YO SOY AL SAROUKH

yo soy al saroukh

center>

ponedjeljak, 15.01.2007.

YO SOY AL SAROUKH

5 stvari koje niste znali o meni

1. Smatram se napola Balkancem, pošto mi je tata sa otoka Ugljana

2. Dalmatinac nosi lančić oko vrata, on je sanjar, on je ptica lutalica. Po nacionalnosti sam Dalmatinac ko Milo Hrnić. Lančić nisam skidao ni kad sam mogo glavu izgubiti.
3. Kviz, neko vrijeme me bila prala zamisao da se prijavim na neki kviz, pošto bi od doma super znao na karici i milijunašu. Splasnulo mi je samopuzdanje kad sam vidio šta Pauletić radi od kviskoteke, kako ni super-Miočić ne prolazi jer nije brz dovoljno. Znalac do znalca, ne bh mogo pobijediti. Najviše me jebe književnost, jer knjigu nisam pročitao 15 godina, zadnja je bila "ptice umiru pjevajući". Sport, povijest, zemljiopis bi mogo nekako konkurirati, opet ne toliko, pola pitanja ne znam u zadnjoj rubrici. Ako su kvizomani vitezovi uzaludnih znanja, šta sam onda ja? Vitez superuzaludnog znanja, jer za igrače iz talijanske serie C sigurno neće pitati, pa niti za naoružanje, vojna pitanja, stvari koje imam u malom prstu.
4. Ljubav mi je najvažnija stvar u životu. Svi kažu zdravlje, meni je na drugom mjestu. Ako nema ljubavi, ni život ni zdravlje nemaju smisla, i smrt u naručju voljene osobe ima smisla. Ako ne to, onda želim poginuti na bojnom polju. Zaljubljen sam bio u Emiliju Kokić kad je bila pobijedila na Euroviziji, pa u Danijelu Martinović koja mi je sad bezveze, momentalno sam zaljubljen u Ivanu Kovač, novu akviziciju Magazina. Ima glas koji me pogađa točno gdje treba, podsjeća me na Đurđicu Barlović na koju se uvijek rastopim. Jabuka ne pada daleko od stabla, zna se ko je bio Mišo. Rekoh već da je svijet ošo u kurac, pjevačica Magazina je crnka, Bond je blond, sve naopako.
5. Nepravdu ne podnosim, iako će svaka manekenka slično ustvrditi. Ja je stvarno ne podnosim, spreman sam ubiti nekog zbog toga. Najviše me boli nepravda prema meni, valjda sam i zato postao cinik koji do podne mrzi sebe, a poslije cijeli svijet. Ždere me i kad se drugima nanosi, još uvijek ne mogu ovo s Ademijem provariti, duboko me rastuži kad neko pati.
Ide pjesma kooju pjeva Ivana Kovač, još kad nauči reći slovo r, di će joj biti kraj. Štafetu predajem 5 stvari koje niste znali o meni predajem onima ulinkanima u boxu, pošto vidim da fali, neka piše onaj ko bude komentirao...
neću plakat namjerno u slučaju da ne radi, evo link na spot

nedjelja, 07.01.2007.

