam da nećeš ovo pročitati ali ipak.
Uljepšao si mi život, ljubavi. Izvukao me iz pakla.
Je t'aime.

- 01:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #


utorak, 13.02.2007.

promišljanja

Još uvijek sam tu...
Ta su mi dva i pol tjedna izolacije baš trebala.
Povukla sam se od svijeta i razmišljala o svemu.
Anin je glas ponovno počeo jačati u mojoj glavi, morala sam ga utišati.
Zašto ne bih popila kavu s mlijekom ako mi je tako finije?
Zašto bih pečenu puretinu uvijek brisala u kuhinjski papir da upije mast?
Zašto bih nakon svakog obroka morala minimalno sat vremena šetati ubrzanim tempom ako mi se zapravo spava?
Zašto bih u salatu morala staviti toliko octa da mi brže razgradi masti u tijelu ako od toga samo dobivam kiselinu u želucu?
Zašto ne bih smjela pojesti nešto konkretnije i nakon 18 sati?
I zašto bih morala danima plakati ako vaga pokaže i dekagram više no ujutro?
Zašto, zašto, zašto... ?
E, pa nema više.
Ovih dana svi oko mene kreću na fitness, aerobik, pilates i ina čudesa, žale se na nakupljeni višak kilograma i kukaju kako do ljeta neće stići popraviti sve.
I kod mene je sve započelo baš u ovo vrijeme prije točno godinu dana.
Veljača je krizno razdoblje, ali ne dam se. Bliži se i korizma.
Svi se nečeg odriču, uglavnom hrane.
Mislite li da ćete tim odricanjem postati bolje osobe? Ako je odgovor da, samo naprijed i sretno vam bilo.
Ja ću navaliti, onako poštenski i ima da do Uskrsa vratim staru kilažu.

U ova sam dva tjedna izolacije shvatila da odsad moram biti najbitnija sama sebi.
Ne dopuštati da me tuđe kritike i mišljenja tako olako pogađaju.
Ostati svoja.
I učila sam za ispite, položila čak tri do danas, još nije ni sredina veljače.
Vraćanje na staro ide brže no što sam to očekivala, čitala sam na raznim ED recovery forumima (ED recovery - eating disorder recovery ilitiga po naški oporavak od poremećaja u prehrani) da to traje mjesecima, čak i godinama.
Neću dozvoliti da pokleknem i vratim se na staro, opet postanem ona suha, jadna deprimirana hrpica kostiju i kože ispijenog lica i tužnog pogleda.
I znam da sam zabrinula toliko ljudi oko sebe, znate li koliko mi je žao zbog toga?
Nanoseći bol i patnju sebi nanijela sam je i drugima.
Hvala svima koji su ostali uz mene i pomogli mi da se nosim s ovim teškim problemom.
Da sam vas barem ranije poslušala!
Volim vas i ne znate ni sami koliko sam sretna što ste dio mog života.
Milijardu vam puta hvala.

I'm sorry for blaming you
For everything I just couldn't do
And I've hurt myself by hurting you......


Oprostite mi. Bila sam tako glupa i slijepa.

- 13:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #


petak, 26.01.2007.

jača

Ne, neću ti dozvoliti da pobijediš.
Dokazat ću ti da sam jača od tebe!
Zašto se smiješ? Zašto se tako zlurado ceriš?
Pobrinut ću se za to da taj tvoj smijeh bude tvoj labuđi pjev.
Vratit ću se, želim biti ona djevojka otprije.
Vesela, nasmijana, puna optimizma.
Uništila si me djelomično, uspjela si,
u mojoj je glavi sve više crnjaka,
ujutro teško ustajem iz kreveta.
U životu više ne nalazim smisao...
Ali mogu ja to, znam.
Uzdignut ću se iz pepela poput feniksa.
Iz ove ću bitke izići kao pobjednica!
A ti ćeš nestati, i taj tvoj glas koji mi odzvanja u glavi bit će sve tiši i tiši.
Naposlijetku će posve iščeznuti.
Zbogom, Ana, znam da mi nisi prijateljica.
I vratit ću se na svojih dobrih starih 58 bez obzira na to što kažeš.
Pri pogledu u svoj odraz u ogledalu neću više plakati.
Ne, reći ću sama sebi: "O, kako divno danas izgledaš!"
Tvrdiš da sam proždrljiva debela prasica?
Talk to the hand, please.
Odsad tvoje mišljenje više nije bitno.