SAY IT LOUD

Ode J. Brown, ode Turkmenbaši, kapetan Adama je Sajlonac, ode sve u pičku materinu, razmisliću do kraja hoću li proglasiti žalost ili ide pjesma. Slavim godišnjicu blogovanja svog, trebalo je ovo prije napisati, ali mi se nije dalo za praznike. Neće biti riječi o nekoj specijalnoj temi, nego o meni i blogovanju, uglavnom sve obojano pozitivno. Čitao sam neki dan vlastite postove, eto, bar sam znao na što ću naletiti. Prisjetih se malo početaka. Kada sam otvarao blog nisam znao o čemu ću pisati, samo sam znao da ne želim pisati puno o sebi, i drugo, da to što pišem bude originalno, a ne da ponavljam šta su drugi rekli. Politika? Ne zanima me previše, možda samo globalno, ova naši su prelivači iz šupljeg u prazno. Te ovaj prešo u ovu stranku, raskol u onoj, ona s desnog centra zauzela kurs oštrije desno...bljuvotine, u biti se roštiljaju uvijek jedni te isti likovi i to je to. Sex? Rađe priče za malu djecu, naporne mi znaju biti te priče. Ko i pornići uvijek isto, ovaj liže , ona puši i tako, ne sjećam se kad sam zadnjeg pogledo. Odlučih o svemu dati svoj pogled na stvari. Prvi dizajn sam odabrao iz standardnih predložaka, ružičasto-zeleno-siva kombinacija. Cool mi je ta kombinacija boja, reko bi neko ženskasta, ali ja mislim da ružičasta je unisex boja, za rozu se može reći da je ženska. Iako, odmah sam znao kad se malo ušaltam da ću promijeniti design u neki mirniji, za početak sam bio zadovoljan. Prvi važni post je bio post o pranju love, jedan od boljih. Napisao sam ga iznerviran koliko se o tome priča, čistom logikom objasnio kako su to uglavnom gluposti što se priča, ne znam je li još kome ista stvar pala na pamet. Ne dobijem komentar nikakav, pa odlučim pisati o onome što uvijek ide, tj. što žene žele. Iskopao sam neku kinesku mudroliju, pa sam malo pisao o kontradiktornosti svega. Uglavnom negativni komentari, samo i danas vidim da nisam puno fulao. Pošto sam se taman bio vratio iz Dominicane, odmah poslije slijedi putopis u dva dijela, nekoliko srednjih postova, i onda...onda začujem unutarnji glas, božji naputak koji mi je sugerirao da moram promijeniti dizajn. I to sam sredio, uz pomoć raznih help-blogova, eto to mi je kad razmislim i jedina korist što sam izvukao iz blogovanja. Kad sam počeo pisati, jedino sam znao upaliti kompjuter i mail provjeriti, sad znam puno više. Eto, najveća korist, sa drugim sam stvarima uglavnom razočaran, nekako sam se nadao da će mi blog donijeti nešto, bar afirmaciju pa da počnem pisati knjigu koju sam najavio. Kako stvari stoje, teško, jednostavno mi se ne da. Ako se grbim i ćoravim, onda želim da me neko sponzorira, ako ne...izgleda da ću neke tajne ponijeti u grob, šteta. Dalje, slijedi serija dužih postova, 2. post o inteligenciji, tj. izvjesnom profesoru Lynnu, koji tvrdi da je žuta rasa najpametnija, pa slijede bijela, pa crna. Objektivno kad bi gledali, po stupnju organiziranosti i uspjeha u raznim sferama, to bi trebala biti istina, i mislim da je. Samo je malo pretjerao u razlici, Japanci nisu sigurno u prosjeku duplo pametniji od nekih crnaca. Poslije mi je pala na pamet interesting teorija. Neko reče jednom da je muškarcima dana onolika količina krvi da u jednom trenu može napojiti samo jednu glavu, donju ili gornju, pa tako kad radi jedna ne radi druga. Vidiš, po toj logici Japanci imaju male alate jer je krv išla gore za razvijanje intelekta, a crnci su očigledno drukčije rasporedili prioritete. Heh? Dalje pišem post u dva dijela o zabranjenim stvarima. Tu sam pokušao dati pogled sa dvije strane, a ne kako se obično piše da su te stvari ultimativno zlo. To je jednostavno jin i jang, nešto dobiješ, nešto izgubiš, stvari koje su ko i sve u životu, patnja u životu uvijek višestruko nadmaši trenutke sreće. Pa ne bi baš svi bili pizde koji to uzimaju. O drogi nisam davao teoriju zašto nekim institucijama odgovara sve, a mislim da se i nema smisla ponavljati jer se to zna uglavnom, za doping sam iznio svoju teoriju za koju sam uvjeren da je istinita, jer sport pratim otkad znam za sebe i zapazio sam dosta toga što govori teoriji u prilog. Onda slijedi SP u nogometu, nisam puno davio o nogometu, ono o Urugvaju mi je bila moralna obveza obznaniti jer sam stari borac za istinu i jurišnik na vjetrenjače pravde. Pisao sam poslije o međuvezi igračke inteligencije i predispozicija i ljepote, valjda zbog toga jer svi uglavnom isključuju da to može biti u kombinaciji, štoviše dokazao sam da je ljepota nekakva nagrada za dobre gene. Baš nedavno pročitam o nekom istraživanju što je ovo potvrdilo, čak da će se u budućnosti odvojiti lijepi i pametni i ružni i glupi. Eto, malo sam dao na važnosti ljepoti jer je se dosta potcjenjuje, pa čak i svoja se marginalizira, npr. kad pitaju neku voditeljicu o tome ona će izbiflati ono standardno da joj je to u početku pomoglo, ali su poslije došle do izražaja kvalitete kao pronicljivost, elokventnost, bla bla jer se sigurno ne bi održala bla, bla. To ti je isto kad ideš pitati sitog za glad, ali nema veze. Zadnji bitniji post je bio o Domovinskom ratu, sad na vidjelo dolazi ono što sam pisao. Sjetili su se bar na obljetnicu pada Vukovara rehabilitirati Jastreba, Zadru i ostale junake, a i sada se vidi da je Ademi bio Tuđmanovo žrtveno janje, rekao sam zbog čega. Ma da ga i ne osude, šteta mu je već nanesena što ga ovako razvlače. Ogavno, gadljivo, ljigavo, ne znam jel mi se gade više oni liziguzi koji su ovo smislili, ili ovo stado ovaca od našeg naroda koji sve to gledaju ko da ih se ne tiče. Uvijek smo se kroz povijest slizavali sa onima koji su nas tlačili, poprimali dosta od njih, ispada da smo zbilja ovce koje je prava šteta ne zgaziti. Jebala vas individualizacija krivnje i takve floskule, ako je i poslao koju granatu više nego je trebalo, pa šta, tone granata su svake minute padale na Vukovar, pa niko ništa. Gotovina, Norac, MarkaČermak (ovako ih pišem, jel neko primjetio da uvijek njih skupa spominju ko blizance?), izgleda da neće imati mira dok zadnjeg ne potaracaju u zatvor. To je to, ovo izgleda ko oproštajni post, možda je, možda opet budem pisao, bojim se da mi se neće dati pretjerano...
GRAZIE ROMA

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.