Znaš što, Ana moja? Smazat ću ovu Milku od 300 grama s lješnjakom i briga me... Nestani.

- 02:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #


subota, 13.01.2007.

priznanje

Koga ja to zavaravam već mjesecima? Bila sam jedna od njih. Anoreksičarki. Ana je bila moja najbolja prijateljica, pratila me dugo, dugo. Opsjela me poput najgoreg demona i nisam joj se mjesecima mogla othrvati.
Visoka sam 171 cm. Bila sam teška 58 kilograma. I ništa mi nije falilo, baš ništa. 22-godišnjakinja duge kestenjastosmeđe kose i zelenih očiju, uvijek vedra, vesela i nasmijana, osoba koja je svuda oko sebe širila pozitivnu energiju. Studentica jednog zagrebačkog fakulteta, štoviše uspješna. I dečki su se okretali za mnom, gledali u moje vitke duge noge.
Ne znam ni sama kako je sve krenulo nizbrdo. Jedna bezazlena dijeta i korizma, prijateljica i ja smo se odlučile natjecati koja će izgubiti više kilograma. Nikad nisam težila tome da izgledam poput jedne od onih manekenki vješalica s modnih pista, sviđala sam se samoj sebi onakva kakva sam bila. 55 kilograma je bio moj konačni cilj. Upisala sam se na aerobik tri puta tjedno, dva-tri tjedna provela na voću, vodi i povrću, izbacila sam iz prehrane i meso i ribu, kruh i sve masnoće. Kilogrami su se počeli topiti, već za mjesec dana sam ostvarila cilj. No, nekako to nije bilo dovoljno. Osjetila sam da imam kontrolu nad vlastitim tijelom i odlučila krenuti dalje. Aerobiku sam dodala i teretanu. Pet puta tjedno, dva sata. Do kraja lipnja sam pala na 51 kilogram. Ana je zavladala cijelim mojim bićem i tijelom i govorila: idi dalje.
U srpnju sam izgubila menstruaciju. Isprva me to zabrinulo, ali nakon nekoliko tjedana sam se osjećala slobodnom, ponovno sam bila bezbrižna 11-godišnjakinja. Bez bolova, grčeva i PMS-a svaki mjesec. Svidjelo mi se to, da. Jako mi se svidjelo. I okolina je počela primjećivati da nešto nije u redu, ali nisam se dala. U kolovozu sam pala na 48 kilograma... Bila sam snažnija no ikad, ljepša sama sebi, zadovoljnija. A Anin glas je šaputao: možeš i bolje, nije mi dala mira. Polovicom rujna sam pala na 45 kilograma, lice mi je bilo ispijeno, rebra su provirivala i kroz najšire majice a noge Kate Moss su prema mojima izgledale kao balvani.
Ali više se nisam osjećala dobro. Brojke, unos hrane i potrošene kalorije postali su moja opsesija. Svaki dan po pet puta na vagi, suze zbog svakog dekagrama više. Depresije. Ona vesela djevojka postala je razdražljiva, osjetljiva na svaku riječ, prigovor. Crne su mi misli zavladale umom, nisam se više mogla koncentrirati ni na što. Postojali su samo brojevi i kalorije, nisam više razmišljala ni o čemu drugome. Ako bih i otišla s prijateljicama na kavu, bojeći se da ne dobijem i grama uvijek sam naručivala zeleni čaj ili mineralnu vodu. Živjela sam na dvije jabuke i šačici zobenih pahuljica dnevno.
A onda se dogodio preokret, shvatila sam da ne mogu više tako dalje. Onesvijestila sam se jednog dana početkom listopada u tramvaju. Sve se činilo normalno, ušla sam u praznu 17-icu i odjednom paf. Crnilo. Slabost me uhvatila iz čistog mira. Kad sam došla k sebi, u mene je buljila hrpa ljudi, ali nitko se nije trudio da mi pomogne. Vjerojatno su mislili da sam, onako mršava i krhka, neka narkomanka koja se predozirala i zato pala u nesvijest. A torbice nije bilo. Svi dokumenti, mobitel i kreditna kartica su nestali... Čim mi se malo razbistrilo u glavi, istrčala sam iz tramvaja na prvoj stanici i sa suzama u očlma otrčala do najbliže policijske postaje da prijavim krađu. Čula sam Anin glas u glavi kako se ceri. "Slaba si, tako si slaba!" govorila je zlobnim tonom. Odlučila sam pokazati joj zube, istjerati taj prokleti glas iz glave. Pogledala sam se u izlog trgovine, u mene je buljilo ispačeno lice. Kostur. Nisam više nalikovala živom biću! 44 kilograma, jad i bijeda. Suprotstavila sam joj se, što god mi govorila nisam je slušala. Ne, nisam željela umrijeti! Ana me dovela na rub litice i malo je falilo da se poskliznem i zauvijek padnem, ali odlučila sam othrvati se. Nakon što sam izišla iz policijske postaje u najbližoj sam pekari kupila masni burek sa sirom i sa slašću ga pojela.
Ponovno sam počela normalnije jesti. Grižnja savjesti se javljala, često bih čula Anu kako mi govori: "Krmačo debela, zašto uništavaš moj trud? Zar opet želiš biti ona hrpa sala kao do prije 6 mjeseci?" Suze bi mi krenule na oči, ali pogledala bih svoju staru fotografiju i vidjela da nije u pravu. Kakva krmača! Bila sam prekrasno građena djevojka. Ovo mršavo čudovište nije ni na koji način bolje izgledalo, o ne. Mrzila sam samu sebe, tako jadnu, žgoljavu. A kilogrami su presporo išli gore... Još uvijek sam premršava, došla sam tek do 54 kilograma. Još barem 4, 5 gore, to mi je cilj. Trenutno sam u fazi oporavka... Nažalost menstruacija se još nije pojavila, nadam se da će doći uskoro. I krajnji mi je cilj opet izgledati kao prije. Biti ona stara, dobra ja. Na najboljem sam putu, nedostaje mi još malo. Anin je glas sve slabiji i slabiji. Ima faza kad mrzim ono što vidim u ogledalu i čini mi se da sam predebela, ali tad odmahnem glavom i nasmijem se, kažem sama sebi: "Želim život. Želim normalan život." I znam da ću uspjeti, bez pomoći ikakvih psihijatara i stručnjaka. Oni mi ne trebaju, mogu sama. Dovoljno sam jaka, znam.

- 02:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #


izdana

Ne znam kako mi je to mogla učiniti.
Tako me iznevjeriti, povrijediti... Uspjela je jer zaista boli. Najgori je osjećaj kad te iznevjeri prijatelj. Netko koga poznaješ godinama, za koga misliš da ga potpuno poznaješ i možeš mu uvijek vjerovati.
Da, baš. Shvatila sam danas da je uopće nisam poznavala. Osam godina je sve bila samo gluma, maska janjeta na licu vuka. Dala bih za nju ruku u vatru, vjerovala sam joj baš sve.
A ona mi je tako bezočno lagala jučer u lice. Iznova vrtim taj film u glavi i gledam scenu u kojoj mi zabija nož u leđa. Posve je ravnodušna, a osmijeh joj lagano titra na usnama. Svjesna je svega, sve te silne boli koju će zadati drugima. A svejedno se smiješi, onako hladnokrvno, bezosjećajno. Ne želim je nikad više vidjeti. Za mene je to prijateljstvo mrtvo...
I pitam se kako dalje. Hoću li moći ponovno vjerovati ljudima? Ne znam. Trebat će vremena, ono će izliječiti sve rane.
Večeras me samo pustite da plačem, sutra će već biti bolje.

- 01:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se